Najlepše Ljubavne Pesme i Priče

[Pitija]

Ovo je meni jedna od najljepših ljubavnih pjesama

UTJEHA KOSE

Gledao sam te sinoć.U snu.Tužnu.Mrtvu.
U dvorani kobnoj,u idili cvijeća
Na visokom odru,agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako.Nisam.Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj,punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao
Sve baš, sve je mrtvo.Oči,dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke.
U dvorani kobnoj,mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa
Pa mi reče:Miruj!U smrti se sniva.

Antun Gustav Matoš

[zvoncica]

Pitija, i meni je to jedna od najdražih pjesama ever...

[zvoncica]

Znam da ovu svi znate...meni je posebna....Vječni Tin: (najviše se ježim kad ga recitira Rade, kao i Krležu)



SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad !

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

--O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,


i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova !

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad !

Tin
1916.

[zvoncica]

JA ŽIVIM U KRUZIMA KOJI SE ŠIRE

Ja živim u kruzima koji se šire,
i njima sve više obuhvatit žudim.
Ja možda i neću polučiti zadnji,
konačni krug, no ja se trudim.

Ja kružim i kružim okolo Boga,
tog prastarog tornja, već tisuće ljeta,
i ne znam još, jesam li sokol il vihor,
il velika pjesma ovoga svijeta.



Rainer Maria Rilke

[Pitija]

Zvončice ,obožavam vječnog Tina a Svakidašnja jadikovka mi je naj-naj..iz njegovog bogatog opusa.No moram izdvojiti jednu damu Vesnu Parun.Moja ljubav prema poeziji započela je s Vesninom..Ti koja imaš ruke nevinije od mojih..I danas mi je to najljepša ljubavna pjesma.Htjela sam je staviti ali kako je moje znanje strojopisa svedeno na kljuckanje, a pjesma je dugačka nisam.

[zvoncica]

TI KOJA IMAŠ RUKE NEVINIJE OD MOJIH




Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

i koja si mudra kao bezbrižnost.

Ti koja umiješ s njegova čela čitati

bolje od mene njegovu samoću,

i koja otklanjaš spore sjenke

kolebanja s njegova lica

kao što proljetni vjetar otklanja

sjene oblaka koje plove nad brijegom.



Ako tvoj zagrljaj hrabri srce

i tvoja bedra zaustavljaju bol,

ako je tvoje ime počinak

njegovim mislima, i tvoje grlo

hladovina njegovu ležaju,

i noć tvojega glasa voćnjak

još nedodirnut olujama.



Onda ostani pokraj njega

i budi pobožnija od sviju

koje su ga ljubile prije tebe.

Boj se jeka što se približuju

nedužnim posteljama ljubavi.

I blaga budi njegovu snu,

pod nevidljivom planinom

na rubu mora koje huči.



Šeći njegovim žalom. Neka te susreću

ožalošćene pliskavice.

Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri

neće ti učiniti zla.

I žedne zmije koje ja ukrotih

pred tobom biti će ponizne.



Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah

u noćima oštrih mrazova.

Neka te miluje dječak kojega zaštitih

od uhoda na pustom drumu.

Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah

svojim suzama.



Ja ne dočekah naljepše doba

njegove muškosti. Njegovu plodnost

ne primih u svoja njedra

koja su pustošili pogledi

goniča stoke na sajmovima

i pohlepnih razbojnika.



Ja neću nikad voditi za ruku

njegovu djecu. I priče

koje za njih davno pripremih

možda ću ispričati plačući

malim ubogim medvjedima

ostavljenoj crnoj šumi.



Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

budi blaga njegovu snu

koji je ostao bezazlen.

Ali mi dopusti da vidim

njegovo lice dok na njega budu

silazile nepoznate godine.



I reci mi katkad nešto o njemu,

da ne moram pitati strance

koji mi se čude, i susjede

koji žale moju strpljivost.



Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

ostani kraj njegova uzglavlja

i budi blaga njegovu snu!

Vesna Parun

[zvoncica]

DRAGA SI MI KAD ŠUTIŠ

Draga si mi kada šutiš jer si kao odsutna
čuješ me izdaleka, i glas te moj ne dira.
Tada mi se pričinja da su ti oči iščezle
i kao da je poljubac zatvorio tvoja usta.

Budući je sve na svijetu prepuno moje duše,
i izranjaš iz svega, prepuna duše moje.
i, leptirice sna, nalik si mojoj duši,
a jednako si nalik riječi što tugu znači.

Draga si mi kad šutiš i kad si kao odsutna.
Tad kao da se tužiš, leptirice što gučeš.
I čuješ me izdaleka i glas te moj ne doseže.
Pusti me ovako, da šutim šutnjom tvojom.

Pusti me da ti govorim također tvojom šutnjom,
svijetlom kao svjetiljka, priprostom kao prsten.
Ti si mi poput noći, stišana i ozvjezdana.
Šutnja ti je od zvijezde, daleka i bezazlena.

Draga si mi kad šutiš jer si kao odsutna.
Daleka i tužna, kao da mrtva snivaš.
No tada jedna riječ, jedan osmijeh je dosta
da opet budem radostan, radostan što si živa.

Pablo Neruda

[zvoncica]

JA NEMAM MIRA

Leden a gorim, plašim se i nadam;
Po nebu letim, a na zemlju padam;
Ne hvatam ništa, a svijet čitav grlim.

Amor me kazni da sred uza stojim,
Nit' omču driješi, nit' okove steže,
Nit' da me smakne, nit' da odveze,
Neće me živa, ne smatra me svojim.

Bez vida vidim, nijem glasa ne gubim:
Umrijeti žudim, a pomoći tražim,
Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.

Nit' mi se mrije nit' mi se živi,
Smijem se plačući, žalosću se snažim.
Ovakvom stanju vi ste, gospo, krivi.

FRANCESCO PETRARCA

[zvoncica]

SONNET 18

Shall I compare thee to a summer's day?
Thou art more lovely and more temperate:
Rough winds do shake the darling buds of May,
And summer's lease hath all too short a date:
Sometime too hot the eye of heaven shines,
And often is his gold complexion dimm'd;
And every fair from fair sometime declines,
By chance or nature's changing course untrimm'd;
But thy eternal summer shall not fade
Nor lose possession of that fair thou owest;
Nor shall Death brag thou wander'st in his shade,
When in eternal lines to time thou growest:
So long as men can breathe or eyes can see,
So long lives this and this gives life to thee.

Shakespeare

[zvoncica]

A evo i jedne prekrasne revolucionarne, koja uostalom dokazuje da je i Tin bio Letač:



VISOKI JABLANI

Oni imaju visoka čela,vijorne kose, široke grudi;
od gromora njina glasa šuma i more se budi,
a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire
i bune, i prodiru u vis, u etire.

Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji,
bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.
Oni imaju snagu vjere što živi u smaku
i vrelo svjetlosti što tinja u mraku
i sunce u oblaku...

Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica,
oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica,
za svijet u slobodi. za svijet u ljepoti,
ljudi svojih djela, djeca svojih ruku,
rođena u plaču, sazrela u muku.

Njina muška desna neprestano zida
dvore čovječanstva. Dom Prometeida !
I gdje tinja savjest, kao iskra sveta
oko njih se kupi orijaška četa
za slobodu prava

Ali u samoći njihova je glava
ispravna i čista povrh mračne rulje
gdje ih ne razumiju glupani i hulje,
kao vršak divnih, zelenih jablana,
režući do munje vedri obzor dana.

Tako, uistinu, do njih vode puti,
gdje se pojas rijeke u dolini sluti,
gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti;
nagnuti u ponor, nebeskoga svoda
dok crvena jesen drumovima hoda.

Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
oni, sami, gordi, dršću u visini,
muče žednu zjenu ili revnu opnu;
što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.

Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde;
a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!

Tin Ujević

[zvoncica]

NOĆAS BIH MOGAO NAPISATI

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je to posljednja bol koju ni zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.

Pablo Neruda

[Petar iz Podgorice]

Noćas si nešto sentimentalna.

[zvoncica]

"budi uvijek puna sentimenta, kad te jubim, da si mi kuntenta..."

ja sam uvijek sentimentalna

[Pitija]

Draga Zvončice! Hvala!

[zvoncica]

Molim , Pitija, bilo mi je zadovoljstvo...

bit će toga još, baš sam nešto uživala, ponijelo me, zaboravila sam na poeziju u ovo nepoetično vrijeme a i vratilo me u neke ugodne dane, pune čarolije u zarku...