Najlepše Ljubavne Pesme i Priče

[BelaGalaktickaDamo]

Muzika Ljubavi

Čovek je sedeo na stanici metroa u Vašingtonu i počeo da svira violinu. Bilo je hladno januarsko jutro. Svirao je je šest Bahovih komada oko 45 minuta. Za to vreme, pošto je bilo radno jutro, izračunato je da je bar hiljadu ljudi prošlo kroz stanicu, najveći broj njih odlazeći na posao.

Nakon tri minuta, sredovečni čovek je primetio muzičara koji svira. Usporio je, zastao na par sekundi, a onda požurio da stigne na vreme. Minut kasnije, violinista je primio prvi dolar kao napojnicu: žena mu je bacila dolar u kutiju bez zastajanja i nastavila da hoda. Nakon par minuta, neko se naslonio na zid da ga sluša, ali je onda čovek pogledao na sat i ponovo počeo da hoda. Očito je kasnio na posao.

Najviše pažnje je pokazao trogodišnji dečak. Majka ga je požurivala, ali je dete zastalo da čuje violinistu. Majka ga je povukla i dete je nastavilo da hoda neprestano se osvrćući. Takvu reakciju pokazalo je još nekoliko dece, ali svi roditelji, bez izuzetka, primorali su ih da nastave dalje.

Za 45 minuta sviranja, samo šest ljudi se zaustavilo i kratko slušalo muziku. Oko 20 je dalo novac, ali su nastavili da hodaju normalnom brzinom. Sakupio je 32 dolara. Kada je prestao da svira, nastala je tišina, ali to niko nije primetio. Niko nije zatapšao niti je pokazao bilo kakvu reakciju.

Niko nije znao da je violinista bio Džošua Bel (Joshua Bell), jedan od najboljih muzičara sveta. On je svirao jedno od najintrigantnijih dela ikada napisanih, i to na violini vrednoj 3,5 miliona dolara. Dva dana pre sviranja u metrou, Džošua Bel je rasprodao koncert u Bostonskom pozorištu, gde je karta koštala 100 dolara.

Ovo je stvarna priča. Džošua Bel je svirao inkognito u okviru eksperimenta koji je organizovao list "Vašington post" o percepciji, ukusu i prioritetima koje ljudi imaju.

Cilj eksperimenta bio je da se utvrdi da li i koliko ljudi u svakodnevnom životu:

-primećuju lepotu -zastaju da bi u njoj uživali -prepoznaju talenat u neočekivanom kontekstu

Jedan od mogućih zaključaka ovog iskustva mogao bi biti: ako nemamo minut da zastanemo i slušamo jednog od najboljih muzičara sveta koji svira najbolju ikad napisanu muziku, koliko još drugih stvari na isti način propuštamo?

[zvoncica]

Pa svirao je besplatno, ne? Nitko nije stao. Navikli smo na etikete, labeling, labeling....


Najbolje stvari na ovom svijetu jesu besplatne.
Kao i sam život.
On je poklon.

Jooooj....ne znam, sve me jače proganja misao da tako traćimo ovo vrijeme na zemlji, u pogrešne smjerove, da više ne mogu šutit...Hvata me nervoza.
Sve je pogrešno....totalno.

[Pitija]

Hvala BGD na ljepoj a istovremeno tužnoj i istinitoj priči.
Ne propuštamo mi samo puno ljepih stvari,mi propuštamo život.
Davno sam pročitala priču o robu beraču pamuka...možda se ne uklapa baš ovdje,ali počela sam ...
Robovlasnici nisu nikako mogli povećati radnu sposobnost roba.Tukli su ga,izgladnjivali,mučili..a on je svejedno išao polako i brao pamuk,sad ljevom sad desnom rukom..kao robot.
Onda su se dosjetili nakon puno godina,gruntanja i razmišljanja..dali su robu kartice,čekove,kredite...
i on sad bere i ne staje.,ruke mu same lete a leđa se povijaju bere,bere...
Radi kao stroj da bi poplaćao sve...
To smo mi danas.
Zato nitko nema vremena da čuje Baha iz tvoje priče,nema vremena za sebe,djecu,prijatelje,roditelje...
Nema vremena za život.

[BelaGalaktickaDamo]

Drage moje lepotice swe stoji što zborite…no setite se I ne zaborawite swakog trenutka imamo Slobodu da izaberemo manje zlo od ponudjenog…..(ako je samo zlo I naopako ponudjeno,…no nije samo to u Igri)
Sile Tame I sile Swetla prolaze kroz ljudska bića,eonima……… oni swesniji , čistijih Srdaca,ih mogu i detektowati bez problema…..no to je drewni ples,ples u kome neki služe Dobru I Istini,a neki Zlu I Laži….Igra traje ,ali KORAKE WI BIRATE……..odoh ja da plešem uz Baha………..Pozdraw

[Pitija]

Nikad



Ne znam gdje počinje praznina mora
Ali slutim što je taknuo u tebi ili meni glas
koji je blizu negdje rekao:
Nikad.

To je rijeka koja se ne više ne vraća
u svoj izvor
jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim
koji čeka u daljini.

To je cvijet koji ne silazi više
u svoj korijen
jer se ondje naselila budućnost.
Nikad.

Šumna trava neizgaženih visoravni,
snijeg na planinama
ljubičastim.

Osvrni se za sobom i gledaj svoje Nikad
u travi sluha i vida naraslo
u sjeni ruku sustalih, u sjaju želje neugasle.

Obazri se, prepoznaj svoje Nikad
po iščezlim nizinama prostrto.
I teška misao koju si zanjihao
postat će blaga, jer je kraj nje čovjek
nerazumljiv u svojoj samoći.

A kad se on pomakne u Noć
i u veliki uspavani prostor,
ispružit ćeš za njim svoje ruke
i viknuti: ne odlazi!


Vesna Parun

[Pitija]

Rijeka i more



On je rijeka a ja sam more.
Njegov je nemir naglost voda
koje raspasuju travu. Ja ih slušam
kako huče u tijesnom koritu
probijajuć se kroz duboki kanjon
snagom od koje sustaje moja blagost.

Ja sam nestrpljivo more. On je rijeka.
Njegove lađe nisu moje lađe.
Njegove ptice nisu moje ptice.
Ali njegovim lađama ja sam sidrište
gdje je dopušteno sjesti uz vatru
i smiješiti se jednoj priči.
Zbog koje se zaboravlja smionost.
Njegovim pticama ja sam klisura
koja ih sakriva u svoje stijene
misleći da ih otimlje oceanu.

On je prispjela rijeka. Ja sam more.
Moje obale postaju njegove obale.
Moje oluje postaju njegovo uzglavlje.
Moja beskrajnost postaje njegov mir.

Vesna Parun

[Pitija]

Sunce vjetar i ti


Napisat ću ti pjesmu
U kojoj će biti
Sunce, vjetar i ti.

Vrijeme će mirisati pred kišu.
Žito će snivati Van Gogha.
Poljem će svirati rijeka
Iz roga zelenoga.
Odjenut ću te u haljine tanke
Tek tijelo da ti se sluti.
U jednom će stihu lipa
Svu pjesmu zapuhnuti.
Hodit ćeš sva izvan sebe
Od uzvišenosti neke slobode,
Nedjeljiva od svega što vidiš:
od zraka, od zemlje,od vode.
Jablani dizat će glave.
Ružama dah će stati.
Za vitkom pojavom tvojom
Svi će se okretati.
I šume, i brda, i ljudi,
I suncokreti daleki žuti.
Učinit ću da cijeli se svijet
Oko tvoga lika zavrti.
I u tome, svemira verglu,
Gdje prste u prostor boje,
Ti očima šibat ćeš pejzaž
Svjesna ljepote svoje.
Vjetar odoljet neće,
Za kosu će te ščepat.
Ti ovlaš ćeš ustrgnut klas
I kosu u rep ćeš vezat.
"MOJA SI", siktat će vjetar
Za vratom studeni zubi.
Dobacivat ću ti maramu kradom
Da vrat zaštitiš dugi.
"NE BJEŽI", bjesnut će vjetar,
"NEĆEŠ SE OTETI LAKO"
I zaskočit ćete pod suknju -
Put bijela bljesnut će zrakom.
Ti zgrabit ćeš vjetar za gušu
I koljenima ga stiskati glatkim
Sve dok trzaji vjetra
Ne postanu posve mlaki.
A zatim ću,tiho,u pjesmi,
Otškrinuti oblake lake,
I ti ćeš prosuti kose
U zlatne sunčane zrake.
Tisuće svjetlosnih strijela
Kroz srce će ti sinut.
Od nožnog palca do čela
Nevidljiva vatra će liznut.
Osjetit ćeš u svakoj pori
Svjetla svilene lasi,
Vrh tvojih stidljivih grudi
Dvije maline divlje će rasti.
Osjetit ćeš pod caskom pupka
Sve ukrug slatku toplinu,
I kao kad dijete kamenčić
Baci u vodu mirnu;
Krug za krugom topline
krv će širiti se vrela -
Sve dok ne dodirneš sebe
Izvan granica tijela.

Enes Kišević

[Pitija]

Život

Htjelo bi mi se proći, daleko nekud, ma kuda,
Tamo, gdje nije čežnja ni ljubav sanjarska luda.
Od moga srca daleko, od pustoši i od gorčine,
Tamo, gdje život se živi, a ne bez svrhe tek gine.
Gdje nema sjete, u borbi gdje kamen i grudi se lome
Za sreću, makar i dnevnu, a ne za te smiješne fantome.
Čemu je ugasla mladost i zvijezda mnoga mi zlatna?
Zar samo zato, da rulje sve pogazi noga blatna?
Što su za plamenu ljubav ko uzdarje ljudi mi dali?
Samo su najbliži moji sav život mi otrovali!
Već mi dotužilo stradat u čamu i prijegoru nijemu,
Dok se naužili drugi, a ja sam tek čezno, a čemu?!
Ne trebam ničiju sklonost i milosti prositi neću;
Zahtijevam svoje pravo na mladost, na život i sreću.
Htio bih nekuda proći iz močvare te, iz tih laži,
K suncu i k mladosti strasnoj, to duša i tijelo mi traži.
Pa da i oslabljen klonem i sav da se slomim i starem,
Znati ću makar jedno, za život sam umr'o barem.


Dragutin Domjanić

[Pitija]

Ekspres za sever


Možda niko nije umeo da te želi ovako
kao ja noćas.

Tvoje ruke bele kao samoća.
Tvoja bedra sa ukusom platna i voća.
Tvoj malo šuštavi glas.

Sa nosom dečačkim prilepljenim
uz okno vagona,

nejasan samom sebi
kao oproštajno pismo padavičara,

i cudno uznemiren toplinom
kao razmažen pas,

putujem, evo, putujem
da natrpam u glavu još neslućene predele,
da drveću poželim najlepšu laku noć
na svetu,

da se vrtim kao lišće,
kao vetar po travnjacima,
kao zvezde i ptice.

Da malo nemam plan.

Da imitiram klavijature,
liftove
i okean.

Da zaboravim ruku na tvom struku.
I lice uz tvoje lice.


Miroslav Antić

[Pitija]

Plavi sanjar

Dozvolite da vam predstavim
sanjara sa snovima plavim.

Pesnik se nikad sasvim ne budi.
On uvek nešto prede i plete.
Pesnik je spolja ko i svi ljudi,
a iznutra pravo pravcato dete.

I to dete koje se čudi
mnogo čemu što rade ljudi.

Pesnik gleda u svet kroz perce
pauna i kroz frulu od zove.
Njemu je kap rose - jezerce
po kome najlepše lađice plove.

Roj svitaca i buket cveća -
to je prava zemaljska sreća!

Pesnik je srećan i kada pati
i opet - tužan u bašti sreće.
Pesniku svaka pesma povrati
po jedno detinjstvo, kao proleće.
Kad slavuj sine jutru u glavi
prvo se bratu pesniku javi.

Pokaže mu putić do dvorca
gde zvecka bezbroj zlatnih pehara,
pa nagovori svog razvigorca
da ga zaveje snegom behara.

Pesnik se napije sunčevog vina
uz svirku livadskih violina.

Pa onda luta kroz polja raži
kao da se u bulke zaljubio
i sve tako kao da traži
nešto što nije izgubio ...

Svake večeri i svake zore
on traži rime i metafore.

Kad ih ne nađe, pesnik je tužan
i ceo svet mu postane ružan.
A kada nađe - svetlost obasja
brežuljke pune grožđa i klasja.

Posle siđe u neku bajnu
dolju da pesmi otkrije tajnu.
Jer, pesnik voli, to nisam reko:
jednu princezu, kćer divne bašte,
koja boravi negde daleko -
u predelima njegove m a š t e ...


Dobrica Erić

[Pitija]

Sonata od sna


Od čega žive oči tvoje
kad stalno iz njih isijava san?
A što bi dragulj dragane moje
dao da tako bar načas sja.
- Tvoje su oči u meni zašle,
taj sjaj nije od ljudi.
Svakoga jutra moje se lice
s tvojim očima budi.
- Ne sklanjaj pogled. Čega se bojiš?
Ljubavi zar te je strah?
Zacijeli riječi cjelovima,
s usana strgni mi dah.
- Čemu se smiješiš?
Obujmi me jače,
sva krv nek mi utrne!
- Kad zagrlim te ovako,
znaš li što ja vidim:
Dva križa koja se grle
a med njima diše
još nerođen Bog
prikovan poljupcima...
- A šta ako Boginja neka
pod usnom mojom sniva?
- Pod tvojom usnom sni violina
u violini pjesma, u pjesmi plod.
O kad me dodirnu usta tvoja:
harfa se boja prospe u svod.
- Prsti su tvoji vidre vedre
što se u igri tope.
Ćutiš li kako iz moga struka
iskaču antilope?
- O kad bi moglo uho čuti
tvoj dodir glazbo nijema,
napisao bih ti od sna sonatu,
al klavir tih dirki nema.
- Povedi me u kut svijeta
neki tih.
Da te ćutim. Da te dišem.
Da te snim.
- Što je život? Oka treptaj.
Tajna tajne.
Između dva otkucaja
srca stane.

Enes Kišević

[sneguljica]

Savet o ljubavi

Zatvori oči i usni san
san u kome su ti data krila
i neka samo za tebe, večno traje dan
da bi imala vremena da pronadeš bolje
bolje od ljubavi

Kreni odmah i obiđi svet
okusi sve njegove radosti
i neka se ne desi ni jedan pokret
koji bi te uznemirio u potrazi
za nečim boljim, boljim od ljubavi

Udahni duboko i zatim poleti
pretraži celu sopstvenu maštu
ni tad da ti smeta niko neće smeti
dobićeš mir da bi u sebi mogla
da nađeš bolje, bolje od ljubavi

Ali zašto se trudiš kad istinu znaš
da svemu što vredi na svetu ovom
jedan sastojak dodati moraš
da bi bilo zaista dobro
To je ljubav, ljubav naravno.

[sneguljica]

Ups ,
jeste da zaista volim ovu pesmu, ali nisam htela da je triput posaljem. To je moja slucajna greska, ako je moguce obrisite je dvaput.

Pozdrav

[sneguljica]

Oda nagovještaj besmrtnosti iz sjećanja na rano djetinjstvo


…Sada, kada ništa na svijetu ne može vratiti dane prohujalog ljeta
naš sjaj u travi i blještavost svijeta, ne treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živjeti..

Zaboravimo, ne radi nas, ne radi zaborava
zaboravimo da smo se voljeli, da smo se svađali i
da smo bili krivi..

..Požurimo, s danima i danima što će doći
požurimo sa shvaćanjima, sa svim što me odvaja od tebe..

Jednom, ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali, gazili
ali, tvoje ruke bit će prekratke, a noge premorene da se vratiš...
bit će kasno

..Možda ćemo se naći jedanput na malom vrhu života i neizrečene tajne
htjeti jedno drugome da kažemo, al' proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci
jedan skrenuti pogled bit će sve što ćemo jedno drugome moći dati...

...Zaboravit ću oči
i neću posmatrati zvijezde koje me na tebe neobično podsjećaju..

..Ne boj se, jednom ćes se zaljubiti
al' ljubit ćes zato što će te nešto na toj ženi podsjećati na mene..

..Ne otkrivaj svoje srce ljudima jer u njima vlada kob i egoizam
život je borba - nastoj pobijediti
ali ako izgubiš-ne smiješ tugovati
cilj života je ljubav - a ona traži žrtve

..Bio si moje veliko proljeće
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti
koje ću se sjećati...

..Osjećat ću tugu jer sam tebe voljela
bit će to ironija tuge..

..Nestat će sjaja u travi
nestat će veličanstvenosti svijeta
ostat će samo blijeda slika onoga što je prošlo....


William Wordsworth (1770-1850)

[sneguljica]

ZALJUBLJEN U LJUBAV.....


Kada bih imao jedan komadic zivota, dokazivao bih ljudima koliko grese kada
misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada
prestanu da se zaljubljuju.

Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta,
i podario mi komadic zivota, moguce je da ja ne bih kazao sve sto mislim, ali
nesumnjivo bih mislio sve sto kazem.

Stvari bih cenio, ne po onome sto vrede, vec po onome sto znace.

Spavao bih manje, sanjao vise, shvatio sam da svaki minut koji provedemo
zatvorenih ociju
gubimo sezdeset sekundi svetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok
ostali spavaju. Slusao bih druge kada govore, i kako bih uzivao u”sladoledu od
cokolade”.

Kada bi mi Bog poklonio komadic zivota, oblacio bih se jednostavno izlagao
potrbuske suncu, ostavljajuci otkrivenim ne samo telo vec i dusu.
Boze moj, kad bih imao srce, ispisivao bih svoju mrznju na ledu, i cekao da
izgrije sunce. Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama. Jednu Benedetijevu
poemu, a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u casu svitanja.
Zalivao bih ruze suzama, da bih osetio bol od njihovih bodlji, i strastveni
poljubac njihovih latica...Boze moj, kad bih imao jedan komadic zivota? Ne bih pustio da prodje ni jedan jedini dan, a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim.
Uveravao bih svaku zenu i svakog muskarca da su mi najblizi i ziveo bih
zaljubljen u ljubav.
Dokazivao bih ljudima koliko grese kada misle da prestaju da se zaljubljuju
kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.
Deci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauce da lete.
Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa staroscu vec sa zaboravom.
Toliko sam stvari naucio od vas, ljudi... Naucio sam da citav svet zeli da zivi na vrhu planine, a da ne zna da je istinska sreca u nacinu savladavanja
litica. Shvatio sam da kada tek rodjeno dete stegne svojom malom sakom, po prvi put, prst svoga oca, da ga je uhvatilo zauvek. Naucio sam da covek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kada treba da mu pomogne da se uspravi.


Gabriel Garcia Markes

Pozdrav svima