MEDITACIJA kao sam zavrsetak Spiritualne Staze…

[Vijaya]

Jednom davno postojala je divna rijeka koja je proticala izmađu brda, šuma i poljana.
Počinjala je kao radosni potočić čiji je izvor uvijek plesao i pjevao, dok je potok skakutao sa vrha planine.
Ona je tada bila vrlo mlada, a kada je došla u dolinu usporila je. Razmišljala je o ulivanju u okean.
Kada je odrasla naučila je da izgleda prekrasno, dok je graciozno tekla kroz polja i planine.
Jednoga dana je primijetila oblake iznad sebe. Oblake svih boja i oblika. Danima je samo u njih zurila. Željela je da ima jedan oblak samo za sebe. Ali oni plove nebom, stalno mijenjaju svoje oblike.
Nekad izgledaju kao kaput, nekad kao konj. Njeno zadovoljstvo i radost bili su zamijenjeni jurnjavom za oblacima i uskoro se njen život pretvorio u očaj, ljutnju, mržnju.
Ali, jednoga dana dunu jak vjetar i oduva sve oblake sa neba. Nebo je postalo potpuno prazno. Naša rijeka je mislila da život više nije vrijedan življenja, jer nije bilo oblaka za kojim bi jurila.
Željela je da umre. "Zašto bih živjela ako nema oblaka?"
Ali kako rijeka može sebi da oduzme život?

Te noći rijeka je prvi put imala priliku da se vrati sebi.
Toliko dugo je trčala za nečim spoljašnjim da nikad sebe nije vidjela. Ta noć je bila prva prilika da čuje svoj sopstveni plač, zvuk vode koja udara o obale. Pošto je mogla da čuje svoj sopstveni glas, otkrila je nešto važno.
Shvatila je da je ono za čim je žudjela zapravo već bilo u njoj. Shvatila je da oblaci nisu ništa drugo do voda. Oni su rođeni iz vode i vraćaju se u vodu. Otkrila je da je ona sama voda.

Sljedećeg jutra, kada je sunce odskočilo na nebu, otkrila je nešto divno. Vidjela je plavo nebo, po prvi put. Nikada ranije to nije primjetila. Zanimali su je samo oblaci, a nije vidjela nebo - kuću oblaka.
Oblaci su prolazni, ali plavo nebo je postojano.
Shvatila je da je neizmjerno nebo bilo u njenom srcu od početka. Taj veliki uvid joj je donio mir i sreću. Čim bi vidjela prelijepo nebo znala bi da više nikada neće izgubiti svoj mir i stabilnost.
Tog popodneva oblaci su se vratili ali ovoga puta ona nije željela da uhvati nijedan.
Mogla je da primijeti ljepotu svakog od njih i da im poželi dobrodošlicu.
Kada bi oblak prošao ona bi ga ljubazno i sa ljubavlju pozdravila. Kada bi taj oblak poželio da otplovi ona bi mu radosno mahala. Shvatila je sa su oblaci zapravo ona sama. Nije trebalo da bira između oblaka i sebe. Oblaci i ona bili su u miru i harmoniji.
Te noći se dogodilo nešto divno.
Kada je potpuno otvorila svoje srce noćnom nebu, primila je u sebe lik punog mjeseca- divan, okrugao, nalik na dragulj.
Nikad nije mogla da zamisli da bi se u njoj mogao ogledati tako divan lik.
Postoji jedna veoma lijepa pjesma na kineskom.

"Svjež i divan mjesec putuje po pustom nebu. Kada su rijeke uma živih bića slobodne, lik divnog mjeseca će se reflektovati u svakom od nas."

Takav je bio um rijeke tog momenta. Primila je lik divnog mjeseca u svoje srce, a voda, oblaci i mjesec su se uzeli za ruke i meditirali u hodu, lagano, sve do okeana.

Tich Nat Han ( ili je drevna kineska pricha... )