KO SU BILI HIPERBOREJCI ?
Ovaj forum je zaključan i ne možete pisati, odgovoriti ili menjati teme   Ovaj forum je zaključan i ne možete menjati teme ili odgovarati
www.OBJAVE.com forum » SLOVENI - RELIGIJA, ISTORIJA
Pogledaj prethodnu temu :: G :: Pogledaj sledeću temu  
Autor Poruka
Vesna
Glavni urednik


Pridružio: 08 Jan 2008
Poruke: 4177
Lokacija: Beograd

 Poruka Poslao: 05 Maj, 2010 21:58 pm    Naslov: KO SU BILI HIPERBOREJCI ?
Odgovoriti sa citatom

.
Mitovi o Hiperboreji
(Autor Boris Nad)





Mitovi o Hiperboreji, zemlji praotaca na dalekom Sjeveru, zemlji koja počiva "iznad sjevernog vjetra",
veoma su duboko utkani u mitologije i kolektivno nesvjesno skoro svih indoeuropskih naroda (i, naravno, ne samo njih).
Sama po sebi, ova činjenica ima ogroman značaj. Ali važnije od činjenice njihove rasprostranjenosti jeste pitanje što oni uopće znače.
Ako hiperborejski Mitovi zaista imaju tako važnu ulogu u nesvjesnom indoeuropskih naroda,
oni je imaju zahvaljujući svom vlastitom značenju, svojim unutarnjim sadržajima.
Jer, mit za nas nije "lažna priča", praznovjerja ni nesporazum.
Mit je bezvremena stvarnost, koja se, možda, "nije odigrala nikad i nigdje",
ali koja se neprekidno ponavlja u povijesti i, štoviše, stvarnost koja je određuje i definira.


Značenja mita su mnogobrojna, i moguće ih je tumačiti u najrazličitijim ključevima.
Podrazumijeva se, također, da oni imaju i svoj doslovni, "naturalistički" smisao: svaki
istinski mit nije iskljičivo fantazija, uobrazilja, ono što je u njemu sadržano odgovara
nekim konkretnim uvjetima, u vremenu i prostoru, na Zemlji. Drugim riječima, mit se nije
morao dogoditi na način na koji je opisan, nikada se zapravo na taj način nije ni dogodio,
ali se mogao dogoditi, i događao se, u određenoj mjeri.
"Istinito je samo ono što se nije dogodilo nikad i nigdje "(Novalis).

Hiperborejski mitovi nisu samo neposredne i jasne evokacije Zemlje besmrtnosti na
dalekom sjeveru kontinenta. Kada se, u ruskoj bajci primjerice, spominju trojica braće, od
kojih treći i najmlađi bijaše Ivan, koji je živio u dalekoj zemlji u kojoj je vladala
stalna tama, sve dok Ivan nije ubio džinovsku zmiju i oslobodio Sunce ... - To je, za nas,
očigledna i jasna evokacija arktičke noći, dakle Sjevera, Hiperboreje. Ivan tu ponavlja
arhetipski pothvat Indre koji je ubio zmaja Vritru, kako bi povratio Sunce i oslobodio
nebeske vode.

Mitovi o Hiperboreji imaju i tu prednost što, slično mitovima o Atlantidi,
predstavljaju sjećanje na realnu zemlju (premda se njihova značenja time ne iscrpljuju), ali su,
za razliku od atlantidskih mitova, relativno usko lokalizirano, u okolopolarne oblasti:
samo ovdje moguće je tragati za njihovim materijalnim tragovima i potvrdama.

Ali, neovisno od njihove doslovne istinitosti, riječ je prevashodno o arhetipovima
Sjevera, koji posjeduju svoju vlastitu snagu i obrazuju skoro sasvim samostalnu stvarnost.
Neovisno od konkretnih povijesnih uvjeta, oni se povlače i iznova oživaljavaju, uvijek s
novom i ranije neslućenim snagom. Njihovu naročitu privlačnost, u svim epohama, nije
potrebno posebno dokazivati. Oni s lakoćom nalaze svoje izraze: u mitovima i narodnim
predanjima, u bajkama i pričama, u pjesmama, pa čak i folkloru. Predaleko bi nas odvelo da
samo pokušamo pobrojimo njihove raznovrsne izraze i oblike, u mnogim i raznorodnim
tradicijama. Oni su također i tema umjetničkih djela ali, od prije nekog vremena, i znanstvenih
studija, koje im, na različite načine, pružaju makar privid znanstvene argumentacije.
(Katkad, doduše, imamo dojam da njihov cilj uopće i nije postavljanje neke nove hipoteze,
teorije ili znanstvene istine: one su ponekad naprosto same sebi cilj.)


Iza orlova, čuvara zlata

Najstariji nama poznat pomen Hiperborejskog mita je onaj koji nalazimo u
Herodotovoj Povijesti. Herodot nam prenosi čudnu povest o Aristeju s Prokonesa koji je,
idući tragom Apolona, dospio do Isedonije. Aristej je u Metapontu bio štovan u vidu kulta
jer je, kako se vjerovalo, sedam godina proveo s Apolonom, u Zemlji Hiperborejaca.

Evo togbasnoslovnog opisa, kojeg Herodot duguje Aristeju,
pjesniku danas izgubljenih Arimaspijskih pjesama, a koji i danas privlači komentatore i tumače:
"iza Isedonjana stanuju Arimaspi,
ljudi s jednim okom (...) iza njih su orlovi, čuvari zlata, a još dalje od ovih, sve do
morske obale, stanuju Hiperborejci ". (Upravo ovdje, prema Plutarhu, sniva Kronos, bog
Zlatnog doba.)

Aristejev opis sadrži jasno sjećanje na Zlatno doba, na prvobitnost, na "prvu i
najbolju od svih zemalja ", na Hiperboreju. Herodova etimologija, međutim, kad je u pitanju
ime "Arimaspi", očito je pogrešna: ona predstavlja tipičan primjer grčkog prevođenja i
tumačenja imena po zvučnosti. Ali, "svjetlost staroiranskom leksike omogućava nam spoznaju
ispravnog tumačenja imena `Arimaspi`; "Aryannaaspa" = "Arija koji vole konje" (Dragos
Kalajić: Uvod u arktičku teoriju Lokamanja Maharaj Tilak).

Aristej je išao tragom Apolona čime je zaslužio deifikaciju, kultno poštovanje. Za
Apolona se vjerovalo da svake godine odlazi u Hiperoreju, na kočijama koje vuku labudovi.
On više nije htio vratiti natrag i Grci su mogli da ga u svoju zemlju domami jedino
pjesmom. Prema Diodor Sicilijskom u Hiperboreji se nalazi i Apolonov hram, hram posvećen
bogu Sunca. Drugim riječima, kult Apolona potječe iz Hiperboreje odakle su ga u Grčku donijeli
drevni Ahajci.

Iz svoje domovine na krajnjem sjeveru, Hiperborejci su svake godine slali Zavjetne
darove, od naroda do naroda, uvijene u pšeničnu slamu, od krajnjeg Sjevera evroazijskog
kontinenta sve do otoka Del na jugu. Zavjetni darovi, uvijeni u pšeničnu slamu - to je
znak vječnosti vrijednosti, tradicije koja se prenosi, od naroda do naroda, i od pokoljenja do
pokoljenja. U znak sjećanja na smrt hiperborejskih djevojaka koje su te darove prvi put donijele
na Del, bilježi Herodot, postoji običaj "Delske djevojke i mladići seku svoju kosu; uoči
svadbe odsjeku djevojke sebi jedan pramen kose, obaviju ga oko vretena i stavljaju na grob ...
a svi dečki s Djela omotava pramen kose oko jedne zelene grančice i stavljaju ga na
grob ".


"Ultima Thule a sole nomen habens"

Poznohelenska i poznorimska varijacija hiperborejskog mita je mit o Ultima Thule.
To je zemlja vječne svjetlosti na krajnjem sjeveru, Ultima Thule a sole nomen habens. Izvesni
Piteas, negdje u drugoj polovici IV stoljeća stare ere, poduzeo je putovanje brodom iz rodne
Masalije (današnjeg Marseja) na krajnji sjever Europe. Posljednjoj zemlji do koje je doplovio
dao je ime Ultima Thule (Posljednja Tula). Ostaće zabilježeno i da je Konstancia Klor
poduzeo pohod na britanski otok kako bi kontemplirao "najsvetiju zemlju, najbližu
nebu ".

Ali se toponim Tula javlja iu mnogim tradicijama pretkolumbovske Amerike:
središte imperije Tolteka zvalo se Tula (tuljan). Za Tulu, zemlju vječnog sunca na sjeveru
"Kod velikih voda", znaju i mitologije plemena Nawa i Asteka. Indijanci iz plemena Kvik
(Centralna Amerika), prema legendi, poduzeli su put ka Tuli ali su je našli pod ledom iu
tami, bez Sunca. 1925. godine, Indijanci plemena Cuna pokušali su oružjem uspostave
nezavisnu republiku Tula.


Tula je toponim izuzetno raširen u Euroaziji, od Rusije, (stari grad Tula i jezero
Tulos u Kareliji), Ukrajine (Tuljčin), do Francuske (Toulon i Toulouse). Značenje riječi,
međutim, sačuvano je u ruskom i srpskom, gdje riječ utuliti ima značenje prigušivanja,
skrivanja, a tuliti znači jadikovka, žalopojke. Isto kao što značenje riječi Borej, sjeverni
vjetar, ima analogiju u sanskritskom bhurati, bora kod Rusa (uraganske vjetar) i našem (i
staroruski) bura. Ali ime samog Apolona, prema ruskom istraživaču Valeriju Demin, koji
se poziva na Čertakova, ima korijen u riječi opaliti, koja, i u ruskom i u srpskom, ima
istovjetno značenje.

- nastavak sledi -

Izvor: www.tvrdjava.org
_________________
Jednom se živi, ali večno...
 Nazad na vrh »
Pogledaj profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Vesna
Glavni urednik


Pridružio: 08 Jan 2008
Poruke: 4177
Lokacija: Beograd

 Poruka Poslao: 05 Maj, 2010 23:19 pm    Naslov:
Odgovoriti sa citatom

- nastavak-


Hiperborejski izaslanik kod Atlantiđana



Kočije koje vuku labudovi

Značenje mita kojeg iznosi Herodot je očito: Hiperboreja je sjeverna
praotadžbina, prapostojbina mnogih naroda, među njima i Grka. U pitanju je drevna memorija,
sjećanje transponirana u prostor, a ne puki geografski opis. Porijeklo Apolonovog kulta je
Sjever. U studiji Šakaste grivne i kulturni identitet Indoeuropljana, Živojin Andrejić
ukazuje na jedan izuzetan nalaz s našeg tla, takozvanu "Dupljajsku statuetu":

"Vrlo značajna je pojava pticolikog idola na kolicima koja vuku barske ptice iz
Dupljaja kod Vršca. Ova predstava se nesumnjivo dovodi u vezu s delfijskim mitom o Apolonu,
koji boravi šest mjeseci u zemlji Hiperborejaca, dalekoj i maglom pokrivenoj oblasti, (...)
da bi zatim sljedećih šest mjeseci boravio u sunčanoj Grčkoj. Mogao bi dakle biti u pitanju
preteča Apolona Belenusa, koji je u našim krajevima poštovan kao bog Sunca ."

Porijeklo Aplonovog kulta, dakle, ne treba tražiti u centrima u zoni mikenske
kulture, na Sredozemlju uopće, već jedino na Sjeveru. To je jasno značenje običaja delskih
djevojaka i mladića, da seku sebi kosu i polažu je na grobove, kao i predaje o darovima koje
svake godine Hiperborejci šalju s krajnjeg Sjevera, kroz ruke različitih naroda, sve do juga
Europe. U pitanju je Zavjet vjernosti hiperborejskoj tradiciji.

Valerij Demin citira Pausaniju, antičkog pisca iz II stoljeća, koji u dijelu Opis
Helade (H. V 0,Cool navodi da se prvi svećenik-prorok Apolonovog hrama u Delfima zvao Olen,
Olenj, tj.. Jelen: Jelen je nedvosmisleno sjeverni, dakle hiperborejski, simbol Sunca.

Rimski autor Plinije Stariji u Prirodnoj povijesti (Historia Naturalis IV.26) piše
o Hiperborejcima kao o sasvim realnom stanovništvu arktičkog kruga, koje je sa Heladom u
vezi preko hiperborejskog Apolonovog kulta.


Apolonov hram u Laplandiji

Ruski arheolozi otkrili su arheološki lokalitet iz paleolita Berezovski stajanka
na obali rijeke pecora čija se starost procjenjuje na 40.000 do 20.000 godina. Njihovo otkriće
značajno mijenja naše predstave o naseljivosti sjevernog kruga u tako davnim epohama.
1922.godine Aleksandar Barčenko i Aleksandar Kondjajin organizirali su arheološku ekspediciju
na poluotoku Kola u ruskoj Laplandiji, gdje se, na obalama Sejdskog jezera, nalazi drevno
svetlište naroda Saami. Ime poluotoka ima jasnu solarnu simboliku: to je zemlja Sunca,
sunčevog kola. Na samom poluotoku postoji mnoštvo toponima s tipično indoevropski
korijenima ind, gang i ram. Postoji na primjer šest rijeka s osnovom "ind" (Indoga, Indomanka,
Indega, Indigirka i dvije rijeke s imenom Indigo, postoji Okviri jezero, itd..).

"Rezultati ove ekspedicije su", nalazimo u knjizi Dragoljuba Antića Kontinuitet
Vinčanske civilizacije (od mogućih hiperborejskih korijena do danas)
(Beograd 0,2004)
"Zajedno s podacima koji inspiriran istraživanje, nestali u arhivama KGB-a, a sami
istraživači su izgubili živote u čistkama narednih godina ... "

Isti autor obavještava nas o ekspedicijama Hiperboreja 1997. i Hiperboreja 1998,
koje je organizirao Valerij Demin, također upućenim na poluotok Kola, u rusku Laplandiju. Na tom
poluotoku nalaze se lavirinti od oblutaka, promjera oko 5 metara, kamene piramide i jedan
petrograf dimenzija od oko sto metara, gdje je na stijeni usečenim krstolika ljudska kontura.
Postoje, međutim, i sasvim osobena svetišta od naslaganog kamenja, na čijem vrhu se
nalaze jelenski rogovi - Sejdi. Nekad su se nalazila svuda, danas većinom na zabačenim
mjestima, u planinama.

Najinteresantnije od svega je nalaz ekspedicije Hiperboreja 97, u Lovozerskoj
tundri, u središnjem dijelu poluotoka Kola.
Lokalitet se nalazi na oko 500 metara iznad razine
Sejdskog jezera. Ruševine megalitskog kompleksa koje se sastoje od džinovskih stepenika,
nasipa i zidova Demin je nazvao "ruinama Hiperboreje", i doveo ih u vezu sa zapisom
Dioda Sicilijskog o Apolonovom hramu u Hiperboreji.

Bilo kako bilo, iz dana u dan se potvrđuje da daleki Sjever uopće, čak ni u tako
davnim epohama, nije bio pusta zemlja. Za njega su očito vezana mnoga burna zbivanja
protoistorije, o kojima, zasada, znamo veoma malo. Nema sumnje da će nova arheološka
istraživanja umnogome, ako ne iu potpunosti, izmijeniti predstave koje danas imamo o njemu.


Jelen, mamut i goveče

Srpski znanstvenik Milutin Milanković autor je najcelovitijeg i dosad neprevaziđenog
matematičkog modela smjene ledenih doba i klimatskih promjena na Zemlji. U njegovoj knjizi
Kalendar zemljine prošlosti (Beograd-Zemun 0,1926) možemo pročitati sljedeće:

"Za vrijeme one tisuće godina koju polovi godina 9.500 prije Krista, uzdigao je se nad
Sjevernom Europom blag val topline. Za vrijeme te miliade bila su ljeta i u
najsjeverniji dijelovima Europe neobično topla, pa su tada tamo mogle da uspijevaju biljke koje
sada više ne mogu. "

Do sličnih zaključaka, premda sasvim drugim cestama, analizirajući tradicije
stepskih naroda Euroazije, došao je i ruski znanstvenik Lav Nikolajevič Gumiljev. Tako on, u
dijelu Etnosfera - povijest čovječanstva i povijest prirode (Moskva 0,1993) zaključuje da je,
negdje krajem posljednjeg ledenog doba (20.000 - 12.000 godina prije Krista), u oblasti sjevernog
Sibira postojala veoma bujna stepa, a ne današnja hladna tajga. Ta je klimatska osobenost
bila uvjetovana postojanjem stabilnog anticiklona koji je, opet, imao za posljedicu vrlo
malu količinu padavina. Dovoljne količine vode osiguravali su okolni ledenjaci koji su se
topili, stvarajući brojne rijeke i jezera, prepuna ribe i ptica. Stepama su pasla stada
goveda, jelena, mamuta i gazela. To je ambijent u kome se stvarala rasa Indoevropljana,
gajeći kult Sunca, čiji je simbol jelen, sjeverni jelen, a otuda i veliki značaj govečeta,
koje kod svih Indoevropljana simbolizira blagostanje.

Sa završetkom ledenog doba, u sjeverni Sibir, u sjevernu Rusiju i Skandinaviju
prodiru cikloni koji donose hladnoću i vlagu. Klima se drastično mijenja, plodne stepe se
pretvaraju u hladne tajge, odasvud nadire led i snijeg; životinje, ogromna stada iz stepa a
za njima i mase lovaca, kreću na jug.
Nije li to ista ona glacijacija koju pamti staroiranskom Avesta?

Tako dolazi do velike anabaza Indoeuropljana. Doduše, Gumiljev nigdje ne
tvrdi da su stanovnici te prastare stepe bili jedino i isključivo Indoevropljani; njihovu
sudbinu su mogli dijeliti i preci mnogih drugih rasa i etnosa koje danas znamo. Ali ipak,
sjećanje na to najživlji je sačuvano upravo u tradiciji indoevropskih naroda. A to čini i
predmet obimne i genijalne studije Bal Gangadhar Tilak, pod naslovom Arktička pradomovina
Veda.


Treba reći da je Tilak u svom dijelu pružio najpotpuniju i najsmeliju formulaciju
hiperborejske teorije. On joj je osigurao i izuzetnu znanstvenu argumentaciju, koja dosad ni
na koji način nije pobijena - vrijeme zasada radi jedino u njezinu korist, potvrđujući u bitnom
njegove zaključke i intuicije. U činjenici da je skoro svi autori koji se bave prapostojbinom
i porijeklom Indoevropljana, uredno i korektno navode - makar i u fusnotama - ali ne
pobijajuci je niti je potvrđujući, treba vidjeti isključivo znak priznanja Tilakovom geniju.

Tilaka Arktička pradomovina Veda objavljena je na samom početku XX stoljeća, 1903.
godine. Značaj njegove teorije otada ne jenjava nego raste, i za proteklih stotinu godina
ona je bez sumnje izvršila veoma snažan utjecaj i nadahnuo mnoge da pođu tragom
istraživanja Arktika i prastarog nasljeđa Indoevropljana.

Knjiga urednika Dragoša Kalajića :

Bâl Gangâdhar Tilak
ARKTIČKA PRADOMOVINA VEDA

http://www.scribd.com/doc/16103566/Arkticka-Pradomovina-Veda

- nastavak sledi -
_________________
Jednom se živi, ali večno...


Poslednji izmenio Vesna dana 08 Jul, 2010 04:07 am, izmenjeno ukupno 1 puta
 Nazad na vrh »
Pogledaj profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Vesna
Glavni urednik


Pridružio: 08 Jan 2008
Poruke: 4177
Lokacija: Beograd

 Poruka Poslao: 06 Maj, 2010 00:05 am    Naslov:
Odgovoriti sa citatom

- nastavak -

Najdrevnija svedočanstva koje je ostavila naša rasa





Zadržat se, u najkraćim mogućim crtama, na Tilakovom dijelu. Zadržat se na
njegovim zaključcima i rezultatima, zaobilazeći, ovom prilikom, inače veoma utemeljenu, složenu
i čvrstu argumentaciju.

Njegova razmatranja temelje se na onom što on naziva "najdrevnijim svjedočanstvima
koje je ostavila naša rasa "- na analizi najdrevnijih tekstova Indoevropljana: Veda, svete
knjige hinduizma i Aveste, svete knjige Persijanaca, odnosno njenog prvog i najstarijeg
poglavlja Vendidad
, upotpunjujući svoju egzegezu poglavljima koja se odnose na astronomiju,
meteorologiju, geologiju, biologiju, arheologiju, paleontologiju, komparativnu
mitologiju ...

Rezultat je značajno pomicanje dotad sasvim proizvoljno procijenjene starosti Veda, i
to za nekoliko tisućljeća unatrag. Tilak nas tako vraća mnogo tisuća godina u prošlost, u
tamu prapovijesti, u kojoj naziremo konture velike arijske kulture koja je, nesumnjivo,
cvjetala u okopolarnim područjima .
Treba naglasiti da se Tilak, tumačeći naturalistički aspekte vedskog predanja
često ne zadržava samo na njima, već da osvjetljava i osnovne, najbitnije sadržaje indoevropske tradicije,
kao što su apsolutni dualizam svjetlosti i tame, ljeta i zime, dugog dana i duge noći.

"Dokazi koje smo prikupili u prethodnim poglavljima počivaju na navodima iz prve
ruke iz Veda i Aveste, koji bez mogućnosti zablude dokazuju da su pjesnici Rig-Vede
(Najstarije od četiri Vede - prim. B. N.) Poznavali klimatske uvjete koji se daju zapaziti
samo u arktičkim područjima ... Dug dan i duga noć od po šest mjeseci, duga obrcuci i
neprekidna zora tijekom više dana, godina s manje od dvanaest sunčanih mjeseci, sve su to
poznavali i opisali idovski bardi ne koristeći alegorija i metafora, nego neposrednim
aluzijama koje su dugo ostajale nerazumljive ili rđavo tumačene (...)"

Prapostojbina Arijevaca, zaključuje Tilak, mogla se nalaziti samo na krajnjem
Sjeveru: "neprekidna zora od trideset dana moguća je samo na nekoliko stupnjeva južno od
Sjevernog Pola. Ali ako se geografska širina može odrediti s velikom točnošću, geografska
dužina, naprotiv, ostaje u potpunoj neodređenosti ". Ipak: "(...) nije nevjerojatno da se
iskonsko stanište nalazi na sjeveru Sibira, prije nego na sjeveru Skandinavije ili Rusije. "

Arijski prazavičaj uništen je snijegom i ledom - glacijacije o kojoj postoji
nedvosmisleno, jasno i neposredno svjedočanstvo u Vendidad - i to u vrijeme od prije osam i
više tisuća godina prije Krista; a to je ujedno početak postglasijalne ere i seobe Arijevaca, te
njihovog lutanja po evroazijskom kontinentu.

`" Prvo od mjesta i sjajnih zemalja koje stvorih ja, bog Ahura Mazda, bijaše Airyana Vaejo
(Arijski raj) koju obliva dobra rijeka Daitya.

"Angra Mainyu, gospodar smrti, uzvrati stvarajući ovu pošast, riječnu zmiju i zimu, koje
stvoriše Daevasi.

"Tu ima deset zimskih i dva ljetna mjeseca, a ti mjeseci su hladni za vodu, hladni
za zemlju, hladni za raslinje. Tu je središte zime, tu dno zime, tu srce zime, tu je najgora od
pošasti "(Vendidad- Fargard I ).

U Vendidad - Fargard II nalazimo početak povesti na raspršenju Arija, kad Ahura Mazda upozorava
Jimu da će se "na materijalni svijet obrušiti zlosretne zime koje će izazvati padanje snijega u
gustim slojevima, debljine jedne aredvi, na najviše planine ".


Zvjezdane karte "Atlantiđana"


Tilak nije jedini koji je išao tragom Hiperborejskog mita. Njegova otkrića, u
znanstvenom domenu, su najspektakularnija i, možemo reći, najpotpunija, najcelovitija. Drugi
autori, prije i poslije njega, dospjeli su do sličnih ili čak istih zaključaka, sljedeći druge
puteve i sasvim različite oblike i metode spoznaje.

Na prvom mjestu, treba spomenuti francuskog astronoma, inače astronoma posljednjeg
francuskog kralja: Jean Sylvain Bailly (1736-1793 - godina kada je Baji giljotiniran).
Slično kao Tilak, koga su na istraživanja potakli podaci o položaju zviježđa koje je mogao
naći u drevnoj Vedskoj literaturi - Bajievu radoznalost potakle su drevne astronomske
karte koje su mu donosili misionari i putnici iz Indije. One su, prema Baji, mogle nastati
samo preciznim opažanjima iz oblasti koje se nalaze između 50-og i 60-og stupnja sjeverne
širine. Pretpostavio je da su u pitanju opservacije "nekog nepoznatog naroda" - Baji ih
naziva Atlantiđani
- koji je migrirao od krajnjeg Sjevera ka Jugu. Autor je našao i brojne
potvrde za svoje pretpostavke, istražujući mnoge i raznovrsne mitologije. Navodimo njegov
glavni zaključak: "kada ujedno te tradicije, često mutne i konfuzne, opažamo s
zapanjenošću da sve one teže istom cilju, koji njihova ishodišta postavlja na Sjever ".

Baji je taj "nepoznati narod" nazvao "Atlantiđani": mi ćemo ih poistovjetiti s
Hiperborejcima, budući da je njihova postojbina smještena "između 50-og i 60-og stupnja
sjeverne širine ", dakle u okolopolarne oblasti koje nas upravo, na ovom mjestu, najviše i
interesuju (mitska Atlantida o kojoj izvješćuje Platon nalazila se negdje u sjeverozapadnom
Atlantiku).
Atlantida je, za autore poput Rene Genon, u tijesnoj vezi sa Hiperborejom, ali ipak
kao drugostupanjski centar polarne tradicije te ih je pogrešno, pa čak i opasno,
poistovjećivati.



Ljudi-Bogovi i ljudi-životinje

Drugi autori, drugim putevima, dolazili su do gotovo identičnih zaključaka. Mi ćemo,
za potrebe ovog ogleda, među mnogim drugim, spomenuti frizijskog znanstvenika Hermana Virta, o
kome nas, u svom dijelu Hiperborejska teorija (Moskva 0,1992), izvješćuje Rus Aleksandar
Dugin, zadržavajući se na kraju na koncepcijama tzv. autora tradicionalista, kao što su
Rene Genon i Julius Evol. Dugin, u svojoj knjizi, govori ne o znanstvenim otkrićima,
teorijama, hipotezama ili "pogledu na svijet", već upravo o "vasioni Hermana Virta".

Nepoznat nam je put kojim je Herman Virt došao do svojih saznanja. Savršeno je
jasno da do takvih saznanja nije mogao doći putevima koje je slijedila ortodoksna znanost onog
doba.

Ali, kao što ćemo uvidjeti, to pitanje ima samo sekundarni značaj. Bitnije od
pitanja metoda jeste pitanje što je Herman Virt video i zaključio, što je istinski rezultat
njegovih radova. Činjenica da su oni, ponegdje, opisani kao fantastični, ni najmanje ne
umanjuje njihov značaj - Virt ionako govori o stvarima koje etablirana znanost zaobilazi ili
prećutkuje. Ali nas ovdje, u prvom redu, interesuje istinitost, ne toliko konkretnih
povijesnih činjenica, koliko istinitost Hiperborejskog mita.

Najznačajnije njegovo djelo nosi naslov Porijeklo čovječanstva. U njemu, iu mnogim
drugim svojim knjigama, Virt razvija vlastite koncepcije, čije je polazište Arktogeja,
Sjeverna država; Hiperboreja, kao ishodište čovječanstva
ali, iznad svega, jedne ljudske rase
i jedne tradicije koja se od početka pojavljuje u svom dovršenom - bolje bi bilo reći
savršenom, organskom - obliku. Tijekom narednih vremena, u postarktičkoj eri, ona će postati
predmet iskrivljavanja i izopačavanja ali također i tajanstvenih ponovnih javljanja, u manje
ili više čistom i izvornom vidu. Ona ipak, unatoč svemu, ostaje glavni predmet, najvažnija
tema duhovne povijesti čovječanstva.

Njen glavni nositelj, a time i glavni subjekt povijesti, jeste arktički čovjek, čovjek
Pola, predstavika arktičke rase, zapravo predstavnik rase Ljudi-bogova: istinskih sinova
Božijih u vasioni
. Njemu stoga savršeno odgovara ekstremna arktička priroda, polarno
okruženje, sa skoro apsolutnim dualizma svjetlosti i tame, života i smrti, topline i
hladnoće (tame, smrti i hladnoće, koji nastupaju tijekom arktičke zime).

Zakonomerno i prirodno, budući da je i sam Bog dvojstven, arktički
proto-kontinent ima svoju potpunu suprotnost i protutežu, proto-kontinent Juga, Gondvana.
To je zemlja noći, tropi i ekvator, (a ne Južni Pol), nastanjena, ne Ljudima-bogovima, kao
što je to slučaj u Arktogeji, nego Ljudima-životinjama. Jug je demonski antipod Arktika.

Nekad, u tercijaru, dvije rase živjele su u potpunosti odvojeno i bez međusobnog miješanja.
(Vede pamte i izriču apsolutnu zabranu njihovog miješanja.)
Negdje početkom kvartara, s
glacijacije Arktogeje, kad sjeverna zemlja zamrzava, pri čemu izvjestan broj predstavnika
nordijske rase ipak ostaje živjeti među ledenim bregovima, počinje put sjevernog čovjeka ka
Jugu, a time i do suprotstavljanja, sukoba, beskompromisne borbe, ali najzad i do miješanja dvije
ljudske rase. Tako počinje i period postepene degradacije nordijske tradicije.
I ne samo što
dolazi do zamrzavanja Arktogeje, već se i sama Gondvana raspada na nekoliko kontinenata, a
prvobitna opozicija Sjever-Jug biva zamijenjena novom, opozicijom Istok-Zapad. Atlantida se
tada nalazi u Sjevernom Atlantiku i dodiruje ostatke Arktogeje. Istočni kontinent je
proto-Euroazija. "


Virt potom slijedi složene puteve migracija nordijske rase koje postupno mijenjaju
izgled i rasni sastav stanovništva Gondvana. Atlantski ciklus, grubo uzevši, odgovara kasnom
paleolitiku, i to njegovom magdalenskom periodu od 22-10 tisuća godina prije Krista.

www.tvrdjava.org

- nastavak sledi -
_________________
Jednom se živi, ali večno...


Poslednji izmenio Vesna dana 06 Maj, 2010 20:50 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
 Nazad na vrh »
Pogledaj profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Vesna
Glavni urednik


Pridružio: 08 Jan 2008
Poruke: 4177
Lokacija: Beograd

 Poruka Poslao: 06 Maj, 2010 00:28 am    Naslov:
Odgovoriti sa citatom

- nastavak -


Iz arheološkog "niotkuda"



Kromanjonski čovjek se pojavljuje iz arheološkog "niotkuda". Njegova pojava je
neobjašnjiva sa stanovišta evolucionog koncepta. On nije čisti sjeverni tip, koji se, u svom
čistom umu, u povijesti javlja tek kasnije, u mezolitu i neolitu, premda je njegovo
otkrivanje (otkrivanje sjevernog tipa čovjeka) veoma otežano uslijed osobenog načina sahranjivanja
- spaljivanjem, a ne pokapanjem u zemlju - koje za sobom ne ostavlja antropološke tragove.

Orinjački tip predstavlja mješovitu podvrstu nordijskog rasnog tipa i poluživotinje
Gondvana ali on ne nastaje nikakvom evolucijom već miješanjem kromanjonca, sa svojim savršenim
osobinama, s neandertalski tipom čovjeka. Neandertalac je potomak pra-rase Gondvana (rase
ljudi-majmuna, poluživotinje Gondvana). Prvi val migracija nordijskog tipa, "Ljudi-bogova",
u stvari su Atlantiđani, pristigli iz sjevernog Atlantika i sa zapadnog Arktika. Oni
ostavljaju za sobom megalitski spomenike, a također i "sjevernoafričke, arapske, asirske,
južnoindijske i oceanske Atlante (Amorejaca, Mauri, okeanski Maor ...)", i to u izuzetno
složenim šemama i linijama seoba, ukrštanja i migracija.

Drugi val migracija sjevernog tipa - to su ljudi twat de Danan, pristigli na
Island iu Irsku sa sjevera - označava zapravo istinske proto-Indoevropljana, Arijci koji,
slično kromanjoncu ali ipak poznije, u kasnom neolitu, migriraju ka jugoistoku, preko
Kavkaza, ka Indiji i Iranu. Ovdje stvaraju ili žarišta čisto arijskih civilizacija (Iran,
Indija) ili kaste duhovnih učitelja (Japan).

Herman Virt u svojim radovima rekonstruira kako osnovne tokove migracija i miješanja
rasa - u osnovi njegovih koncepcija je apsolutni dualizam, dvojnost dva suprotstavljena
osnovna principa, čije su posljedice i same ljudske rase - tako i njihove duhovne sadržaje.
Ambicija Hermana Virta je da osvijetli, razotkrije tokove istinske povijesti čovječanstva.
Njegovo polazište u tome je Hiperborejski mit. Virt ga razvija na neslućen i, nerijetko,
grandiozan način, dopunjavajući tako nedostajuća poglavlja povijesti čovječanstva...


Tradicija koja postoji oduvijek

Francuski mislilac i metafizičar, "tradicionalista" ili "perenijalista", Rene
Genon izvršio je ograničen ali ipak veoma snažan, koncentrisan utjecaj na intelektualne
krugove svog pa i našeg vremena, i to prije svega svojom koncepcijom "primordijalne
Tradicije ": Tradicije koja postoji oduvijek, koja je nadvremena i nadljudskog, božanskog
porijekla, ali se tijekom povijesti pomračuju i gubi, povlačeći se postepeno u oblast
skrivenih, tajnih znanja, sve do potpunog zaborava u "mračnom", posljednjem dobu, koje
indijska tradicija zove Kali yuga, a europske tradicije "Željezno doba" ili, u
kršćanstvu, "Posljednjim vremenom". Genon oblast, prema tome, nije ni znanosti ni
spekulativna misao, nego ezoterija. On sam je odbijao obavijestiti čitatelje o izvorima
svojih saznanja naglašavajući da ovdje nije riječ o znanjima koja se mogu steći putem knjiga, u
knjižnicama.


Genonovu ideju "primordijalno Tradicije" iznijet samo u općim crtama, onoliko
kratko koliko je to moguće, ne zadržavajući se na sporednim "detaljima". Prvobitna
Tradicija postoji oduvijek. Genon na mnogim mjestima sugerira njeno polarno, Hiperborejsko,
dakle, indoevropsko podrijetlo. U svojoj punoći međutim ona postoji samo u prvom, "Zlatnom
dobu "čovječanstva (koje odgovara hiperborejskom ciklusu)
, da bi zatim, tijekom svakog
narednog razdoblja, bila podvrgavana regresivnim procesima. Mitovi i legende raznovrsnih
naroda, religije i metafizičke doktrine, tradicionalni simboli i rituali nisu ništa drugo
do parčići tog Znanja, prilagođeni novim uvjetima ili prevedeni na popularni jezik.

Atlantski ciklus ljudske povijesti je kasniji u odnosu na Hiperboreju: na jednom
mjestu Genon izričito upozorava na opasnost poistovjećivanja Atlantide i Hiperboreje. Prva je
Zapad, druga Sever. Obje su razorene kataklizmama,
što je u osnovi posljedica samog smjera
povijesti i vremena, koji imaju regresivan, degradirajući tok. Taj silazni, regresivni tijek
moguće je samo usporiti, ali ne i promijeniti, sve do početka novog ciklusa čovječanstva.

Što se tiče imena Tula, koje se sreće u različitim područjima, od Rusije do
Centralne Amerike, ono, prema Genon, označava nekadašnja "sjedala spiritualne vlasti":
"Mora se misliti da je svaka od tih oblasti, u manje ili više udaljenim epohama, bila
sjedište spiritualne vlasti kao emanacija one primordijalno (doslovno polarne) Tule ... Riječ
"Tula" u sanskrtu znači vaga i posebno označava zodijački znak tog imena; ali, po
kineskoj tradiciji, zvezdana Vaga prvobitno je bila zviježđe Velikog Medvjeda. To opažanje
je od najvećeg značaja, jer simbolizam koji se vezuje za Velikog Medvjeda je prirodno i na
najuži način vezan za simbolizam Sjevernog pola. "

I također: "(...) treba razlikovati atlantidsku od hiperborejske Tule (...) ova
potonja, u stvari, predstavlja glavno i vrhovno središte (...) Sva ostala svijeta otoka, koja
su svugdje označena imenima identičnog značenja, bila su samo njene slike (...)"
(Rene Genon: ,,Kralj svijeta'').

Blizak Genon je još jedan tradicionalista, Italijan Julius Evol, premda bi
bilo pogrešno smatrati ga za Genonovog učenika ili sljedbenika. Evol se bez sumnje
inspirirao i Genonovim radovima ali njih dvojicu, pored mnogobrojnih sličnosti, dijele i
značajne razlike. Evol je svoje poglede najcelovitiji iznio u knjizi Pobuna protiv
modernog svijeta.


Evolov svjetonazor zaista odlikuje gotovo manihejski poredak dualizam: na jednoj
strani je moderni svijet, na drugoj, svijet tradicije vrijednosti, koji ima ishodište u polarnim
područjima, na Sjevernom Polu, u Hiperboreji. To je istinsko Zlatno doba, ako ne čovječanstva
a onda barem indoevropske rase. Prazavičaj Indoevopljana smješten je na Polu, u
cirkumpolarna područjima.
Sa kataklizmom koja zahvaća Hiperboreju, počinje dugi marš Indoevropljana,
kroz vremena i prostore, od krajnjeg sjevera planete ka jugu, od
prvobitnosti, putevima izopačenje i dekadencije, preko atlantskog ciklusa, od prapovijesti
do antike, od srednjevekovlja sve do našeg, "modernog doba", koje je posvemašnja suprotnost
Tradiciji. Počinje i degradacija samog čovjeka, od boga ili čovekoboga ka onom čisto ljudskom
i, još niže, ka animalnom i demonskom, sve do mračnog ambisa "modernog doba".


U najdubljoj osnovi, to je borba dva kosmička načela: na jednoj strani je
životvorna hijerarhija Poretka, Reda, koju ravnopravno podržavaju i brane i ljudi i bogovi,
na drugoj sile kaosa i entropije; to je i borba za osvećenje, sakralizaciju Prostora (putem
rituala), protiv sila Vremena, koje ga uništavaju i proždiru. Treba reći i da su mnogi
Evolovi uvidi i "smjele intuicije" naknadno potvrđeni učenjem Žorža Dimezila, poput učenja o
trodelnoj ideologiji Indoevropljana.

- nastavak sledi -
_________________
Jednom se živi, ali večno...
 Nazad na vrh »
Pogledaj profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Vesna
Glavni urednik


Pridružio: 08 Jan 2008
Poruke: 4177
Lokacija: Beograd

 Poruka Poslao: 06 Maj, 2010 00:42 am    Naslov:
Odgovoriti sa citatom

- nastavak -

Svjetlost sa Sjevera


Hiperboreja


Vidjeli smo da su mitovi o Hiperboreji sve sem mrtva prošlost. Oni nisu proizvod
uobrazilje pojedinih klasičnih pisaca a još manje mrtva praznovjerja jednog davnog doba. Oto
Muk, poklonik jednog drugog mita, onog atlantidskog, u knjizi Sve o Atlantidi (Alles uber
Atlantis), pokušava hiperborejski mit objasni putem izvjesnih prirodnih fenomena, samih
po sebi fascinantnih, koji pokreću fantaziju i bude izvjesne sadržaje u posmatraču. Ali, i
kad bi to bila sva istina o Hiperboreji, takvo prirodno okruženje moralo bi, s vremenom,
privući ili stvoriti izvjestan tip ljudi i onda, opet, prirodno dovesti i do stvaranja
odgovarajuće rase i etnosa, kulture ili civilizacije ...

Mitovi o Hiperboreji i danas pokreću brojne istraživače i mislioce. Sjever,
polarne oblasti, koje su nekad privlačile polarne putnike, danas privlače arheologe i
istraživače prošlosti. To nisu sterilna istraživanja: arhetipovi Sjevera i danas su
djelotvorni i živi, i oni potiču one koji ih slijede na istinske duhovne pustolovine i
otkrića. Veoma polako, neuporedivo teže nego druge oblasti i zemlje, Sjever otkriva svoje
duboko zapretene tajne.
One, sem toga, spadaju u mnogo dublju prošlost nego neke druge.
Neke indicije to potvrđuju: ispitivanja ugljikom 14 pokazala su da su "megalitski
spomenici Europe i metalurgija Balkana stariji od pretpostavljenih mediteranskih
prototipova.
I ne samo metalurgija već i atraktivne male skulpture Balkana su za milenij
starije od pretpostavljenih egejskih prototipova "(Colin Renfrew: Carbon 14 and the
prehistory of Europe, San Francisco 0,1972).

Nije li to putokaz za buduće istraživače -
putokaz usmjeren ka Sjeveru a ne, kao dosad, ka Jugu kontinenta?


Nekad, u 19. stoljeću, arheologija se rukovodila principom Ex Oriente Lux (Sa Istoka
svjetlost). Potom je ovaj princip bio zamijenjen novim: da se kulture neolita šire od
sjeverozapada ka jugoistoku, od Zapadne Europe i Sjeverne Afrike, preko južne Arabije, do
Indije i Oceanije ... Ali je danas gotovo općeprihvaćena pretpostavka da je kolijevka
najstarijeg čovječanstva Afrika, dakle, Jug ?!

Nema sumnje da je, tijekom arijskih migracija, zatečeno negroidnim i mongoloidne
stanovništvo starije, a da su arijci došljaci, stranci na euroazijskom kontinentu. Danas,
zahvaljujući pregaoca i junacima Sjevera, Pola, moramo razmišljati o novoj pretpostavci,
koja svim navedenim daje sasvim novo i drugačije mjesto i značenje. Ako je ishodište
čovječanstva, ili barem jednog njegovog dijela - indoevropske rase - Sjever, savršeno je moguće
da su se njihove migracije tijekom neolita i poslije njega odvijale putem i sjeverozapada i
sjeveroistoka, ukrštajući se na Balkanu i na Bliskom Istoku, i stvarajući tako žarišta
civilizacija koje su, međutim, potonje u odnosu na kulture sjevera Europe i Euroazije.

Prije ili kasnije, ovakve pretpostavke moraće biti dokazane ili opovrgnute novim.
Istraživanja Sjevera su tek na svom početku. Mitovi o Hiperboreji predstavljat će pri tom, nema
sumnje, veoma moćan poticaj. Ništa slično se, uostalom, ne vezuje za neku drugu oblast
ili kontinent, izuzev prastarog predanja o Atlantima na Zapadu. Porijeklo i tradicija
Indoevropljana, (ili možda čak čitavog čovječanstva), njihova prapostojbina, kretanja i
migracije naroda i rasa, tijekom onog što nazivamo "prapovijesti", drevne religije ... - Sve
se to, kao što smo vidjeli, nalazi u tijesnoj vezi sa Hiperborejskim mitovima.


Ideja Centra

U svom posljednjem i najvišoj značenju Hiperborejski mit reprezentuje ideju Centra.
Taj centar ima najprije metafizičko značenje: riječ je o Centru kako inteligibilnog tako i
senzibilnog svijeta. Potom, on je i prostorno i vremensko središte, simbolisano "prvom i
najboljom od svih zemalja ", Hiperborejom, u čijem se središtu nalazi mitska planina Meru,
koja, opet, posjeduje svoje vlastito središte, a to je njezin vrh. U vremenskom smislu, to je
prvo i "Zlatno doba", idealno sam Početak, jer reintegracija, metafizičko ostvarenje, koje
i nije ništa drugo do "osvajanje Centra", podrazumijeva kretanje nasuprot struji vremena i
povijesti koji imaju erozivan tok.

Taj centar je nematerijalan, metageografski, nadistorijski i nadtemporalan. On i
ne postoji u pojavnom, pa prema tome i ne može ni biti uništen. To je centar koji sam
čovjek treba da osvoji ali je taj centar skriven, tako da je dostupan samo izuzetnim. Zato
se, logično, simbolizira i samim Sjevernim Polom: premda je on sam, kao "mirno mjesto",
nepokretan, on čini da se sve oko njega okreće. Položaj čovjeka u središtu je "djelovanje
ne-djelovanjem ". Ta nepokretnost određuje samu realnost i njene pokrete: u tom smislu, on je
"Snažniji od same stvarnosti". Onaj tko posjeduje centar posjeduje i ostatak kružnice.

Otuda, u pojavnom svijetu, osvajanje Pola u fizičkom smislu potencijalno ima
vrijednost metafizičkog čina. Na sanskrtu, riječ "Uttara" istovremeno označava "sjever" i
"Uzvišenu oblast"
.
Zapućenost ka Hiperboreji, idealnoj otadžbini, postupno mijenja i samog
junaka romana Kod Hiperborejaca Miloša Crljanskog. U svijetu koji je ex-centričan, on je
taj koji posjeduje vlastiti centar - dateline, nevidljiv, i nematerijalan: "Svi smo mi s
polarnim predjelima, s polarnim Suncem u vezi ... Ti ledeni krajevi su cilj svih naroda, a
svatko tko je zavirio u to carstvo leda, postao je drukčiji. Mene ta zajednica mrtvih
istraživača, u polarnim krajevima, najviše i zanima. Zašto su išli tamo? Zašto su se
promijenili? "
Prema Hiperboreji prvi se zaputio (ili se u nju vratio) sam bog Apolon: slijedio ga
je Aristej, pjesnik danas izgubljenih Arimaspijskih pjesama. Junak Crnjanskog, kao i mnogi
polarni istraživači, ponavlja njegov čin. To isto čine i svi oni koji se danas zapućuje ka
Hiperboreji.


Bilješka o piscu

Boris Nad (Vinkovci, Slavonija 1966). Studirao u Zagrebu i Beogradu, diplomirao na
Beogradskom sveučilištu. Od 1994. godine objavljuje eseje i članke u domaćoj periodici
(Pravda, ekonomika, Javnost, Država, Pogledi). Prozu, poeziju i eseje objavljivao u
Književnoj riječi, zbilja, Sveska, Suvremenik, Književnim novinama, Srpskom listu, EUROPI
nacija, unus MUNDUS, Trag, Zenitu, Letopis Matice srpske i Politici.
Bio je član redakcije Književne riječi i redakcije Zenita. Časopis unus MUNDUS (br. 23-25,
Niš, Niški kulturni centar, travanj 2007) štampao je tematski blok sastavljen od tekstova
autora pod naslovom Nova Itaka (Kraj noći).

Do sada je objavio sljedeća djela:

Vrijeme imperija (Beograd, "Rivello Tko" 0,2002), izbor (geo) političkih ogleda;
Gozba pobjednika (Beograd, "Zagor" 0,2005), kratki roman s epsko-fantastičnim sižeom;
Nova Itaka, (Niš, unus MUNDUS - Niški kulturni centar 0,2007), izbor eseja, pjesama, priča i
kratkih proza;
Ideja centra 1 (Otkrivanje Hiperboreje), (Niš, unus MUNDUS, br. 29 - Niški kulturni centar,
2008);
Nemi bogovi, (Beograd, "Zagor", 2008.), kratke proze;
Ideja centra 2 (Između Raja i Pakla), (Niš, unus MUNDUS, br. 31 - Niški kulturni centar,
2008).
_________________
Jednom se živi, ali večno...


Poslednji izmenio Vesna dana 27 Avg, 2010 16:58 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
 Nazad na vrh »
Pogledaj profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Prikaži poruke iz poslednjih:   
www.OBJAVE.com forum » SLOVENI - RELIGIJA, ISTORIJA
Ovaj forum je zaključan i ne možete pisati, odgovoriti ili menjati teme   Ovaj forum je zaključan i ne možete menjati teme ili odgovarati Sva vremena su GMT + 1 sat
Strana 1 od 1

 
Skoči na:  
Ne možete pisati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete menjati vaše poruke u ovom forumu
Ne možete brisati vaše poruke u ovom forumu
Ne možete glasati u ovom forumu

Neke srodne teme
 Teme   Odgovori   Autor   Pogledano   Poslednja poruka 
Nema novih poruka Izaslanici iz jednog drugog vremena 4 adminfob 12432 15 Jul, 2011 09:39 am
Nosferatu Pogledaj zadnje poruke
Nema novih poruka VAŠE SUGESTIJE 105 adminfob 89998 26 Mar, 2011 01:56 am
Jazz08 Pogledaj zadnje poruke
Nema novih poruka Pra-Stvaratelj na Putu 3 adminfob 22635 13 Feb, 2010 11:11 am
plavizrak Pogledaj zadnje poruke
Nema novih poruka Zaboravljena Povest Zemlje 6 adminfob 35320 04 Jan, 2010 23:41 pm
majstor Pogledaj zadnje poruke
Nema novih poruka Tvorac i zemlja 2 adminfob 42754 11 Maj, 2008 23:06 pm
Vesna Pogledaj zadnje poruke
Nema novih poruka Virdžinijin Pogovor 1 adminfob 9735 22 Jan, 2008 22:49 pm
plavizrak Pogledaj zadnje poruke
Nema novih poruka ŽENA TELE BELOG BUFALA 1 adminfob 25602 13 Jan, 2008 00:10 am
adminfob Pogledaj zadnje poruke
 
 
Home | Add to Favorites | Mapa sajta
 
 




Solaris 1.11 phpBB theme/template © 2003 - 2005 Jakob Persson (readme)(forumthemes/bbstyles)

Powered by phpBB © 2001, 2002 phpBB Group
Prevod by CyberCom