Da li ste sujeverni? Ovakvo pitanje, „s neba pa u rebra“,
verovatno će vam izmamiti osmeh: Kakvo sujeverje danas,
u veku nauke i tehnologije? Ipak, da praznoverja nisu uvek
ono što im ime kaže – PRAZNOverja – uverili su se na svojoj
koži mnogi ljudi.
Sujeverje je, inače, drevna baština čovečanstva. Bilo je
neodvojivi deo života naših predaka, sve do najnovijih vremena.
Danas smo skloni da se smejemo praznoverju naših starih.
Ali, da li to činimo baš od srca? Naime, i danas je sujeverje
prisutno kod mnogih ljudi, mada ga oni najčešće kriju „kao
zmija noge“.
Uprkos svojstvenoj nam racionalnoj slici sveta, u dubini
svih nas titraju i danas, kao svojevrsna suprotnost čudima
naše tehnološke ere, atavistički sujeverni strahovi. Ma
koliko bili razumni i spremni da se podsmehnemo „glupim
praznovericama“, i dalje oprezno menjamo pravac hoda, ako
nam je crna macka prešla put, kucamo u drvo da ne ureknemo
i, u dubini duše, nismo baš najsigurniji da ne treba da
se plašimo urokljivih očiju. Smejemo se starim praznovericama,
ali se ipak obazrivo držimo načela: „Što je sigurno, sigurno
je.“ A da takvo ponašanje, barem u nekim slučajevima, nije
sasvim bez osnova pokazuju brojni primeri iz života.
Postoje mnoga tradicionalna verovanja koja zovemo sujeverjem.
Verovanje da broj 13 donosi nesreću, da potkovica, zečja
šapa i razne druge amajlije donose sreću, da se na kraju
duge može naći zakopano blago, da urokljive oči mogu da
naškode i mnoga druga. U našem uobičajenom racionalnom pogledu
na svet takva verovanja jednostavno su proglašena praznoverjem,
bez pravog uvida u njihovu suštinu.
Naravno, ni na pamet mi ne pada da poričem postojanje istinskih
praznoverica. Ono što hoću da naglasim jeste činjenica da
neka sujeverja imaju podlogu u realnosti. Sasvim je druga
stvar što je većina takvih verovanja i ponašanja vezanih
za njih vremenom izgubila vezu sa sopstvenim izvorima. Tako
su ostala verovanja i ponašanja, lišena korena, koja se
preuzimaju i ponavljaju po inerciji tradicije, a bez razumevanja
njihovog smisla.
Smisao nekih od njih vrlo je pragmatičan. Ona su nastala
na osnovu iskustva, ali su vremenom ta iskustva zaboravljena.
Evo jednog primera. Relativno doskora u narodu je bilo opšterašireno
verovanje da platnene dečje pelene ne treba ostavljati napolju
da se suše posle zalaska sunca. U poslednje vreme ono je,
doduše, sve manje aktuelno, jer su papirne pelene gotovo
sasvim istisnule klasične. Na prvi pogled, ovo verovanje
liči na čistu praznovericu i moglo bi se lako povezati sa
verovanjem u mitska bića koja postaju aktivna sa nastupanjem
noći, kao što su duhovi, vampiri ili vukodlaci.
Medutim, stvarna podloga ovog verovanja je mnogo prozaičnija
i lako se otkriva malo pažljivijim posmatranjem. Naime,
pelene ostavljene da se suše napolju u sumraku svojom belom
bojom kao magnet privlače brojne sitne insekte koji se lepe
po njima. I mada većina žena koje su tako postupale nisu
znale za taj vrlo praktičan razlog, one su, držeći se onog
narodnog „ne valja se“, postizale cilj.
Ima i drugačijih primera gde stvari nisu tako jednostavne,
mada i ta verovanja imaju realnu podlogu koja je zaboravljena
ili nepoznata. Recimo, verovanje da ne valja prolaziti ispod
raširenih merdevina, dvostrukih bandera i sličnih konstrukcija
u obliku izvrnutih raklji. Na prvi pogled, ono zaista deluje
besmisleno. Medutim, ako se setimo istraživanja koja su
otkrila pojavu zračenja oblika čitava stvar počinje da dobija
vrlo smislene obrise. Naime, ta su istraživanja pokazala
da sami geometrijski oblici izazivaju izvesna zračenja,
katkad vrlo snažna, koja za živa bića mogu da budu blagotvorna,
ali i vrlo opasna.
U tom pogledu pogotovu se ističu šiljati oblici, poput piramide
i kupe, a oblik raširenih merdevina i dvostrukih bandera
je vrlo blizu tome. Čini se, dakle, da barem neka od takozvanih
praznoverja debelo zalaze na „onu stranu“, u svet nevidljivog
i neopipljivog, svet nepoznatih energija koje se na veoma
čudne načine upliću u svakodnevnicu i utiču na nju. Zato
izrazi sujeverje i praznoverje, po svemu sudeći, u nekim
slučajevima ne odražavaju pravo stanje stvari. Jer, izvesno
je da u mnogim pojavama koje olako guramo u ovu kategoriju
nečega ima. Iza verovanja koja deluju naivno, čak detinjasto,
katkad se krije jedna stvarnost drugačija od ove svakodnevne,
ali ništa manje stvarna.
Već vas vidim kako se smeškate i pitate se u sebi da li
ću da preteram pa da vas uveravam kako treba da budete sujeverni.
Bože me sačuvaj, svakako neću. Da kucnem u drvo, pu, pu,
još sam, čini mi se, pri zdravoj pameti. Ali, šalu na stranu,
ono što želim da vam predočim jeste činjenica da praznoverice
nisu uvek ono što im ime kaže. A u to su se na vrlo ubedljive
načine uverili mnogi ljudi.
„Baksuzni“ predmeti
Nisam od onih koji će tvrdoglavo odbijati hotelsku sobu
ili sedište u bioskopu sa brojem 13 ili napraviti dramu
oko crne mačke iz komšiluka. Ali, kada se pomenu takozvani
„baksuzni“ predmeti, stvari koje svojim vlasnicima donose
nevolje, pa i ozbiljne nesreće, neću samo podsmešljivo odmahnuti
rukom jer znam da se često ne radi o praznim pričama.
Postoji mnogo proverenih slučajeva koji potvrduju da iza
verovanja u „baksuzne“ predmete stoji nešto vrlo stvarno,
nešto što je tokom vremena, putem nataloženog iskustva,
do takvog verovanja i dovelo. I upravo zdrav razum, na koji
se obično pozivamo kao na suprotnost praznoverju, obavezuje
nas da otvorenih očiju i otvorena duha ispitamo činjenice.
U parapsihologiji ili psihotronici, koja je noviji vid ove
nauke koja se bavi istraživanjem neobičnih fenomena i odkrivenih
ljudskih sposobnosti, postoji hipoteza da dogadaji nabijeni
snažnim emocijama ostavljaju izvesnu vrstu „traga“ ili „otiska“
na okolnim mestima i predmetima. Ti tragovi ostaju prisutni
vrlo dugo i mogu veoma snažno da utiču na senzitivne osobe.
Ovo je naročito slučaj sa tragičnim događajima, koji uključuju
nasilnu smrt. Zato, pretpostavlja se, što su emocije ljudskog
bića u trenutku nasilne smrti izuzetno jake.
Na ovaj način se objašnjava fenomen takozvanih „ukletih
kuća“ ili „kuća sa duhovima“. Smatra se, naime, da su neobične
pojave, u takvim kućama – lupkanje, zveka i razni drugi
zvuci, ljudski glasovi, zapomaganje, krici... pa čak i pojave
vidljivih sablasti – posledica tih specifičnih otisaka,
koje su na tim kućama i predmetima u njima ostavili tragični
događaji koji su se nekada u njima odigrali.
Priroda tih tragova za sada nije objašnjena. Po nekim hipotezama,
radi se o izvesnoj vrsti energetskih zapisa. Prilikom snažnih
emocija ili kada ima očajničke misli, čovek emituje velike
količine energije i ti snažni energetski impulsi na neki
nepoznat način utiskuju se u okolne predmete.
Mada je ovaj neobičan fenomen najčešci upravo kod „ukletih
kuća“ ili „ukletih mesta“, neretko radi se i o pojedinačnim
predmetima. Takvim predmetima obično se daje epitet „baksuzni“,
i oni na ljude, koji dođu u dodir sa njima, deluju na krajnje
čudnovate načine. Smatra se da je ovo njihovo svojstvo posledica
tih čudnih otisaka, utisnutih u njih.
Ipak, pošto naučnog objašnjenja nema, ljudi su često skloni
da, pozivajući se na zdrav razum, verovanje u „baksuzne“
predmete prezrivo odbace. I zaista, verovanje da neki predmeti
donose nesreću moglo bi da bude samo jedno od sujeverja
tipa „crne mačke“ ili „broja 13“. No, da li zaista jeste?
Postoji niz slučajeva koji potvrduju da u ovoj naizgled
običnoj praznoverici može da bude neobično mnogo istine.
Naime, u mnogo navrata stvari koje označavamo epitetom „baksuzan“
dokazale su svoje delovanje u praksi. Stoga fenomen „baksuznih“
predmeta treba osmotriti malo pažljivije.
Evo jednog zanimljivog slučaja koji poznati autor Kolin
Vilson (Colin Wilson) navodi u svojoj čuvenoj knjizi Misterije.
Dogadaj se odigrao u Engleskoj tridesetih godina prošlog
veka i izgleda da potkrepljuje hipotezu o „tragovima“ utisnutim
u predmete.
Neki zanatlija iz engleske pokrajine Devon oženio se i uselio
u jednu kuću na obali mora. Mesec-dva po useljenju vratio
se kući kasno noću mrtav pijan. Njegova mlada žena bila
je zaprepašcena i užasnuta jer je svog muža znala kao uzornog
u svakom pogledu i zakletog trezvenjaka. Kada se sutradan
otreznio, čovek je bio vrlo depresivan, ponašao se zbunjeno
i pokajnički i obećavao da nikada više neće okusiti piće.
Medutim, posle kraćeg vremena, sve se ponovilo po istom
scenariju. Posle nekoliko takvih muževljevih napijanja,
zabrinuta supruga obratila se za pomoć nekoj starici, poznatoj
u tom kraju po vidovitosti. Starica je došla u njihovu kuću
i još sa vrata pokazala na staru fotelju, koju su mladenci
dobili kao svadbeni dar. Rekla je mladoj ženi da je ta naslonjača
uzrok nevolja njenog muža i da je odmah spali. I zaista,
od kako se fotelja pretvorila u gomilu pepela, muževljeva
napijanja prestala su zauvek.
Epilog priče zaista je zanimljv. Preduzeto je ispitivanje
porekla fotelje i na kraju je utvrdeno da je nekada bila
svojina nekog mesara, teškog pijanice, koji je, sedeći u
njoj, izvršio samoubistvo! Po svemu sudeći, naslonjača je
i posle dugog vremena zadržala trag tog tragičnog dogadaja,
otisak kadar da na ovako neobičan način deluje na druge
ljude.
Ezoterijske tradicije nam kazuju da se ovakvi energetski
tragovi u predmete mogu utisnuti i namerno, nekom vrstom
rituala, posle čega ti predmeti imaju odredeno, unapred
planirano dejstvo na ljude. Na tom principu zasnovani su
talismani i amajlije koji imaocima treba da obezbede odredene
dobrobiti ili zaštitu.
Medutim, sledeći slučaj izgleda da pokazuje da se i „baksuzni“
predmeti mogu namerno proizvesti. Reč je o iksustvu koje
u svojoj putopisnoj knjizi Tumarali smo zajedno, opisuje
americki putopisac Lambert, a u svojim Misterijama navodi
ga i Kolin Vilson.
Lambert je 1928. godine putovao sa svojom suprugom Marijom
oko sveta. U japanskom gradu Kobeu, u nekoj starinarnici,
veoma jeftino je kupio jednu figuru od slonovače. Mala statua
predstavljala je Ho-Teija, japansko božanstvo sreće! S obzirom
na ono što sledi, ta činjenica se pokazala kao vrhunska
ironija.
Sledećeg dana Mariju je spopala jaka zubobolja i mučila
je naredne dve sedmice, u toku kojih se figurica nalazila
u njenom ličnom prtljagu. Tokom daljeg putovanja, gospodin
Lambert je, prepakujući stvari, bez neke posebne namere
premestio figuru u svoj kofer i, gle čuda, sada je on postao
žrtva strašne zubobolje, dok je bol njegove žene nenadano
išcezao!
U toku jednog dužeg putovanja brodom, njihovi koferi nalazili
su se u brodskom prtljažniku i za to vreme nijedno od njih
nije imalo zubobolju! Ipak, supružnicima još uvek ni na
kraj pameti nije padalo da svoje zubobolje povežu sa figurom.
Po povratku kući, u Sjedinjene Američke Države, supružnici
su statuetu poklonili majci gospodina Lamberta i, već posle
nekoliko sati, nesrećna žena je osetila snažan bol u zubu.
I tek tada su Lambertovi povezali svoje zubobolje sa malom
statuom božanstva. Postalo im je jasno da bol oseća samo
onaj u čijem se posedu nalazi figurica i to jedino ako je
ona i fizicki u blizini! Otuda išcezavanje bola dok su koferi
bili u prtljažniku broda.
Kako objasniti ovako neobičnu pojavu? Čak i kada se prihvati
da je figura na neki neobjašnjiv način bila uzrok bola –
što izgleda očigledno – ostaje još teže pitanje: kako je
predmet od slonovače mogao da „zna“ ko ga trenutno poseduje?
Jer, „premeštanje“ zubobolje sa gospođe na gospodina Lamberta,
kada se figurica našla u njegovom koferu, nije moglo biti
izazvano njenim fizičkim približavanjem gospodinu Lambertu,
pošto su supružnici i koferi bili zajedno u istoj kabini,
već samo činjenicom da je prešla u njegov posed!
Objašnjenje koje je bračnom paru dao neki trgovac japanskim
umetničkim predmetima, kome su na kraju i ostavili figuru,
bilo je sledeće. U Japanu sveštenici su nekada imali običaj
da u takve figure „uliju dušu“. To su činili skrivajući
u njihovoj unutrašnjosti neki sveti predmet. Takav predmet
statui daje neku vrstu života, a time i mogućnost da deluje
na ljude.
Naravno, ovo objašnjenje je toliko uopšteno da se i ne može
smatrati pravim objašnjenjem, a osim toga nameće i logično
pitanje zašto bi statua Ho-Teia, božanstva sreće, bila „programirana“
tako da ljudima nanosi bol?
Neki parapsiholozi ovakve slučajeve tumače teorijom o poljima
negativne psihičke energije, koja mogu da snažno deluju
na osetljive osobe. Ali očito je da ni to nije potpuno objašnjenje.
Efikasna prokletstva
Jedan od najjačih sujevernih strahova oduvek je bio strah
od prokletstva. Tokom čitave istorije čovečanstva sveštenici
i žreci uspevali su da, zahvaljujući njemu, drže u pokornosti
svoju brojnu pastvu, što je itekako uticalo na tokove istorije.
Nikakvog se neprijatelja srednjovekovni vladari nisu plašili
više nego papinog prokletstva, što je papama davalo čudesnu
vlast i nad najmoćnijim monarsima.
Danas smo skloni da se, uprkos sopstvenim sitnim praznovericama,
čudimo i smejemo ovakvoj lakovernosti, ne samo prostog puka,
već i krunisanih glava. Ali prezrivi smešak ledi nam se
na usnama kada čujemo verodostojne primere prokletstava
koja su zaista bila delotvorna. Recimo, opšte je poznato
čuveno „prokletstvo faraona“, zahvaljujuci kome su, pod
neobičnim okolnostima, izgubili život ili zdravlje mnogi
čuveni egiptolozi, koji su se drznuli da oskrnave večna
boravišta faraona. Uprkos brojnim istraživanjima, još uvek
ne postoji prihvaćeno naučno objašnjenje ovog čudnog i jezivog
fenomena.
Ovoga puta biće reči o jednom manje poznatom, ali ništa
manje zastrašujućem primeru efikasnog prokletstva. U prvoj
polovini 19. veka, jedan indijanski poglavica, pošto mu
je očito dozlogrdio teror belaca, prizvao je jedne noći
duhove svojih predaka i, uz njihovu pomoć, kako tvrdi indijansko
predanje, bacio prokletstvo na predsednike Sjedinjenih Američkih
Država.
Po njegovoj anatemi, svaki americki predsednik koji bude
izabran u godini čija je poslednja cifra nula moraće da
umre u toku svog predsednikovanja, bilo prirodnom bilo nasilnom
smrću. Sledeći podaci i kod najracionalnijih od nas izazivaju
blagu jezu:
Mesec dana nakon proglašenja za predsednika 1840. godine,
od zapaljenja pluća umire deveti predsednik SAD Vilijam
Henri Harison (Willian Henry Harrison).
Abraham Linkoln (Abraham Lincoln) prvi put je izabran za
predsednika 1860. godine. Posle četiri godine izabran je
ponovo, da bi već iduće, 1865. godine bio ubijen u čuvenom
atentatu u pozorištu.
Godine 1880. za dvadesetog predsednika SAD izabran je Džejms
Abram Garfild (James Abram Garfield). Nije dugo predsednikovao.
Ubijen je već u leto naredne 1881. godine.
Vilijam Mekinli (Willian Mc Kinley) postaje predsednik poslednje
godine 19. veka, dakle 1900. Septembra 1901. godine umire
od posledica ranjavanja u atentatu nekoliko dana ranije.
Voren Gamalijel Harding (Warren Gamaliel Harding) postaje
predsednik 1920. godine. Tri godine kasnije umro je od „nepoznate
bolesti“.
Slavni Frenklin Delano Ruzvelt (Franklin Delano Roosevelt)
po drugi put je izabran za predsednika 1940. godine. Godine
1944. izabran je i treći put. Aprila 1945. umro je za svojim
radnim stolom.
Do tada najmlađi američki predsednik Džon Ficdžerald Kenedi
(John Fitzgerald Kennedy) izabran je 1960. godine. Poginuo
je u čuvenom atentatu u Dalasu 22. novembra 1963.
Iako je, kao što je poznato, preživeo metak atentatora Hinklija
(Hinkley), predsedniku Ronaldu Vilsonu Reganu (Ronald Wilson
Reagan), koji je prvi put izabran 1980. godine, proučavaoci
istorije prokletstava nisu davali nikakve šanse da se živ
povuče sa predsedničkog položaja.
Medutim, predsednik je posle njega postao Džordž Buš (George
Bush) stariji, a Regan je umro u dubokoj starosti 2004.
godine, petnaest godina po završetku predsedničkog mandata.
Znači li to da se sa Reganom završava istorija ovog čudnog
prokletstva, ili je njegov slučaj samo izuzetak, pokazaće
vreme.
„Vilinska kola“
Jedno od možda najraširenijih takozvanih praznoverja jeste
verovanje u mitska bića kao što su aždaje, džinovi, vile
i patuljci. Narodne i dečje bajke prepune su takvih čudnih
bića, pogotovu vila i patuljaka kojih ima raznih vrsta i
raznih ćudi, od onih blagonaklonih prema ljudima, pa do
onih kojih se treba čuvati. I na sam pomen takvih stvari
racionalni duhovi skloni su da reaguju žestoko i prezrivo.
Obične praznoverice, puko sujeverje, dečje bajke, kazaće
najčešće.
Ne bih baš mogao da kažem da spadam u one koji veruju da
će prolazeći kroz šumu naići na kolonu patuljaka koji pretrčavaju
put niti na gomilu vila raspletenih kosa. Ali to nikako
ne znači da se iza verovanja u ta bića ne krije i nešto
stvarno. Svet oko nas još uvek je prepun područja na koja
razum i njegova ćerka racionalistička nauka još ni kročili
nisu.
Neke od realnosti koje obitavaju u tim područjima u tradicionalnim
verovanjima dobile su oblik vila, patuljaka ili drugih fantastičnih
bića. Stoga, i ako odbacimo postojanje takvih bića u onakvom
vidu kakav nam nudi narodno verovanje, ono što nije pametno
olako odbaciti jeste postojanje nečeg što u mnogome odgovara
predstavama o takvim bićima. Naprosto postoji previše činjenica
i previše svedočenja o takvim stvarima da bi se sve to moglo
jednostavno zanemariti bez velike opasnosti upravo po zdrav
razum na koji, prilikom negiranja takvih pojava, toliko
volimo da se pozivamo.
Što je najinteresantnije, ponekad posledice zanemarivanja
i ignorisanja nekih od tih verovanja u praksi mogu biti
veoma neprijatne, pa i više od toga, što ćemo videti iz
priče koja sledi. Ta čudna priča vezana je za jedno, nekada
veoma rašireno, verovanje. Reč je o takozvanim „vilinskim
kolima“, mestima na kojima se, po predanju, noću skupljaju
i tu igraju šumske vile. Veruje se da takva mesta treba
obilaziti jer vile, navodno, ne vole da im se zalazi na
teritoriju i umeju da takav prekršaj surovo kazne.
Neki pokušaji objašnjenja fenomena vezanih za „vilinska
kola“, ali i nekih drugih čudnih pojava, govore o poljima
„rđave“ energije ili mestima na kojima su skoncentrisani
„loši“ uticaji. Bilo kako bilo, stoji činjenica da ima podosta
slučajeva koji potvrduju da tu „nečega ima“.
Priznajem da priča koja sledi zvuči neverovatno, ali kako
se radi o mom relativno bliskom rođaku, lično mogu da potvrdim
njenu autentičnost. Priča počinje neposredno posle Prvog
svetskog rata. Moj rođak Momčilo Mitrović Moma, brat od
tetke moje majke, tada sedamanaestogodšnji mladić, bio je
na školskom izletu na Kosmaju, planini pedesetak kilometara
udaljenoj od Beograda.
Na jednom proplanku on i njegovi drugovi naišli su na veoma
interesantno udubljenje u jednom velikom kamenu. Podsećalo
je na veliku, plitku kadu i prosto je mamilo da se u njega
sedne ili legne. Neki seljak, čobanin, koji je tuda naišao,
upozorio ih je da se drže podalje od tog udubljenja jer
je to zapravo „vilinsko kolo“. Onaj ko tu sedne ili legne,
dodao je seljak, teško će oboleti na kostima.
Moma, koji je inače bio vesele i nemirne prirode i šaljivdžija
na glasu, grohotom se nasmejao na te reči i, praveći viceve
na račun vila, legao u kamenito udubljenje, baškareći se
veselo u njemu.
Nedugo zatim Moma je počeo da oseća jake bolove u kostima
i zglobovima. Lekari su najpre posumnjali na tuberkulozu
kostiju. Kada je, najzad, utvrdeno da je posredi težak oblik
artritisa, upale zglobova, bolest je već bila dobro poodmakla.
Upornim lečenjem napredovanje opake boljke je na kraju zaustavljeno,
ali su degenerativne promene na zglobovima od Mome, nažalost,
učinile doživotnog, teškog invalida. Do svoje smrti, sedamdesetih
godina prošlog veka, teško se kretao uz pomoć dva štapa,
ali je, srećom, uspeo da sačuva svoju vedru narav.
Cela priča mogla bi, naravno, da se proglasi za neobičnu
podudarnost da nema njenog iznenađujućeg nastavka. Dvadesetak
godina posle Mominog „susreta“ sa „vilinskim kolom“, njegova
i majcina tetka Vukosava otišla je, iz nekih svojih ličnih
razloga, kod jedne vidovite žene, poznate u Beogradu u to
vreme. U toku razgovora, koji se ticao sasvim drugih stvari,
gatara joj je u jednom trenutku iznenada rekla doslovno
ovo:
„Ti u porodici imaš jednog muškarca čije ime počinje slovom
M. On je jako bolestan na kostima. Ali on se nije razboleo
od bolesti, vec je naišao na vilinsko kolo.“
Tako je priča dobila svoj zaprepašćujući završetak, a narodna
„praznoverica“ neočekivanu potvrdu da tu zaista „nečega
ima“. Bez obzira kako tumačili ovu začuđujuću, ali istinitu
epizodu, ostaje jak utisak da sujeverja nisu uvek stvar
kojoj se možemo mirne duše nasmejati. To, naravno, ne znači,
da ubuduće treba da panično bežite od crne mačke ili hotelske
sobe sa brojem 13, ali svako bih vam savetovao da, ako vas
upozore na „vilinsko kolo“, ne postupite kao Moma. Uostalom,
odavno je poznato da je opreznost majka mudrosti. Ova stara,
mudra poslovica posebno dobija na težini kada su u pitanju
energije i dejstva koji su za savremenu nauku još uvek velika
misterija. A, po svemu sudeći, u slučaju nekih praznoverja
na delu su upravo takve snage.