Susret savremene nauke i starih
ezoterijskih tradicija vidljiv je u više tačaka. Reči savremenih
fizičara, na primer, katkada zvuče kao neposredni eho učenja
drevnih mudraca. Neki od njih to i otvoreno priznaju. Tako,
recimo, nobelovac Verner Hajzenberg, jedan od tvoraca
kvantne mehanike i otkrivač principa neodređenosti, u svojoj
knjizi Fizika i metafizika (Der Teil und das Ganze) kaže: „Veliki naučni doprinos teorijskoj
fizici koji je... došao iz Japana može ukazivati na određen
odnos između filozofskih ideja dalekoistočne tradicije i
filozofske suštine kvantne teorije“, a Robert Openhajmer,
takođe slavni fizičar, pisao je: „Opšti pojmovi o ljudskom
razumevanju... koje osvetljavaju otkrića u atomskoj fizici
nisu... potpuno nepoznati... ili novi. Čak i u našoj sopstvenoj
kulturi oni imaju svoj istorijat, a u budističkoj i hinduističkoj
misli još značajnije i centralnije mesto. Ono što mi nalazimo
predstavlja potvrđivanje, ohrabrenje i pročišćavanje stare
mudrosti.“
Spoj drevne mudrosti i savremene
naučne misli najupadljiviji je na području ljudske psihe,
što je sasvim razumljivo s obzirom na to da je psiha osa
oko koje se vrti svekolika ezoterija. U toj oblasti u onostrano
je, svojim izuzetno plodnim radom tokom više decenija i na mnoge različite načine, verovatno najdublje zašao slavni švajcarski psiholog i
psihijatar Karl Gustav Jung. Mada je za savremenu racionalističku
epohu karakteristično prećutkivanje pa čak i zataškavanje
ezoteričnih interesovanja i bavljenja znamenitih ljudi,
kada je u pitanju Jung to nije moguće jer njegovi brojni
pisani radovi tako su krcati ezoterijskim stavovima da se
to jednostavno ne može ni prevideti ni sakriti.
Jung je po svojoj prilici jedan
od najvećih, ako ne i najveći, među modernim proučavaocima
ljudske psihe. Slobodno se može reći da je njegovo učenje
revolucionisalo psihološku nauku u prethodnom veku i da
je njegov doprinos istraživanju ljudske duše ogroman. Nisu
usamljena mišljenja da je bio toliko ispred svog vremena
da ono što je uradio još uvek nije moguće potpuno sagledati
i da će tek budućnost do kraja razotkriti Junga i njegovo
delo. Stoga ga neki svrstavaju među one najveće među velikima
koji su daleko prevazišli granice oblasti kojom su se bavili
i čije delo je ostavilo neizbrisiv trag u razvoju ljudske
misli uopšte kao što su, recimo, bili Leonardo da Vinči
ili Nikola Tesla.
Ali ono što je za našu temu
najvažnije jeste dalekosežna onostranost kojom je prožeto
Jungovo delo. On je kroz strogo naučni pristup, oslanjajući
se na praktično iskustvo stečeno kroz dugu praksu psihoterapeuta,
ali i kroz sistematsko samoposmatranje, izgradio jedno kompleksno
viđenje ljudske duše koje se u suštini potpuno podudara
sa učenjima starih ezoteričnih tradicija. Stoga se osnovni
pojmovi Jungove analitičke psihologije sadržajno poklapaju
sa pojmovima prisutnim u ezoteriji i misticizmu već hiljadama
godina. Tako se čuveni Jungov koncept kolektivnog nesvesnog
u velikoj meri podudara sa zapisima u akaši starih
Indusa, pojmom koji je preko teozofije preuzela i zapadna
hermetička tradicija, ili animom mundi, svetskom dušom srednjovekovnih hermetista. Isto važi
i za arhetipove, koji se gotovo sasvim poklapaju
sa akašičnim praslikama. Individuacija, glavni praktični
cilj Jungove analitičke psihologije, zapravo je samo njegov
izraz za proces koji čini suštinu svih ezoteričnih praksi
‒ proces spiritualnog razvoja ili samoostvarenja.
Na njegovu definiciju procesa individuacije ne bi imali
primedbi ni najčistokrvniji mistici i gnostici, jer bolju
definiciju spiritualne samorealizacije i gnoze, odnosno
spoznaje kroz samospoznaju, ne bi dali ni oni sami:
Ja izraz individuacija koristim
da bih označio proces kojim osoba postaje psihička individua,
što će reći, izdvojeno, nedeljivo jedinstvo ili celina...
Individuacija znači postati jedno, jedinstveno biće i, u
onoj meri u kojoj individualnost obuhvata našu najdublju,
krajnju i neuporedivu jedinstvenost, individuacija takođe
označava postajanje samim sobom. Stoga bismo individuaciju
mogli prevesti i kao postizanje sopstvenosti ili
samospoznaju... Sopstvo obuhavata beskrajno više
od pukog ega... Ono je isto toliko naše Sopstvo, kao i sva
druga Sopstva... Individuacija nas ne odseca od sveta, već
u nama okuplja svet.“
I definicije drugih psiholoških
i spiritualnih pojmova koje daje Jung zapanjujuće se podudaraju
sa ezoteričnim i mističnim shvatanjima. On o duši kaže:
„...ljudska duša je nezamislivo
složena i raznorodna... Samo me divljenje i strahopoštovanje
mogu ispunjavati dok sagledavam dubine i visine naše psihičke
prirode. Njen neprostorni univerzum skriva neiskazivo obilje
predstava koje su se nakupile tokom miliona godina života...
Moja je svest poput oka koje prodire do najudaljenijih prostora...
Uporedo sa ovom slikom postavio bih veličanstveni prizor
zvezdanog neba noću, jer jedini ekvivalent univerzuma u
nama jeste univerzum izvan nas: i baš kao što do onog drugog
dopirem posredstvom tela, tako i do ovog prvog dopirem posredstvom
psihe.“
Čitajući ovo, prosto se moramo
setiti predstave zapadnih ezoterista o podudarnom odnosu
čoveka, kao mikrokosmosa, i univerzuma, kao makrokosmosa,
kao i centralne teze indijske mistike o suštinskom jedinstvu
individualnog i univerzalnog Sopstva ‒ Atmana i Brahmana. Uostalom,
Jung o Sopstvu piše gotovo isto ono što drevne indijske
upanišade govore o Atmanu:
„Sopstvo je kvalitet koji je
nadređen svesnom egu. On obuhvata ne samo svesnu već i nesvesnu
psihu... Sopstvo nije samo središte, već je takođe i celokupna
sfera koja obuhvata i svesno i nesvesno: ono predstavlja
središte ove ukupnosti, baš kao što i ego predstavlja središte
svesti... Sopstvo je cilj našeg života, jer je ono najpotpuniji
izraz te sudbinske kombinacije koju nazivam individualnošću.“
A sledeće Jungove reči na temu
sna mogao je da izrekne bilo koji mistik:
„San su mala skrivena vrata
u najunutrašnjije i najtajnovitije zakutke psihe, otvor
u onu kosmičku noć koja je psiha bila davno pre nego što
je postojala bilo kakva ja-svest, i koja će i dalje ostati
psihom ma koliko daleko se rasprostrla naša ja-svest...
u snovima mi preuzimamo obličje onog univerzalnijeg, istinskijeg
i večnijeg čoveka koji obitava u tmini prvobitne noći. Tu
je on uvek ceo, i celina je u njemu, ne razlikujući se od
prirode i lišena svakog jastva.“
Najzad evo i Jungovih opservacija
o svesti kao ključnom pojmu svih ezoteričnih i mističnih
učenja:
„Kada razmišljamo o tome šta
svest zaista jeste, na nas dubok utisak ostavlja izuzetna
čudesnost činjenice da neki događaj koji se odigrava izvan
nas u kosmosu istovremeno stvara jednu unutrašnju predstavu,
da se on, da tako kažemo, odigrava i unutra, što će reći:
da postaje svestan... Jer zaista, naša svest ne stvara samu
sebe ‒ ona izvire iz neznanih dubina.
U detinjstvu ona se postepeno budi, a tokom celog života
ona svakog jutra pri buđenju izranja iz nesvesnog stanja.
Ona je poput deteta koje se svakog dana rađa iz primordijalne
utrobe nesvesnog.“
Jung je bio duboko svestan da
su teorije koje je izgradio u mnogome podudarne sa ezoteričnim
spoznajama i to ne samo da ne krije, već posebno ističe,
nalazeći u toj činjenici potvrdu istorijskog kontinuiteta
na koji se naslanja njegova sopstvena misao. Pritom je zaista
vredno divljenja to što je Jung do svojih saznanja došao
sam, ne prihvatajući a priori nijedno postojeće učenje.
Ništa nije uzimao „zdravo za gotovo“, već je sve pomno proveravao
i prihvatao samo ono što je mogao da i sam empirijski utvrdi,
odnosno ono što je imalo svoje utemeljenje u činjenicama.
Naravno, reč je o psihičkim činjenicama, ali za Junga, kao
i za ezoteričnu misao uopšte, psihičke činjenice nisu ništa
manje „činjenične“ od fizičkih, a u izvesnom smislu su čak
i stvarnije. Jer, kako podvlači Jung, fizičku stvarnost
doživljavamo jedino i isključivo kroz psihu. Ukratko, svoju
zadivljujuću sliku ljudske duše Jung je gradio samostalno
tokom decenija hrabrog ronjenja po neistraženim proistranstvima
psihe svojih pacijenata, a pre svega svoje sopstvene.
Između ostalog, Jung je dugo
proučavao i praktično koristio drevnu kinesku Knjigu promena, čuveni Ji Đing. U tome je išao tako daleko
da su zlobnici govorili kako on svakog jutra konsultuje
Ji Đing kako bi odlučio da li da u
jutarnji čaj stavi jednu ili dve kocke šećera. Osim
toga, decenijama je proučavao hermetička učenja, a posebnmo
alhemiju kojoj je posvetio više od dvadeset godina. Jung
je bio iznenađen kada je u snovima i vizijama svojih pacijenta,
koji o alhemiji nisu znali ništa, a katkad čak ni čuli za
nju, počeo da nailazi na klasične alhemijske simbole. Postepeno
je shvatio je da ti simboli potiču iz kolektivnog nesvesnog,
sloja nesvesnog zajedničkog celoj ljudskoj rasi, i da stoga
imaju univerzalni značaj. Zato se bacio na dugogodišnje
proučavanje alhemijskih tekstova, pri čemu se nije služio
savremenom literaturom o alhemiji, već je čitao originalne
srednjovekovne alhemijske rukopise, na grčkom i latinskom.
Kada se zna da su ti tekstovi većinom alegorijski i namerno
nejasni, to proučavanje izgleda kao istinsko intelektualno
čudo. Na kraju je iz toga proizašla njegova poznata knjiga
Psihologija i alhemija (Psychologie
Und Alchemie).
Jung podvlači:
„Ali kada sam počeo da razumem alhemiju,
shvatio sam da ona predstavlja istorijsku vezu sa gnosticizmom
i da stoga postoji kontinuitet između prošlosti i sadašnjosti...
alhemija je, na jednoj strani, uspostavljala vezu sa prošlošću,
a na drugoj sa budućnošću, sa savremenom psihologijom nesvesnog...
Veoma brzo postalo mi je jasno da se analitička psihologija
na najčudniji način podudara sa alhemijom...“
Jungova istraživanja
najviše su doprinela saznanju o spiritualnoj suštini alhemije,
jer je on prvi u naučnom svetu otkrio složenost i univerzalnost
alhemijskih simbola i njihovu važnu ulogu na putu čovekovog
spiritualnog samoostvarenja. Zahvaljujući njemu, postalo
je jasno da je alhemija nešto mnogo više od primitivne preteče
hemije, kako se do tada mislilo.
Jedno od najznačajnijih Jungovih
ponovnih otkrića prastarih „drugih znanja“ svakako je njegovo
celovito tumačenje alogičnih, neuzročnih veza između događaja
i pojava koje je izneo u svojoj čuvenoj teoriji
sinhroniciteta. Po njoj, princip uzročnosti ima
samo ograničenu i relativnu vrednost. Iza njega deluje jedan
opštiji zakon po kome su svi događaji, koji imaju bilo kakve
veze sa jednom datom situacijom, čak i kada izgledaju potpuno
nezavisni jedan od drugog, međusobno smisaono povezani.
Ta veza se ne ostvaruje u takozvanom objektivnom svetu,
već u svesti posmatrača, a Jung je naziva odnosom sinhroniciteta
koji definiše kao vremensku podudarnost događanja povezanih
ne uzročno, već po sadržaju i smislu. Najčešće se radi o
podudaranju sadržaja svesti čoveka sa nekim objektivnim
događajem. Na tom principu zasnovane su i tehnike proricanja,
kao što su kineski Ji Đing,
rimsko gatanje iz leta ptica ili utrobe životinja, proricanje
pomoću tarot karata i mnoge druge. Veliki praktični značaj
ima činjenica da se u pojavi sinhroniciteta, kako tvrdi
Jung, često ispoljava skriveni smisao situacije, koji izmiče
razumskom rasuđivanju. Stoga u takvim pojavama čovek katkada
može da otkrije dragocene latentne poruke koje sadrže njegovi
doživljaji.
Sinhronicistička iskustva uopšte
nisu retka. Mnogi ljudi su makar jednom u životu doživeli
da im se na čudan, simboličan, a ponekad i predskazujući
način u svesti povežu događaji između kojih, očito, nije
postojala nikakva uzročno-posledična veza. Možda najtipičniji
primer ovakvih veza, van logike i razuma, nalazimo kod snova.
Malo je ljudi koji nikada u životu nisu iskusili čudno i
tajanstveno povezivanje snova sa stvarnošću, kao u slučaju
kada san predvidi neku buduću zgodu ili otkrije snevaču
događaj za koji na drugi način nije mogao da sazna. Naravno,
na ovako malom prostoru, ni izbliza nije moguće dati detaljan
prikaz Jungove teorije sinhroniciteta. Nju, međutim, vrlo
dobro ilustruje sledeći zanimljiv primer koji navodi sam
Jung:
„Jedna mlada bolesnica, uprkos
naporima koje smo i ona i ja ulagali da bismo savladali
njene otpore, ostajala je psihološki nepristupačna. Njeno
sjajno obrazovanje, fino naoštren dekartovski racionalizam
i shvatanje realnosti, koje je bilo nemoguće dovesti u sumnju,
bili su joj najbolje oružje za odbranu te pozicije. Zato
sam morao da se oslonim na nadu da će joj se dogoditi nešto
neočekivano i iracionalno što će razbiti intelektualni oklop
u koji se sama zatvorila.
Jednoga dana pričala mi je impresivan
san od protekle noći u kome joj je neko dao dragulj velike
vrednosti ‒ skarabeja od zlata. U tom trenutku
začuh iza sebe lake udarce u prozor. Okretoh se i spazih
velikog insekta koji se spolja bacao na staklo. Otvorih
prozor i uhvatih bubu. Bio je to zlatni skarabej! Pružih
ga mojoj bolesnici. ’Evo’, rekoh joj ’vašeg skarabeja’.
Taj događaj probio je led njenog intelektualnog otpora.
Tretman je nastavljen i rezultati su bili zadovoljavajući“.
Posebno je značajno da se u
ovom događaju pojavljuje baš skarabej koji je kod starih
Egipćana bio simbol preporoda i promene. Slika sna i stvarni
insekt podudaraju se skoro doslovno, a simbol jasno ukazuje
na promenu u stavu pacijentkinje koja nastaje od tog trenutka.
Ono što je još zanimljivije jeste neverovatno vremensko
poklapanje priče o snu sa stvarnom pojavom insekta.
O Jungovom ezoteričnom usmerenju
još bolje i uverljivije od njegovih teorija i definicija
glavnih psihičkih činilaca svedoče podaci iz njegove autobigafije
Sećanja, snovi razmišljanja (Memories, Dreams,
Reflections). Oni zaista govore samima sobom, počev od prvih rečenica te
izuzetne knjige:
„Moj život predstavlja priču
o samoostvarenju nesvesnog... Ne mogu da se poslužim naučnim
jezikom kako bih iskazao taj proces rasta u sebi, zato što
nisam u stanju da doživim sebe kao naučni problem... Ono
što smo po svojoj unutarnjoj predstavi... može da se izrazi
jedino putem mita. Mit je osobeniji i izražava život tačnije
nego što to čini nauka... I tako, u svojoj osamdeset i trećoj
godini života, poduhvatio sam se da ispričam svoj lični
mit.“
Ova autobiografija svedoči,
između ostalog, da je Jung imao niz paranormalnih doživljaja
o kojima piše kao o najnormalnijim stvarima. Dobar primer
je sledeći opis klasičnog poltergejsta, praćenog pojavom
prikaza:
„Imao sam čudno osećanje da
je vazduh ispunjen duhovima. Potom je izgledalo kao da su
našu kuću počeli da posećuju duhovi. Moja najstarija kćerka
je videla kako neka prilika u belom prolazi kroz njenu sobu.
Moja druga kćerka, nezavisno od starije sestre, saopštila
je kako je u toku noći neko dva puta strgnuo ćebe sa nje...
Oko pet sati posle podne, u nedelju, zvono na ulaznim vratima
je počelo da pomamno zvoni. Bio je sunčani letnji dan; dve
sluškinje nalazile su se u kuhinji iz koje se mogao videti
otvoreni plato ispred ulaznih vrata. Svi su odmah pogledali
u tom pravcu, ali nikoga nije bilo na vidiku. Sedeo sam
blizu zvona na vratima, i ne samo da sam ga čuo, već sam
i video kako se pokreće...“
Međutim još više padaju u oči
i daleko su značajniji Jungovi izrazito ezoterični i mistični
stavovi. I dok je u svojim naučnim radovima bio oprezan,
pa je takve stavove izražavao strogo naučnom metodologijom
i terminologijom, u ovoj knjizi to čini sasvim otvoreno
i direktno, tako da bi čovek, ne znajući ko je autor, mogao
da zaključi da ju je pisao neki mistik. Evo nekoliko citata
koji to dobro ilustruju:
„Spoljašnja dešavanja ne predstavljaju
nikakvu zamenu za unutrašnje iskustvo... U stanju sam da
razumem sebe jedino u svetlu unutarnjih događaja. Oni daju
jedinstvenost mom životu...“
„Tokom celog života često mi
se dešavalo da iznenada pokažem znanje o nečemu, sa čim
doista uopšte nisam mogao da budem upoznat. Znanje je naviralo
kao da se radilo o mojoj sopstvenoj ideji.“
Poput gnostika svih vremena
i sa svih meridijana, koji su jedini put ka Bogu videli
u individualizovanom i neposrednom odnosu sa njim, kroz
duboku spoznaju samog sebe, Jung prezire dogmatizovanu i
formalizovanu institucionalnu religiju:
„... u ovoj ceremoniji nije
bilo ni traga od Boga ‒ bar ne za mene... O njemu se, naravno,
govorilo, ali to su bile samo puke reči... Nisam primetio
nikakav trag zajedništva, jedinstva, ujedinjenja... kakva
je bila svrha ove neuspele memorijalne službe s neukusnim
hlebom i kiselim vinom? Polako sam došao do saznanja da
je ova pričest predstavljala sudbonosno iskustvo za mene.
Pokazala se praznom... ’Pa to uopšte nije religija’, mislio
sam. ’Tu nema Boga’... nisam više mogao da učestvujem u
opštoj veri, već sam imao utisak da sam uvučen u nešto neizrecivo....
Bio sam isto tako siguran da nijedan od teologa koje sam
poznavao nikada nije video ’svetlost u tami’, jer da jeste
nikada ne bi mogao da propoveda ’teološku religiju’ koja
mi je delovala krajnje manjkavo, s obzirom na to da nije
nudila ništa drugo do verovanja bez nade.“
O svome ocu, protestantskom
svešteniku, kaže:
„... bilo mi je gotovo neshvatljivo
da on još uvek nije imao iskustvo Boga, najočevidnije od
svih iskustava. Znao sam... da se znanje ove vrste ne može
dokazati, ali mi je bilo isto tako jasno da ono i ne iziskuje
ništa više dokaza nego lepota sunčevog zalaska ili noćne
strave.“
Ovu autentičnu gnostičku religioznost
Jung izražava i ovako:
„Često sam imao utisak da se
u svim odsudnim trenucima ne nalazim više među ljudima,
već da sam sâm pred Bogom. I kada bih se zatekao ’tamo’,
gde više nisam bio usamljen, našao bih se izvan vremena;
pripadao bih vekovima; a Onaj koji je tada davao odgovore
bio je Onaj koji je oduvek bio, koji je postojao pre mog
rođenja. Onaj koji je bio večan...“ ili ovako: „...nakon
tog iskustva znao sam šta Božja milost znači. Čovek mora
da se do kraja prepusti Bogu; ništa osim ispunjavanja Njegove
volje nije bitno.“
I Jungovo tumačenje simbola
gotovo je istovetno onom koje srećemo u ezoteričnim učenjima.
Sa ezoteričnog, ali i sa stanovišta Jungove analitičke psihologije,
simbol nije samo predstava nečega, već delatni „psihički
transformator“, kadar da preobražava psihičku energiju,
u čemu leži njegova upotrebna vrednost poznata u ezoteriji
hiljadama godina i ponovo otkrivena u Jungovoj psihoterapiji.
Osim spoljnog, očiglednog značenja, simbol sadrži i skriveno
značenje koje nije u domenu svesti, a još manje racionalnog,
već ponire duboko u nesvesno. Simboli se i rađaju u nesvesnom,
ili možda oduvek postoje u njemu, i iz nesvesnog isplivavaju
u svest, kao i mitovi koji su zapravo složeni simboli. Nesvesno
je, dakle, mnogo šire i mnogo „više zna“ od svesnog dela
bića, a kako ono ne razume racionalni jezik, već jedino
jezik slika, jezik simbola i mitova je izrazito slikovit.
Religije i ezoterične tradicije, bez izuzetka, koriste simboličan
jezik i slike da bi predočile razumu nedostupne vidove stvarnosti,
koje nije moguće predočiti na drugi način, i da bi odgovorile
na osnovna, suštinska pitanja o životu i smrti, o duši,
o Bogu... Preobražavajući psihičku energiju, simboli i mitovi
premošćavaju jaz između obične, svakodnevne svesti i svesti
viših planova i omogućavaju unutrašnju spoznaju, „shvatanje
neshvatljivog“, odnosno poimanje viših nivoa realnosti.
U krajnjoj liniji oni čoveku otkrivaju njegovu božansku
prirodu i pokazuju mu put povratka u „Veliko Jedno“.
Zgodnu ilustraciju ovake uloge simbola nalazimo u čuvenom
Jungovom snu koji na vrlo živ, simboličan način postavlja
problem odnosa između Sopstva, koje Jung naziva „Više Ja“,
i „ega“, odnosno „malog ja“ ili inkarnirane ličnosti. U
tom snu, u jednoj kapeli lišenoj religijskih simbola, ali
bogato ukrašenoj cvećem, na tlu ispred oltara sedi u položaju
lotosa jedan jogin duboko zadubljen u meditaciju; gledajući
ga izbliza sanjač otkriva da jogin ima njegovo lice; zaprepašćen
i prestrašen, on se budi misleći „Ah! Evo onoga koji meditira
o meni. On sanja jedan san i taj san to sam ja.“ Jung je
tu viziju tumačio kao parabolu. On kaže:
„Sopstvo uzima ljudski oblik da bi došlo u egzistenciju
tri dimenzije, kao kad neko obuče gnjuračko odelo da bi
se bacio u more. Sopstvo napuštajući egzistenciju u onostranom
preuzima religiozno držanje, kao što pokazuje kapela u slici
sna; u svom zemaljskom obliku, ono može da iskusi iskustva
sveta tri dimenzije i da kroz jednu proširenu svest napreduje
prema svom ostvarenju.“
Neosporni velikan nauke o psihi, Jung nije ništa manje
veliki ezoterista i mistik. Uostalom, reagujući na žestoke
napade predstavnika „teološke religije“, kako je zvao institucionalizovanu
religiju, sam je za sebe govorio: „Ja sam jeretik i mistik.“
Njegovi genijalni uvidi odveli su ga do same srži zajedničke
svim ezoterijskim tradicijama. Sopstvenim otkrićima on je
doslovno uplivao pravo u maticu univerzalne ezoterijske
tradicije. Roneći kroz nju, postao je istinski gnostik što
je pred kraj života i otvoreno priznao: „Jeste, ja sam gnostik“,
kaže on u svojim Sećanjima, snovima, razmišljanjima.
Osim deklarisanih mistika i gnostika, okupljenih u savremenim
ezoterijskim organizacijama, do skrivenih unutrašnjih riznica
dopiru i pojedini „inspirisani“ naučnici, pa stoga njihovi glasovi
ponekad zvuče kao verni odjeci hiljadugodišnje mudrosti
koju prenose ezoterijske predaje. Štaviše, pojedini među
njima postaju svesni činjenice da ih njihovi sopstveni naučni
rezultati navode na jedan put kojim su drevni posvećenici
išli pre mnogo vekova. To uliva nadu da savremena misao,
posle dugog lutanja, ponovo pronalazi vezu sa sopstvenim
korenima. Nadajmo se stoga da će 21. vek najzad i na širem
planu otkriti zaboravljene horizonte, koje su nekadašnji
tragači otkrivali „okom Mudrosti“, i da će uspeti da u modernu
misao integriše arhetipsku sliku čoveka, svedoka večnosti,
potencijalno beskonačnog, kao neodvojivog dela jednog sveta
u kome su harmonija i saosećanje neophodni zakoni. To bi
moglo da iz temelja izmeni sumornu, obezdušenu i obezboženu
sliku savremenog sveta, ogrezlog u materijalizam, sebičnost
i otuđenost. A ako se to desi, ne mali deo zasluga pripašće
i modernom gnostiku Karlu Gustavu Jungu.