O SMRTI I ŽIVOTU
Idi na stranu
1, 2, 3  Sledeci
Ovaj forum je zaključan i ne možete pisati, odgovoriti ili menjati teme   Ovaj forum je zaključan i ne možete menjati teme ili odgovarati
www.OBJAVE.com forum » MOJ DUHOVNI PUT
Pogledaj prethodnu temu :: G :: Pogledaj sledeću temu  
Autor Poruka
Vesna
Glavni urednik


Pridružio: 08 Jan 2008
Poruke: 4177
Lokacija: Beograd

 Poruka Poslao: 08 Okt, 2008 23:29 pm    Naslov: O SMRTI I ŽIVOTU
Odgovoriti sa citatom

...

ONA STRANA
(Sylvia Browne )




Vjerujem u Onu Stranu i vječnost duše. Vjerujem da naše duše mnogo puta poduzimaju kružno putovanje s ovoga svijeta na Onu Stranu, po vlastitom izboru, kako bi učile i stjecale iskustva za neprestan napredak duše koju je Bog dao svakom od nas.
Vjerujem da samo tanki veo odvaja našu zemaljsku dimenziju od dimenzije One Strane, za koju vjerujem da je dom iz kojeg smo svi došli i kamo ćemo se vratiti, dom na koji nosimo vrlo stvarna sjećanja u našim dušama. vjerujem da smo na Onoj Strani, između onoga što nazivamo "životni vijek", zapravo najviše živi. Svako od ovih uvjerenja je apsolutno. Iz nekog razloga mnogi pretpostavljaju da sam, jer sam rođena vidovita u obitelji s tristogodišnjom povijesti vidovitosti, ionako već genetski šašava I vjerojatno ću povjerovati svakoj nepromišljenoj, natprirodnoj glasini koja se pojavi.

Ali istina je malo drugačija. Rođena sam u Misouriju, u luteranskoepiskopijalno-židovskoj kući. Pohađala sam Katoličku školu, što mi je pružilo dovoljno teorija o Onoj Strani i putovanju duše. Za mene bi bilo vrlo zbunjujuće da sam, ne sumnjajući, jednostavno vjerovala u sve što sam čula. Međutim, nisam. Po prirodi sam jedna od najsumnjičavijih osoba koje ste ikada sreli i gotovo sam ovisna o istraživanju. Moja vjera u Boga nikad nije bila poljuljana, ali sve dok ne vidim, okusim, pomirišem, osjetim i iskusim pojedinosti i načine na koje cijela ova njegova kreacija stvarno funkcionira, ništa ne uzimam zdravo za gotovo i nastavljam tražiti odgovore. Nikada vam ne bih oduzimala vrijeme knjigom lijepih fantazija i iluzija o Onoj Strani.

Volim bajke, kao i mnogi ljudi, ali samo kada su označene kao fikcija u svrhu ugodnog, kratkog bijega od stvarnosti. Ona Strana je stvarnost, stvarna kao zemlja po kojoj hodamo, kao tijela koja naše duše nastanjuju i kao zrak koji udišemo. A istina o Onoj Strani mnogo je uzbudljivija, utješnija, nježnija i osnažuje više nego što bi to ikada mogla učiniti ijedna bajka.Međutim, radije nego da vas zamolim da mi vjerujete na riječ, pretpostavit ću da ste sumnjičavi kao i ja, i provest ću vas kroz šezdeset tri godine putova i povremenih zaobilaznica, koji su me doveli do istine tako da svi možemo krenuti na kružno putovanje po Onoj Strani neustrašivom, pouzdanom radosti.

Rođena sam s naslijeđenim, Bogom danim darom vidovitosti u Kansas Cityju, država Missouri, 19. listopada 1936. godine. Ni moj dragi tata William L. Shoemaker, ni moja, ne tako draga, majka Celeste nisu bili vidoviti. Taj je dar preskočio taj naraštaj i prešao izravno s moje voljene, vrlo nadarene vidovite bake s majčine strane Ade Coilin na mene. Baka Ada bila je moja mentorica, moja inspiracija i neprestan izvor uvjeravanja da biti vidovit nije zastrašujući teret, kako sam često mislila. Ona je uobičavala reći: "Ti si jedina u našoj obitelji koja se ikada pobunila protiv ovoga dara". Imala je pravo. Sve dok ga nisam razumjela i otkrila da ga mogu upotrijebiti kako bih pomagala ljudima, bio je to jedan od darova kojeg bih se vrlo rado odrekla. Baš kao što se Bogom dan dar za glazbu može iskazati na različite načine, od pjevača do skladatelja, od glazbenika do dirigenta, posebnost vidovitosti mijenja se u raznim naraštajima moje obitelji. Neki od govori i čuje preko nas dok neki drugi među nama, uključujući baku Adu i mojeg vidovitog sina Christophera, to ili ne mogu ili ne žele. Nekolicina mojih predaka i moja nevjerojatno darovita unuka Angelija imaju psihokinetičku moć, a to je psihička sposobnost upravljanja opipljivim predmetima. Ja nemam tu sposobnost, kao ni Christopher, koji je Angelijin otac. Varijacija ima još mnogo, ali bit ostaje ista: čak kad su previše mladi da bi razumjeli što se događa, vidovnjaci u mojoj obitelji imaju mnoge, neosporne susrete s Onom Stranom u ovom ili onom obliku.
Većina mojih vidovitih iskustava u djetinjstvu bila je vizualna. Imala sam pet godina kada sam na obiteljskoj večeri vidjela lica obiju mojih prabaka kako se tope, kao da im se koža polako slijeva po vratovima poput lave, ne ostavljajući za sobom ništa do golih lubanja. U dva tjedna obje su umrle i dok mi baka Ada nije objasnila te vidovite vizije, naime da jednostavno imam sposobnost vizualizirati vidovitu informaciju, bila sam uvjerena da sam ih na neki način ubila. U tim sam godinama otkrila da imam odvratnu, nehotičnu sposobnost vidjeti ljude iznutra, kao trodimenzionalna rendgenska zraka, u punom koloru. U djetinjstvu, kada bi neki majstor ili obiteljski prijatelj došao u našu kuću, vidjela bih bolesnu jetru ili tumorom zahvaćeno plućno krilo kako pluta po dnevnoj sobi. Nisam mogla zamisliti život u kojem bih gledala lica koja se rastapaju i organe zahvaćene bolešću, pa sam se požalila baki Adi, jedinoj osobi koja me razumjela. Naučila me da, kao što nam je Bog dao ovaj dar, on nam može pomoći i da ga usavršimo. "Zamoli ga neka ti ne pokazuje ništa što ne možeš podnijeti", podučila me. Tako sam učinila i On je odgovorio na molitve uplašena djeteta. Vizije su se i dalje pojavljivale snažne i intenzivne, ali su od tada same slike uvijek bile mnogo primjerenije godinama.
Na primjer, samo nekoliko mjeseci poslije, tjedan dana prije Noći vještica, moja prijateljica Pam iz razreda došla mi je pokazati svoj kostim vještice od papira, koji je trebala nositi te godine. U trenutku kada stala na vrata "vidjela" sam je okruženu plamenom, kao da je imala auru od vatre. Nisam znala što to znači, ali bila sam sigurna da mi je draže vidjeti to nego kako ju je progutala vatra, kako joj je koža opečena i pougljenjena. Pam se okretala po sobi u punoj vještičjoj opremi kad se zavrtjela previše blizu rešetke kamina i odjednom se njezin papirni kostim zapalio i planuo. Ne razmišljajući, bacila sam je na pod, omotala oko Pam sag i ugasila vatru prije nego što su moji roditelji uspjeli uletjeti u sobu čuvši njezine prestravljene krikove. Moja vidovita vizija Pam okružene plamenom bila je manje zastrašujuća od lica koja se tope i bolesnih organa, što sam prije viđala, i nije se samo pokazala točnom, nego sam uvjerena da je izoštrila moja osjetila I umjesto da me uhvati panika uspjela sam pomoći svojoj prijateljici kada je, samo nekoliko minuta poslije, vizija postala stvarnost.
Bila sam tinejdžerica kada sam "vidjela" svoju prijateljicu Joan kako je snažno udarila glavom o komandnu ploču plavog automobila. Ispričala sam joj to i preklinjala je neka se drži dalje od plavih automobila. Nekoliko dana poslije toga automobil njezinog dečka pokvario se i on je posudio plavi automobil svojih roditelja za spoj s Joan te noći. Na sreću, ona me znala dovoljno dugo da moje upozorenje shvati ozbiljno, zapravo je počela ulaziti u automobil, ali se predomislila rekla mu da ne može ići. Nekoliko sati kasnije plavi se automobil "omotao" oko električnog stupa. Vozačeva je strana bila tek neznatno oštećena, ali je suvozačevo sjedalo, na sreću prazno, bilo potpuno uništeno.

Duhovi, koji su stalni dio moje stvarnosti već šezdeset tri godine, nikad nisu u meni izazivali strah. Počeli su me posjećivati noću u ranom djetinjstvu. Nikada neću zaboraviti kako sam ležala u krevetu u mraku i gledala kako jedan za drugim obrisi dobivaju oblik dok gotovo nisu potpuno ispunili sobu. Kao da se svijetom duhova proširila vijest: "Ako želite biti viđeni, kod Silvije je zabava." Nikad me nisu plašili niti mi obraćali previše pozornosti, jednostavno su se družili i bavili svojim poslom dok se ne bi razdanilo, kada su mi brzo postajali nevidljivi. I ponovno sam se požalila baki Adi, a ona mi je mirno dala bateriju za krevet. Upalilo je, hvala Bogu.
Do danas ne mogu spavati u potpuno mračnoj sobi, jer istog se trena počinje puniti duhovima. Kao dijete to me zastrašivalo. U odrasloj dobi jednostavno su mi dosađivali, to je kao da imate gomilu nepoznatih tajanstvenih gostiju koji se okupe oko vas svaki put kad vam glava dodirne jastuk.
Moj vidoviti sin Chris i ja odveli smo moju jako vidovitu sedmogodišnju unuku Angeliju u kino na film "Šesto čulo" i budući da svi mi vidimo duhove, bili smo oduševljeni kako je precizno prikazana jedna od naših stvarnosti. Poželjeli smo da je dječačić u filmu proveo više vremena potičući duhove oko sebe da razumiju da su MRTVI, i krenu prema Svjetlu na Onoj Strani, ali to je drugi problem. Film me podsjetio na gotovo zaboravljen događaj kada sam bila vrlo mala djevojčica, a moja je baka Ada izgubila metalnu kutiju s važnim, osobnim dokumentima. Prije nego što mi je to spomenula, tražila ju je posvuda, a ja sam jasno vidjela malenu neprivlačnu ženu, moju prabaku, kako se poslije pokazalo, kako pokazuje prema poleđini golemog pisaćeg stola u njezinoj sobi. Rekla sam to baki Adi, uzbuđena zbog rijetke prilike kada sam duha vidjela ja, a ne ona. Moja se baka tada sjetila da je ona, prije nego što su radnici taj golemi pisaći stol postavili na mjesto uza zid, iza njega ugurala sef, smatrajući da je ondje posve siguran. Za tu uspomenu I općenito vrlo dobro prikazan život kroz doživljaj vidovitog djeteta zahvaljujem "Šestom čulu".
Čujem vas kako kažete: "Koje dijete ne vidi sjene kako se noću kreću po sobi?" Istina! To nije tako neobično. Ono što je neobično jest da roditelji noćne strahove svoje djece ne shvaćaju ozbiljno. Roditelji obično upale svjetlo i kažu uplašenom djetetu: "Vidiš? Ovdje nema ničega. Prestani izmišljati i idi spavati." Ali sljedeći put kad se nađete u takvoj situaciji sa svojim djetetom, molim vas, imajte na umu sljedeće činjenice. Prije svega, moja duhovna savjetnica Francine, koju ću vam poslije temeljito predstaviti, odlučno tvrdi da je 'mašta' jedna od najnesretnijih riječi, zato što služi kao izgovor za mnoge događaje koji zaslužuju pomnije promatranje. Drugo, najvidovitija bića na ovoj zemlji su djeca i životinje pa umjesto da proglasite izmišljotinom to što vaše dijete tvrdi da vidi, potaknite ga neka vam ispriča što je doživjelo i pozorno ga slušajte. Bit ćete iznenađeni koliko vas djeca mogu naučiti o svijetu duhova i Onoj Strani ako im dopustite.
Uskoro, na moju žalost, došlo je vrijeme kada sam mogla duhove jasno vidjeti na danjem svjetlu baš kao i u mraku. Oni bi se bezbrižno motali uokolo po sobi punoj ljudi i čini se da ih nitko nije primjećivao, osim mene. Dvije bi se dimenzije preklapale, a obje su bile jednako stvarne pa sam se na kraju prestala mučiti zapitkujući svoje roditelje ili sestru: "Vidiš li ...?" Odgovor je uvijek bio negativan, pa zašto onda po milijunti put potvrđivati i njima i sebi da nisam obično dijete? Ako baka Ada nije bila prisutna, jednostavno sam šutjela i osjećala se kao "izvanzemaljac".
Jedne se večeri obitelj okupila u dnevnoj sobi prisjećajući se dragih umrlih rođaka, kada sam ugledala obris muškarca iza lijevog ramena bake Ade. Sjedila sam na podu uz njezine noge i šapnula joj: "Bako, tko je muškarac iza tebe?" Za razliku od ostatka skupine, ona se nije začudila: "Koji čovjek?" ili "Nema nikoga iza tvoje bake, Sylvia, prestani!" Jednostavno je pitala: "Kako izgleda?"
Rekla sam joj da je visok, s crvenkastom kosom i malim, okruglim naočalama od žice, a oko vrata je imao konopac s trubom na kraju, kojom je slušao pluća ljudi. Baka Ada je zasjala, odmah je prepoznala svojeg ujaka Jima, liječnika koji je umro prije dvadeset četiri godine, 1917., tijekom epidemije gripe. Bilo joj je drago što zna da je on tamo, a ja sam bila sretna što sam, vidjevši ga, njoj omogućila ponovni susret. Bila je to izvrsna potvrda moje vizije i prvi put, sjećam se, povjerovala sam da je ta "vidovitost" možda ipak dar, a ne teret ako mogu izmamiti takav osmijeh osobi koju toliko volim.
U vrijeme kad su me okruživali svi ti duhovi postala sam znatiželjna odakle su došli pa mi je baka Ada počela pričati o Onoj Strani. Objasnila mi je da kada završi život na ovoj zemlji, naš vječni duh napušta naša tijela i odlazi Doma, Bogu na mjesto nezamislive ljepote, pune boja i glazbe i čiste sveobuhvatne ljubavi.

Duhovi nisu dolazili da me povrijede, došli su samo u posjet s One Strane i zbog dara koji smo ona i ja dijelile, mogli smo ih vidjeti kada drugi nisu. Mislila sam kako su njezine priče o Onoj Strani čarobne. Ali, također sam mislila kako zvuče previše dobro da bi bile istinite. Ona je vjerojatno samo pokušavala svijet duhova i život nakon smrti učiniti ljepšim i sigurnijim kako bi umirila svoju nadarenu, osjetljivu, zbunjenu unuku koju je obožavala. Tako sam ja slušala obožavajući je zauzvrat, premlada da shvatim da moja duša tiho odjekuje istinom svake riječi koju je izrekla.
Iskreno rečeno, nisam previše marila za Onu Stranu i vječnost duše kada sam bila dijete. Bila sam previše zauzeta: neumorno znatiželjna, hiperaktivna i otvorena, voljela sam oca i baku te bezuspješno pokušavala razumjeti svoju psihički bolesnu majku i uvijek, baš uvijek "znajući što se događa", neovisno o tome jesam li to željela ili ne.

Znala sam tko zove i prije no što je telefon zazvonio ili tko je pred vratima i prije no što je netko zakucao. Objavila sam iznenadnu smrt djeda s tatine strane baš kada je tata uletio u kuću kako bi nam priopćio tu vijest. Jedno popodne, usred filma, izbezumljeno sam izvukla oca iz kina vrišteći kako moja mlađa sestra Sharon ne može disati. Kući smo stigli upravo na vrijeme da je hitno odvedemo u bolnicu kako bi je liječili od dvostruke upale pluća. Znala sam što će se dogoditi, dobro ili loše, mojim prijateljima i učiteljima. Znala sam, a da mi to nikad nitko nije rekao, da postoji i kako izgleda plava žena koju je tata potajno zvao kada je mislio da svi spavamo. (Usput, nisam ga optuživala. Do danas, iako moj otac nikada nije napustio moju majku, još uvijek vidim tu "drugu ženu" i smatram je dijelom obitelji.) Imala sam sedam godina kada je Ona Strana za mene postala izrazito osobna i kad mi je zauvijek promijenila život. U svojoj sam sobičešljala kosu, igrala se svojom baterijskom svjetiljkom i pokušavala zanemariti snažan osjećaj da je netko, koga nisam mogla vidjeti, u blizini, da me gleda. Odjedanput je gotovo zasljepljujuće svjetlo baterije naraslo, proširilo se i pojačalo sve dok sobu nije ispunilo čistim bijelim sjajem, a iz sredine svjetlosti ženski je glas rekao: "Dolazim od Boga, Silvija. Nemoj se bojati!"

Preuzeto sa -
www.joschua.rs.ba

.
_________________
Jednom se živi, ali večno...


Poslednji izmenio Vesna dana 08 Avg, 2009 14:41 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
 Nazad na vrh »
Pogledaj profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Vesna
Glavni urednik


Pridružio: 08 Jan 2008
Poruke: 4177
Lokacija: Beograd

 Poruka Poslao: 16 Okt, 2008 01:31 am    Naslov:
Odgovoriti sa citatom

...

DUHOVI


Sylvia Browne


Duh nastaje kada u trenutku SMRTI, ili vidi tunel i okrene se od njega ili odbija prihvatiti tunel, pa se nađe uhvaćen izvan svojega tijela između naše i dimenzije One Strane.

Ne prolazeći kroz tunel i izbjegavajući prirodni put na Onu Stranu, stvara se obmana zajednička svim duhovima: oni nemaju pojma da su mrtvi. Bez obzira na to kako nasilna ili traumatična bila njihova smrt, za duhove se ništa nije promijenilo, jedino što se svijet prema njima odjedanput ponaša kao da više ne postoje. Razumljivo, to ih u najboljem slučaju zbunjuje i iskreno ljuti u najgorem slučaju. Kao što sam spomenula, kada sam "umrla", da nije bilo tunela, ni ja ne bih znala da sam umrla, tako da mogu istinski suosjećati s njima. Zamislite da se sutra ujutro probudite u vlastitoj kući i dok obavljate dnevne poslove, obitelj potpunih stranaca stiže sa svim svojim stvarima i počinje ih raspremati. Stanete ispred njih, zahtijevajući da vam kažu što ovdje rade te im zaprijetite da ćete pozvati policiju ako odmah ne odu. Ali, oni se ponašaju kao da vas nema, te doslovno s vremena na vrijeme prolaze kroz vas i možda vas doživljavaju kao hladno mjesto u sobi. S vremenom, ako ste osoba s izrazitim osjećajem za pravdu, možda se prepustite situaciji i mirno nastavite živjeti s ovim ljudima. U suprotnom, jednostavno možete stvarati veliku zbrku kako biste drske uljeze istjerali iz svoje kuće. Ukratko, ako prije i niste bili nimalo čudni, takva vas nevolja zasigurno može učiniti neobičnom osobom. Zato, duhovi zaslužuju više suosjećanje nego strah.

Time što su napola u našem, a napola izvan toga svijeta, duhove nam je malo lakše vidjeti i čuti nego sablasti, koje su već prešle na Onu Stranu i moraju promijeniti dimenziju kako bi se materijalizirale. Posljednjih četrdeset godina istraživala sam mjesta na kojima postoje duhovi tako da sam srela mnoge duhove i razgovarala s njima. Detaljna rasprava o mojem radu na takvim mjestima nalazi se u mojoj knjizi "Ona strana i povratak". Ovdje ću sažeti nekoliko susreta kako bih istaknula nešto vrlo važno: dva najčešća razloga zašto duhovi odbacuju tunel i odbijaju krenuti dalje jesu strast (ili ljubav, ili mržnja) i strah.

• Stoljeće prije nego što se od mentalnih ustanova očekivalo da prema svojim pacijentima postupaju humano žena koja se zvala Coleman zatvarala je svojeg muža u podrum njihove kuće kako bi bio na sigurnom kada poludi. Brinula se o njemu s velikom ljubavlju i nježnošću sve do njegove smrti. Umrla je ubrzo nakon njega i, nažalost, iako je on odmah prešao na Onu Stranu, ona je do danas ostala u toj kući u krivom uvjerenju da je njezin muž još uvijek tamo i da mu je potrebna.

• Vrlo je rijetko da samoubojstva iz osvete ostanu vezana za zemlju, kao što ćemo i više govoriti u sljedećem odlomku o samoubojstvu, ali sam to vidjela. Nasilni očuh jedne od mojih klijentica namjerno Mje legao na ženinu stranu kreveta i raznio si mozak znajući da su mu žena i pastorka na putu kući i da će ga one zasigurno naći. Njegova strast za kontrolom i zastrašivanjem držala ga je mjesecima u toj kući, plašio je i prijetio svojoj pastorki kroz ono što je ona smatrala snovima sve dok njezin biološki otac nije intervenirao s One Strane kako bi ga vratio iz ove dimenzije.

• Nekoliko članova jedne obitelji koje sam srela u televizijskoj emisiji Montel Williams Show viđalo je nekolicinu stranaca u svojim kućama i oko njih tijekom nekoliko godina. Posebice čovjeka u radnoj odjeći koji se, činilo se, uvijek brinuo oko vrta, i omanju stariju ženu u jednostavnoj tamnoj haljini i kapi koja je sličila kapama Amiša. Ovi "stranci" iznenada bi se pojavljivali i nestajali zanemarujući posve nove stanare kuće i iako se nikada nije činilo da ih ugrožavaju, njihova vidljiva prisutnost razumljivo je ometala obitelj u Montelovu showu. Uvjerila sam obitelj da im "stranci" ne misle zlo, da su to samo Henry Beard i njegova majka, koji se bave svojim uobičajenim poslovima na zemlji koju vole, te da ne shvaćaju da su mrtvi već desetljećima. Usput, nakon sljedećeg propagandnog predaha, jedan me od Montelovih producenata iznenadio objavljujući u eteru kako su oni nakon nekoliko telefonskih poziva potvrdili da je početkom 1900. godine ugledna obitelj pod imenom Beard posjedovala veći dio zemlje na kojoj su sada živjeli Montelovi gosti.

• Još jedan zanimljiv slučaj koji sam istražila zahvaljujući Montelu zbivao se u kući divnog mladog para i njihova malog sina. Stalno su čuli kuckanje i korake na svojem tavanu, a ponekad i lagane, brze dječje korake. Televizija bi se palila i gasila sama od sebe i sama bi podešavala glasnoću. Majka je stalno osjećala nečiju prisutnost iza sebe u dječjoj sobi, a dijete je ponekad prestalo plakati usred provale bijesa, pogledalo bi prema gore u nešto što nitko drugi nije mogao vidjeti i počelo se smijuljiti od zadovoljstva. Kako se pokazalo, na zemlji na kojoj je bila njihova kuća 1881. godine nalazila se kuća Isaaca i Marthe Kingsley i njihovih sinova Joshue I Aarona. Izgorjela je kuća i cijelu obitelj Kingsley progutala je vatra. Isaac i Joshua prešli su sigurno na Onu Stranu. Martha je pak još uvijek bila na posjedu tražeći Aarona, oplakujući gubitak muža i mlađeg sina. Aaron je, također, još uvijek bio tamo pokušavajući pronaći put Doma. Uspjela sam mu pomoći da izađe na svjetlo i on je sada s Isaacom i Joshuom. A Martha, uvjerena da su i ona I Aaron živi, čvrsto se drži posjeda dok traži starijeg sina.

Očito, duh će ponekad odbiti tunel iz ljubavi prema domu ili zemlji koju je uložio mnogo strasti ili za koju ga veže obiteljska povijest. Ali, nikada nisam srela duha koji je ostao zbog vezanosti za automobil, komad nakita ili primjerka dizajnerske odjeće. Dobra je pouka da kada napustimo svoja tijela, materijalne stvari koje smo gomilali tijekom života postaju smiješno nevažne. Bez obzira na to treba li im jedna ili sto godina duhovi na kraju prihvate tunel i svjetlo One Strane. 1 opet, najveća je zapreka uvjeriti ih da su mrtvi. Jednom sam prigodom iznimno mrzovoljnom duhu jedne žene smireno i logično objašnjavala kako je umrla i koji je znakovi mogu dovesti do razumnog zaključka da je mrtva (uključujući i činjenicu da sam ja bila prva osoba koju je srela otkad je umrla koja ju je mogla vidjeti i čuti). Pogledala me u oči i zahtijevala: a koja ju je mogla vidjeti i čuti). Pogledala me u oči i zahtijevala:
"Kako ću znati da ti nisi mrtva?" Moja je prva misao bila obrana:
"Zato što je očito da sam živa, glupačo!" Ali tada sam shvatila da je to ono što i ona i drugi duhovi osjećaju kada netko kaže:

"Oprosti, ali ti si mrtav." Tako da sam jednostavno rekla: "Dobro pitanje." I promijenila temu. Usput, vrijedno je spomenuti, ako vi ili vaša djeca relativno lako možete vidjeti duhove ili sablasti, postoji vrlo jednostavan trik kojim možete odrediti u što gledate. Kada je moj sin Chris bio mali, često je vidio duhove i anđele i igrao se s njima, uključujući njegova duhovnog savjetnika Charliea. Budući da sam imala slično iskustvo u svojem djetinjstvu, nisam o tome mnogo razmišljala. (Ovo je dobra prigoda da vas potaknem da svoju djecu pažljivije slušate i postavljate im pitanja kada govore o "izmišljenim prijateljima". Ti prijatelji možda nisu izmišljeni.) Jedan od njegovih najdražih "duhova", prijatelja bio je dječak Joey, kojeg je Chris jako volio. Jednog sam ga dana zamolila da mi priča o Joeyu i tijekom razgovora on je tužno rekao: "Mama, Joey je sav izgorio". Objasnila sam svojem sinu sve o duhovima I koliko je važno da ih volimo dovoljno i potaknemo da se vrate Doma, bez obzira na to koliko nam mogu nedostajati. Kako sam na temelju jednog razgovora odmah znala da je Joey duh? Zato što na sablasti koja dolazi s One Strane ne bi bilo ni opeklina ni ozljeda. Sretna sam što mogu reći da smo Chris i ja bili u stanju potaknuti Joeya da sigurno krene prema svjetlosti, a moj je sin to shvatio i dovoljno ga je volio da bude radostan kada se Joey opraštao.

Na sreću, nije samo na nama ljudima da uvjeravamo ove jadne, zarobljene duše da priznaju i prihvate tunel. Bića na Onoj Strani mnogo su svjesnija duhova nego mi i koliko god je potrebno djeluju kako bi ih sigurno usmjerili prema Domu. Ponavljam, nijedan duh nije protjeran s One Strane za vječnost, iako to možda uporno pokušava biti, čak ni duhovi koji čine drugu iznimku na božanskom putovanju kroz tunel. Ta su se Bića okrenula od Boga, lišila njegova svjetla punog ljubavi i žive na Tamnoj Strani. Tamnu Stranu čine istinski zemaljski sociopati, nemoralni su i ne kaju se, ne cijene ničiji život, osim svojega. Ostatak čovječanstva vide kao nepregledno more pijuna kojima se mogu poigravati, koje mogu iskoristiti te na ovaj ili onaj način uništiti. Njihovo uništenje može biti pravo ubojstvo, ili preuzima mnogo podmukliji oblik fizičkog, emocionalnog ili mentalnog zlostavljanja. Ali, jedini način da tama preživi jest da uništi svjetlost pa Tamna Strana osjeća da ima pravo na bilo koji uvid uništenja kojem može pribjeći. Tamnu Stranu čine kriminalci pred zakonom ili jednostavno oni čije postupke pristojno društvo ne može opravdati, odnosno oni koji se ne mogu rehabilitirati. To znači da je osoba započela s habilitacijom ili je imala društvenu svijest prije svega.

Kod Tamne Strane sve je to daleko od istine.
Tamna Strana ne uključuje nikoga s mentalnim bolestima ili kemijskom neravnotežom koja je izvan njihove kontrole, koja se može liječiti ili izliječiti. Ljudi koji žive na Tamnoj Strani mogu se pozivati na mentalnu bolest kako bi izbjegli posljedice svojega ponašanja, ali za razliku od mentalno bolesnih, i njihovi najbolji i njihovi najgori postupci su svjesni i proračunati. Oni znaju što je dobro, a što loše. Povremeno čak mogu učiniti nešto korisno, svjesni koliko privlačno to može biti. Ali, kada učine nešto loše, točno znaju koliko je to loše i ne osjećaju krivnju zbog počinjenog zla.

Bilo bi prikladno kada bi se oni koji su na Tamnoj Strani odvojili, nosili istu odjeću ili kad bi bili rođeni s rogovima i vilama. Nažalost, ima ih posvuda i izgledaju kao i svi drugi. Mogu ući u vaš život kao roditelj, dijete, braća, bračni drug, šef, prijatelj, ljubavnik ili čak kao politički, vjerski ili duhovni vođa za kojeg iskreno vjerujete da mu je dobrobit čovječanstva na duši. Osobe s Tamne Strane mogu zvučati kao Božji najbliži prijatelji, ako procijene da će vas na taj način pridobiti. Istina je da Tamna strana potpuno odbacuje Boga pa njegova neprestana, bezuvjetna ljubav na njih ne utječe. Neosporno, to je najtragičnija neuzvraćena ljubav koja postoji, s najtragičnijim, trajnim posljedicama.

www.joschua.rs.ba
.
_________________
Jednom se živi, ali večno...
 Nazad na vrh »
Pogledaj profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Vesna
Glavni urednik


Pridružio: 08 Jan 2008
Poruke: 4177
Lokacija: Beograd

 Poruka Poslao: 16 Okt, 2008 01:38 am    Naslov:
Odgovoriti sa citatom

...


PUTOVANJE DUŠA
( ILI POVRATAK KUĆI )


O životu između života
Michael Newton

…više se nikada nećete bojati smrti!


Zašto ste ovdje na Zemlji? Kamo ćete poći nakon smrti? Što će vam se dogoditi kad dođete tamo? O prošlim su životima napisane brojne knjige, ali malo je toga rečeno o neprekidnoj egzistenciji naših duša u iščekivanju ponovnog rođenja – sve do ove zapanjujuće, provokativne knjige.

Kad je dr. Michael Newton, ovlašteni majstor hipnoterapije, počeo vraćati svoje klijente unatrag kroz vrijeme kako bi došli do sjećanja na prošle živote, slučajno je naišao na otkriće neslućenih razmjera: da je, kroz mentalne oči klijenta u hipnotiziranom ili nadsvjesnom stanju, moguće „vidjeti“ duhovni svijet, i da mu klijenti u tom izmijenjenom stanju mogu reći što su njihove duše radile između života na Zemlji.

Tijekom mnogo godina autor je poveo stotine ljudi u duhovni svijet. Kako religioznih, duhovno neposvećenih osoba, kao i onih između toga – i svi su oni iskazali upečatljivu dosljednost u načinu na koji su odgovarali na pitanja o duhovnom svijetu.

Dr. Newton otkrio je da je proces iscjeljivanja do kojeg dolazi kad čovjek pronađe svoje mjesto u duhovnom svijetu daleko značajniji za klijente od opisivanja njihovih prošlih života na Zemlji. Putovanje duša predstavlja deset godina njegovih istraživanja i uvida, koje će vam pomoći da shvatite svrhu svojih životnih izbora, kao i načina i razloga zbog kojih vaša duša, i duše vaših voljenih, žive vječno.

Poznat ćete skriveno carstvo
U kojem sve duše obitavaju
Putovanje vodi
Kroz magle smrti.
Na tom bezvremenom putu
Pleše svijetlo vodilja
Izgubljeno svjesnom pamćenju,
Ali vidljivo u transu.

M.N.

SADRŽAJ

Smrt i dolazak, Vratnice duhovnog svijeta, Povratak kući, Premještena duša, Orijentacija, Prijelaz, Smještaj, Naši vodiči, Početnička duša, Duša srednje razine, Napredna duša, Izbor života, Izbor novog tijela, Priprema za polazak, Ponovno rođenje

- nastavak sledi -

www.knjigasjenki.com



UVOD

Bojite li se smrti? Pitate se što će vam se dogoditi nakon što umrete? Je li moguće da posjedujete duh koji je došao s nekog drugog mjesta i da će se vratiti tamo nakon što vaše tijelo umre, ili je to samo vaša želja stvorena strahom?

Paradoks je da ljudi, jedini od svih stvorova na Zemlji, moraju potisnuti strah od smrti da bi mogli voditi normalne živote. No, naš biološki instinkt nikada nam ne dopušta da zaboravimo tu krajnju opasnost po naš bitak. Sablast smrti sa starenjem raste u našoj svijesti. Čak se i religiozne osobe boje da je smrt kraj naše osobnosti. Naš najveći strah od smrti donosi nam misli o ništavilu smrti koja će prekinuti sve naše veze s obiteljima i prijateljima. Umiranje nam čini sve zemaljske ciljeve uzaludnima.

Kad bi smrt bila kraj svega povezanog s nama, život bi doista bio besmislen. Međutim, neka moć u nama omogućava nam da gajimo pomisao na život poslije smrti i da osjetimo povezanost s višom silom, pa čak i s vječnom dušom. Ako zaista imamo dušu, kamo ona odlazi nakon smrti? Postoji li doista nekakvo nebo puno inteligentnih duhova izvan našeg fizičkog svemira? Kako ono izgleda? Što činimo kad dođemo tamo? Postoji li neko vrhovno biće koje vlada tim rajem? Ta su pitanja stara kao i samo čovječanstvo, a za većinu nas još su uvijek tajna.

Za većinu ljudi, istinski odgovori na misterij života nakon smrti još su uvijek zaključani iza duhovnih vrata. Razlog tome je ugrađena amnezija o identitetu naše duše, koja nam, na svjesnoj razini, pomaže u spajanju duše i ljudskog mozga. Posljednjih godina javnost je čula za ljude koji su privremeno umrli, a zatim se vratili u život i izvijestili o tome kako su vidjeli dugi tunel, jarka svjetla i nakratko se susreli s prijateljskim dušama. No, niti jedan od tih izvještaja iznesenih u mnogim knjigama o reinkarnaciji nije nam dao više od naznake o onome što možemo saznati o životu nakon smrti.

Ova je knjiga intimni dnevnik o duhovnom svijetu. Ona opisuje niz prikaza stvarnih slučajeva koji detaljno otkrivaju što nam se događa nakon što završi život na Zemlji. Povest će vas onkraj duhovnog tunela i ući ćete u sam duhovni svijet kako biste saznali što se događa s dušama prije no što se napokon vrate na Zemlju u drugom životu.

Ja sam po prirodi skeptik, iako se prema sadržaju ove knjige možda ne čini tako. Kao savjetnik i hipnoterapeut, specijalizirao sam se za promjenu ponašanja kako bih tretirao psihološke poremećaje. Veliki dio mojeg rada odnosi se na kratkoročno kognitivno restrukturiranje klijenta – pomažem im da povežu misli i emocije kako bi došli do zdravih ponašanja. Zajedno pronalazimo smisao, funkciju i posljedice njihovih vjerovanja, jer ja djelujem na osnovi pretpostavke da niti jedan mentalni problem nije izmišljen.

U ranim danima prakse odolijevao sam zahtjevima ljudi za vraćanjem u prošle živote zbog svoje orijentacije prema tradicionalnoj terapiji. Iako sam se služio tehnikama hipnoze i vremenske regresije, kao bih utvrdio izvore uznemirujućih sjećanja i trauma iz djetinjstva, smatrao sam da bi pokušaj posezanja u prošle živote bio neortodoksan i neprimjeren kliničkoj praksi. Moj interes za reinkarnaciju i metafiziku bio je samo intelektualna znatiželja, sve dok s jednim mladićem nisam počeo raditi na problemu ublažavanja boli.

Taj se klijent žalio na kronične bolove u desnoj strani tijela, koji su ga pratili cijeli život. Jedno od oruđa kojima se hipnoterapija služi za ublažavanje boli je upućivanje klijenta na pogoršanje boli, kako bi je naučio ublažiti, i na taj način ostvario kontrolu nad njom. Na jednoj od naših seansi pojačavanja boli, taj je čovjek upotrijebio sliku probadanja nožem kako bi opisao svoju muku. Tražeći izvore te slike, na kraju sam otkrio njegov prošli život vojnika iz 1. svjetskog rata koji je bio ubijen bajunetom u Francuskoj. Uspjeli smo u potpunosti eliminirati bol.

Uz ohrabrenje od strane klijenta, počeo sam eksperimentirati, vodeći neke od njih unatrag kroz vrijeme, u razdoblje prije njihovog posljednjeg rođenja na Zemlji. U početku, bojao sam se da će njihova integracija trenutnih potreba, vjerovanja i strahova stvoriti fantazije umjesto sjećanja. Međutim, nedugo zatim shvatio sam da naša duboko ukorijenjena sjećanja sadrže niz prošlih iskustva previše stvarnih i povezanih da bismo ih mogli ignorirati. Shvatio sam kolika je terapeutska važnost veze između tijela i događaja iz naših prošlih života i onog što smo danas.

Zatim sam slučajno naišao na otkriće neslućenih razmjera. Otkrio sam da je kroz mentalne oči hipnotiziranih klijenata moguće „vidjeti“ duhovni svijet, i da mi klijenti mogu pričati o životu između života na Zemlji.

Slučaj koji je za mene otvorio vrata duhovnog svijeta bila je sredovječna žena koja je bila osobito prijemčiv hipnotički subjekt. Razgovarala je sa mnom o svojim osjećajima osamljenosti i izolacije u onoj fazi kada se klijent prisjeti prošlog života koji neposredno prethodi sadašnjem. Ta neobična žena prešla je u najviše stanje izmijenjene svijesti gotovo sama od sebe. Ne shvaćajući da sam izdao prekratku naredbu za tu akciju, sugerirao sam joj da krene prema izvoru svojeg gubitka druželjubivosti. U istom trenutku, nehotice sam upotrijebio jednu od riječi-otponaca za duhovno prisjećanje. Također sam je upitao postoji li neka specifična grupa prijatelja koji su joj nedostajali.

Iznenada, moja je klijentica briznula u plač. Kad sam je upitao da mi kaže što nije u redu, rekla je: „Nedostaju mi neki od prijatelja iz moje grupe i zato sam tako usamljena na Zemlji.“ Bio sam zbunjen i nastavio je propitivati o tome gdje se ta grupa prijatelja zapravo nalazi. „Ovdje, u mom trajnom domu“, odgovorila je jednostavno, „i u ovom trenutku vidim ih sve!“

Nakon što sam završio seansu s tom klijenticom i preslušao snimku razgovora s njom, shvatio sam da je pronalaženje duhovnog svijeta bio produžetak regresije u prošle živote. Napisane su brojne knjige o prošlim životima, ali nisam mogao pronaći niti jednu koja bi govorila o našim životima na razini duša, niti o tome kako doći do duhovnih sjećanja ljudi. Odlučio sam istražiti to područje, a tijekom prakse razvio sam vlastitu vještinu ulaska u duhovni svijet putem svojih klijenata. Otkrio sam i to da je pronalaženje mjesta u duhovnom svijetu bilo ljudima mnogo značajnije od otkrivanja prošlih života na Zemlji.

Kako je moguće doći do duše putem hipnoze? Predočite si da se um sastoji od tri koncentrična kruga, od kojih je svaki malo manji od prethodnog. Dijele ih samo slojevi povezane svijesti. Prvi vanjski sloj predstavlja svjesni um koji je izvor našeg kritičkog, analitičkog rezoniranja. Drugi sloj je podsvijest. Tamo nas hipnoza najprije vodi u potrazi za skladištem koje sadrži sjećanja na sve događaje iu ovog i prošlih života. Treća, unutarnja jezgra, ono je što sada zovemo nadsvjesni um. Ta razina sadrži najviše središte Jastva, gdje smo mi izraz više sile.

U nadsvijesti obitava naš stvarni identitet, dopunjen podsviješću, koja sadrži sjećanja na mnoge alter-egoe koje smo imali u bivšim ljudskim tijelima. Nadsvijest možda i nije razina, nego sama duša. Nadsvijesni um predstavlja naše najviše središte mudrosti i perspektive, i sve moje informacije o životu nakon smrti dolaze iz tog izvora inteligentne energije.

Koliko je upotreba hipnoze valjana za razotkrivanje istine? Ljudi u hipnozi ne sanjaju i ne haluciniraju. U upravljanom stanju transa ne sanjamo u kronološkim sekvencama i ne haluciniramo. Kad klijenti uđu u trans, njihovi moždani valovi usporavaju se iz početnog beta stanja budnosti i mijenjaju vibracije kroz meditativno alfa stanje, pa sve do različitih razina teta stanja. Teta stanje je hipnoza – ne san. Kad spavamo ulazimo u krajnje delta stanje, gdje se poruke iz mozga spuštaju u podsvijest i izbacuju kroz snove. Međutim, u teta stanju svjesni um nije nesvjestan, pa možemo primati i odašiljati poruke dok su nam svi kanali sjećanja otvoreni.

Kad se nađu u hipnozi, ljudi opisuju slike koje vide i dijaloge koje čuju u svojim nesvjesnim umovima kao doslovna opažanja. Odgovarajući na pitanja, subjekti ne mogu lagati, ali mogu pogrešno protumačiti nešto što su vidjeli u svom nesvjesnom umu, kao što to činimo i u svjesnom stanju. U hipnozi, ljudi se ne mogu povezati ni sa čim što ne smatraju istinom.
………………………………………………

Čitatelju se moje postavljanje pitanja u nekim slučajevima može učiniti vrlo zahtjevnim. U hipnozi, važno je zadržati klijenta na zacrtanom putu. Kad se radi o duhovnom carstvu, od hipnotizera se traži više nego kad se radi na prisjećanju prošlih života. U transu prosječan klijent često dopušta umu svoje duše da odluta dok promatra kako se odvijaju zanimljivi prizori. Moji klijenti često traže da prestanem pričati kako ne bi morali izvještavati o onome što vide i kako bi jednostavno mogli uživati u iskustvima koja su proživjeli kao duše.
………………………………………………

N kraju, trebao bih reći da će to što ćete pročitati možda uzdrmati vaše stavove o smrti. Predstavljeni materijal možda se suprotstavlja vašim filozofskim i religijskim vjerovanjima. Neki će pak čitatelji pronaći potporu za svoje stavove. Drugima će informacije izložene u ovim slučajevima izgledati poput subjektivnih priča koje podsjećaju na znanstveno fantastičnu priču. Kakvog god uvjerenja bili, nadam se da ćete razmisliti o implikacijama po čovječanstvo, ukoliko je točno to što moji klijenti govore o životu poslije smrti.

- nastavak sledi -
_________________
Jednom se živi, ali večno...


Poslednji izmenio Vesna dana 05 Avg, 2009 00:26 am, izmenjeno ukupno 1 puta
 Nazad na vrh »
Pogledaj profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Vesna
Glavni urednik


Pridružio: 08 Jan 2008
Poruke: 4177
Lokacija: Beograd

 Poruka Poslao: 16 Okt, 2008 01:41 am    Naslov:
Odgovoriti sa citatom

...
SMRT I ODLAZAK



* PRVI SLUČAJ

S. (subjekt): O, moj Bože! Nisam valjda stvarno mrtav – jesam li? Mislim, tijelo mi je mrtvo – vidim ga pred sobom – ali ja lebdim…..mogu pogledati dolje i vidjeti kako mi tijelo leži na bolničkom krevetu. Svi oko mene misle da sam mrtav, ali nisam. Želim viknuti hej, nisam stvarno mrtav! Ovo je tako nevjerojatno…..Sestre navlače pokrivač preko moje glave…ljudi koje poznajem plaču. Trebao bih biti mrtav, ali još sam živ! To je čudno, jer tijelo mi je apsolutno mrtvo dok se ja krećem iznad njega. Živ sam!

Riječi su to čovjeka koji je u dubokoj hipnozi ponovno proživio iskustvo smrti. Izgovarao ih je brzo i uzbuđeno, glasom punim strahopoštovanja, dok je gledao i osjećao kako je to biti duh koji se tek odvojio od fizičkog tijela.

Zatim sam ga pripremio za skok unatrag kroz magle vremena vizualnom upotrebom štita. Kad smo dovršili ovaj važan korak mentalnog uvjetovanja, premjestio sam ga kroz imaginarni vremenski tunel u njegov prošli život na Zemlji. Bio je to kratak život, jer je naglo umro od epidemije gripe godine 1918.

S: Pa…dižem se sve više….još lebdim…opet gledam svoje tijelo. Kao da gledam film, samo što sam i ja u njemu! Liječnik tješi moju ženu i kćer. Moja žena jeca (klijent se od neugode migolji u naslonjaču). Pokušavam posegnuti u njen um…kako bih joj rekao da je sa mnom sve u redu. Toliko je shrvana da se ne mogu probiti do nje. Želim da zna da su moje patnje gotove…..oslobodio sam se svog tijela….ne trebam ga više…..želim da zna da ću je čekati. Želim da zna to….ali ona…ne sluša me. O, sada krećem dalje….

I tako vođen nizom naredbi, moj klijent započinje s procesom kretanja kroz duhovni svijet. To je put kojim su mnogi prošli u sigurnosti mojeg ureda.

Imamo mnogo dokumentacije, uključujući opservacije medicinskog osoblja, koja opisuje izvantjelesna iskustva bliske smrti ljudi teško povrijeđenih u nesrećama. Te su ljude smatrali klinički mrtvima prije no što su ih napori medicinskog osoblja vratili s druge strane. Duše su sposobne napustiti tijela – domaćine i vratiti se u njih, osobito u situacijama opasnim po život, kad tijelo umire. Ljudi opisuju kako su lebdjeli nad svojim tijelima, osobito u bolnicama, i gledali kako liječnici na njima provode procedure oživljavanja. S vremenom, ta sjećanja izblijede nakon što se ljudi vrate u život.

Svi ti ljudi izvijestili su o euforičnom osjećaju slobode i svjetlosti koji ih je okruživao. Neki od mojih klijenata vidjeli su kako ih u trenutku smrti potpuno okružuje jarka bjelina, dok su drugi vidjeli svjetlost malo dalje, iza područja mračnijeg prostora kroz kojeg ih je nešto vuklo. To se često opisuje kao efekt tunela i dobro je poznato široj javnosti.



* DRUGI SLUČAJ


Dr.N: Je li vam strijela zadala jaku bol?

S: Da…vrh mi je pokidao grlo…Umirem (klijent počne šaptati, uhvativši se rukama za grlo.) Gušim se…krv teče…Will (suprug) me drži….bol….strašno….sada izlazim…ionako je gotovo.

Napomena: Duše često napuštaju ljudska tijela nekoliko trenutaka prije same smrti kad tijela osjećaju veliku bol. Tko ih može kriviti? Ipak, ostaju u blizini umirućeg tijela. Nakon što sam primijenio tehnike za smirivanje, podigao sam ovog klijenta iz podsvjesne do nadsvjesne razine kako bismo prešli na duhovna sjećanja.

Dr.N: U redu, Sally, prihvatila si da su te ubili ti Indijanci. Hoćeš li mi, molim te, opisati točan osjećaj koji si proživjela u trenutku smrti?

S: Kao da me….nekakva sila…gura iz tijela.

Dr.N: Gura te? Kamo?

S:Izbočena sam kroz vrh glave.

Dr.N: A što je izgurano?

S: Pa –ja!

Dr.N: Opiši mi što znači „ja“. Kako ta stvar koja si ti izgleda dok izlazi kroz glavu?

S: (stanka) Poput….svjetlosne točke….zrači…

Dr.N: Kako zračiš svjetlost?

S: Iz…svoje energije. Izgledam nekako prozirno bijelo….moja duša….

Dr.N: I ostaje li to energetsko svjetlo isto nakon što si napustila tijelo?

S: (stanka) Čini mi se da je malo naraslo….dok se krećem uokolo.

Dr.N: Ako se tvoja svjetlost širi, kako sada izgledaš?
S: Maglovita….nit….visi…

Dr.N: A kakav je zapravo za tebe osjećaj izlaska iz tijela?

S: Pa, kao da sam skinula kožu…ogulila bananu. Jednostavno sam u jednom zamahu izgubila tijelo!

Dr.N: Je li osjećaj neugodan?

S: O, ne! Sjajno je osjećati se tako slobodno, bez boli, ali…ja sam….dezorijentirana…nisam očekivala da ću umrijeti…(tuga ulazi u glas mojeg klijenta)

Dr.N: Razumijem Sally. U ovom trenutku, kao duša osjećaš se pomalo izgubljeno. To je normalno u situaciji kroz koju si upravo prošla. Slušaj i odgovaraj na moja pitanja. Kažeš da si plutala. Možeš li se slobodno kretati odmah nakon smrti?

S: Čudno je…kao da visim u zraku koji nije zrak…nema granica….nema gravitacije…..nemam težinu.

Dr.N: Misliš, čini ti se kao da si u vakumu?

S: Da…ništa oko mene nije čvrsto. Nema prepreka u koje bih se mogla zabiti….plutam….

Dr.N: Možeš li kontrolirati svoje kretanje – kamo ideš?

S: Da….mogu donekle….ali osjećam….povlačenje…u jarku bjelinu….tako je sjajna!

Dr.N: Je li intenzitet bjeline svugdje isti?

S: Sjajniji je…dalje od mene…malo je tamnije bijelo…sivo…u smjeru mojeg tijela…(počinje plakati) oh, moje jadno tijelo…Još nisam spremna za odlazak. (klijent se uvlači u naslonjač, kao da se opire nečemu).

Dr.N: Sve je u redu, Sally, ja sam s tobom. Želim da se opustiš i kažeš mi vuče li te još uvijek sila koja te povukla kroz glavu u trenutku smrti i možeš li je zaustaviti?

S: Kad sam se oslobodila tijela, osjećaj povlačenja ublažio se. Sada, osjećam kako me nešto blago tjera…odvlači me od tijela….još ne želim otići….ali nešto želi da uskoro pođem….

Dr.N: Razumijem, Sally, ali pretpostavljam da si saznala da donekle imaš kontrolu. Kako bi opisala to što te odvlači?

S: Nekakva magnetična sila….ali…želim ostati još malo….

Dr.N: Može li tvoja duša odolijevati tom osjećaju vučenja onoliko dugo koliko želiš?

S: (nastaje duga stanka, jer čini se da klijent vodi nutarnju raspravu sa samim sobom u prošlom životu koji je živio kao Sally). Da, mogla bih kad bih stvarno htjela ostati. (Klijent počinje plakati). O, strašno je što su ti divljaci učinili mojem tijelu. Moja lijepa plava haljina cijela je umrljana krvlju….moj suprug Will pokušava me držati i još se s našim prijateljima bori protiv Kiowa.

Dr.N: Sally, što tvoj suprug radi neposredno nakon napada?

S: O, dobro…nije povrijeđen….ali (tužno)drži moje tijelo…plače nada mnom….ne može učiniti ništa više za mene, ali čini se da to još ne shvaća. Hladna sam, ali on mi drži lice u rukama….ljubi me.

Dr.N: A što ti radiš u ovom trenutku?

S: Nalazim se iznad Willove glave. Pokušavam ga utješiti. Želim da osjeti kako moja ljubav nije nestala….želim da zna da me nije izgubio zauvijek i da ćemo se opet vidjeti.

Dr.N: Prolaze li tvoje poruke?

S: Toliko je boli, ali on…osjeća moju bit…znam to. Naši prijatelji su oko njega…i napokon nas razdvajaju….žele posložiti kola i krenuti dalje.

Dr.N: Što se sada događa s vašom dušom?

S: Još se uvijek opirem tom osjećaju vučenja…želim ostati.

Dr.N: Zašto?

S: Pa, znam da sam mrtva…ali još nisam spremna napustiti Willa i ….želim vidjeti kako me pokapaju.

Dr.N: Vidiš li ili osjećaš neki drugi entitet u svojoj blizini u ovom trenutku?

S: Oni su u blizini…uskoro ću ih vidjeti….osjećam njihovu ljubav dok želim da Will osjeti moju…čekaju dok ne budem spremna.

Dr.N: U redu Sally, sad ćemo se opet pokrenuti unaprijed u relativnom vremenu. Vidiš li kako tvoji prijatelji iz karavane polažu tvoje tijelo u grob?

S: Da, pokopali su me. Vrijeme je da pođem….sad dolaze po mene….krećem se….prema sjajnijem svjetlu…
……………………………………………….

- nastavak sledi -
.
_________________
Jednom se živi, ali večno...


Poslednji izmenio Vesna dana 29 Sep, 2009 00:50 am, izmenjeno ukupno 1 puta
 Nazad na vrh »
Pogledaj profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Vesna
Glavni urednik


Pridružio: 08 Jan 2008
Poruke: 4177
Lokacija: Beograd

 Poruka Poslao: 16 Okt, 2008 01:46 am    Naslov:
Odgovoriti sa citatom

...


VRATNICE DUHOVNOG SVIJETA




Hiljadama godina, ljudi iz Mesopotamije vjerovali su da vratnice koje vode u nebo leže na drugoj strani velike krivulje Mliječne staze, zvane Rijeka duša. Nakon smrti, duše moraju čekati uzdizanje sazviježđa Strijelca i jesensku ravnodnevnicu, kada se izjednače dan i noć.
Reinkarnacija na Zemlji može se dogoditi samo tijekom proljetne ravnodnevnice, kroz izlaz sazviježđa Blizanaca na noćnom nebu.

Moji klijenti kažu mi da je migracija duše zapravo mnogo lakša.
Efekt tunela koji duše proživljavaju po napuštanju Zemlje, zapravo je ulaz u Duhovni svijet.
Iako duše brzo napuštaju svoja tijela, čini mi se da je ulazak u duhovni svijet pozorno odmjeren proces. Kasnije, kad se vratimo na Zemlju u drugom životu, put natrag djeluje im kraće.

Položaj tunela u odnosu na Zemlju razlikuje se u pričama mojih klijenata. Neke tek umrle osobe vide ga kako se otvara pokraj njih, iznad njihovih tijela, dok drugi govore kako se kreću visoko nad Zemljom prije no što uđu u tunel. Međutim, u svim slučajevima, vrijeme koje prođe do dolaska do tog prolaza zanemarivo je kad duša napusti Zemlju. Slijede opažanja još jedne osobe na tom duhovnom mjestu.

* TREĆI SLUČAJ

Dr. N: Sada napuštate svoje tijelo. Vidite se kako se sve više udaljavate od mjesta na kojem ste umrli, sve dalje od zemaljske razine. Opišite mi svoja iskustva.

S: U početku…bilo je vrlo sjajno…u blizini Zemlje…sad je malo tamnije jer sam ušla u tunel.

Dr.N: Opišite mi taj tunel.

S: To je šuplji, zatamnjen prolaz….na drugom kraju vidim mali krug svjetlosti.

Dr.N: U redu, što vam se sad događa?

S: Osjećam vučenje…blago povlačenje….mislim da bih trebala proletjeti kroz taj tunel….i činim to. Sada je sve više sivo nego tamno, jer se sjajni krug širi preda mnom. Kao da….

Dr.N: Nastavite

S: Pozivaju me dalje…..Krug svjetlosti se širi i izlazim iz tunela. Tu je sjajni oblak….svjetlosna magla. Prolazim kroz to. Tako je….mirno…to je tako mirno mjesto….nalazim se na mjestu duhova.

Dr.N: Imate li u ovom trenutku kakvih drugih utisaka kao duša?

S: misli…..Osjećam….snagu misli oko sebe….Ja….osjećam misli ljubavi, bliskosti…empatije….i sve je to kombinirano….s očekivanjem….kao da me drugi čekaju.

Dr.N: Osjećate li se sigurno ili se pomalo pribojavate?

S: Ne bojim se. Kad sam bila u tunelu, bila sam više…dezorijentirana. Da, osjećam se sigurno….Svjesna sam misli koje sežu prema meni….brige…skrbi…Čudno je, ali okružuje me i razumijevanje o tome tko sam, i zašto sam sada ovdje.



ZAKLJUČAK


Informacije iz ove knjige o postojanju duša nakon fizičke smrti predstavljaju najsmislenije objašnjenje razloga zbog kojeg smo ovdje, koje sam pronašao u životu. Sve moje godine potrage za smislom života nisu me pripremile na trenutak u kojem su mi klijenti pod hipnozom napokon otvorili vrata Vječnog svijeta.

Moj najstariji prijatelj danas je katolički svećenik. Dok smo kao dječaci šetali brdima i plažama Los Angelesa, vodili smo rasprave, ali bili smo miljama udaljeni u našim duhovnih vjerovanjima. On mi je jednom rekao:

„Mislim da ti treba mnogo hrabrosti da budeš ateist, i ne vjeruješ da postoji nešto nakon ovog života“.
Tada nisam na to gledao na taj način, kao ni mnogo godina nakon toga. Od moje pete godine roditelji su me slali u vojnički organizirane internate. Osjećaj usamljenosti i napuštenosti bio je tako snažan da nisam mogao vjerovati u silu iznad mene. Sada shvaćam da sam snagu dobivao na suptilne načine koje nisam mogao vidjeti. Moj prijatelj i ja još uvijek pristupamo duhovnosti na različite načine, ali danas smo obojica uvjereni da red i svrha u svemiru proizlaze iz Više svijesti.

Kad se osvrnem unatrag na svoj život, vidim da nije slučajno što su mi ljudi počeli dolaziti na HIPNOZU– medij Iistine u koji sam mogao vjerovati – da bi mi pričali o vodičima, nebeskim vratnicama, duhovnim grupama za učenje i stvaranju sebe u svijetu duša. Čak i sada, katkad se osjećam poput uljeza u umovima ljudi koji opisuju duhovni svijet i svoje mjesto u njemu, ali njihova spoznaja dala mi je smjer.
Još uvijek se pitam zašto sam baš ja glasnik duhovne spoznaje sadržane u ovoj knjizi, kad bi taj zadatak više odgovarao nekome s manje izvornog cinizma i sumnje.

Sve što sam naučio o tome KO SMO I ODAKLE DOLAZIMO, dugujem ljudima koji su mi došli tražeći pomoć. Naučili su me da je važan aspekt misije naših duša na Zemlji mentalno preživljavanje odvajanja od našeg PRAVOG DOMA.
Dok se nalazi u ljudskom tijelu, duša je u osnovi sama. Relativnu izolaciju duše na Zemlji tijekom privremenog fizičkog života, dodatno otežavaju svjesne misli da izvan ovog života ne postoji više ništa. Naše sumnje tjeraju nas na vezivanje isključivo za stvari koje možemo vidjeti u fizičkom svijetu. Znanstvena spoznaja da je Zemlja samo zrnce pijeska na rubu galaktičke obale unutar golemog mora Univerzuma, dodatno osnažuje naš osjećaj beznačajnosti.

Zašto se niti jedno drugo živo biće sa Zemlje ne bavi pitanjem života nakon smrti? Je li to samo zato što naši napuhnuti egoi ne vole misliti da je život samo privremena pojava, ili zato što je naše biće povezano s Višom silom?
Ljudi tvrde da sve pomisli na život poslije smrti predstavljaju samo izražavanje naših želja. I ja sam to tvrdio. Međutim, ima logike u konceptu da nismo stvoreni slučajno, samo da bismo preživjeli, i da djelujemo unutar univerzalnog sustava koji usmjerava fizičku preobrazbu Jastva zbog nekog razloga. Vjerujem da je glas naših duša ono što nam kazuje da imamo osobnost kojoj nije namijenjena smrt.

Svi opisi života nakon smrti iz mojih dosjea ne nude nam znanstvenu osnovu koja bi potvrdila priče tih klijenata. Nadam se da sam učinio barem nešto za čitatelje kojima je materijal ove knjige previše neobičan da bi ga mogli prihvatiti: ako ne dobiju ništa drugo osim ideje da možda posjeduju trajni identitet koji je vrijedno pronaći, smatrat ću da sam postigao jako mnogo.

Jedna od stvari koje najviše muče ljude koji ne žele vjerovati u nešto više od sebe, je uzrok tolike NEGATIVNOSTI na ovom svijetu. Zlo navode kao glavni primjer. Kad upitam svoje klijente kako Bog pun ljubavi može dopustiti patnju, pronalazim iznenađujuće malo razlika između njihovih odgovora.
Kažu mi da je naše duše stvorio Entitet koji je stanje potpunog spokoja namjerno stavio izvan našeg dosega, kako bi nas naveo da se trudimo jače.

MI UČIMO iz zlodjela. Odsutnost dobrih osobina razotkriva krajnje nedostatke u našoj naravi. Loše stvari testiraju nas – inače ne bismo bili motivirani za poboljšanje svijeta svojim djelovanjem i ne bismo imali način mjerenja svojeg napretka. Kad upitam svoje klijente u vezi naizmjeničnih kvaliteta milosrđa i bijesa koje doživljavamo kao izražavanje jastva učitelja – NAD-DUŠE, neki od njih kažu mi da im Stvoritelj pokazuje samo određene atribute i to čini sa specifičnom namjerom.
Primjerice, kad bismo zlo izjednačili s pravdom, a milosrđe s dobrom, i kad bi Bog dopustio da spoznamo samo milosrđe, stanje pravde ne bi postojalo.

Ova knjiga predstavlja sliku reda i mudrosti koji se izdižu iz mnogih razina duhovne energije. Zaprepašćuje implicitna poruka, osobito naprednijih duša, o postojanju mogućnosti da se i Bog nad-duša našeg Univerzuma nalazi na nesavršenoj razini. Stoga, potpuna nepogrešivost pripisuje se još Višem božanskom izvoru.

Tijekom svojeg rada počeo sam vjerovati da postoji razlog iz kojeg živimo u nesavršenom svijetu. Zemlja je jedan od bezbroj svjetova s inteligentnim bićima, a svaki posjeduje svoj vlastiti niz nesavršenosti koji je potrebno uskladiti.
Na kraju, dolazimo do zaključka da možda živimo u jednom od mnogih svemira u raznim dimenzijama, od kojeg svaki ima SVOJEG TVORCA koji njime upravlja s različitom razinom vještine. Te se razine razlikuju kao što se razlikuju stupnjevi razvijenosti duša koje smo vidjeli u ovoj knjizi. U takvom Panteonu, Božansko biće naše kuće upravljalo bi tom kućom na svoj vlastiti način.

Ako su duše koje odlaze na planete u našem svemiru potomci Naduše – roditelja koja postaje mudrija zahvaljujući našem trudu, je li moguće da imamo još višeg Božanskog djeda koji je pravi apsolutni Bog?
Koncept da naš neposredni Bog još uvijek evoluira kao i MI, ne oduzima ništa od krajnjeg izvora savršenstva koji je stvorio našeg Boga. Po mojem mišljenju, najviši, savršeni Bog ne bi izgubio svoju svemoćnost niti totalnu kontrolu nad cjelokupnim stvaranjem kad bi dozvolio sazrijevanje manje savršenih potomaka. Tim manjim bogovima bilo bi dopušteno stvaranje svojih vlastitih nesavršenih svjetova kao krajnje sredstvo uzdizanja, kako bi se mogli spojiti s najvišim Bogom.

Aspekti božanske intervencije koji se odražavaju u ovom svemiru moraju ostati naša krajnja stvarnost. Ako naš Bog nije najbolji od svih koji postoje, jer koristi BOL kao način podučavanja, moramo to prihvatiti kao nešto najbolje što imamo i ipak prihvatiti razloge našeg postojanja kao božanski dar.
Naravno, tu ideju nije lako prenijeti nekome tko fizički pati zbog recimo, smrtonosne bolesti. Bol u životu posebno je razorna zato što može blokirati iscjeljiteljsku snagu naših duša, osobito ako nismo prihvatili ono što nam se događa kao UNAPRED ZAMIŠLJENI TEST. No, tokom života, naša karma isplanirana je tako da nam niti jedan test neće biti toliko težak da ga ne bismo mogli izdržati.

U wat hramu, u planinama sjevernog Tajlanda, jedan budistički učitelj jednom me podsjetio na jednostavnu istinu.
„Život nam je ponuđen kao način samoizražavanja, i daje nam ono što tražimo samo ako slušamo svoje srce.“
Najviši oblik tog izražavanja su milosrdna djela. Naše duše možda putuju izvan svojeg VEČNOG DOMA, ali mi nismo samo turisti. Imamo odgovornost za evoluciju naše Više svijesti i više svijesti drugih ljudi. Zato je naše putovanje kolektivno.

Mi smo BOŽANSKA, ali nesavršena bića koja postoje u DVA svijeta, MATERIJALNOM I DUHOVNOM. Naša je sudbina prelaženja iz jednog svijeta u drugi kroz vrijeme i prostor, učeći kako ovladati sobom i razvijajući SPOZNAJU. Moramo vjerovati tom procesu i biti strpljivi i odlučni. U većini fizičkih domaćina ne možemo u potpunosti spoznati svoju BIT, ali Jastvo se nikada ne gubi, zato što uvijek ostajemo povezani s oba svijeta.

Možda je najzahvalniji aspekt mog rada na otkrivanju postojanja Duhovnog svijeta u umovima mojih klijenata učinak koji ima ta spoznaja na njihovu svijest. Najznačajnija korist od spoznaje da imamo DOM VEČNE LJUBAVI, KOJI NAS ČEKA, veća je prijemčivost na više duhovne sile u našim umovima. Svijest o tome da nekamo pripadamo smiruje nas i nudi nam spokoj, ne samo zato što imamo luku u koju se možemo skloniti od sukoba, nego i zato što se sjedinjujemo s univerzalnim umom.

Jednog dana svi ćemo doći do kraja tog DUGOG PUTOVANJA KUĆI, i dosegnuti krajnje stanje PROSVETLJENJA, u kojem je sve moguće.

www.knjigasjenki.com
.
_________________
Jednom se živi, ali večno...


Poslednji izmenio Vesna dana 05 Avg, 2009 00:53 am, izmenjeno ukupno 1 puta
 Nazad na vrh »
Pogledaj profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Vesna
Glavni urednik


Pridružio: 08 Jan 2008
Poruke: 4177
Lokacija: Beograd

 Poruka Poslao: 16 Okt, 2008 01:58 am    Naslov:
Odgovoriti sa citatom

...
Pravila igre u 3. denzitetu

ONO ŠTO VAM NISU REKLI O SMRTI




Prošlih par godina počeo sam primjećivati neke stvari u vezi pogleda na smrt. Vraćajući se unatrag kroz svoj život i uvidjevši što se sve dogodilo meni i mojim poznanicima tokom naših života, počeo sam shvaćati da stvari baš i nisu onakve kako izgledaju. To i ne može biti drugačije kada se govori o prestanku boravka u 3. denzitetu.

Koliko se ljudi ikad „probudilo“ i shvatilo: „Hej, čekaj malo... što ako realnost nije ono što nam govore???“ Ne baš puno. To je zbog toga što u svijetu u kojem živimo većina od nas uopće ni ne dobije šansu doći do te točke u razvoju. Činjenica je da ono što nam vlasti govore i onoga što je uistinu točno – da su dvije potpuno suprotne stvari. Vlast nam uskraćuje znanje od mnogih stvari, uključujući ono o očuvanju zdravlja, medicini, tehnologiji, fizici, biologiji, povijesti, ljudskom porijeklu i svemiru. Istinu o tome tko zaista vodi igru na ovoj planeti. Istinu o drugim entitetima ( vanzemaljcima ). Istinu o nadolazećim promjenama Zemlje, udarima meteora i nadolazećem valu ( veliki ciklus ). Ako bilo što spomeneš, tada su i velike šanse da su ponešto znanja sakrili i o tome. Svjetlost je istina i znanje, a mrak je suzbijanje istine i znanja, a ono što neznate – može boljeti.

Dakle, što je jedno od velikih otkrića koje sam imao? Nešto što sam primjetio a da nam to nisu rekli? To je sljedeće: kad dođemo u poziciju umrijeti, i kad imamo potpunu individualnu dušu, tada definitivno ne možemo umrijeti ukoliko se mi ne složimo s time! Mi imamo krajnju odluku o tome da li želimo „otići“. Ne netko drugi. Ne neke veće snage izvan naše kontrole. Samo mi i uvijek samo mi. I zašto je to tako? Kao ljudsko biće sa potpunom dušom, inkarnirali ste se u ovo tijelo u ovaj svijet sa određenim planom, sa ciljevima koje želite ostvariti. Najvjerojatnije se ti ciljevi preklapaju sa istim ili sličnim ciljevima drugih duša, pa pomažete jedna drugoj i utječete jedna na drugu tokom vašeg puta. I na toj točki uzajamnog preklapanja, dolazimo u situaciju višestrukih duša koje imaju slobodnu volju i planove i one zajedno čine jednu veliku cjelinu. To znači da ne može netko samo iznenadno doći i ubiti vas, jednu kariku od komplicirane isprepletene slagaljke, samo zato što to poželi. Tu su pravila. Tu su i druge duše u tom udjelu i ako netko to želi preuranjeno zaustaviti, tada će se intervenirati na uštrb počinitelja. Time ne mislim na prirodnu smrt radi starosti, već na prijevremenu smrt počinjenu nečijim rukama ili okolnostima van vaše kontrole, iz kojih proizlazi žrtva i prekršaj pravila o slobodnoj volji.

Kontrolirati vašu smrt i sudbinu, nije ideja koju promoviraju u većini društava ni u kojem slučaju. To je nešto što sami moramo shvatiti... ako i ikad dođemo do te točke. A većina ljudi ne dođe. Veo uspavanosti je toliko siguran i udoban oko mnogih da se oni nikad ne probude u otkrivanju većih istina. To je zbog toga jer živimo u društvu koje je bazirano na strahu i suzbijanju znanja i dizajniranom da se odreknemo slobodne volje i da nas drži podalje od postizanja bilo čega od istinskog značaja u smislu promocije učenja o istini i postanku uspješnog produktivnog čovjeka. Jednom dok shvatite da smo mi ti koji imaju završnu odluku o tome kad želimo „otići“, tada će se „kotačići početi okretati“ i ubrzo bi mogli shvatiti da možda... samo možda... mi imamo više kontrole nego što smo mislili u vezi stvari koje nam se dešavaju za vrijeme našeg života... ne trebamo biti toliko slabi i lomljivi kao što mislimo da jesmo... mogli bi čak imati više mogućnosti i snage od onoga čega još nismo ni svjesni i u što još i ne ulazimo... a kao ljudska vrsta možemo biti opasniji i od onoga što bi vlast željela biti. To je upravo razlog za tim velom uspavanosti koji pokriva većinu populacije da bi nas držao nesvjesnim tko smo uistinu mi i što smo sve u stanju učiniti.

Dakle, s tim na umu, u ovom članku ćemo ispitati tko smo mi u stvari, ideju o prijevremenoj smrti i koja su pravila igre za vrijeme dok posuđujemo fizička tijela ovdje u 3. denzitetu.

Pravila igre

Sve dok ste potpune duše, imate zaštitu sa viših realiteta sve dok ste ovdje, bilo od vaših viših „ja“, bilo od „članova grupe“ koji rade uz vaše više „ja“.

Potpuna duša ( individualna duša ) znači suprotno od organskog portala i drugih koji su među nama i koji nisu sa dušom u smislu istog tipa kao i naše progresivne duše. Organski portali i članovi druge skupine koje zovemo „drugi“ služe mnogim svrhama: učenju lekcija, sabotaži, isisavanju energije, uništenju, držanju nas u skladu s programom, držanju nas u snu,...itd. Ali ni u kojem slučaju ne nastupaju samo kao marginalni likovi u pozadini koji neprestano održavaju iluziju da je sve normalno i da smo svi isti. Jedino to rade čitavo vrijeme kao pasivna osoba, „normalnog“ karaktera iz pozadine koja prezentira sve što društvo kaže da bi trebalo i radi sve što društvo kaže. Žive i umiru kao primjeri koje gledamo u našem „realitetu“ i kao prema kojima se trebamo ravnati i prilagoditi naše mentalne sklopove. Drugim riječima, propagiraju lažne ideje o životu i smrti.

Oni koji nemaju potpunu dušu kao npr. organski portali i „ostali“, nemaju taj luksuz, zaštite koju ljudi s potpunom dušom imaju. To je zbog toga što ne posjeduju vezu sa svojim višim „Ja“ jer pripadaju nekoj grupnoj duši ili ju nemaju uopće. Organski portali i bezdušni tipovi su na nemilosti svega što im se nađe na putu, bačeni su u životne bezobzirne probleme neznajući što im se događa.

Najveći problem je u tome kad ljudi s potpunom dušom vide stvari koje se dešavaju svima drugima, bilo drugim ljudima s potpunom dušom, bilo organskim portalima ili „ostalima“ iz pozadine, i pogrešno vjeruju da stvari koje se dešavaju drugima da će se to desiti i njima, i da su pravila ista za sve. To je daleko od prave istine. Jer ako neka osoba s potpunom dušom odluči umrijeti strašnom smrću, ne znači da to morate i vi. Jer ako se organski portal ili „drugi“ susretne s ultimativnim krajem, ne znači da bi i vi trebali. Svačija okolnost je drugačija i specifična samo za tu osobu. Pravila nisu ista za sve. Ali vlasti žele da vi to mislite jer je to unosno za njih ako mi živimo u strahu i neznamo da imamo više snage i samokontrole nego što mislimo.

Duša je vječna. Znanje o reinkarnaciji i vječnoj duši znači znanje o tome da mi pišemo scenarije za naše živote. Mi odlučujemo o tome gdje ćemo se roditi, kako ćemo izgledati, što biti naš osobni plan, koje ćemo imati talente, snage, slabosti i nedostatke, što bi željeli postići, izazove i prepreke s kojima se želimo suočiti, ljude s kojima ćemo raditi ili s kojima ćemo imati zajedničke putanje, i kakav će biti naš život u načelu. Ako planiramo to sve na ovome stupnju u ovo „vrijeme“, tada to znači i da smo i isplanirali naše smrti, također. Ne možete imati jedan dio bez drugog; nebi se toliko pripremali za te naše živote i onda se okrenuli i ostavili dio u vezi smrti da nastupi slučajno, nasumce, bez nekog plana.

Dakle, ako je to slučaj, tada se zapitamo tko su točno ti ljudi o kojima čitamo, o kojima čujemo i koje svakodnevno vidimo da umiru u naizgled slučajnim i nekontroliranim smrtima?

Pravi, ljudi potpune duše koji su odlučili da je „vrijeme za otići“. Možda ne razumijemo zašto bi netko izabrao smrt npr. gušenjem/silom, slučajnim ubojstvom, avionskom nesrećom, uvrnutom automobilskom nesrećom, ali činjenica je da MI nismo ONI. Nikad ne možemo znati koju oni karmu osjećaju i koju žele ispuniti. Ono što je za njih u redu, ne mora biti i za nas, i obratno.

Organski portali, pozadinski karakteri i drugi bezdušni oblici pripadaju grupnim dušama ili je nemaju uopće. Kao što smo napomenuli prije, jedna od njihovih svrha je da objelodanjuju lažne ideje o životu i smrti. Vidimo, čujemo i čitamo o stvarima koje im se događaju, i prirodno, pretpostavljamo da se to i nama može desiti i da se dešava jer nam nitko ne govori da je to drugačije. Ovo opet dovodi do onog koncepta o suzbijanju znanja. Ako sami niste u stanju to sami shvatiti, pa hmmm... vlasti i moćnici vam to sigurno neće reći.

Dakle, u stvarnosti njihove smrti nisu slučajne kao što se čini. Sve dok ste s potpunom dušom, to nikad nije slučaj.

Sylvia Browne je autor knjige “Life on the Other Side” i opisala je interesantne stvari. U odlomku br. 19, ona upućuje na ideju o „izlaznim točkama“. Prema njenim opisima, prije nego što se inkarniramo ovdje, svi određujemo 5 točaka u našim životima na kojima možemo „izaći“. Obično su to teške bolesti, nesreće, neuspjesi ili nesretni slučajevi. Te izlazne točke su odluke naše slobodne volje iz kojih možemo izaći iz sfera našeg fizičkog prisustva, a finalna je peta, zadnja moguća točka. Izlazne točke mogu biti u jednoj skupini ili rasipane oko jednog događaja, ovisno o toga kako ste to odabrali. Dakako, ne morate upotrijebiti prve četiri kada se pojave u vašem životu. To znači da kad ste izbjegli na prirodan način užasnu nesreću, ili ste intuitivnim putem skrenuli u drugom pravcu i izbjegli preranu smrt,... itd. To jednostavno može biti vaša podsvjesna odluka o nenapuštanju tijela taj put, u toj točki. S tim na umu, to može također objasniti zašto neki ljudi s potpunom, individualnom dušom, izgleda da doživljavaju smrt na strašan način. To samo može biti jedan od njihovih mogućih izlaznih točaka, i jedini pogodan način da „iskoče“ u njoj.

To je zanimljiva mogućnost i ako je istina, tada se moramo osvrnuti na ono što govori „Veća slika“: Mi smo glavni kad govorimo o tome kad trebamo otići. Mi određujemo u kojoj točki. Ne nitko drugi. I mi imamo završnu riječ kad ćemo to učiniti. Opet – ne netko drugi. To smo mi, i sami mi, koji određujemo kada bi željeli iskoračiti van.

Unatoč činjenici da izgleda da imamo završnu riječ u odluci kada ćemo otići, to ne znači da tu ne postoje i pokušaji sabotaža nekih koji žele „ubrzati proces“ i izbaciti nas malo prerano. Ako imate punu individualnu dušu i niste negativno orijentirani ( ovdje ćemo negativno i pozitivno opisivati samo kao stanja opredjeljenosti, a ne kako bi se netko trebao opredjeliti – to je ionako slobodan izbor, mora postojati i jedno i drugo radi balansa ! ), bit će vjerojatno pokušaja uplitanja nekih negativno orijentiranih entiteta, bića ili vlasti i snaga u formi situacija koje su dizajnirane za destrukciju i uništenje. Što je veći vaš plan, sa što se više ljudi isprepliću vaši putevi, i što je vaš utjecaj veći, vjerojatnije ćete prije biti meta. I to je kad vaše više „Ja“ i „Članovi vaše grupe“ dolaze kao asistencija ( i među ostalim pomoćima ). To je u stvari rat, na pojednostavljen način rečeno. Jedna strana pokušava sabotaže, a druga ubacujući se, žele to izbjeći, u formi tog intuitivnog „glasa“, ili osobe koja je „došla“ u vaš život baš u „pravo“ vrijeme ili ponekad i kao direktna intervencija koja vraća „negativan događaj“ koji je uzrokovala negativna strana koji se nije trebao dogoditi – ili prije – nije se smio dogoditi. Ta zaštita je čak i pojačana kad tuđi životi i planovi ovise o vašem, kao što je prethodno spomenuto. Dakle, u pokušaju da vas „izvade“ van, negativna strana je suočena sa pravilom o slobodnoj volji i naravno, slobodnoj volji ljudi koji su povezani sa vama.

Već je rečeno prije da sada egzistiramo u vrlo kritična vremena. Suočeni smo sa dolaskom vala, velike promjene i pomaka u svjesnosti ( ciklusem od otprilike 309000 godina ), sa nadolazećim rojem kometa koji nas zapljuskuje svakih otprilike 3600 godina, sa efektom „Planete X“ koja je u stvari „smeđe sunce“, tj. binarno sunce našeg svagdašnjeg kojeg gledamo svakodnevno na nebu, i nadolazećim Zemaljskim promjenama radi svih tih kozmičkih događaja. Kao rezultat svih tih aktivnosti, trenutno je ovamo veliki „priliv“ duša iz viših denziteta, koje su egzistirale kao druga neljudska bića, sa puno više mogućnosti i snage, te većih znanja o prirodnim načelima realnosti, pomiješanih sa dušama i svjesnih energija koje nikad nisu bile više od 1., 2., ili 3. denziteta. Ovo daje potpuno novo značenje termina „pun kufer“, zar ne? Duše viših denziteta nisu unikatne samo u ovom vremenu/prostoru; one su bile ugledne osobe kroz čitavu ljudsku povijest kao duše koje su upravljale čovječanstvom u raznim pravcima.

Ako se duša sa višeg denziteta od 3., ili je u 3., „vraća“ ovdje, takoreći u misiju, tada ta duša ima čvršću duševnu energiju ( više „prisustva“, snage, magnetizma, čišću „iskru“ ) i potencijal za čvršću konekciju sa višim realitetima i povećanu zaštitu zbog nje, jače intuitivne/ekstraosjetljive sposobnosti, za razliku od duše koja nikad nije bila više od 3. denziteta. To nije zato jer one nešto manje vrijede, već zato što dolaze sa višeg nivoa postojanja, sa „mjesta“ sa više slobode, sa više mogućnosti i svijesti, što sve uzrokuje potencijal za čvršću povezanost s njihovim višim „Ja“, kao i sa velikim i posebno osjetljivim mogućnostima „čudih“ stvari.

Na drugoj strani, one individue sa slabom duševnom energijom, slabom „vibracijom“ i minimalnom „iskrom“, su vjerojatno duše koje nikad nisu bile više od 3. denziteta ( ako su uopće i bili sa dušom uopće ) i zbog toga imale manje alata za koristiti. Kako samo vidimo primjere raznih tipova ljudi posvuda, raznih rasa, fizičkih izgleda, osobnosti i intelektualnih sposobnosti, tako postoje i različiti tipovi duša. Nismo svi na istom nivou i ne posjedujemo istu „opremu“, nemamo ista pravila, pa nemojte biti prevareni u uvjerenju da smo svi isti jer svi samo „okupiraju“ ljudsko tijelo.

Kada se desi taj „rat“ između duša ili nekih entiteta iz viših denziteta, pozitivno orijentirana duša uvijek ima završnu riječ. To je zbog toga što je 4. denzitet najviši iz kojeg može dolaziti negativni entitet, budući da je to najviši stupanj gdje individualni OPS ( opredjeljen prema sebi ) entitet – biće koji krši pravilo o slobodnoj volji, može postojati. Za razliku od OPD ( opredjeljen prema drugima ) entiteta ili duša, koji mogu biti 5. ili čak 6. denzitet, gdje je u načelu primarna OPD zona. Tko je u višem denzitetu, ima više snage, odnosno jači je. Dakle, negativni entiteti mogu pokušavati koliko god hoće sabotirati vas, i željeti vas „izbaciti“ prije vremena nego kad ste vi to isplanirali, ali vaše više „Ja“ uvijek ih može nadjačati, kao što razbješnjeli roditelj ima definitivno zadnju riječ kod svađe s zločestim djetetom.

Ali biti slabiji ne znači da vas negativci neće prestati pokušavati sabotirati. Jedan od najvećih nedostataka negativno orijentiranih bića je taj što posjeduju „željno razmišljanje“ ( wishful thinking ) i precjenjuju sebe, bez obzira na to koliko puta su bili poraženi. Oni neće odustati jer ne mogu odoljeti, i uvijek će i umrijeti za to njihovo željno razmišljanje. I puno puta su uspješni u svojim pokušajima sabotaže, zavisno od toga koliko je cilj svjesan, bilo da je cilj pozitivno ili negativno orijentiran i koliko je cilj povezan sa svojom zaštitom. To je razlog što to oni neprestano pokušavaju.

Kad se radi o djeci s potpunom dušom koja se nađu u poziciji prijevremene smrti bilo da se radi o nesreći ili namjernom uzrokovanju sa strane nekih negativnih entiteta, i nije vrijeme kad su odlučili otići, i kad nemaju sposobnost obraniti se, tada nastupa direktna intervencija dijela viših snaga iz viših denziteta u formi njihovih viših „Ja“ ili „suigrača“, spomenutih ranije. Kad se radi o djeci koja su nesposobna obraniti se, stvari mogu biti malo šašave, i intervencija spašavanja više prkosi našim realnostima nego što mi to možemo zamisliti. To je iz razloga što su djeca toliko ranjiva, tako da je intervencija još užasnija. Samo pročitajte bilo koju od knjiga za djecu, pune su priča o „Anđelima čuvarima“ i „Mističnim strancima“ i ludih nelogičnih realnosti koje spominju momente kad se intervencijom djeca zaštite od njihove prijevremene smrti. Ili počnite pričati s ljudima koje poznajete i slušajte što će vam ljudi reći u vezi toga. Bit ćete iznenađeni koliko ljudi ima neku priču o tome. Mnogi su i osobno doživjeli kao dijete neku takvu intervenciju, pa vam mogu posvjedočiti kako se iz viših „sila“ može zaštititi djetetov život.

Dakle, što je s onima koji ovdje rade bilo direktno, bilo indirektno protiv negativnih planova, koje su zamislile OPS snage? Kad se svojom voljom nastojite opredjeliti prema negativnom, vi privremeno „odsječete“ vezu s vašim pozitivnim višim „Ja“ i svega što dobro donosi, uključujući i zaštitu, i vi tada dajete sebi i svojom slobodnom voljom kontrolu tim višim negativnim OPS snagama. One vole bilo koju priliku da uzmu onoga tko se preobrati u negativu. Još jednom, to je kao da vaše više „Ja“ pokušava stupiti s vama u kontakt npr. telefonom i stalno dobiva signal „zauzeto“ ili „nedostupan broj“.

Uvijek bi trebali imati na umu da negativna strana radi točno suprotno pozitivnoj, u bilo kojem pogledu. Pozitivno je poštivanje slobodne volje, promocija i širenje istine i znanja, i asistencija u bilo kojem pogledu kad god se zamoli za pomoć, čak i u većim razmjerima kad se radi o tim intervencijama kad se popravi „ono što se nije trebalo desiti“. Negativnost širi laži i obmane, igra igre iza kulisa, manipulira, krši slobodnu volju kad god ima priliku, skriva istinu i znanje, uzima k sebi koliko je god moguće u tom okruženju, isovremeno ne dajući totalno ništa, gura vas na stranu bez obzira što ste za njih učinili ili što bi mogli učiniti. Tu nema „lojalnosti“. Neće biti tu da bi vam asistirali i otklonili situacije koje vam mogu ugroziti život. Za razliku, pozitivne snage će uvijek pomoći dok ih pitate ili zamolite.

Ako se odlučite za negativno, vi ste praktično potpisali ugovor i složili ste se s time. Vi ste voljno odbacili pravo na slobodnu volju i privremeno zatvorili vrata svemu što je pozitivno i dobro. To može primiti formu dramatičnog primjera npr. ljudi koji su umješani u mračne okultne rituale zvanja demona, žrtvovanja, pa do svakodnevnog npr. ljudi koji psihopatski slijede OPS polaritet na uštrb tuđih troškova, ozljeđujući druge ljude i promoviraju destrukcije. Da li to znači da ljudi koji su stvarno opredjelili se za negativno, da li se ikad mogu nadati poboljšanju i da li je to beznadna situacija da ostaju tu zauvijek? Ne, nipošto. Mi imamo slobodnu volju, i možemo promijeniti stranu i boriti se za suprotni tim kad god poželimo. Činjenica je da vjerojatno ne postoji duša koja nikad nije bila negativna, barem jednom, OPS orijentacije, čineći sve što uz takvu orijentaciju ide kao npr. ozljede drugih ljudi, njihovo iskorištavanje ili čak i nečiju smrt. Da bi evoluirali, moramo proći čitav spektrum egzistencija, a to uključuje i negativno i pozitivno. Ne možete učiti i razvijati se sve dok niste probali sve na obe strane, napravili greške, naučili iz njih i shvatili na koju stranu ćete rađe ići.

Ovisno o tome tko si bio i što si radio za vrijeme negativne egzistencije ( jedne ili više njih ), zasigurno ćete naići na mnoge vrste protesta kada ćete odlučiti promjeniti stranu, odnosno prijeći u pozitivnu orijentaciju. To je samo jedan oblik sprečavanja. Izgleda da ne odustaju lako od nekog tko im je služio za promociju i slijede te duše nemilosrdno iz života u život pokušavajući ih vratiti jer imaju potencijala. Opet to veže njihovu manjkavost poštivanja slobodne volje i slobodnom izboru. Oni ne priznaju niti će priznati odbijanje tih duša da postanu pozitivne. Činit će sve što je u njihovoj moći da ih preobrate, pa „rat“ traje vječno. No, unatoč tome, situacija nije beznadežna, već je možda ponekad potrebno učiniti par koraka nazad, pa onda učiniti korak naprijed...

Prijetnja

Ljudi sa svim svojim mogućnostima i potencijalima su prijetnja svemu što je negativno i ima svoj plan. Kad se radi o negativno orijentiranim bićima iz viših denziteta, oni su nam jako zavidni i pomalo nas se boje unatoč njihovim superiornostima na prvi pogled. Mi imamo širi spektar od njih, u vidu emocija koje možemo doživjeti, naše mentalne sposobnosti, fizičke izdržljivosti i mogućnosti, snažna osjetila, mogućnost da kreiramo vlastitu realnost, potencijal za neograničenu evoluciju, i našu duhovnu vezu sa višim realitetima. Oni su za razliku od nas vrlo ograničeni, sa snagama tek u samo nekim područjima, ostavljajući ih tako nebalansirane. Neki npr. Reptili imaju sirovu snagu, prodoran i oštar um, tehnološku snagu i multidimenzionalne sposobnosti, ali nedostatak emocija i duhovnog razvoja, te su predani OPS egzistenciji, pa zato su i ograničeni u svom razvoju, odnosno do kuda u njemu mogu ići. Drugi npr. Sivi, su biološki strojevi nadareni multidimenzionalnom egzistencijom i snagom misli i ništa više. Ljudi imaju ono što ti Reptili, Sivi i drugi nemaju, a što ovi žele, a to je veliki potencijal. Ovo moramo zapamtiti i imati na umu kad se god zapitamo zašto nas vlasti i moćnici žele zadržati uspavane i nesvjesne. Da nemamo takav veliki potencijal nebi tako jako to pokušavali. Kao stado stoke koja ima „višu upravu“, mora nas se držati poslušne i u redu, inače uzgoj ne bi bio lak ili uopće moguć.

Životne strategije su primjenjene da nas drže unutar granica stada i da nam unište našu slobodnu volju i snagu. Vlada, policija, učitelji, škola, religija, roditelji, moćnici, mediji, kultura i društvo svi zajedno u kompliciranoj mješavini, sve u svrhu da nam to rade. Krajnji rezultat kojem se oni nadaju je osoba koja je poražena i usklađena sa sistemom koji njima odgovara, koji je postavljen još prije njih, poslušna i pokorna. A ako i nešto pita, bit će prezasićena dnevnim glupostima i s tim da je opterećena za svoje preživljavanje, uopće neće imati vremena za stvari koje se dešavaju oko nje. Sistem pomaže iskriviti naše prioritete i osigurava da smo fokusirani na nebitne stvari, a da ignoriramo ono što je jako bitno.

Većina nas je bila u zoološkom vrtu. Vidjeli smo enormno snažne životinje kao npr. lavove koji su napravljeni mirnima, otetima i transportiranima u zoološki vrt gdje ostaju ostatak njihovog života u zarobljeništvu, na milosti i nemilosti njihovih vlasnika, koji njima „uređuju“ zoo i koji se brinu o njima. Znači, vlasnici vladaju njima. Ako izbacimo incidente kad je poneki lav odgrizao ruku nekom zaposlenom radniku u zoo-u, lavovi su zadržani pod kontrolom ljudi, sve radi zabave i profita. U divljini, bez sigurnosti kaveznih rešetki, biča, uspavljujućih sredstava i drugih kontrolnih mehanizama, ta 400 kg teška životinja, mesožder građen od čistih mišića i sirove snage, može i vjerojatno bi rastrgao bilo kojeg čovjeka na komadiće. U divljini, na lavljoj teritoriji, to nebi bila niti fer borba. Svi smo vidjeli na tv-u kako lavovi mogu bez problema rastrgati zebru ili bilo koje drugo biće koje živi u savani. Strašan prizor pun strahopoštovanja. Ali, eto nas ovdje, zamišljajući da smo vladari te velike životinje samo zato jer imamo oružje kojim ga možemo nadjačati. Imamo umnu snagu da kreiramo oružje, dok oni imaju sirovu snagu i fizičku dominaciju. Bez našeg oružja i trikova nebi imali šanse.

Ta analogija i usporedba je upravo ono što se trenutno dešava s vanzemaljcima i njihovom stokom – ljudima. Kako smo mi ljudi svojim mentalnim sposobnostima uspjeli dominirati nad nekim životinjama, tako su bića koja su iznad nas, uspjeli to isto učiniti nama. Tako da imamo vanzemaljce koji nas neprestano otimaju, uspavljuju nas, eksperimentiraju s nama radi nekih svojih bioloških eksperimenata, a čak se ponekad i hrane nama – istovremeno kontrolirajući i vladajući nama kao stadom, sa sredstvima koje smo prije spomenuli. Oni uzimaju nas, bića koja imamo enormne mogućnosti i potencijale, jer su nas prisilili svojim trikovima i ostalim da budemo uspavani da nebi bili svjesni te snage. Mi smo poraženi, postali smo institucionalizirani i to uopće ne vidimo, a niti shvaćamo. To je isto kao i kod lava u zoo-u koji je i odustao od ideje o bijegu ili o tome da pojede njegovog čuvara. To je čak lavu postalo kao način razmišljanja da to prihvati tako kako je. U zoo-u moćan lav ima redovitu hranu, sklonište, nema prijetnje iz prirode, ima reguliranu klimu oko sebe... pa stvari i nisu tako loše... lako je ostati u tom ugodnom okruženju. Ni na što se nemože požaliti. Život je jako lagan... gledajući površno. Ali u realnosti, tu je mnogo toga što nedostaje. Npr. prirodna okolina u kojoj inače lavovi žive, gdje lutaju slobodni prostranstvima, gdje imaju slobodnu volju, gdje mogu izabrati ženku koju oni žele, gdje mogu imati svoju obitelj. Ali u konfornoj zoni u zoo-u, oni to ubrzo zaboravljaju. Naši životi su slični. Mi smo zaboravili tko smo originalno bili, i što smo sve mogli napraviti i koje smo mogućnosti imali, jer imamo mnogo „zabavljača“ u današnjim vremenima u društvu, koji nas drže zabavljenima i preusmjernim u našoj iluziji sigurnosti i koja nam daje neki naizgled lagodan život. Kad imamo te sve materijalne stvari koje nas okružuju i zabavu na raspolaganju, to čini lažno vjerovanje da smo slobodni i da je sve super – a u stvari to uopće nije slučaj.

Strah je također veliko oruđe koje je korišteno da bi nas se držalo pod kontrolom. Strah od nevolja, strah od promjena, strah od nepoznatog, strah od rizika i potencijalnog pada, strah od odbijanja, strah od samoće, strah od napada, strah od bolesti, strah od smrti... itd., što ako, što ako, što ako... ??? Vlada je kreirala svjetsku paralizu od straha, svugdje, uvijek... „Opasnost je svuda, uvijek prisutna...“- ono je što bi i oni u stvari željeli. Obasipaju nas s informacijama o katastrofalnim automobilskim nesrećama, avionskim nesrećama, sudarima vlakova, požarima, krađama, bombardiranjima, eksplozijama, prirodnim katastrofama, kidnapiranjima, silovanjima, ubojstvima, ratovima, drogama, nasilju, terorizmu... itd., što nas neprestano drži u jednom stanju straha, strahovanjima i stresu – i ne samo to – već da smo maleni, jadni, bespomoćni i slabi ljudi koji mogu umrijeti slučajno i nasumce, bilo kada i bilo gdje, bez ikakve kontrole nad time.

Ali što ako to nije slučaj?

Istina

Što ako vi niste takvo slabo i bespomoćno biće kakvim bi oni željeli da se smatrate? Što ako vi ne možete umrijeti ako vi to ne dopustite? Što ako se odjednom nađete u situaciji koja bi mogla – bude mogla – trebala bi rezultirati vašom smrti... ali vi ste ovdje s razlogom i niste učinili ono zbog čega ste ovdje? I sad što? Što se dešava kad vaš intuitivni „glas“ uleti i izvuče vas iz situacije prije nego se išta moglo dogoditi? Ili kad netko „uleti“ u vaš život baš u trenutku kad vas je to odvelo u drugom smjeru? Ili čak ekstremnija situacija kad se nešto smješno dogodi na putu do vaše smrti tako da se stvari promjene i vi ne završite mrtvi? Pa, zbog toga što niste još trebali umrijeti i vaše više „Ja!“ i „suigrači“ interveniraju i izokrenu stvari tako da se vratite na pravi put. Nije bilo vaše vrijeme za umrijeti, i ne samo to, vi ste povezani sa previše drugih „suigrača“ ( neki još nisu ni rođeni ! ), kao npr. tim koji se penje uz planinu i svi ste vezani jednim užetom i vezani skupa. Ako jedan padne, padaju svi, a to se ne može dopustiti.

Ovo može zvučati ekstremno i nemoguće, ali činjenica je da je to realnost. Svatko od nas je doživio neki „poziv pred smrt“ ( neki i nekoliko njih ), i/ili zna nekog tko jest. Osobno znam da sam trebao biti mrtav. Također i neki ljudi s kojima sam u društvu povezan. Ali nismo poginuli. Imali smo te intuitivne „glasove“ koji su nas izbavili iz situacija kad smo trebali umrijeti. A ponekad su se i pojavile misteriozne osobe koje nismo poznavali i baš su „umetnuti“ u tok vremena kad se promjenila situacija, ili čudne pojave i situacije kad se sve kosilo sa svim zakonima realiteta kojeg mi poznajemo ( ili onog o kojem nam „vlasti“ govore... svejedno ).

I ništa od svega ovog nije dozvoljeno ljudima diskutirati u javnosti, izvan svoje sobe, gdje je sve „normalno“. U „stvarnom“ svijetu nema mjesta za ovo, ne smijete baš preglasno pričati o ovome, jer se boje da bi mogli zbrojiti dva i dva, i shvatiti da realnost nije baš ono o čemu nam pričaju. Osigurali su da oni koji govore o tome – da završe u ludnicama kao luđaci. Također nam nameću samo konvencionalnu znanost kao jedinu moguću stvar koja sve objašnjava, koja za sve ima neki „dokaz“, istovremeno govoreći da duhovna strana ne postoji. Znači ako nešto ne možemo osjetiti sa svojih pet osjetila – ne postoji ! Koja glupost. Naučnici zatvorenog uma su marionete koje su stavili na sve važnije pozicije u nauci, tako da imamo ubrizgavanje njihovih robotskih programiranih vizija u našu javnost, i koji svakodnevno negiraju sve što je para-normalno, odnosno što ne mogu objasniti ( haha, pa za sve traže dokaz, a najteže je dokazati nešto što neznaš što je... ). Tu im jako pomažu i organski portali koji to sve promoviraju i ostvaruju njihove planove, a svi zajedno frustriraju ljude koji znaju više od njih, a ne mogu uspjeti jer nemaju toliku potporu kao ovi. I da bi stvari bile gore, kad netko tko izgleda da ima spiritualne sposobnosti, kad malo bolje pogledate, vidite da namjerno izlaže masu dezinformacija u svrhu stvaranja masovne konfuzije na tom polju, a obično dolaze iz specijalnih „spiritualnih“ slojeva, korumpiranih religijama, promoviranim vlastima i dizajniranim da nas odvedu na krivi put, u mrak i dezinformiranost.

Fenomen zaštite i intervencije će također objasniti zašto s jedne strane toliko žrtava otmica vojske i vanzemaljaca nisu ubijene, a na drugoj strani ih je bilo mnogo. Razlog nije taj što otete žrtve vojska i vanzemaljci ne bi bili sposobni ubiti – već im nije dozvoljeno. Te žrtve se vraćaju pune ožiljaka i ozljeda, pune fizičkih tragova zlostavljanja, ali činjenica je da su vraćeni živi. Dok za „ostale“ se to nebi moglo reći ( ako su uopće vraćeni ).


Rupe u teoriji?

Dok proučavamo ovu teoriju, i sve izgleda da nam ide dobro, pokušat ćemo naći „rupe“ – bilo što što bi moglo biti pogrešno. Npr. duhovi su bili prvo što mi je palo na pamet. Duhovi mogu biti rezultati više stvari. Oni mogu biti oblik energije u vremenu/prostoru – zato su mnogi od njih „ponavljači“ i uvijek ih se može vidjeti kako rade iste stvari, ponekad u isto vrijeme, kao film koji se prikazuje opet i opet... U tim slučajevima, nisu energija uhvaćena u petlju, nego oblik našeg holografskog prostora ( vremena ). Takoreći „memorija realiteta“. A imamo i druge vrste duhova – prave duhove, energije koje ne znaju da su „mrtve“, koje imaju nerješena pitanja ( obično bijes ili potištenost ), ili koji su bili zbunjeni ili poriču svoju smrt i nisu otišli tamo kamo su trebali.

Sada, ako odredimo vrijeme kada ćemo umrijeti, neće li tada to biti u kontradikciji sa idejama duhova, energijama koje su „promašile cilj“? Nebi li to pobijalo teoriju, radi toga što bi duhovi trebali znati kada su trebali „otići“? Ne. Amnezija je vrlo moćna stvar. Mi svi doživimo amneziju kad se inkarniramo ovdje, zaboravljajući tko smo bili, odakle smo došli i kako su stvari puno bolje u višim realitetima/nivoima. Što god mi zapamtili, to je samo dio cijele slike. Mi skoro sve zaboravljamo što smo prošli, pretvarajući se da „počinjemo ispočetka“ sa praznom „tablicom“, inače bi bilo potpuno netolerantno da tu postojimo, pod ovim uvjetima. Dakle, s time na umu, čini se da ima smisla da te duše jednostavno zaborave da je bilo njihovo vrijeme za „otići“ – možda zaboravivši njihove nadolazeće „izlazne točke“? Ako se mnogi od nas ni ne mogu sjetiti tko smo bili i odkud smo došli, onda naravno da možemo zaboraviti i kuda idemo. Neki od nas su zaboravili provjeriti svoj broj, pa kad su pozvani, nisu pripremljeni, čak i ako smo mi oni koji su pisali scenarij na početku, prije nego što smo se inkarnirali ovdje.

Druga misao koja mi se ponavlja su te individue koje su poginule u strašnim okolnostima kao npr. ubojstva, nesreće ili prirodne katastrofe. Jednostavno, takve vrste smrti svi žele izbjeći pod svaku cijenu. Moja prva pomisao je bila: „Nitko ne želi tako umrijeti“! Dakle, tu je dokaz da budući da nitko ne želi tako umrijeti, nebi ni to predvidio u svom životu.

Opet, s druge strane, to nas dovodi do ideje o karmi. Karma nam nije nametnuta od strane vanjskog bića – suca, boga na oblaku sa dugom bradom koji baca munje na nas, već od nas samih, koju smo si sami odredili u formi lekcija koje učimo i koje smo si zadali prije inkarnacije. Mi smo ti koji kažnjavaju sebe za prošle nevaljale stvari koje smo činili i ti koji si zadaju promjene koje želimo naučiti - a to ponekad - znači nesigurnost i strašnu smrt jer želimo to proći radi bilo kojeg razloga. Kao što sam spomenuo ranije, nikada nećemo potpuno znati i razumijeti što karma druge osobe jest i koju ta osoba mora ispuniti.

Pomislih i na prijeteću grupu zvani „drugi“ ( vidi fusnote kasnije ). Što su oni kao individue koje su bile re-animirane? Kako su si oni to dozvolili što im se dogodilo? Ideja o reanimaciji negira zakone o duši, ili o slobodnoj volji. Pa kada se radi o reanimiranim osobama, one imaju jako oslabljenu dušu koja nije u skladu s višom, pozitivnom zaštitom ( više „Ja“ dobiva signal „zauzeto“ ili „nedostupna linija“), ili uopće nemaju dušu s kojom bi tu zaštitu mogle imati. Žrtve reanimacija su najviše organski portali jer bilo tko sa dušom bi imao taj potencijal za zaštitu, a ta zaštita se odnosi i na duše koje nikad nisu bile iznad 3. denziteta.

Zaključak

Moramo imati na umu te analogije o lavu u zoološkom vrtu, ili kravi koju uzgaja viša „uprava“ – ljudi, jer je to isto i sa ljudima. Mnogi ljudi uopće ne znaju da imamo negativne sile nad nama koje nas kontroliraju, držeći nas u toru, u strahu i ugodnosti tako da nikad ne ustanemo i ne realiziramo svoj potencijal. Ovaj članak je bio istaknut u svrhu „hrane“ za misli, da bi ljude pokrenuo da počnu koristiti svoje potencijale i da bi počeli „gledati“ kroz život i zbrojili dva i dva. Trebali bi prestati negirati slučajeve kao naše prirodne smrti ili ozbiljne nesreće - ponekad vrlo pretjerane, skoro nevjerojatnih okolnosti koje negiraju zakone realnosti ili vjerojatnosti - i onda početi proučavati što to zaozbiljno znači kad nam se dese. I tada ta značenja početi primjenjivati još dok smo živi.


Fusnote

Naše više „Ja“ smo mi, u budućnosti. Ono smo mi koje egzistira u daljoj evoluciji, višim denzitetima kao npr. 4., 5., a čak i 6. To smo cijelo vrijeme jer kao što znamo, sve se dešava simultano, istovremeno, što znači da svaka naša forma koja je ikad egzistirala ili treba „tek“ egzistirati, postoji u isto vrijeme. To kasnije evoluirano – mi – je sposobno se spojiti sa onim sada i zna kako stvari idu jer je već bilo tu i ima mogućnost gledanja kroz višestruke „linije“ vremena i višestruke realnosti, kao što mi sad u ovom ograničenom denzitetu ne možemo. Pokušajte o svojem višem „Ja“ ne razmišljati kao o nečem odvojenom od vas, jer ono to nije. Vi ste jedno te isto. Svo vrijeme, prošlost, sadašnjost i budućnost je vezano i interaktivno. To bi moglo biti teško za shvatiti za mnoge jer u našem društvu vlada ideja o linearnom, sekvencijalnom, nespojivom vremenu i to je „unešeno“ u naše glave od rođenja. Imajte na umu da su to prezentirali u ovom specifičnom „dijelu“ vremena sa razlogom.

“Drugi”, pored organskih portala, mogu biti re-animirani ljudi, projicirane slike ( projekcije ) pomoću holografske tehnologije, ili bića iz drugih realiteta koja su došla u naš 3. denzitet i privremeno uzela fizičku formu za vrijeme ovdašnjeg boravka. S iznimkom „Ljudi u crnom“, ili bića koja privremeno uzimaju fizički izgled, nema baš puno informacija o njima u javnosti, jer to je naravno - sakriveno znanje. Vlasti trebaju to sve održati u tajni i samo širiti sliku kako je sve normalno i onako kako nam one govore. Ipak, nekoliko novijih izvora koje sam pročitao, navode pojam holografske tehnologije ili projiciranih slika koristeći implatante ( ugrađene mikročipove i slično ) i mind-control ( tehniku kontroliranja razmišljanja ), a to su: “MILABS: Military Mind Control and Alien Abductions”, od Dr. Helmut Lammer-a and Marion Lammer-a, “Mass Control: Engineering Human Consciousness”, od Jim Keith-a, i “Bringers of the Dawn,” od Barbare Marciniak. Kanalizirani interview od Anne Hayes također spominje holografske slike i lažnu realnost. Jedini izvor koji je ušao u tematiku re-animiranih ljudi – stvarnih ljudi koji su ili već umrli ili bivali ubijeni i tada reanimirani i tada vraćeni u društvo da bi egzistirali među nama i služili sprovedbi planova – su Kasiopejske web stranice ( www.cassiopaea.com ) gdje je spomenut u nekoliko njihovih transkripti. Prema njihovim tvrdnjama, među nama su 2 miliona reanimiranih ljudi na cijeloj zemaljskoj kugli ( to je bilo 1996.g. ) i da ih je sve više, u eksponencijalnom su rastu, kako godine prolaze.

Tu su 7 denziteta nivoa postojanja. Netko bi mogao biti jako zbunjen radi hijerarhije i izgleda denziteta, i objašnjenja tko je tko, gdje i zašto... No naučit će... jer...

Znanje štiti – ignoriranje ubija !!!


http://www.val.hr/php/index.php?option=com_content&task=view&id=22&Itemid=40


Poslednji izmenio Vesna dana 25 Dec, 2009 23:37 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
 Nazad na vrh »
Pogledaj profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Vesna
Glavni urednik


Pridružio: 08 Jan 2008
Poruke: 4177
Lokacija: Beograd

 Poruka Poslao: 16 Okt, 2008 02:00 am    Naslov:
Odgovoriti sa citatom

...


Ovaj tekst je preuzet sa www.galaksija.com


S DRUGE STRANE


1982 godine umro sam od neizlječivog oblika raka.
Rak je bio u fazi kada se više nije mogao operisati a bilo kakva vrsta kemoterapije koju su bili u stanju da mi ponude, napravila bi od mene ništa više nego biljku. Doktori su mi dali nekih 6 – 8 mjeseci života.

Sedamdesetih godina žudno sam skupljao sve informacije i postajao sve više i više zabrinut u vezi nuklearne krize, ekološke krize, itd. Tako, s obzirom da nisam imao nikakvu duhovnu bazu, počeo sam da vjerujem kako smo mi jedno kancerozno tkivo na ovoj planeti. Nisam vidio načina kako možemo prebroditi probleme koje smo stvorili kako sebi tako i ovoj planeti. Smatrao sam sve ljude rakom, rak je bio ono što sam i dobio. To jest, ono što me je i ubilo.

Budite oprezni kako gledate na ovaj svijet jer to može da vam se vrati nazad, pogotovo ako se radi o negativnom pogledu na svijet. Moj pogled je bio veoma negativan. To je bilo ono što me je i odvelo u smrt. Probao sam sve vrste alternativnih metoda lječenja, međutim, ništa nije pomagalo.

Tako sam zaključio kako se tu radi o nečemu što je samo između mene i Boga. Ja se stvarno nikada prije nisam susreo sa Bogom, niti sam imao s njim bilo kakvog posla. Prije toga nisam se bavio nikakvim oblikom duhovnosti, međutim, tada sam ipak krenuo na istraživački put, počeo sam da se interesujem za duhovnost, kao i alternativne metode liječenja. Tako sam počeo da čitam sve što je bilo dostupno na tu temu, jer nisam željeo da na drugoj strani dođem u situaciju da me nešto zatekne nespremnog, odnosno iznenadi. Tako sam počeo i sa čitanjem literature o raznoraznim religijama i filozofijama. Sve one su mi bile veoma interesantne i davale su mi nadu da ipak ima nešto, tamo, s druge strane.

Kao privatnik, tj. umjetnik koji se bavi slikanjem na staklu, u to vrijeme nisam imao zdravstveno osiguranje. Tako sam svoju životnu ušteđevinu prekonoći potrošio na laboratorijske istrage. Onda sam morao da se suočim sa medicinskim radnicima bez ikakvog zdravstvenog osiguranja. S obzirom da nisam htjeo svoju familiju finansijski da iscrpljujem, odlučio sam da se s tim sam pozabavim. Bol nije bio toliko konstantan, međutim, često sam gubio svijest. Došlo je dotle da se nisam više smjeo usuditi da vozim i na kraju sam završio u jednoj ustanovi za njegu teških bolesnika. Tamo sam dobio svoju ličnu njegovateljicu. Kao da me je nešto blagoslovilo time što sam dobio tog anđela čuvara koji je proveo sa mnom poslednji dio svega toga. Trajalo je to oko 18 mjeseci. Nisam htjeo da uzimam mnogo lijekova, jer sam željeo da ostanem svjestan koliko god je to bilo moguće. Onda sam počeo doživljati i takav bol, da u svojoj svijesti nisam osjećao ništa, do samo bol, što je srećom trajalo samo po par dana, u to vrijeme.

Božja Svjetlost

Sjećam se kako sam se jedno jutro probudio kod kuće, negdje oko 4 i 30, i kako sam odmah shvatio da je stigao čas. To je bio dan kada sam trebao da umrem. Tako sam pozvao par prijatelja i oprostio se s njima. Probudio sam i moju njegovateljicu i rekao joj. S njom sam prethodno napravio jedan tajni dogovor, da ostavi moje mrtvo tijelo na miru nekih 6 sati, jer sam saznao kako se mnogo interesantnih stvari može dogoditi kad čovjek umre. Onda sam se vratio nazad na spavanje. Sljedeća stvar koje se sjećam bila je tipični početak doživljaja bliske-smrti. Odjednom sam postao potpuno svjestan i stajao sam dok je moje tijelo ležalo u krevetu. Oko mene je bila tama. Taj vantjelesni doživljaj bio je mnogo upečatljiviji nego kad je čovjek normalno u tijelu. Sve mi je bilo toliko kristalno jasno da sam mogao vidjeti svaku sobu u kući, mogao sam vidjeti krov kuće, mogao sam da vidim oko kuće a mogao sam da vidim i ispod kuće.

Tu je bila i neka Svjetlost, koja je intenzivno sijala. Okrenuo sam se prema njoj. Ta Svjetlost je bila nešto slično onome što su mnogi ljudi opisivali kod svojih doživljaja bliske, odnosno, kliničke smrti. Bila je prekrasna. Mogla se opipati; a mogao sam ju i osjetiti. Ona je, jednostavno, neodoljiva; čovjek dobije želju da uđe u njen zagrljaj kao što bi ušao u zagrljaj svoje rođene majke ili oca. Kada sam počeo prilaziti Svjetlosti, intuitivno sam znao da ako uđem u nju, vjerovatno ću da umrem. Tako kada sam joj prišao, rekao sam: “Stani malo, molim te, možeš li sada, samo malo, da sačekaš. Željeo bih malo da razmislim o svemu ovome; Želim da malo porazgovaram sa tobom, prije nego što odeš.” Na moje iznenađenje, u tom momentu kao da se cjelokupna radnja zaustavila. Čovjek stvarno može da kontroliše taj doživljaj svoje bliske ili kliničke smrti. Tu se ne radi ni o kakvoj "vožnji toboganom”. Moj zahtjev je bio ispoštovan i ja sam tako porazgovarao sa Svjetlošću. Svjetlost je cijelo to vrijeme mijenjala svoj oblik, izgledajući čas kao Isus, pa Buda, Krišna, mandala, arhetipni simboli i slike. Upitao sam ju, “Šta se to dešava? Svjetlosti, možeš li mi, molim te, da se predstaviš, da mi objasniš samu sebe? Stvarno bih željeo da znam šta je to realno u cijeloj ovoj situaciji.” Ovdje ne mogu da ponovim prave riječi jer se tu radilo o nekoj vrsti telepatije. Svjetlost je odgovorila. Informacija koju mi je prenjela bila je da čovjekova vjerovanja određuju to na koji će mu način ona pristupiti. Ako ste npr. Budist ili Katolik, onda ćete dobiti nešto iz tog repertoara.

Čovjek, u svakom slučaju, ima priliku da sve to malo temeljitije ispita, međutim, većina to ne čini.

Kada mi se Svjetlost predstavila, postao sam svjestan da je to što vidim, u stvari, matriks našeg Višeg (Nad) Ja. Jedina stvar koju mogu da vam kažem bila je da se ona pretvorila u jednu matricu, u mandalu od ljudskih duša i ono što sam primjetio, to je, da je ono što mi nazivamo našim Višim, ili Nad Ja, u svakom od nas, u stvari, jedna matrica. To je takođe i jedan provodnik koji vodi skroz do Izvora; svako od nas se pojavljuje izravno, kao jedan direktni odraz iz Izvora. Svi mi imamo jedno Više Ja, ili nad-duševni dio našeg bića. Ono mi se predstavilo u svom suštinskom energetskom obliku. Jedini način na koji bih mogao to da opišem, to je, da je biće Višeg Ja nešto kao provodnik. Ono ne izgleda tako, ali to je naša direktna veza sa Izvorom koju svi mi, tj. svaki od nas pojedinačno ima. Mi smo direktno povezani s tim Izvorom.

Tako mi je Svjetlost pokazala taj matriks našeg Višeg Ja. Onda mi je postalo sasvim jasno da su svi ti Viši Ja, povezani kao jedno biće, sva ljudska bića su povezana kao jedno biće, svi mi smo u stvari isto biće, različiti aspekti jednog te istog bića. Ta Svjetlost ne pripada nikakvoj posebnoj religiji. Bar, prema onome što mi je ona saopštila. Vidjeo sam i tu mandalu od ljudskih duša. To je bila najljepša stvar koju sam ikada vidjeo. Ja sam, jednostavno, ušao u nju i to je bilo toliko zanosno da je to nemoguće riječima opisati. Bilo je to kao kad bi čovjek dobio svu ljubav koja postoji, koju bi uopšte mogao zamisliti i poželjeti, i to onu vrstu ljubavi koja liječi, iscjeljuje, regeneriše.

Kako sam molio Svijetlost da nastavi s objašnjenjima, sve više sam shvatao šta je to, u stvari, matrica našeg Višeg Ja.

Mi imamo jednu energetsku mrežu oko naše planete kojom su svi naši Viši Ja međusobno povezani. To je nešto kao jedno veoma lijepo društvo, sljedeći, gornji suptilni nivo energije oko nas; jedan duhovni nivo, moglo bi se reći.

Onda, nakon par minuta, upitao sam za još par objašnjenja. Stvarno sam željeo još da saznam, kakva je, uopšte, svrha ovog univerzuma, i nakon toga sam bio spreman da idem. Rekao sam “Spreman sam, uzmi me.”

Tada se Svjetlost pretvorila u najljepšu stvar koju sam ikada vidjeo: u jednu mandalu od ljudskih duša sa ove planete. Sada sam se ja našao tu, zajedno sa svojim negativnim pogledom na sve ono što se na ovoj planeti dešava. Zamolio sam Svjetlost da nastavi sa objašnjavanjem, vidjeo sam, u toj prekrasnoj mandali, koliko smo svi mi, u stvari, lijepi u svoj svojoj suštini, u našoj srži. Mi smo najljepša stvorenja koja se uopšte mogu zamisliti. Ljudska duša, ljudska matrica koju svi mi zajednički činimo je apsolutno fantastična, elegantna, egzotična, sve to skupa. Ne mogu riječima da izrazim kako je ta slika u djeliću momenta promjenila moje mišljenje o ljudskim bićima.

Rekoh, “O Bože, stvarno nisam znao koliko smo lijepi.” Na bilo kom nivou, višem ili nižem, i u bilo kom stanju da se nalazite, vi ste najljepše stvorenje koje postoji, vi to zaista jeste. Bio sam zapanjen kad sam saznao da zlo prirodno ne postoji ni u jednoj jedinoj duši. Upitao sam se “Kako je to moguće?”

Dobio sam odgovor kako ni jedna duša nije prirodno zla. Užasne stvari koje se ljudima događaju mogu da utiču na to da oni počnu da čine zlo, ali njihove duše nisu u samoj svojoj suštini zle.

Ono što svi ljudi traže i što ih održava, to je ljubav, rekla mi je Svjetlost. Ono što ljude kvari, to je nedostatak ljubavi.

Otkrovenja su tako stizala od strane Svjetlosti jedno za drugim, a onda sam ju upitao, “Da li to znaći da će čovječanstvo na kraju biti spašeno?” Tada, kao eksplozijom svjetlosnih spirala iz neke ogromne trube, Velika Svjetlost se oglasila sljedećim riječima, “Dobro zapamtite ovo i nemojte to nikada zaboraviti;

“Vi ste ti koji spašavate, iskupljujete i iscjeljujete same sebe.

Vi ste to uvijek činili. Vi ćete to uvijek i činiti. Vama je data moć da to činite još kad ste bili stvoreni, još prije početka ovoga svijeta.”

U tom momentu shvatio sam čak nešto mnogo više. Shvatio sam da smo mi već spašeni i da smo mi sami sebe spasili, jer smo dizajnirani da se samo-korigujemo kao i ostatak ovog božjeg univerzuma. To je ono što se podrazumjeva pod “Njegovim ponovnim dolaskom”.

Zahvalio sam se toj Božjoj Svjetlosti svim svojim srcem. Najbolje što sam uspio da prozborim bile su ove jednostavne, ali riječi pune poštovanja: “O dragi Bože, dragi Univerzumu, dragi Veliko Ja, ja stvarno volim ovaj moj život.” Svjetlost kao da me je udisala u sebe sve dublje i dublje. Kao da me je kompletno upijala u sebe. Tu Svjetlost-Ljubav, do dana dašnjeg nisam u stanju adekvatno da opišem. Našao sam se u jednoj drugoj oblasti, mnogo živopisnijoj nego što je bila ona prošla, i onda sam postao svjestan nečega višeg, nečega mnogo višeg. To je bila jedna rijeka svijetlosti, ogromne veličine, široka i duboka, duboko u Srcu Života. Upitao sam, šta je to!?

Svjetlost mi je odgovorila, “To je RIJEKA ŽIVOTA. Napij se te vode-mane koliko ti srce želi.” Tako sam i učinio. Uzeo sam jedan veliki gutljaj, a onda još jedan. Napih se, tako, Života Samog! Bio sam u ekstazi.

Onda mi je Svjetlost rekla, “Ti imaš jednu želju.” Ta Svjetlost je znala sve o meni, sve, moju prošlost, sadašnjost i budućnost.

”Da!” Prošaputao sam.

Želio bih da vidim ostatak ovog univerzuma; izvan našeg Sunčevog Sistema, izvan svih ljudskih iluzija. Svjetlost mi je onda rekla kako mogu da se otisnem niz Maticu. Tako sam i uradio, i ona me je prenjela kroz svjetlost na kraju tunela. Osjećao sam i čuo cijeli niz prigušenih zvučnih prasaka. Bože, kakva je to brzina bila!

Oblast ničega

Odjednom kao da sam se raketnom brzinom počeo udaljavati od ove planete, uz pomoć te Matice. Vidjeo sam Zemlju kako odlijeće negdje daleko. Solarni sistem je sa svim svojim blještavilom prohujao pored mene i nestao. Brže od brzine svjetlosti, letio sam kroz centar naše galaksije, kako sam se kretao sve dalje i dalje, apsorbovao sam sve više i više znanja, . Saznao sam, kako u ovoj našoj galaksiji, tako i u cijelom univezumu, život cvjeta u izobilju i u mnogim raznolikim oblicima. Vidjeo sam mnoge svjetove. Hoćete li jednu dobru vijest, - nismo sami u Univerzumu!

Kako sam se vozio ovom maticom, tj. strujom svijesti, kroz centar galaksije, ona se stalno širila u formi fraktalnih energetskih talasa. Super veliki grozdovi galaksija, sa svom njihovom praiskonskom mudrošću, promicali su pored mene. Prvo sam mislio kako ja to negdje idem; tj. da, u stvari, putujem. Međutim, onda sam shvatio da kako se ta rijeka svijesti širila, tako se i moja vlastita svijest širila zajedno s njom i upijala u sebe sve ono što se nalazi u ovom Univerzumu! Cijela kreacija, tj. sve što postoji, prošlo je pored mene. To je bilo nezamislivo čudesno! Bio sam nešto kao dijete u nekoj Zemlji Čudesa!

Činilo mi se kako je sve što postoji u univerzumu prohujalo pored mene i nestalo negdje daleko u jednoj maloj tački od svjetlosti. Skoro istovremeno, jedna druga Svjetlost se pojavila. Stizala je sa svih strana i bila je nekako drugačija; ta Svjetlost kao da je bila sazdana od više nego svih postojećih vibracija u univerzumu. Opet sam i osjetio i čuo nekoliko baršunastih zvučnih prasaka. Moja svijest, ili moje biće, širilo se sve više i više, da bi se na kraju stopilo sa cjelokupnim Holografskim Univerzumom, i više od toga. Kako sam prešao u drugu Svjetlost, odjednom sam postao svjestan da sam transcendentirao Istinu. To su najbolje moguće rijeći koje imam na raspolaganju kako bih izrazio tako nešto, međutim, pokušaću to malo bolje da objasnim. Kada sam prešao u drugu Svjetlost, ja sam se vec toliko bio proširio, da sam se našao izvan granica Prve Svjetlosti. Našao sam se u oblasti dubokog mira, tišine izvan svake tišine. Mogao sam da vidim i osjetim VJEČNOST, izvan Beskonačnosti.

Nalazio sam se u Void-u, oblasti ničega.

Bio sam u pre-tvorevini, prije Big Banga (Velikog Praska). Prešao sam preko praga početka vremena – Prvog Svijeta – Prve Vibracije. Nalazio sam se u Oku Kreacije/Tvorevine. Osjećao sam kao da sam dodirivao Božje Lice. To nije bio nikakav religiozni osjećaj. Jednostavno, ja sam samo bio sjedinjen s Apsolutnim Životom i Sviješću.

Kad kažem da sam bio u stanju da vidim zauvijek, pod time mislim da sam mogao da doživim cijelu Tvorevinu kako sama sebe stvara. To je nešto što nema početak, niti kraj. Od jedne same takve pomisli, čovjeku se zavrti u glavi, zar ne? Naučnici smatraju da je taj Big Bang bio jedan jedini događaj u prošlosti, čime je stvoren ovaj Univerzum; a ja sam vidjeo da je taj Big Bang bio samo jedan od bezbroj Big Bang-ova kojim se univerzumi neprestano stvaraju, simultano i beskonačno. Jedine slike koje mogu donekle podsjećati na takvo nešto, ljudskim pojmovima rečeno, bile bi one stvorene uz pomoć kompjutera kod korištenja tzv. fraktalnih geometrijskih jednačina.

Naši pretci su znali o tome. Oni su još davno govorili da Božje Biće periodično stvara nove Univerzume - izdišući, a druge razlaže – udišući. Te epohe oni su nazivali Juga-ma. Moderna nauka naziva to Big Bang-om (Velikim Praskom).

Bio sam u apsolutnoj, čistoj svijesti. Mogao sam da vidim i doživim sve Big Bang-ove ili Juge, da vidim univerzume kako se stvaraju i rastvaraju. U djeliću momenta simultano sam ulazio u sve njih. Spoznao sam da svaki, pa i najmanji djelić Kreacije tj. Svega Što Jeste, - ima moć stvaranja. Vrlo mi je teško da objasnim tako nešto. Još uvijek ne mogu da nađem adekvatne riječi kako bih opisao tako nešto.

Nakon mog povratka, godine su mi trebale da asimiliram adekvatne riječi kojima bih uopšte mogao da opišem ovaj moj doživljaj u Void-u. Sada vam samo mogu reći ovo; taj Void je, s jedne strane, manje nego ništa, a s druge, više nego sve što uopšte postoji!

Taj Void je jedna apsolutna nula; a istovremeno - jedan haos koji formira sve moguće. To je Apsolutna Svijest; nešto mnogo više nego cijela Univerzumska Inteligencija.

Gdje se nalazi taj Void? Ja to znam. Void je unutar i izvan svega što postoji. Vi ste upravo u ovom momentu, čak i kada živite, neprekidno u Voidu, i izvan njega, simultano. Ne morate nigdje da idete, ili da umirete, da bi ste stigli tamo. Taj Void je vakum ili – ništa – između svake fizičke manifestacije. To je onaj PROSTOR između atoma i njihovih komponenti. Moderna nauka je počela sa proučavanjem tog prostora koji se nalazi između svega. Oni ga nazivaju Nulta-tačka. Kad god oni pokušaju da ga izmjere, skale na njihovim instrumentima se pokazuju suviše ograničenima, jer tu se radi o - beskonačnosti, da se tako izrazim. Oni nemaju metode, bar za sada, da mjere beskonačnost. U vašim tijelima kao i u ovom Univerzumu ima mnogo više Nultog-Prostora nego bilo gdje drugo!

Ono što mistici nazivaju Void-om, nije Void. Pravi Void je pun energije, jedne posebne vrste energije koja stvara sve. Sve, nakon Big Bang-a, je vibracija, sve od Prvog svijeta, koji je – prva vibracija. Ono biblijsko “Ja jesam”, u suštini ima znak pitanja iza sebe. “Ja jesam – Ko sam ja?”

Tako, Sve Što Jeste ili ova cjelokupna kreacija tj. tvorevina, je u stvari, Bog koji istražuje samog sebe, na svaki mogući način koji se može zamisliti, u jednoj neprestanoj, beskonačnoj pustolovini koja se odvija kroz svakog od nas pojedinačno. Kroz svaki dio dlake na vašoj glavi, kroz svaki list na svakom drvetu, kroz svaki atom, Bog istražuje samog sebe, ono svoje čuveno “Ja jesam”.

Počeo sam da shvatam da je Sve Što Postoji, u stvari, jedno suštinsko Ja, bukvalno, vaše suštinsko Ja, moje Ja. Sve skupa je jedno Veliko Ja. To je i zašto Bog zna čak i kada neki list padne s drveta. To je moguće zbog toga što gdje god da se vi nalazite, upravo tu je i centar ovog univerzuma. Gdje god se nalazi jedan atom, tu je i centar cijelog univerzuma. Bog se nalazi u tome, a Bog je i u Void-u.

Kada sam istraživao Void i sve Juge ili Stvaranja, kompletno sam se nalazio izvan vremena i prostora, onakvog kakvog ga mi poznajemo. U tom stanju proširene svijesti spoznao sam da se u Svemu Što Jeste ili Kreaciji, u stvari, radi o jednoj Apsolutno Čistoj Svijesti, ili Bogu, koja dolazi da Iskusi Život, onakav kakvog ga mi poznajemo.

Void, sam po sebi, lišen je praktičnog iskustva tj. doživljaja. On je pre-život, stanje prije prve vibracije. Božje biće traži više od onoga što su Život i Smrt. Zbog toga i ima mnogo više stvari, nego što su to samo Život i Smrt, koje se mogu istražiti u ovom univerzumu!

Kad sam bio u Void-u, bio sam svjestan svega što je ikada bilo stvoreno. To je bilo nešto … kao da sam bio u stanju da gledam kroz Božje oči.

Kao da sam postao Bog. A onda, odjednom, nisam više to bio. Jedino što mogu da kažem, - gledao sam kroz Božje oči.

I tada mi je odjednom postalo jasno zašto postoji svaki atom, jer mogao sam da vidim - SVE. Ono što je interesantno, to je da kada sam ušao u Void, iz njega sam se vratio ubjeđen da se Bog ne nalazi - tamo. Bog je ovdje. To je ono o čemu se radi. Ta stalna potraga, odnosno tendencija čovjeka da traži Boga tamo negdje daleko… Bog nam je dao sve, a to sve je ovdje – to je to.

A ovo što se s nama događa, to je Božje Istraživanje Boga, Kroz Nas Same. Ljudi se toliko pate da postanu Bogovi, a nemaju vremena da shvate da smo svi mi to već odavno, mi smo u ovom momentu - Bog, i taj Bog postaje - mi. To je ono o čemu se, u stvari, radi.

Kada sam ovo shvatio, tada sam završio sam s Voidom, i onda sam poželio da se vratim u ovu kreaciju, ili Jugu. To mi se činilo toliko jednostavno za uraditi. Onda sam se odjednom vratio nazad kroz drugu Svjetlost, ili Big Bang, čuvši opet usput nekoliko onih baršunastih šumova. Putovao sam rijekom svijesti nazad kroz cijelu kreaciju; bože, kakva je to vožnja bila!

Ogromni klasteri galaksija prošli su opet kroz mene, ovaj put ostavili su mi čak mnogo više saznanja. Prošao sam kroz centar galaksije, što je, u stvari, jedna crna rupa. Crne rupe su ogromni prerađivači univerzuma, odnosno, mjesta gdje se oni recikliraju.

Da li znate šta se nalazi s druge strane te crne rupe? Mi se nalazimo; naša galaksija; koja je, opet, reprocesirana od nekog drugog univerzuma.

Sa cijelom svojom energetskom konfiguracijom, naša galaksija je izgledala kao jedan fantastičan grad svjetala. Sva energija s ove strane Big Banga je svjetlost. Svaka sub-atomska čestica, atom, zvijezda, planeta, čak i sama svijest, sazdani su od svjetlosti i imaju određenu frekvenciju. Svjetlost je živa stvar. Sve je sačinjeno od svjetlosti, čak i kamenje. Tako je sve i živo.

Sve se sastoji od te Božje Svjetlosti; i sve je veoma inteligentno.



Svjetlost sazdana od ljubavi

Tako me je matica nosila sve dalje i dalje, i kasnije sam mogao primjetiti kako se približava jedna veoma jaka Svjetost. Znao sam da je to bila Prva Svjetlost; svjetlosna matrica Višeg Ja, našeg sunčevog sistema.

Onda se u toj Svjetlosti pojavio i cjelokupan sunčev sistem, zajedno sa cijelom serijom onih prigušenih zvučnih prasaka.

Vidjeo sam da je sunčev sistem, u kojem mi živimo, u stvari, jedno naše veće, lokalno, tijelo. To je naše ovdašnje, tj. lokalno, tijelo a mi smo mnogo veći nego što to uopšte možemo zamisliti. Ja sam vidjeo da je naš sunčev sistem - naše tijelo. Da sam ja dio njega, i da je ova planeta jedno veličanstveno stvorenje, zajedno s nama, i mi smo dio njega, a i ono zna, da mi to stvarno jesmo. Međutim, mi smo samo dio njega. Mi ne činimo njegovo cjelokupno tijelo, nego onaj njegov dio koji je svjestan sebe.

Mogao sam da vidim cjelokupnu energiju koju ovaj sistem proizvodi, i njegov veličanstveni “lajt-šou”! Mogao sam da čujem muziku koju su stvarala planetarna tijela. Naš sunčev sistem kao i sva nebeska tijela proizvodi jednu posebnu matricu od svjetlosti, zvuka i vibratornih energija. Napredne civilizacije, s drugih zvjezdanih sistema, mogu da primjete znakove života u univerzumu na osnovu vibracionih frekvencija, odnosno, energetskog otiska u matrici. To je za njih dječija igra. Alisa u Zemlji Čudesa (ljudska bića) proizvodi u ovom momentu veliku buku, kao djeca koja se igraju u dvorištu univerzuma.

Doputovao sam maticom svijesti direktno u centar te Svjetlosti. Osjetio sam njen zagrljaj kada me je svojim udisajem ponovo uvukla u sebe, što je bilo praćeno još jednim mekanim zvučnim šumom.

Bio sam uronjen u toj veličanstvenoj Svjetlosti od ljubavi, sa potokom života koji je proticao kroz mene. Moram još jednom da ponovim, ta Svjetlost nam pruža najveću moguću ljubav, i ona nema nikavu želju da nam sudi. Ona je najbolji mogući roditelj, koji bi se uopšte mogao zamisliti.

”I šta sada?” pitao sam se.

Svjetlost mi je objasnila kako smrt ni ne postoji; mi smo vječna bića. Mi oduvijek živimo! Shvatio sam da smo mi dio jednog prirodnog životnog sistema koji beskonačno reciklira samog sebe.

Niko mi nikada nije rekao da moram da se vratim nazad. Ja sam jednostavno - znao - da ću se vratiti. To se podrazumjevalo samo po sebi, na osnovu svega onoga što sam vidjeo.

Stvarno ne znam koliko sam vremena proveo u Svjetlosti, prema našem poimanju vremena. Međutim, došao je momenat kada sam shvatio da sam dobio odgovore na sva svoja pitanja i da je došao čas mog povratka. Kad kažem da sam na drugoj strani dobio odgovore na sva moja pitanja, ja stvarno tako i mislim. Sva moja pitanja bila su odgovorena.

Svako ljudsko biće ima različit život i svoja lična pitanja koje treba da istraži. Neka od naših pitanja su univerzalna, međutim, svako od nas ispituje tu stvar koju nazivamo Život, na sebi svojstven način. Tako je to i sa svakim drugim oblikom života, od planina pa do svakog lista na svakom drvetu.

A to je upravo ono što je od najveće važnosti za mnoge od nas, u ovom univerzumu, jer sve to na svoj način doprinosi stvaranju jedne Globalne Slike, punoće samog Života. Mi smo bukvalno Bog koji istražuje samog sebe u jednom beskonačnom Plesu Života. Vaša posebnost oplemenjava taj Život u svoj njegovoj cjelini.



Povratak na zemlju

Kada sam se počeo vraćati u životni ciklus, nije mi uopšte palo na pamet, niti mi je ko rekao, da ću se vratiti u isto tijelo. To mi nije bilo ni bitno. Imao sam potpuno povjerenje u Svjetlost i sam proces Života. Kada se matica svijesti stopila s tom veličanstvenom Svjetlošću, uputio sam joj molbu da nikada ne zaboravim otkrovenja i osjećanja koje sam doživjeo na drugoj strani. Dobio sam pozitivan odgovor. To, “da”, osjetio sam kao poljubac u dušu.

Onda sam, kroz Svjetlost, ponovo bio vraćen u ovu vibracionu oblast.

Cijeli taj proces se ponovo odigrao unatrag, sada sa još više informacija koje sam usput dobio. Vratio sam se kući, i prilikom toga dobio sam sve lekcije u vezi procesa reinkarnacije. Dobio sam odgovore na i najmanja pitanja koje sam imao: “Kako to funkcioniše?” “Kako ono funkcioniše?” Znao sam da ću se reinkarnirati. Zemlja je jedan ogromni energetski procesor, i individualna svijest evoIuira iz nje napolje, u svakoga od nas.

Po prvi put sam o sebi razmišljao kao o jednom ljudskom biću, i bio sam sretan zbog toga.

S obzirom na sve ono što sam vidjeo, sada bi bio sretan kada bih bio i samo jedan atom u ovom univerzumu. Samo - jedan atom.

Tako, biti ljudski dio Božjeg bića…pa, to je najveličanstveniji blagoslov. To je jedan blagoslov izvan najmaštovitije pomisli kakav bi najbolji blagoslov mogao uopšte da bude. Biti ljudski dio jedne takve pustolovine, za svakoga od nas je nešto najljepše što se uopšte može desiti. Svi smo mi zajedno, i svako ljudsko biće posebno, bez obzira gdje se nalazi, i u kavoj situaciji, blagoslov za ovu planetu.

Tako sam prošao kroz proces reinkarnacije očekujući da ću se pojaviti negdje opet kao novorođenče. Dobio sam informacije o tome kako se individualna ličnost i svijest razvijaju.

Tako sam se reinkarnirao - opet u isto tijelo. Bio sam stvarno veoma iznenađen kada sam otvorio oči. Ne znam zašto je to bilo tako, jer sam sve te stvari već bio shvatio, međutim, još uvijek je za mene bilo iznenađenje to što sam se vratio nazad u ovo tijelo, nazad u onu moju sobu, gdje se neko, plačljivog pogleda, neprestano brinuo o meni. To je bila moja njegovateljica. Ona se još prije sat i po pomirila s tim da sam zauvijek otišao, nakon što me je pronašla mrtvog. Ona je sa sigurnošću utvrdila da sam umro; tu su bili i svi znakovi smrti – moje tijelo se takođe počelo i kočiti. Ne znam koliko dugo sam bio mrtav, ali ono što je sigurno, to je da je prošlo najmanje jedan i po sat od momenta kada me je moja njegovateljica našla mrtvog. Ona je ispoštovala moju želju da ostavi moje tek umrlo tijelo par sati na miru, odnosno, koliko god je to bilo moguće. Imali smo i jedan stetoskop kao i neke druge načine za provjeru vitalnih funkcija mog tijela, tako da je ona mogla utvrditi moju smrt.

Tu se nije radilo ni o kakvom doživljaju bliske-smrti. Ja sam stvarno bio umro, i bio sam mrtav najmanje tokom jednog i po sata. Kada me je pronašla mrtvog, provjeravala je nekoliko puta uz pomoć stetoskopa, u toku tog jednog i po sata, da li moje srce kuca, kao i krvni pritisak.

Onda sam se ja probudio i vidjeo svjetlost napolju. Pokušao sam odmah da ustanem i da joj priđem ali sam samo pao s kreveta. Kada je moja njegovateljica čula “tresak”, utrčala je u sobu i pronašla me kako ležim na podu.

Kada sam se oporavio bio sam još uvijek iznenađen ali i ushićen zbog svega što mi se dogodilo. U prvom momentu nisam se sjećao svih detalja u vezi mog putovanja, kao što se sada sjećam. Na momente sam se gubio i neprestano pitao, “Da li sam ja to živ?” Ovaj svijet mi se više činio kao neki san, nego onaj. Tek nakon tri dana počeo sam se opet normalno osjećati, bio sam mnogo bistriji, ali ipak, osjećao sam se drugačije, tj. kao nikada prije u mom životu. Kasnije sam se počeo sjećati svih detalja s mog putovanja. Nisam više bio u stanju da vidim išta pogrešno u vezi bilo kog ljudskog bića koje sam ikada vidjeo. Nekada prije, bio sam prema svima kritički nastrojen. Smatrao sam većinu ljudi “uvrnutim”, osim sebe, naravno. Sada sam načisto u vezi svega toga.

Tri mjeseca poslije ovog mog doživljaja, jedan prijatelj mi je sugerisao da odem kod doktora na kontrolu, tj. da me opet detaljno pregledaju. Stvarno sam se lijepo osjećao ali sam se pomalo i plašio loših vijesti. Sjećam se kako mi je doktor, nakon što je pregledao prijašnje i sadašnje snimke sa skenera, rekao: “Pa, ovdje sada nema ničega.” Ja sam mu na to rekao, “Stvarno, mora da se radi o nekom čudu?” On je na to odgovorio: “Ne, te stvari se događaju, to se zove spontana remisija.” Ponašao se kao da ga sve to nije nimalo impresioniralo. Međutim, čudo se jeste dogodilo; i ja sam bio veoma impresioniran, bez obzira bio to neko drugi ili ne.



Lekcije koje sam naučio

Misterija života ima veoma malo toga zajedničkog sa inteligencijom. Zbivanja u ovom univerzumu nemaju nikakve veze sa inteligencijom. Inteligencija može da bude od pomoći; ona jeste briljantna, ali upravo sada ona je sve na šta se mi, kao ljudska bića, trenutno oslanjamo; umjesto toga trebali bi da se malo više oslonimo na naše srce, - i mudrije dijelove nas samih.

Centar Zemlje je jedno ogromno mjesto gdje se odvija transmutacije energije, i izgleda upravo onako kao na slikama zemljinog elektromagnetnog polja. On predstavlja i krug u kome se mi krećemo, upijajući u sebe i ponovo vraćajući nazad reinkarnirane duše. Znak da dostižemo ljudski nivo je kada počnemo da razvijamo individualnu svijest. Životinje imaju grupnu dušu i reinkarniraju se kao grupna duša. Tako će npr. jedan jelen provesti veoma dugo kao jelen. Međutim, samim tim što je neko rođen kao ljudsko biće, to je već jedan znak koji pokazuje da se ta osoba već nalazi na putu razvoja individualne svijesti. Ta individualna svijest je istovremeno i dio jedne grupne svijesti, a to je – svijest čovječanstva ili - ljudskih bića. Vidjeo sam da neke nacije, kao npr. Francuzi, Nijemci ili Kinezi, imaju i svoj personalitet. Gradovi takođe imaju svoju ličnost, svoju lokalnu grupnu dušu koja privlači određene ljude.

I porodice imaju grupnu dušu. Individualni identitet se razvija i grana; grupna duša istražuje u našoj individualnosti. Različita pitanje koje svako od nas nosi sa sobom su veoma važna. To je upravo ono, kako Božje biće istražuje samo sebe, svoju suštinu, - kroz nas same. Tako, slobodno postavljajte svoja pitanja i tražite odgovore na njih. Na kraju ćete pronaći ono svoje istinsko Ja, svoje suštinsko biće; tada će te shvatiti i da se ste pronašli Boga, jer on se upravo tu i nalazi. On je naše – suštinsko ja.

I još nešto, takođe sam saznao da smo svi mi, ljudska bića, duše koje su u jednom stalnom drugarskom odnosu jedna s drugom. Mi smo dio jedne duše koja je, iako razgranata na sve strane, još uvijek jedna te ista duša. Sada, kada gledam neko ljudsko biće, ja vidim - svog duševnog drugara, osobu za kojom sam oduvijek tragao. Izvan svega, najdraži i najbolji duhovni drugar kojeg će te uvijek imati, to ste vi sami. Svi smo mi, u svojoj suštini, istovremeno - i muškarci i žene. Mi smo svjesni toga kada smo u materici naše majke, a isto tako i kada smo u stanju reinkarnacije. Ako tragate za svojim najodanijim duhovnim drugarom, izvan samog sebe, može se dogoditi da ga nikada ne pronađete, jer on nije tamo. Isto kao što i Bog nije “tamo negdje”. Bog je ovdje. Nemojte tražiti Boga nigdje drugo, do - ovdje. Tražite ga kroz svoje suštinsko biće. Možete se slobodno upustiti u jednu ljubavnu aferu … sa svojim istinskim Ja. Ono na šta ćete tu naići, veoma će te zavoljeti.

Spustio sam se tamo što neki mogu nazvati i – Paklom, i što je veoma iznenađujuće, nisam tamo vidio ni Lucifera niti đavole. Moje spuštanje u Pakao bilo je, u stvari, dolazak u mizeriju ljudske ignorancije i tamu čovjekovog neznanja.

Međutim, svaka od miliona duša oko mene stalno je kod sebe imala na raspolaganju jednu iskru svjetlosti. Ali, činilo se da niko od njih nije uopšte ni obraćao nikavu pažnju na nju. Oni su toliko bili preokupirani svako svojim vlastitim brigama, patnjom i mizerijom. Ali, nakon jednog perioda koji se činio skoro beskonačnim, ja sam počeo sam da dozivam Svjetlost, kao dijete kad doziva majku upomoć. Tada se Svjetlost pojavila formirajući jedan tunel koji je stigao pravo do mene i izolovao me od cijelog tog straha i patnje. To je bilo ono kako pakao, u stvari, stvarno izgleda. Ono što mi sada činimo, mi sada učimo da se držimo za ruke, da se međusobno zbližimo, držeći jedan drugog za ruke. Vrata pakla otvorena su upravo u ovom momentu. Mi samo trebamo da stanemo jedno pored drugog, uhvatimo se za ruke i da tako zajednički izađemo napolje iz njega.

Kada mi je Svjetlost prišla, pretvorila se u jednog ogromnog zlatnog anđela. “Da li si ti anđeo smrti?” upitao sam ju. Saopštila mi je kako je ona, u stvari, moja Nad-Duša, matrica moje istinske ličnosti, mog Višeg Ja, koje je jedan pra-iskonski dio nas samih. Tada me je ta Svjetlost uzela sa sobom.

Uskoro će naši kvantni fizičari vjerovatno kvantizirati i duh. Zar to neće biti lijepo? Danas već imamo uređaje koji su osjetljivi na tu suptilnu energiju, odnosno, duhovnu energiju. Fizičari koriste atomske kolajdere za razbijanje atoma kako bi vidjeli od čega su ovi sastavljeni. Već su stigli i do najsitnijih čestica. Jednoga dana, tako će stići i do one najsitnije tvari koja nas drži sve skupa na okupu. Oni će to onda možda nazvati i…Bogom?.

Uz pomoć atomskih kolajdera, oni ne samo da vide šta se tu nalazi, oni stvaraju i nove čestice. Hvala Bogu, većina njih je veoma kratkog života, možemo reći par milisekundi ili nanosekundi. Mi tek sada počinjemo da razumijemo kako i mi stvaramo, dok se krećemo prema naprijed. Kako sam uspjeo da vidim - zauvijek, vidjeo sam i jednu oblast u kojoj postoji jedna tačka kada mi predajemo svo naše znanje I počinjemo da stvaramo narednu, novu granu, sljedeći nivo. Mi imamo tu moć kreiranja dok istražujemo. A to je upravo kako taj Bog širi samog sebe, kroz nas.

Od kako sam se vratio, još mnogo puta sam se spontano susreo sa Svetlošću. Naučio sam da ostvarim to u bilo koje vrijeme, uz pomoć meditacije. Svako od vas može to da uradi. Čovjek ne mora da umre kako bi iskusio tako nešto. Sve je to samo dio naše lične opreme. Naše tijelo je najveličanstvenije Svjetlosno Biće, koje postoji. Naše tijelo je jedan nevjerovatni svjetlosni univerzum. Duh ni u kom slučaju ne nastoji da rastopi, odnosno, poništi to naše tijelo. To nije ono što se događa. Prestanite s pokušajima da postanete Bog; Bog postaje - vi. Ovdje i sada.

Naš um je kao dijete koje hoda po univerzumu pokušavajući da ga prisvoji, i još misli kako ga je ono stvorilo. Ja bih tom našem umu postavio samo jedno pitanje: “Kakve to veze ima s tvojom majkom?” Tu se radi o jednom višem nivou duhovne svjesnosti. “Uh! Mojom majkom!? U tom momentu vaš ego će se naglo utišati, jer vi niste jedina duša u ovom univerzumu.

Jedno od pitanja koje sam postavio Svjetlosti bilo je i: “Šta je to nebo?” Tada kao da je za mene bila organizovana jedna turistička tura prilikom koje sam obišao sva ta tzv. “nebesa” koja postoje: Nirvane, Vesela Lovačka Polja, itd. itd. Prošao sam kroz njih. To su konstrukcije, odnosno, tvorevine naših misaonih formi koje smo mi stvorili. Mi u suštini ne idemo na nebo, mi se reprocesiramo. Međutim, kad god nešto stvorimo, mi ostavljamo jedan dio sebe tamo. To postoji, i stvarno je realno ali to nije sve od naše duše.

Vidjeo sam i Hrišćansko Nebo. Mi smatramo kako bi to moralo da bude jedno prekrasno mjesto, čovjek stane ispred nekog trona i moli se do besvijesti. Ja sam pokušao, i moram da priznam da mi je to bilo veoma dosadno! Pa zar je to sve što neko može da radi? Jedna obična djetinjarija. Naravno, ovim nisam mislio nikoga da vrijeđam. Neka neba su veoma interesantna, a neka vrlo dosadna. Meni lično su ona prastara nebesa dosta interesantnija, kao npr. ona koje su stvorili indijanci, - Vesela Lovačka Polja. I Egipćani imaju prekrasna nebesa. Ima ih koliko hoćeš. U svakom od njih postoji jedan odjeljak tj. vaša lična interpretacija, ukoliko ne pripadate nekoj grupnoj duši koja vjeruje u samo jednog Boga, tj. onog kojeg određena religija promoviše. U tom slučaju ste tu svi skupa, u istoj “plesnoj dvorani”. Ali čak i u tom slučaju svaki pojedinac je bar malo drugačiji od ostalih, tj. onaj vaš dio kojeg ste ostavili tamo. Smrt je u vezi sa Životom, a ne sa tamo nekim nebesima.

Upitao sam Boga: “Koja je najbolja religija na ovoj planeti? Koja od njih je ispravna?” Božje biće mi je odgovorilo, s ogromnom ljubavlju: “Ma, nije me briga.” Nevjerovatno pošteno. To bi značilo da smo mi ovdje veoma brižljiva bića. Svevišnje Božje Biće poručuje nam: “Uopšte nije bitno kojoj religiji pripadate.” Sve one dolaze i prolaze, mjenjaju se. Budizam ne postoji ovdje oduvijek, Katolicizam ne postoji oduvijek, svi oni će, s vremenom, postati mudriji.

U ovom momentu u naš sistem dolazi sve više i više svjetlosti. Na duhovnom planu dogodiće se jedna obnova, po svojoj dramatici možda slična onoj protestantskoj reformaciji. Biće mnogo onih koji će se boriti protiv nje, religije će se sukobljavati jedna s drugom, svaka od njih s vjerom kako je samo ona u pravu. Sve od njih misle kako je Bog na njihovoj strani, religije i filozofije, pogotovo religije, jer one formiraju jake organizacije na temelju određene filozofije.

Kad mi je Bog u vezi toga rekao: “Ma, nije me briga,” ja sam tada shvatio da smo mi ti koje bi to trebalo da bude briga. Svevišnjem Božjem Biću uopšte nije bitno da li ste vi protestant, budist, katolik, musliman, ili bilo šta drugo. Sve je to samo jedan aspekt cjeline. Volio bih kada bi to religije razumjele i kada bi pustili jedni druge da žive na miru. To ne bi značilo njihov kraj, mi na kraju krajeva govorimo o istom Bogu. Živi i pusti druge da žive. Svi mi imamo različite poglede. A sve to na kraju doprinosi ljepoti cijele slike; zbog toga je to od velike važnosti.

Otišao sam na drugu stranu sa puno straha od toksičnog otpada, nuklearnih raketa, eksplozije populacije, uništavanja prašuma. Vratio sam se nazan voleći svaki od ovih problema. Volim atomski otpad. Volim pečurku atomske eksplozije; to je najsveća mandala koju smo, kao jedan arhetip, do danas uspjeli da manifestujemo. Ona nas je sve odjednom zbližila više nego ijedna religija ili filozofija na ovoj planeti. Dovela nas je zajedno do jednog novog, višeg nivoa svijesti. Kada znamo da danas možemo uništiti ovu planetu 50 puta, ili 500 puta, onda na kraju postajemo svjesni da je možda upravo to razlog zašto smo sada svi zajedno ovdje. Oni su morali da aktiviraju sve te bombe tokom određenog perioda kako bi nam skrenuli pažnju na to. Onda smo im odgovorili, “nama to stvarno nije više potrebno.” Sada živimo u svijetu koji je sigurniji nego što je to ikada prije bio. Tako sam se vratio nazad voleći toksični otpad, jer nas je on, na neki način, približio jedne drugima. To su ogromne stvari. Kako Peter Russell reče, ti problemi sada imaju veličinu naše duše. Da li imamo odgovor na to koliko je velika naša duša? DA!

Uskoro će se usporiti sa sječom prašuma i za pedest godina na planeti će biti više drveća nego što je to dugo vremena bilo. Ako se bavite ekologijom, budite istrajni, vi ste onaj dio ovog sistema koji postaje svjestan. Borite se svom silom, i ne padajte u depresiju. Sve je to dio nečega mnogo većeg. Zemlja ulazi u fazu domestikacije same sebe i nikada više neće biti jedno divlje mjesto, kao što je nekada bila. Divljih mjesta, kao što su prirodni rezervati sa obiljem flore i faune će naravno biti. Baštovanstvo i rezervati biće nešto čemu će se posvetiti mnogo više pažnje u budućnosti. Porast populacije na planeti sada se bliži svojoj optimumalnoj energetskoj tački koja će obezbjediti jedan pomak u našoj svijesti. Taj novi nivo naše svijesti biće u stanju da promjeni politiku, novčani sistem i energetski sistem na ovoj planeti.

Šta se to događa kad sanjamo? Mi smo multi-dimenzionalna bića. Mi možemo da dosegnemo druge dimenzije uz pomoć naših lucidnih snova.

U stvari, ovaj univezum je jedan Božji san.

Jedna od stvari koje sam vidjeo je da smo mi, ljudska bića, mala mrljica na ovoj planeti koja je mrljica u ovoj galaksiji, koja je takođe jedna - mrljica. Tamo izvan, postoje divovski galatički sistemi, dok je ovaj naš samo prosječne veličine. Međutim, ljudska bića su već postala legendarna stvorenja, poznata cijeloj kosmičkoj svijesti. Malo sitno ljudsko biće sa planete po imenu Zemlja ili Gaja, već je ušlo u legendu. Jedna od stvari na osnovu koje smo postali legendarni je i naša sposobnost sanjanja. Mi smo legendarne sanjalice. Činjenica je da je cijeli svemir u jednoj potrazi za značenjem života, suštinom svega ovoga. I upravo jedna mala sanjalica, bio je onaj koji se pojavio i pružio do sada najbolji odgovor na to pitanje. Mi smo sve ovo zamislili u našem snu. Tako da su naši snovi veoma važni.

Nakon moje smrti i ponovnog povratka, ja sada stvarno poštujem život i smrt. Uz pomoć naših eksperimenata sa DNA, uskoro ćemo vjerovatno otvoriti vrata i jedne od najvećih tajni. Tako ćemo biti u stanju da u istom tijelu živimo onoliko dugo koliko to želimo. Nakon nekih 150 godina, nekima od nas će duša intuitivno sugerisati kako je došlo vrijeme za promjenu “odijela”. Živjeti zauvijek u jednom tijelu nije toliko kreativno kao što je reinkarnacija. Mi ćemo spozati suštinu života i smrti, i uživaćemo u tome. Kao što je to sada slučaj, mi smo još oduvijek živi. Sve to potiče iz jedne beskonačne rijeke života koja izvire iz Big-Banga, pa čak i izvan njega.

Ovo tijelo daje život sljedećem životu u gustoj i suptilnoj energiji.

Ovo tijelo već oduvijek živi.

Kraj


(Ovaj tekst, nepozantog autora, prenesen je s interneta; orginalno je bio objavljen pod naslovom: The Road to Death)
_________________
Jednom se živi, ali večno...
 Nazad na vrh »
Pogledaj profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Vesna
Glavni urednik


Pridružio: 08 Jan 2008
Poruke: 4177
Lokacija: Beograd

 Poruka Poslao: 16 Okt, 2008 02:02 am    Naslov:
Odgovoriti sa citatom

...


KAKO SAM UMRO

( Stephen Turoff )



Stephen Turoff suvremeni je iscjelitelj, učitelj, duhovnik, filozof, vitez, čovjekoljubac i mistik. Već trideset godina iscjeljuje na desetke tisuća ljudi, svih boja, kasta i uvjerenja. Dolaze sa sve četiri strane svijeta kako bi ga posjetili u Danbury Healing Clinic u Chelmsfordu u Essexu (pola sata vožnje vlakom iz Londona, prim. prev.). Za neke je to putovanje hodočašće, za druge zadnja prilika za izlječenje. Za većinu ostaje iskustvo što ga nikad neće zaboraviti.
( Preneseno iz odlične knjige
"Stephen Turoff -SEDAM KORAKA DO VEČNOSTI ")



"Smrt ne postoji - postoji samo promjena "
( J. Legget, umro 1916. godine )


Kao vidovnjak, dolazio sam u doticaj s dušama koje borave na astralnoj razini, i ti su mi susreti otvorili pogled na događaje nakon smrti. Čim duša napusti tijelo, dolazi u stanje slično SNU i probudi se na odgovarajućoj razini astralnoga svijeta. Često me pitaju o značenju riječi "razina". Najbolje joj odgovara izraz "STANJE VIBRACIJE". Zvučni valovi, ultraljubičaste zrake sunca, valovi električne svjetiljke - svi su nevidljivi, a nekako ih percipiramo, iako ne utječu, niti smetaju jedni drugima. Isto vrijedi i za razine astralnoga svijeta.
Duša je na razini koja odgovara njezinom duhovnom razvoju:
"U Kući Oca mojega mnogo je stanova" ( Isus ).


Na Dan mrtvih imao sam predavanje. Kad sam razmišljao kako početi i što govoriti, pokraj sebe sam osjetio nazočnost mladoga muškarca kojega sam i sasvim jasno vidio.
Na putu do kuće cijelo sam ga vrijeme osjećao uz sebe. Kad sam sjeo u naslonjač da bih zbrojio misli, ponovno mi se približio. Razmijenili smo pozdrave, zatim sam mu zahvalio na pomoći za predavanje. Čak smo razmijenili i nekoliko viceva. Sljedećih dana dobro sam upoznao tu ljubaznu DUŠU i među nama se stvorila prijateljska veza.
Jednoga dana upitao me je jesam li spreman napisati knjigu o njegovu životu, ne o onom kratkom, tragičnom, na Zemlji, nego o životu na razinama kroz koje je putovao NAKON SMRTI. "Za to nisi odabrao pravu osobu", bila je moja prva reakcija. Nakon dugoga nagovaranja i obećanja da će mi pritom pomagati, prihvatio sam izazov. Nisam bio potpuno svjestan koliko je to odgovorna zadaća, ali sam sretan što sam je prihvatio. Time sam pomogao i njemu i sebi, i pritom puno naučio.
Svaki sam dan pisanju posvetio određeno vrijeme i knjiga je polagano počela dobivati svoje obrise. Svaki put bih prije pisanja zamolio za vodstvo, koje mi je približilo Jima. Osjetio bih da me potapšao po ramenu, i čuo njegov pozdrav: "Jesi li spreman?"
Proslijedio mi je slike, a meni bi prepustio da ih pretvorim u riječi.

Stranice koje slijede opisuju Jimov odlazak sa zemaljske razine i njegova iskustva o životu poslije smrti. Više puta posumnjao sam u svoje spisateljske sposobnosti. Neki su odlomci poput nebrušenoga dijamanta, poput Jima. Drugi su dijelovi kao biseri, biseri mudrosti vođa i učitelja koji su mu pomagali. Brzo je uvidio da može puno naučiti.
S najboljom sam namjerom te dijamante, bisere i dragulje nizao u ogrlicu pripovijesti i iskreno se nadam da će njihova ljepota i istina utjecati na vaš život, kao što su na moj.


Umro sam 1916 god. u bici kod Somme...

...bile su prve riječi koje mi je rekao James Legget.
Ovo što slijedi priča je o SMRTI koja ga je zatekla u dobi od 20 godina...


Kad je počeo rat, imao sam 18 godina. Kao i većinu mladića, i mene je oduševljavala pomisao da postanem vojnik. Imao sam sreću da su me uzeli - barem sam tad tako mislio. Nisam ni pomislio na mogućnost da se ne vratim kući.
U Novembru te godine napustio sam dom u kojem su me odgajali s puno ljubavi i otišao u vojni logor Caterham. Bilo mi je teško, nedostajala mi je udobnost doma. Ta je jesen bila jedna od najvlažnijih u mom kratkom životu. U grubim vojničkim šatorima pokrivali smo se samo tankim plahtama i dekama.
Drvene barake koje su nam namijenili za zimu bile su tek na početku gradnje. Sve do kasno u jesen spavali smo na podu pod šatorskim platnom.
Došle su naredbe o premještaju u vojarne u Chelseaju (Chel-sea je danas dio Londona, a tada je bio radničko predgrađe, nap. prev.). Proslavili smo veselu novost jer smo znali da to znači boravak pod "pravim krovom". Nakon osnovne obuke, našu su jedinicu premjestili uz more i tamo je počelo ozbiljno.
Sljedeće godine imao sam sreću i izbjegao brojne opasnosti, a istodobno na bojištima izgubio puno dobrih prijatelja. Godine 1916. vrijeme je brzo prolazilo. Poslali su me u rovove. Nijemci su granatirali naše vojne crte i ničiju zemlju pred njima. Čekali smo napad. Uslijedila je oštra bitka prsa o prsa, ali smo ih odbili i pritom imali malo gubitaka. Bojišnicom se proširio glas da bismo trebali ponovno napasti prije nego se Nijemci opet organiziraju.
Približavala se noć i na bojištu je vladala tišina. Samo su rijetke granate osvjetljavale nebo. Glavu sam sklanjao cijelo vrijeme, jer snajperisti na suprotnoj strani nisu trebali puno svjetla da pogodne cilj. Odjednom se začuo zvižduk, a nakon toga i povik: "Na noge i na njih, dečki!"
Bili smo borbeno raspoloženi. To raspoloženje proizlazilo je iz dubokoga prijateljstva koje nastane među suborcima. Došao je trenutak koji sam čekao. S pripremljenim bajuneti-ma izišli smo iz rovova. Nijemci zapravo nisu bili iznenađeni što dolazimo, jer su na nas pobacali sve osim sudopera.
Dok smo napredovali na ničijoj zemlji, u prsa mi se zabio komad granate. Nekoliko sati ležao sam u agoniji. Već se danilo, a ja sam osjećao kako se o mene spotiču skupine muškaraca koji su napredovali.
Nakon nekog vremena, izgubivši puno krvi, onesvijestio sam se. K sebi sam došao tek kada je sunce već zalazilo. Magla je pokrivala cijeli kraj, a ja sam se molio da me pogodi metak i prekine moju agoniju, jer bol je bila nesnosna.

Ponovno sam izgubio svijest, a kada sam došao k sebi, bio sam kao omamljen. Osjećao sam samo malo boli i nikakvu slabost ili umor. Stavio sam ruku na prsa da vidim kakvu mi je ranu prouzročio šrapnel. Na moje veliko iznenađenje, na mojoj odori nije bilo poderotine. Dignuo sam se s poteškoćama. Bio sam u potpunom mraku. Iako je zvuk dolazio izdaleka, čuo sam puške i buku oko sebe. Neko sam se vrijeme privikavao na mrak koji je izgledao kao gusta magla. Vidio sam samo tamne sjene koje su se katkada micale. Ostale su mirno ležale. Odlučio sam ići naprijed. Nisam htio da me ulove, a ni od suboraca se nisam htio udaljiti.
Teško je objasniti što se dogodilo nakon toga. Bilo je to kao u snovima, kad se pokušavaš pomaknuti, a ne možeš. Nešto me je sprečavalo da se pomaknem više od pola metra. Pogledao sam oko sebe i vidio uže koje je na neobičan način bilo vezano za mene. Zgrabio sam ga i vukao, ali ga nisam mogao olabaviti. Rukama sam išao po njemu sve dok nisam došao do mjesta gdje je završavalo. Sve ispod njega izgledalo je kao nezamjetljiva tamna sjena. To me jako zbunilo, prestrašio sam se. Sjeo sam da o svemu razmislim.
Iznenada sam u blizini začuo glasove i prepoznao prijatelja. Pozvao sam ga, ali odgovora nije bilo. Kada sam stao na noge, zavikao sam: "Ovdje sam!" Glasovi su postali glasniji i dvije sjene su se približile. "Pazi!" zavapio sam kad su prošli ravno kroz mene. Kleknuli su kraj neke gomile na koju sam bio privezan. Činilo mi se da netko nešto radi s tom gomilom. Bio sam zbunjen, i kao u bunilu. Pomislio sam: "Napokon su me našli!" Odjednom je jedna od sjena vrisnu-la: "Otišao je, jadni dečko. Odnesimo ga". Pitao sam se o kome to govore. Obojica su kleknula i, na moje iznenađenje, dignuli gomilu za koju sam bio privezan. Kada su se pomaknuli, neobično me je uže povuklo za njima. Zavikao sam da stanu: "Za ime Božje, što radite? Vidim vas, čujem vas, zašto mi ne odgovorite?" Odgovora nije bilo. Sjetio sam se razgovora tih sjena: "Otišao je, jadni dečko". Nastavio sam si govoriti da ne mogu biti mrtav ako čujem i vidim; možda ne dobro, ali ipak. Molio sam i nadao se da su se zabunili. Zaustavili su se ispred niske zgrade, a još su nosili gomilu za koju sam bio vezan.
Novi je glas progovorio: "Ne nosite ga ovdje, jer je mrtav već nekoliko sati. Odložite ga straga s ostalima koji čekaju na ukop".
Nejasno se sjećam riječi izgovorenih u obredu ukopa, a zatim je uslijedila tišina. Sjene su počele odlaziti, a posljednje što sam čuo bio je glas prijatelja: "Bio je dobar dečko".
Glasovi su se izgubili u magli. Polako sam rukama napipao lice i tijelo. Još sam imao tijelo, a očito su i oni nešto pokopali. Počeo sam shvaćati da sam možda doista mrtav. Bio sam jako zbunjen i prestrašen, i pitao se što će sada uslijediti. Ako sam mrtav, gdje je nebo? Neutješno sam zaplakao i zavapio: "Dragi Bože, molim te, pomozi mi. Istina je da nisam išao u crkvu, ali uvijek sam nastojao biti dobar".
Čudno, moj se strah pretvorio u ljutnju. Cijelo mi je tijelo počelo podrhtavati. Očajnički sam se pokušao osloboditi užeta, a upravo mi je ljutnja dala snagu. Zgrabio sam ga i potegnuo. Teško mogu opisati kako sam se nakon toga osjećao. U tijelu i umu zavladala je lakoća. Otkad su me pogodili, prvi put sam jasno razmišljao. Sad sam bio slobodan!
Pogledao sam tamo otkuda su dolazili ratni krikovi. Vidio sam mnoge sjene kako trče i padaju. Neke su ustale, druge su ostale ležati. Usredotočio sam pozornost prije svega na jednu. Vidio sam finu izmaglicu koja se izdizala iz nje, oblikovala se u mušku osobu i počela lebdjeti nad tamnom prikazom. Iznenađen, pretpostavio sam da se nešto slično i meni dogodilo. Tada sam vidio cijelu figuru povezanu tankim srebrnim konopom sa sjenom ispod nje. Muškarac se uskomešao i prevrtao. Bilo je jasno da ne razumije što se događa. Pomislio sam: "Jadnik, možda mu mogu pomoći".
Kad sam se približio, čuo sam njegove krikove. Zavikao sam: "Ne boj se! Pomoći ću ti". Istovremeno sam pomislio: "Samo Bog zna kako, jer je puno viši i teži od mene". Ugledao me je i počeo vikati: "Pomozi mi! Što mi se dogodilo?"
"Mislim da smo mrtvi", odgovorio sam.
"Ne budi lud, barabo", zavikao je. "Nije moguće. Razgovaram s tobom, kako onda mogu biti mrtav? Svatko zna da, kad si mrtav, mrtav si".
"U redu, gospodine", rekao sam. "Prestani misliti. Možeš li se pomaknuti?"
Vidio sam stravu na njegovom licu. "Ne", odgovorio je, "ne mogu. Nešto me drži. Mislim da je neko uže."
Stavio sam mu ruku na prsa. "Daj, potegni!" zavikao sam. Samo jednim snažnim pokretom oslobodio se tamne sjene što je ležala na podu. Uspjelo mu je puno brže nego meni, ne znam ni kako ni zašto. Bio je slobodan, kao i ja. Tako je počelo naše putovanje u novi život.
"Zovem se James, prijatelji me zovu Jim", rekao sam mu. "Dobro, stari, ja sam Bili, Bili Barnes, prijatelji me zovu Medvjed."

Bio je dovoljan samo jedan pogled da shvatim zašto. Unatoč njegovoj veličini, na licu i u očima vidio mu se strah. "Popri-čajmo malo o tome", rekao je. Dok smo hodali, objasnio sam mu kako sam se ja tu našao i kako sam vidio njegov dolazak.
"Ali, to je smiješno. Ne mogu biti mrtav", rekao je Bili. "Imam ženu i troje djece. Što će oni bez mene?" "Ne znam", odgovorio sam, "doista ne znam. Vjerojatno postoji neki odgovor".
Išli smo dalje.
"Vjerojatno nismo jedini što su umrli. Moraju biti i drugi. Usput, jesi li vidio da ovdje nije ni svijetlo, ni tamno. Da je posvuda nekakva magla. Ne znam je li dan ili noć, niti koliko je sati. Pojma nemam što se događa." Pod nogama smo osjećali tvrdo tlo. Zvuči rata polako su se udaljavali od nas. Napredovali smo kroz maglu. Zaustavio sam se i obratio Bi-llu. "Mislim da smo se izgubili. Ne znam kojim putem trebamo ići." Ali, Bili me nije slušao. Zagledao se u drugom smjeru. "Što se događa?" upitao sam ga. "Približava nam se svjetlost. Možda stiže pomoć."
Svjetlost se približavala i već sam čuo glasove. "Čuješ li i ti nešto, Bille?" upitao sam ga. "Da, to svjetlo su ljudi. Pogledaj, više ih je. Možda nam mogu pomoći." Povikao sam: "Hej, vi, tamo! Zar nas ne vidite?" "Da", čuo sam odgovor. Pristupili su nam časnik i neobično obučen muškarac. "Možete li nam reći što se događa i gdje smo", upitao sam. "Sve ćemo vam objasniti kasnije. Najprije se maknimo odavde", odgovorio je časnik. Išli smo za njima. Hodajući, povremeno bismo se zaustavljali i pokupili druge koji su bili u istom položaju kao i nas dvojica. Magla se polako rasplinula, a zemlja pod nogama postala je mekša. Krajolik se mijenjao, već se moglo vidjeti drveće. Sunca nije bilo, ali je, unatoč tome, bilo toplo. Kako smo išli dalje, primijetio sam divlje, smećkastozelene ostatke trave i djelomice porušene zgrade. Približavali smo se velikoj montažnoj polubačvastoj baraci od valovitog lima. Ispred ulaza nestrpljivo je čekala skupina mladih vojnika. Okrenuo sam se Billu i, vidjevši ga da se smiješi, upitao ga što mu je smiješno. "Razmišljam je li to mjesto gdje dobivaš harfu i krila? Ako je, moja moraju biti velika."
"Ne šali se, vojnice", rekao je neki glas. Okrenuli smo se i ugledali zapovjednika, koji je nastavljao govoriti: "Možda ste već shvatili što vam se dogodilo, ali unatoč tome, objasnit ću vam. Svi smo mrtvi. No, mrtvi za fizički svijet. I ja sam ovdje već neko vrijeme i pomažem takvima poput vas da se prilagode na novi dom. Znam da imate puno pitanja i jamčim vam da ćete dobiti odgovore. Sada želim da uđete, jer vas već čekaju. Samo sjednite i opustite se".
Kapetan je pošao za muškarcem koji je nosio svjetlo. Ušli smo u veliku, bučnu dvoranu sa stotinjak stolova na kojima su sjedili uglavnom muškarci, ali bilo je i nekoliko žena. Neki su razgovarali, drugi su se smijali ili plakali, treći su u tišini zurili u prazno. Ispred stolova je bila govornica. Okrenuo sam se Billu i rekao: "Nadam se da ćemo tu dobiti odgovore na naša pitanja".
Iznenada se začula glazba i obuzela nas. Ne mogu opisati zvuk, ali djelovao je vrlo umirujuće. Pogledao sam Billa i vidio da je s njegovoga lica nestao sav strah. Mir je prožeo sve nazočne. Nakon nekog vremena glazba je utihnula.
S govornice se začuo glas visokoga časnika: "Dobar dan, dame i gospodo. Zovem se Marsh i htio bih vam objasniti gdje ste. Već ste primijetili da vam se nešto dogodilo. Promijenili ste mjesto prebivanja i sada znate daje to ovdje doista istinito. Sada ste na međurazini, između neba i zemlje, to je takozvana astralna razina. Ne zamarajte svoj um jer je ovaj predio namijenjen odmoru i prilagodbi. Bit će kao da ste se vratili u školu. Morate puno toga naučiti. Mnoge među vama šokirat će spoznaja da se život nastavlja. To što vi zovete smrt samo je promjena mjesta prebivanja. Dvorana u kojoj ste jedna je od mnogih na nižoj astralnoj razini, a namijenjena je umrlima u ratu. Pomažemo vam u prijelaznoj fazi prema novom životu. Možda se pitate o neprijatelju. Ako se to događa meni, što je s njim? Reći ću vam da Bog ne pravi razlike. I vi ćete shvatiti da ste svi njegova djeca. Podijelit ćete se u manje skupine i otići u nove nastambe. Svaka će skupina imati nekoga s kim ćete moći razgovarati. Naučit ćete kako koristiti snagu volje, jer volja pojedinca prevladava u ovom životu. Želim da pogledate na naslon stolice, tu je broj koji morate zapamtiti. Kasnije ću ponovno razgovarati s vama, a sada vas pozdravljam".
Otišli smo prema izlazu. Osvrnuo sam se da vidim gdje je Bili i ugledao ga tik iza sebe. "Sve u redu, Bille?" "Koji broj si dobio?" zanimalo je Billa. "Vjerovao li ili ne - 1901", odgovorio sam. "Odgovara mojoj godini rođenja. Najprije nam daju broj kad uđemo u vojsku. Sada, kada smo mrtvi, dobijemo još jedan."
Prekinuo me je povik: "Svi koji imate brojeve između 1900 i 1950, za mnom, molim!" Kad sam podigao pogled, vidio sam da je to bio glas narednika. "Imaš pravo", rekao je Bili. "Ali, mislim da bi bilo najbolje da ga slijedimo." Prolazili smo poljima i približili se velikoj zgradi.
"U redu, dečki", rekao je narednik. "Zasad ćete se ovdje nastaniti. Unutra ćete naći postelje. Udobno se smjestite. Uskoro ću se vratiti." Kad sam ušao, ugledao sam postelje na obje strane sobe i odabrao si jednu. Bili se smjestio odmah uz mene. Rekao sam mu: "Mislim da ću leći".
Dok su mi mozgom prolazile misli o posljednjih nekoliko sati, počeo sam se opuštati. Pitao sam se zna li mama da sam mrtav. Puknut će joj srce. Nije htjela da se pridružim vojsci, a ja je nisam poslušao. "Mama, tako mi je žao. Da sam te poslušao, ne bih bio ovdje. Ne mogu ti reći ni to da sam mrtav, a unatoč tome - živ." Počele su me salijetati depresivne misli, a onda sam začuo narednikov glas. Činilo se da mi čita misli.
"Dobro, dečki", rekao je. "Malo pozornosti, molim. Morate puno naučiti i, što prije počnemo, bolje je. Najprije će vam nedostajati oni koje volite. Trebat će vam neko vrijeme da to prebo-lite. A uz našu pomoć i samokontrolu, svladat ćete i te emocije. Sada odlazim. Možete se odmoriti, vratit ću se za nekoliko sati."
Bio sam jako umoran, zato sam legao natrag u postelju i utonuo u san. Probudio me je narednikov glas: "Probudite se, probudite se! Dignite se! Hajmo, hajmo, dignite se!" Spavanje me je osvježilo i umirilo. Ustanovio sam da još nosim istu odjeću. Bilo je neobično da ni ja, a ni odjeća nemamo nikakav miris.
Bili me upitao: "Je li s tobom sve u redu, Jime?" Pogledao sam ga: '"Da, kolega, sve je u redu. Samo se pitam kakve su nam zadaće namijenili. Kako se ti držiš?" "Nije loše", odgovorio je. "Trebalo mi je malo vremena prije nego sam zaspao, sada se osjećam vrlo dobro - s obzirom na činjenicu da sam mrtav."
Glasno sam rekao da je pravi šaljivac. U tom trenutku narednik nas je pozvao u vrstu.

"Napravite ravnu vrstu, dva po dva. Nije u redu da pustite učitelja da čeka."
Na licima sam opazio izraze straha. Ušli smo i sjeli. Pred nama su bili oltar, stol i dvije stolice. Nismo trebali dugo čekati i zapovjednik je već progovorio.
"Dobar dan, gospodo. Ako ste zaboravili moje ime, još jednom ću vam se predstaviti: Marsh, zapovjednik Marsh. Ovaj put ja neću govoriti. Riječ ću predati nekome tko je na ovom svijetu puno dulje od mene. Nekome tko je dosegnuo najvišu razinu astralnoga svijeta. To, čemu ćete sada svjedočiti, mnogima će b iti šok. Ovdje su takve stvari sasvim normalne."
Sve su oči bile uprte u zapovjednika i svatko se pitao što će se dogoditi. Iznenada se niotkuda pojavila vrtložna magla. Počela se oblikovati u muški lik, uz blještavo vibriranje dok se učvršćivao. I, na mjestu gdje je još trenutak prije bio prazan prostor stajao je muškarac. Pogledao sam oko sebe da vidim reakcije drugih. Mislim da su bili osupnuti kao i ja. "Što sad?" pomislio sam. "Gospodo", rekao je zapovjednik, "predajem vas učitelju."
"Znam da sam već zaokupio vašu pozornost", rekao je učitelj. "Nema boljeg načina od tako impresivnog ulaska. Najprije ću govoriti o novoj okolini. Vi ste na četvrtoj od sedam astralnih razina. Svaka se razina razlikuje od drugih po manifestaciji, gustoći i brzini svoje osnovne biti. Vaša se fizička tij ela razlikuju na način koji određuje vaš duhovni razvoj. Mnogi ste doslovce izgladnjeli svoje duše i dopustili da materijalizam potpuno zavlada vašim umom. Duša uvijek ide naprijed, nikad natrag. Ona nosi nadu i ljubav u životu. Nije uvijek lako. Čak ni uz puno napora ne živite uvijek prema tim idealima. Ali, ako se trudite, to je već korak naprijed.

Dragi moji prijatelji, umrli ste u ratu i vaš svjesni um zamrzio je protivnika i obratno. Vi ste vaše misli. I misli mržnje sprečavaju vas u razvoju. Sami sebi ste najveći neprijatelj, ne vojnici s kojima ste se sukobili na bojištu. Na bojištu života gradite svoj karakter i pripremate se za sljedeći stupanj razvoja. U ovaj ste svijet povučeni prije nego je za to došlo vrijeme - kao jabuka koju uberu prije nego dozrije. Mnogima od vas iskustvo prijevremenog dolaska ima gorak okus. Želimo vam pomoći u sazrijevanju osobnosti i razvoju duše. Ne tražite izvan sebe, većina je odgovora u vama. Sad dobro poslušajte moje riječi. Čuli ste da postoji sedam razina. Imate i sedam tijela. Jedno od njih je bilo fizičko tijelo koje ste ostavili kada ste napustili zemaljsku razinu. Ovdje, na četvrtoj astralnoj razini, vaše se tijelo uči vibrirati u skladu s ovdašnjim vibracijama. One su finije i brže od onih na Zemlji. To objašnjava zašto su stvari ovdje jednako opipljive kao i na Zemlji. Pokušavamo vam pomoći u usklađivanju s vibracijama novog okruženja. Na drugom ste stupnju svjesnog života, a budući da su treća i četvrta razina samo malo finije od zemaljske, sav će vaš napor biti usmjeren na prelazak na petu razinu. To će se dogoditi kad dovoljno očistite mentalne i emocionalne vibracije. Dolazim sa sedme razine, gdje materija brže vibrira i puno je čišća nego ovdje. Možda se pitate kako je moguće da dođem ovamo. Odgovor je jednostavan. Naučio sam sniziti svoju vibraciju, da bih mogao raditi na nižim razinama. Snagom misli snizim je do te mjere da se materijaliziram i razgovaram s vama... Dostaje za prvo predavanje. Sjetit ćete se ovih riječi kad počnete razmišljati o ovom predavanju. Ovdje ne treba pisati bilješke. Neka vas blagoslovi veliki Duh i sretno do sljedećeg susreta."
Tim se riječima učitelj počeo dematerijalizirati pred našim očima. Kad je otišao, razmišljao sam o neobičnim objašnjenjima. Mnoga su mi se činila bajkovitima. Toliko sam toga trebao naučiti, a istovremeno mi se činilo da samo malo razumijem. Ustao je i zapovjednik i pitao ima li kakvih pitanja. Dignulo se nekoliko ruku.
Zapovjednik je pokazao na mladoga muškarca koji je ustao i rekao: "Zovem se George Tavlor. Gospodine, postoji li Bog?" Odgovor je glasio: "Da, George, Bog postoji, kasnije ćemo više govoriti o Božjoj nazočnosti". Zatim je pokazao na nekoga tko je sjedio skroz odostraga. Kada je ustao, predstavio se: "Zovem se Tom Richardson. Hoću li moći vidjeti ženu i s njom razgovarati, gospodine?" Odmah sam u duši osjetio zabrinutost. "Tom, već smo ti rekli da ćeš dobiti posebnoga vođu koji će te naučiti kako uspostaviti kontakt s voljenima." Tom je još stajao i zaplakao: "To nije dovoljno. Sada je želim vidjeti". Spustio je glavu među ruke i plakao kao dijete. "Dovoljno je, vojnice", rekao je zapovjednik. "Svladaj se." U zapovjed-nikovu glasu razaznao sam snažnu volju, omekšanu razumijevanjem i simpatijom. Tom je dignuo glavu: "Žao mi je, gospodine. Ne znam što mi je bilo". Zapovjednik je rekao: "Znam kako se osjećaš. Svi prolazimo kroz to. Jamčim ti da će sve biti u redu. I ja sam ostavio dvoje djece, starijem je bilo jedva pet godina. Sada mogu uspostaviti kontakt s njima i sa ženom putem duhovno osviještene osobe, koju na Zemlji zovu medij. Vaši će vođe uključiti ovu informaciju u praktične lekcije da vam pomognu u vrijeme tugovanja. Došlo je vrijeme da završimo, gospodo. Vidjet ćete da vas narednik već očekuje".
Kad nas je otpustio, uputili smo se natrag u barake. Legao sam na postelju i pokušao prihvatiti sve što su nam pričali. Toliko se toga događalo u mojoj glavi da sam se brzo umorio. Zatvorio sam oči i odmah zaspao. Kad sam se probudio, osjetio sam se jačim nego ikada dosad. "Bože, divno je biti živ", pomislio sam. Glasno sam se nasmijao samome sebi. "O čemu to govorim? Pa ja sam mrtav!" Osjećao sam se više živim nego ikad prije. Prišao sam k prozoru, pogledao van i pomislio da tu nikad ne pada mrak, jer je još bio dan. Vratio sam se, sjeo na postelju i s lakoćom se sjetio učiteljevih riječi. To je bilo doista neobično, jer nikada nisam imao dobro pamćenje. Pogledao sam Billa, koji je još spavao. Neka spava. Nakon što sam neko vrijeme sjedio i počeo se dosađivati, sjetio sam se da još nisam išao dalje od naših dvorana. Sigurno ovdje ima još nečega. Uputio sam se prema vratima i tiho ih otvorio da nikom ne smetam.
Uputio sam se prema crkvi, koja mi je služila kao putokaz. Hodajući, osjećao sam toplinu koja je zračila sa svih strana. Podigao sam pogled, misleći da dolazi od sunca. Ali, nije se moglo vidjeti, a ni oblake na nebu. Prije toga to nisam gledao, a sada mi se činilo jako čudnim. Ali, što nije bilo čudno na ovom mjestu? Kako sam išao naprijed, sretao sam ljude, mladi parovi su se šetali držeći se za ruke. Bilo je očito da su ovdje došli zajedno. Kako su sretno izgledali. Sjetio sam se da još nisam imao ozbiljnu djevojku; a što nemaš, ne nedostaje ti. Bio je tako prekrasan dan i uputio sam se prema obližnjoj šumi. Kada sam joj se približio, vidio sam da je drveće jako ravno. U podnožju su rasli narcisi i zvončići, sjajeći se u prelijevajućim bojama. U zraku se osjećao opojni miris kozje krvi i lavande. Cvjetni sag što se prostirao ispred mene toliko me pozivao da sam sjeo i leđima se naslonio na drvo i počeo se opuštati. Vidio sam da je drveće u punom cvatu, kao da odražava događanja u mom umu. Sanjareći tako otvorenih očiju, počeo sam tonuti u san, kad me prenuo glas.
Iznenađeno sam pogledao u istočnjaka što je stajao tik iza mene. "Ne boj se", rekao je. "Tu sam da ti pomognem. Dopusti da se predstavim. Ime mi je Chan. Odredili su me za tvog vođu. Iako pripadamo različitim rasama, među nama neće biti jezičnih barijera."

Pogledao sam ga od glave do pete i divio se njegovoj krasnoj odjeći. Boje su izgledale kao da su žive. Pitao sam se otkuda dolazi. "Sa šeste razine, gdje i živim", rekao je. "Hej, pa nisam ni progovorio. Kako ste znali što mislim?" "Čitam tvoje misli", odgovorio je. "Tu nije potrebno govoriti. I ti ćeš se naučiti za govor koristiti više osjete." "Ali, sada razgovarate sa mnom?" "Naravno. Ako znam koristiti moć misli, to ne znači da želim izgubiti moć govora. Puno ćemo razgovarati, a sad me pusti da završim ono što sam počeo. Dolaskom u ovaj život donio si sa sobom svoju osobnost i sva iskustva. Jedno od tih iskustava bila je i sposobnost govora i sporazumijevanja na Zemlji. Ni to nećeš izgubiti, jer to je dio tvoje osobnosti. Život je izgradnja nečije osobnosti, iskustva su njen građevni materijal. Možeš li zamisliti da Bog iz ljubavi uzme četverogodišnje dijete iz vrtića i da ga na fakultet? Dijete bi bilo potpuno izgubljeno, jer ne bi moglo razumjeti novu okolinu. Da bi moglo razumjeti fakultetsko obrazovanje, najprije treba ići u vrtić, osnovnu i srednju školu. Sljedeći stupanj je automatski i želja za znanjem slijedi glatko. Ni iz fizičke smrti ne možeš ići neposredno na duhovnu razinu. Prilagodba bi ti bila prezahtjevna. Zato postupno putuješ astralnim razinama. Svaka te priprema za sljedeću. Ja ću biti tvoj učitelj. Pomagat ću ti u novom učenju. Prva lekcija govorit će o tome kako usmjeriti misli snagom volje. Tako se možeš mentalno sporazumijevati s drugim dušama. Djeluje tako da Misao postane Crta, a volja postane poticaj. Na Zemlji se sporazumijevate telefonom, a ovdje voljom. Nadzorom misli i volje moći ćeš primati i odašiljati poruke, i to u trenutku. Sve dok ne svladaš taj način, i dalje ćeš koristiti svoju zvučnu napravu. To što upotrebljavaš posljednjih dvadeset godina."
Iznenadilo me što zna koliko imam godina i znatiželjno sam ga upitao kako to zna. Odgovorio je: "Čitam uzorak tvoga života koji mi kaže sve o tebi, od trenutka rođenja do sada".
"O, dragi Bože", pomislio sam. "Zna sve o meni!" "Smiri se, čitam i tvoje misli, Jime. Imaš li nešto protiv ako te zovem Jim?"
"Ne", rekao sam, "ne smeta mi. Što je to životni uzorak?" "Mislim da će biti najbolje da se sada time ne bavimo."
Sada kada gledam unatrag na to, sjećam se da sam tada malo razumio. Kasnije smo Chan i ja postali kao otac i sin.
"Jime, sad ću ti objasniti o spavanju. Molim te da me ne prekidaš. Tu ćeš naići na puno dobrih promjena. Jedna od njih je da ti san više neće biti potreban. To što si dosad spavao i na ovoj razini proizlazi iz uvjetovanosti. Kada te je mati prvi put držala u rukama i zibala u naručju, osjetio si se sigurnim i to te je uvelo u san, da bi odmorio svoje maleno tijelo nakon ulaska u fizički svijet. Tvoje je tijelo bilo kao stroj koji treba hranu, vodu i odmor da bi moglo dobro funkcionirati, a spavanje je bilo nužno za njegovu obnovu. Često čovjek spavanjem izbjegne svakodnevne obaveze. Misli da će noćnim spavanjem nestati svi njegovi problemi. A ništa nije dalje od istine. Jesi li svjestan da si trećinu života prespavao? Iako ti san ovdje više nije bio potreban, tvoj um je zadržao uvjetovane uzorke iz zemaljskog života. Materijalno tijelo usporava se kao reakcija na biološki sat čovjeka, koji upozorava da je potreban odmor. Tvoj sat će se prilagoditi vibracijama ove razine i polako će poništiti neke uvjetovanosti uma i dopustiti ti više slobode. Kada idući put poželiš zaspati, jednostavno reci NE. Kada to napraviš nekoliko puta zaredom, prekinut ćeš naviku i više ti spavanje neće biti potrebno. Osjećat ćeš se jednako dobro, čak i bolje."

"Ali, nakon spavanja sam tako pun energije", rekao sam.
"Samo prestani razmišljati", odgovorio je. "Spavanje ti više neće biti potrebno, imat ćeš energije kao i prije. Ponekad će ti se odmor učiniti potrebnim, da možeš razmisliti o svom novom znanju, ali spavanje, na koje si bio navikao, više ti neće trebati."
Moj je um bio preplavljen Chanovim riječima.
"Znam da će vam se to pitanje učiniti jako glupim", rekao sam. "Želite li mi reći da si mogu reći da mi spavanje nije potrebno, pa neću spavati, a unatoč tome ću se dobro osjećati?"
"Upravo o tome sam ti govorio", odgovorio je glasom koji nije ostavljao mjesta sumnji i dao mi je na znanje da trebam pozornije slušati. Upitao me je imam li još neko pitanje.
"Da", odgovorio sam. "Gdje mogu dobiti nešto za pregri-sti? Umirem od gladi."
"Samo sam još to čekao", našalio se. "Sjećaš li se što sam ti upravo govorio o spavanju? Isto vrijedi i za hranu." Cha-nove riječi su me zapanjile i povikao sam: "Pa valjda ne mislite da više neću niti jesti?" "I za to postoji dobar razlog", odgovorio je. "Životni uvjeti na višim razinama više se temelje na moći uma nego uvjeti na zemaljskoj razini. Imaš tijelo koje je dvojnik tijela što si ga imao na Zemlji. I tu imaš pluća koja puniš zrakom. Imaš srce koje tuče i pulsira. Imaš i jetru i bubrege i druge unutarnje organe koje ne koristiš na isti način kao i na zemaljskoj razini. Tu ne uživaš grubu, sirovu hranu koju bi morali preraditi jetra, bubrezi, itd. Hranu, odnosno gorivo upijamo kožnim porama i disanjem, što je sasvim dovoljno da bismo se dobro osjećali."

"Dakle", rekao sam, "želim li da prestanu grčevi od gladi, dovoljno je pomisliti da više ne trebam hranu." Kimnuo je glavom i osmijeh se razlio po njegovu licu. "Odlično, mladiću", rekao je. "Već si počeo učiti. S vremenom će ti biti lakše. Tu si kratko vrijeme, a već pitaš i razmišljaš drukčije. Brzo učiš, jer imaš dobru moć opažanja. To je i stoga što si ovdje došao vrlo mlad i materijalni način zemaljskoga života još se nije preduboko utisnuo u tvoju svijest. Ipak, zbog načina smrti, potrebno ti je razdoblje prilagodbe. Uvjeren sam da će ti uspjeti, kad stekneš dovoljno iskustva. Dođi, idemo se prošetati. Prestat ću neko vrijeme govoriti jer ti želim pokazati kako se ovdje živi. Potražit ćemo novu odjeću za tebe."
Kad je spomenuo novu odjeću, bio sam izvan sebe jer sam još nosio uniformu. Pola sata smo hodali u tišini, a zatim je Chan rekao: "Ići ćemo na ono brdo, drugom prigodom ću ti pokazati kako uporabiti snagu volje da otputuješ gdje god za-želiš. Drugim riječima, nećeš trebati ići nikamo osim u odabrane predjele. Zamislit ćeš si taj predio i tamo ćeš usmjeriti misli. Kao što sam već spomenuo, misao djeluje kao crta i u tom slučaju volja djeluje kao magnet koji će se privući crti. Vrlo jednostavno", rekao je smiješeći se.
Pomislio sam, koliko toga trebam naučiti. Sve to: razgovarati bez riječi, bez spavanja, nikakva hrana, sada mi nije potrebno ni hodati. Bože, što se to događa sa mnom? Iz razmišljanja me prenuo Chanov glas: "Smiri se. Čitam tvoje misli. Nije tako loše kao što zamišljaš. Vidjet ćeš da ćeš se bez ograničenja fizičkoga tijela moći puno šire izražavati".
Došli smo na vrh brda i ispod sebe ugledali gradić. Pogledao sam Chana, a njegov mi je osmijeh govorio: "Bio je poput mnogih drugih gradića na svijetu na zemaljskoj razini: trgovine svih vrsta, prenoćišta itd. Razlike su između tog gradića i onih na zemaljskoj razini u čistoći. Nigdje nikakve prljavštine, ni onečišćenja zraka. Mirno je, bez uobičajene vreve koja vlada u zemaljskim gradovima. Izlozi su jednostavni. Kad predmete stave u izloge na Zemlji, čovjek ih poželi imati. Ovdje se ne dolazi u iskušenje".
Složio sam se s njegovim načinom razmišljanja.
Došli smo do krojačke radionice. Sve je bilo u savršenom redu. U prostoriju u kojoj smo sjedili ušao je čovjek odličnoga izgleda i počeo mi uzimati mjere: "Sto želite?" zapitao me je. "Neki posebni stil ili boja?" "Ne, ono što vi mislite da je najbolje. Sviđa mi se ova boja", rekao sam i pokazao na indigo plavu u katalogu uzoraka. Bio sam veseo što ću imati jedinstvenu boju. Kad je uzeo mjere, rekao je da se vratimo za tri sata. Vidio sam da je i Chan zadovoljan mojim odabirom, iako to nikad ne bi htio priznati.
"Tu su još i druge trgovine s više odjeće", rekao je Chan i pokazao mi da ga slijedim. Odabirali smo u mnogim trgovinama i na kraju sam imao puno nove odjeće. Možda se pitate kako sam plaćao. Rekli su mi da tu nije potrebno plaćati jer svi rade za dobro drugih. Shvatio sam koliko je taj način bolji.
"Dobro, Jime. Jesi li zadovoljan novom odjećom?" zapitao me Chan. Bio sam oduševljen. "Sad idemo negdje gdje ćeš se okupati i presvući."
Napustili smo grad i došli do polja i šume gdje me je Chan doveo do mlake vode obrasle grmljem. Kad sam razgr-nuo grane, primijetio sam da voda pritječe iz malog potoka. Bilo je vrlo privlačno, kao da voda čeka baš mene. I Chan me je ohrabrio: "Skini tu staru odjeću i klizni u vodu". Za nekoliko sekundi skinuo sam se i bio u vodi. Ne mogu opisati osjećaj koji sam prepoznao kad sam ušao u vodu. Činilo mi se kao da voda ima svoj vlastiti um. Sto sam se više pokušavao potopiti, to me je više tjerala van. Chan je stao kraj moje odore i činilo mi se da je u stanju duboke usredotočenosti. I izdaleka sam osjetio njegovu moć volje. Radio je pokrete rukama, nakon čega je iz jednog od njegovih dlanova počelo sjati svjetlo. Razlilo se po mojoj odori i nakon nekoliko trenutaka nestali su i svjetlo i ona. To me je zapanjilo i odmah sam povikao: "Sto ste napravili s mojom uniformom? Gdje je? Bit će mi nezgodno ako ostanem bez nje". "Tu ne trebaš stvari koje bi te podsjećale na rat", otresao se. "Rat si ostavio za sobom na zemaljskoj razini. Tvoja je uniforma bila dio tog događaja i još nosi negativne vibracije koje bi mogle djelovati na tebe. Sad je vrijeme da iziđeš van i obu-češ se. Pripremio sam tvoju odjeću."
"Treba mi ručnik", rekao sam. "Ne, ne treba ti", odgovorio je. "Samo iziđi van, pa ćeš vidjeti na što mislim."
Digao sam se na noge, a pritom sam pazio da se ne poskli-znem. Kad sam stao, voda je naprosto skliznula niz mene i bio sam potpuno suh. Uslijedio je izuzetan osjećaj. Sve moje brige su oprane i to mi je dalo novi životni polet. Obukao sam novu odjeću. Kad sam bio gotov, pogledao sam gdje je Chan. "Tu sam, tu sam!" zavikao je iza skupine stabala.
U sebi sam se nasmijao. Na stolici ispod drveta izgledao je kao bogato okićeno božično drvce. Kraj njega je bila stolica očito namijenjena meni, zato sam mu se približio i sjeo. "No?" zapitao je. "Osjećaš li se bolje?" "Nakon kupanja osjećam se odlično. Zašto?" "Potrebno je novo objašnjenje", rekao je. "Znaš da se tvoje novo tijelo razlikuje od staroga. Više je izloženo eteričnim energijama. Te energije utječu na tvoje tijelo kao i na sve drugo ovdje. Voda je najviše nabijena energijom. Želim te podsjetiti na nešto sa zemaljske razine. Autu je potrebna zaliha energije da može voziti. Zamisli da je tvoje tijelo akumulator. Astralno tijelo ima zalihu eterične energije koju je potrebno napuniti kad se isprazni. Obično iz etera dobivaš dovoljno energije za održavanje tijela. Ponekad ćeš obavljati neku radnju koja će te brže isprazniti nego što ćeš se puniti. Sve dok ne naučiš druge načine, kupat ćeš se u jednom od potoka i tako pospješiti proces punjenja. Znam da ćeš razumjeti moje riječi kad stekneš dovoljno praktičnih iskustava."
"Već si vidio da ti nisu potrebni ručnici. Da ti objasnim zašto. Naša su tijela sastavljena od kemijskih sastojaka iz atmosfere, ali u puno pročišćenijem stanju. Više vibracije i veća količina životne energije koja neprestano teče kroz nas uzrok su tome da su naša tijela puno moćnija, a istovremeno puno lakša nego na Zemlji. Evo ti još jedne usporedbe: ponekad si, dok si živio na Zemlji, kod kuće prao prozore. Kada si stavio krpu na staklo, vidio si da je voda potekla niz staklo i ostavila trag. Kada ovdje iziđeš iz vode, nema nikakvog traga. Tvoje je tijelo čisto, suho i napunjeno energijom. Jesam li ti time odgovorio na tvoje pitanje?"
"Da", rekao sam. "Što se dogodilo s mojom uniformom? Što si napravio da je nestala?"
"Puno želiš znati", rekao je. "Znači da pozorno pratiš moje riječi. Snagom volje mogu djelovati na astralnu materiju. To znači da je izgradim ili ponovno razgradim u osnovne elemente. Naše stolice, na primjer, napravljene su tako. Najprije moram pomisliti na stolicu i dovoljno dugo zadržati tu misao u umu, usredotočujući volju na zamišljeni oblik. To prenosi subjektivni pogled u objektivni svijet i povlači objektivne materije u uporabu. Tako dobivamo većinu stvari u našem svijetu. Vratimo se na to zašto sam se riješio tvoje odore. Bila je okružena mislima rata. Osjećaji mržnje, smrti i želja za uništenjem koje si gajio prema neprijatelju utjecali su na sirovu narav tvoga nižega ja. Uniforma je bila dio toga. Iako nije imala svoju dušu, došla je u dodir s tvojim mislima i ponašala se kao spužva upijajući emocije rata. Tako se između tebe i uniforme uspostavio prijenos. Iako nevidljiv, djelovao je na tebe, što je zamaglilo tvoje emocije mržnjom prema ljudima. To više ne smiješ dopustiti, jer koči tvoj duhovni razvoj. To je jedan od razloga zašto pokušavamo nove duše izvesti iz njihovih neposrednih zemaljskih uvjeta, inače bi se nastavile boriti na nižim astralnim podrazinama, na kojima vlada zlo. Imao si sreće da je naišao zapovjednik i doveo te ovamo. U suprotnom, zgrabila bi te bića s niže razine. Uhvatila bi te u stupicu s nižim željama zemaljskoga života, kao što su piće, igre na sreću i izopačena spolnost. Postao bi robom tih želja i s vremenom bi sve dublje ponirao u astralnu tvar, stvarajući svoj vlastiti pakao."
Začudio sam se kad je Chan spomenuo pakao. Zapitao sam ga postoji li i, ako postoji, gdje je.
"Drugi put ću ti reći gdje ga možeš naći", rekao je. "Sad ću radije nastaviti tamo gdje sam stao. Morat ćeš se visoko penjati, a prvi koraci počinju na najdonjoj stubi. Borba između dobra i zla uvijek se odvija na nižim razinama. Ponekad čak pokuša raširiti svoje granice i tada dolazi do otvorenog sukoba. Ne traje dugo, jer je moć pravednosti na našoj strani. Ponekad Gospodari svjetla interveniraju u sukobu i njihovom pomoći zlo se brzo rastjera. To nam daje priliku da uhitimo zarobljenike i nadamo se da ćemo ih uvjeriti u zabludu njihovog mentaliteta. Ne možemo ih dugo zadržati, jer ih vlastite misli vuku natrag na njihovu razinu. Ponekad duše nisu zle, nego su samo izgubljene ili su zapale u loše društvo. Ako se slažu, pomažemo im da iziđu iz tame na put svjetlosti. Duše koje obavljaju taj posao nazivamo spasiteljima. Njihova je zadaća da se spuste na niže razine. Za taj posao odabrani su zbog visoko razvijene snage volje. Usuđuju se spustiti u najtamnija područja. Za to je potrebno puno znanja i hrabrosti. U najtamnija područja uvijek idu u skupinama od četiri. Time sačuvaju sve četiri dimenzije duše kojoj pomažu. Tako se zlo ne može umiješati u naš posao. Spašene duše odvedemo u mjesto za odmor, gdje ostanu sve dok ne razviju pozitivniji odnos i dok se njihov um ne otvori prema višim utjecajima ovdašnjeg života. Tako radi cijela vojska duša. I ja sam radio kao spasitelj, sve dok me nisu odredili da se pobrinem da se ti dobro osjećaš. Vrijeme je da se vratiš. Puno sam ti govorio o načinu ovdašnjega života, a sada moraš razmišljati."
Ustali smo sa stolica koje su nestale sa zamahom Chanove ruke. Zamolio sam ga da mi pokaže kako to radi. "Hoću", rekao je. "Drugi put. Sad moramo ići."
Uskoro smo došli do barake. Dobro sam se osjećao i bio svjestan da izgledam otmjeno u svojoj novoj odjeći. "Kad ću te opet vidjeti?" upitao sam. "Vrlo skoro", odgovorio je. "Sad se odmori. Ako me trebaš, usredotoči se na moje lice i na moje ime. Vidjet ćeš što će se dogoditi. Doviđenja!"
Zahvalio sam mu na pomoći, a on mi je mahnuo u znak pozdrava i počeo nestajati. Samo nekoliko trenutaka i više ga nije bilo. Nevjerojatno, pomislio sam. U jednom je trenutku ovdje, u drugom ga više nema.

--------------------------------------------------------------

Ovo je prvo poglavlje iz knjige Stephena Turoffa - Sedam koraka do vječnosti
.
_________________
Jednom se živi, ali večno...


Poslednji put izmenio Vesna dana 05 Avg, 2009 01:31 am, izmenio ukupno 3 puta
 Nazad na vrh »
Pogledaj profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Vesna
Glavni urednik


Pridružio: 08 Jan 2008
Poruke: 4177
Lokacija: Beograd

 Poruka Poslao: 20 Okt, 2008 13:10 pm    Naslov:
Odgovoriti sa citatom

...

SMRT, VEČNI ŽIVOT, POVRATAK




Suprotnost životu, jeste smrt.
Uglavnom prikazivana u liku skeleta sa svojim oruđem smrti, Kosač je stalna opomena ljudskom rodu da je život krhka i privremena biljka, čiji rast može biti iznenada i surovo prekinut.

Naravno, za tako nešto ne trebaju nam neki posebni dokazi - svuda oko nas Smrt stalno kruži, a katkad i iz našeg života otme nam poneko drago biće. I kada prvi talas bola prođe, u svesti počnu da nam se roje pitanja:

"Zašto smrt nije uzela nekog od loših ljudi koje lično znam, umesto meni drage i dobre osobe"?

"Zašto ona toliko boli"?

"Rodim se jednom u 4 miliona godina, proživim 70-80 godina, onda umrem i nikada se više neću roditi. Gde sam bio, šta sam radio i šta je uopšte svrha takvog besmislenog života"? - samo su neka od pitanja koja postavljamo.

Ako ste ateista, osećate pomešane ljutnju i bol: bol zbog gubitka vama drage osobe, a ljutnju zbog nepravde života i zle sudbine, dok njenu smrt doživljavate kao lični poraz i predaju pred jačim i često puta nepredvidivim silama Prirode. Međutim, na neki surov način smrt vas ponekad otrezni i prisili da još jednom proverite listu vaših životnih prioriteta. Ponekad čak i shvatite da nikakvo bogatstvo, slava i moć, ne mogu pomoći onome, kome je istekao pesak života.
Za vas, smrt predstavlja konačan kraj - potpuno i trajno gašenje svesti.

Ukoliko ste pak vernik može doći do krize vaše vere, naročito ako je u pitanju smrt deteta.
"Kakva može biti krivica malog 3-godišnjeg deteta, da bi bilo tako surovo kažnjeno. Kakav je to bog koji uzima nevinu decu" - pitate se.
Mnogo pitanja, a odgovora niotkud. Umesto njih, smrt najčešće čini da vam u ustima ostane samo ukus pepela i gorčine. Pa i pored toga u izvesnoj meri ipak doživljavate neku vrstu utehe, s obzirom da sve religije zagovaraju život posle smrti. Dobri idu u Raj. Loši idu u Pakao.

Treću grupu čine razne duhovne grupe, koje smrt doživljavaju samo kao završetak jednog od mnogobrojnih života i povratak u duhovni svet.

U sustini, postoje tri osnove zamisli: Smrt, Večni Život i Povratak.

Smrt je zamisao Ega.

Ego se plaši nestanka i moramo priznati da za to ima dosta razloga, jer trenutak smrti automatski pokreće postepen proces njegovog raspada na osnovne čestice fizičke, emocionalne i misaone energije od kojih je stvoren, te one sada bivaju razvejane širom Univerzuma. Ego je time upravo prestao da postoji i takav kakav je bio, nikada više neće ni postojati. Kada se sledeći put rodite, automatski će doći do formiranja nekog drugog Ega, kao vaše nove Privremene Svesti.

Večni Život je zamisao koja se zasniva na ideji, da u zavisnosti od toga kako se ponašate i kako proživite ovaj sadašnji, a ujedno i jedini život, u skladu sa time, biće vam određeno buduće mesto i način, na koji ćete večno živeti u duhovnom svetu.

Za Razvojnu Svest Duše smrt je pak samo Povratak, jer ste vi deo vaše Duše, koja prebiva u Duhovnim dimenzijama i koja vas s radošću iščekuje. Samim povratkom u duhovni svet, postajete svesni čitavog prethodnog života i u potpunosti razumete sve greške koje ste počinili, ali i sve pravilne izbore i napredak koji ste ostvarili, pa ta iskustva i spoznaje tvore ujedno i osnovu za neki od vaših budućih života.
Samim dolaskom u Duhovni svet prihvaćeni ste sa posebnom pažnjom i ljubavlju, koje vam vrlo brzo leče sve rane nanete tokom zemaljskog života. Iako su na ovom nivou sva duhovna bića prožeta energijama Ljubavi, kada je u pitanju Povratak Razvojne Svesti Duše deteta, nju prihvataju duhovna bića čiju je količinu Bezuslovne Ljubavi i stepen nežnosti jednostavno nemoguće opisati. Okružena tolikom ljubavlju, ono se vrlo brzo oslobađa traume izazvane preranim napuštanjem svoje zemaljske porodice, te ubrzo beskrajna igrališta Duhovnog sveta radosno odjekuju njegovim smehom.

Smrt kao proizvod Ega

Elem, od svih nabrojanih, verovatno nećemo pogrešiti ako pretpostavimo da za većinu vas Smrt predstavlja najlošiji i najnelogičniji izbor. Pa zašto je onda strah od smrti toliko raširena?

To je zato, jer nam je Ego prijatelj.

Stanje svesti deteta je takvo, da ono ima potrebu da mu neko objasni kako svet funkcioniše, da se stara o njemu i da ga štiti. Ne zanemarujući napore vaših roditelja i drugih osoba, ipak je Ego taj koji se najiskrenije i najpožrtvovanije - 24 sata dnevno, brine o vašim interesima i zaštiti.

"Ne pozajmljuj svoj kamiončić drugim dečacima da se igraju sa njime, polomiće mu točkiće" - govori vam on, a vi mu naravno ne verujete, pa vam zato vrate kamiončić, ali bez točkića.

"Ne voli iskreno i punim srcem drugu osobu, jer će to zloupotrebiti i raniće te" - savetuje vas, i vi naravno ne slušate njegov savet, pa bivate prevareni i ranjeni.

"Ne pozajmljuj kolegi novac koji mu je hitno potreban, jer ga nikada više nećeš videti" - upozorava vas, i vi naravno ne prihvatate njegovo upozorenje, pa zato nikada više ne vidite vaših 100 evra.

Bilo je potrebno samo nekoliko, ređe dvocifren broj "nemoj" i "jesam li ti govorio", da biste prihvatili istinu da su odluke vašeg Ega pametnije od vaših impulsa Ljubavi. Kad god ste ga poslušali, niste pogrešili, jer se on uvek brine isključivo o vašim interesima. Brine se o vašoj sigurnosti, blagostanju, uspehu, zadovoljstvu.
Za razliku od mnogih lažnih, on vam je jedini iskreni prijatelj.

S obzirom da se do sada već bezbroj puta dokazao, vi ubrzo odustajete od sopstvenih impulsa Ljubavi i Nesebičnosti - koji su se pokazali pogrešnim, odbacujete ih i počinjete da živite život vašeg Ega. Naravno, on je prezadovoljan, jer upravo vi predstavljate njegov neophodan izvor energije-života, a da toga niste ni svesni.

Jedino što kvari tu harmoniju, jeste Smrt. S obzirom da sada vi njegov život osećate kao svoj, onda i sami počinjete da se plašite smrti.

A čitava ironija sastoji se u tome da ste vi - Razvojna Svest Duše, Besmrtna Svest. VI NE MOŽETE UMRETI. Vi se samo možete vratiti u zagrljaj svoje Duše. Za Ego, to je Smrt. Za vas, to je POVRATAK. Duhovni svet predstavlja vaše pravo mesto rođenja, planeta Zemlja je samo pozorište ispunjeno scenografijom, koju vi koristite kako bi u nekoj od predstava - kroz bezbroj uloga, ponovo prepoznali i osvestili svoje talente i kvalitete. Kada se predstava završi i zavesa spusti, vi se vraćate kući. To je Povratak.

Nestanakom straha od Smrti, ne znači da postajete neoprezni ili neustrašivi, ili da odjednom sebe izlažete nepotrebnim životnim opasnostima, već to da život prihvatate s ljubavlju i punim razumevanjem, čak i kada je često puta nepravedan i bolan prema vama. Ego prihvata život samo kada je ispunjen prijatnim iskustvima, dok Razvojna Svest Duše koristi bolne i teške trenutke, kao priliku za dalji napredak u Prisećanju svoje prave duhovne suštine.

Za one koji možda razmišljaju o započinjanju procesa prestanka identifikacije sa svojim EGOM, treba znati, da će se to vrlo brzo i jasno odraziti na čitav vaš život, jer proces sa sobom nosi dosta problema, bola i teških odluka.

Uostalom, kako napustiti Ego, svog najodanijeg i najiskrenijeg prijatelja?

http://isceljenjetrauma.com/index2.html
_________________
Jednom se živi, ali večno...


Poslednji put izmenio Vesna dana 08 Avg, 2009 03:12 am, izmenio ukupno 2 puta
 Nazad na vrh »
Pogledaj profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Starcy
Duhovni učitelj


Pridružio: 09 Avg 2008
Poruke: 2952
Lokacija: Kragujevac

 Poruka Poslao: 10 Dec, 2008 21:56 pm    Naslov:
Odgovoriti sa citatom

Mislim da bi MAJKA ovde mogla pronaći mnogo odgovora na svoja pitanja...

Tema je malko "zavučena", ovo je način da je "oživimo"

Neutral
_________________
http://opusstelarum.blogspot.com/
 Nazad na vrh »
Pogledaj profil korisnika Pošalji privatnu poruku Pošalji email MSN Messenger
talerman
Glavni urednik


Pridružio: 11 Jun 2008
Poruke: 4822
Lokacija: Kina

 Poruka Poslao: 27 Dec, 2008 14:47 pm    Naslov:
Odgovoriti sa citatom

Ispricacu ovde jucerasnji sjajan dozivljaj koji sam imao u sferi Tipharetu koja se nalazi u sredisnjem delu Drveta zivota, koja lici na nase arhetipske predstave o Raju i koje je Srce koje svojim energijama ljubavi napaja ostale svetove koji se nalaze ispod plana Božanskoga u koga ne mozemo imati uvid kao ljudska bića.

Elem,
prvo sam se nasao u jednom stanu u kome je svaki kutak bio ukrasen divnim zutim cvecem.

Onda sam se prosetao po selu koje je izgledalo cisto, bistro, uredjeno, savrseno "skoro ko Švicarska" - sto kaze jedan nas novokomponovani narodnjak. Confused

Na klupi je sedeo jedan starac koji me je pozdravio uz smeh, rekavsi mi:

"Da li hoces da zivis kod nas u Tipharetu?"

Ja sam mu kroz smeh odgovorio:
"Naravno da hoću".

A on me je kroz smeh upitao:

"Hoćes li odmah?"

A ja sam mu ponovo kroz smeh odgovorio:

"Neću odmah, ali hoću za 100 godina".

Na to smo se obojica nasmejali, pa smo se tako smejući se razišli.

Ali pre nego sto sam otišao,
stigao sam da ga pitam:

"Da li se umire u Tipharetu? ".

Na to mi je on odgovorio:

"Ne umire se, duša je večna".
.
 Nazad na vrh »
Pogledaj profil korisnika Pošalji privatnu poruku Pošalji email
talerman
Glavni urednik


Pridružio: 11 Jun 2008
Poruke: 4822
Lokacija: Kina

 Poruka Poslao: 27 Dec, 2008 14:56 pm    Naslov:
Odgovoriti sa citatom

U svojim putovanjima po onostranom,
imao sam dosta susreta sa preminulim osobama.

Pre godinu dana, sreo sam se sa jednom medicinskom sestrom.

Bila je mlada, imala je crnu kosu, tamne oci, plavu medicinsku kapicu na glavi.

Sedela je u kombiju koji je bio parkiran u etericnom krugu zgrade u kojoj zivim.

Kada me je ugledala kako ulazim u kombi, nasmejala mi se i rekla:

"Vidite kako smrt uopste nije strasna. Nedavno sam umrla. Vec sam dobila novo zaduzenje. U ovom kombiju pregledam zdravstveno stanje svake nedovne preminule osobe koja ovde prodje".

Pozdravivsi je, skoro me je uhvatila nelagodnost kada sam joj rekao:

"Znate kako, ja nisam umro, ja sam jos uvek ziv. Ovo je moja astralna projekcija samo."

Na to se ona nasmejala, zamolivsi me da je spomenem medju zive.

Ne znam joj ime. I ovo je sada prvi put kako je spominjem.
 Nazad na vrh »
Pogledaj profil korisnika Pošalji privatnu poruku Pošalji email
Vesna
Glavni urednik


Pridružio: 08 Jan 2008
Poruke: 4177
Lokacija: Beograd

 Poruka Poslao: 29 Dec, 2008 02:51 am    Naslov:
Odgovoriti sa citatom

...

ŠTA JE ŽIVOT, ŠTA JE SMRT

Većina ljudi se nikada nije zapitala šta to znači živeti ili biti živ.



Oni su u stvari svesni života tek kada se javi bolest, zaraza ili mogućnost smrti. Razmišljaju o životu tek kada shvate da ga možda mogu izgubiti. U skladu sa tim, ne doživljavaju život kao neprekidnost ili krug u kome je Bog stvorio cikluse iskustva koji povezuju dva sveta. Svetovi onoga što se naziva telesno i onoga što se naziva duhovno, ne mogu se odvojiti. Oni čine jedinstvo.
U vašim zapadnim tehnološkim zemljama posebno, smrt se toliko poriče i od nje se toliko strahuje da ljudi retko istinski razumeju život i retko ga koriste kako bi ispunili svrhu zbog koje je život i stvoren. Razlog za to je, jednim delom verovatno i to, što su ljudi koji po čitav dan rade u kancelarijama ili rade samo sa mašinama, udaljeni od životnih ciklusa koje priroda pokazuje onima koji obrađuju zemlju ili žive u seoskim područjima. U tim područjima je mnogo lakše biti deo života i smrti, jer su oni osvedočeni u biljkama i životinjama i ritmu rasta na planeti koja je i sama živa i ima svoje cikluse, planeti na kojoj su ljudi samo jedan segment.

Živeći blizu Majke Zemlje, čovek se može osetiti povezan sa njom poput karike u većem lancu. Šta osećate za Majku Zemlju? Šta osećate prema životu i smrti? Postojalo je vreme, pre nego što je čovečanstvo stvoreno, kada je živeti značilo postojati samo u duhovnom, a ne i u fizičkom telu. Kada su ta duhovna bića napustila svoju ulogu Čuvara Zemlje i telesno se pomešala sa onim božjim stvorenjima koja su došla da posmatraju, pomažu i hrane, izgubila su svoju Božansku svest. Tek tada je ono što se danas naziva čovečanstvo postalo podložno procesu fizičke smrti. Smrt je dakle ljudsko, a ne delo Stvoritelja. To je prosta istina.
Da sada utvrdimo jednostavnu definiciju života. Ovde na vašoj planeti život se temelji i oslanja na energiju ili elektromagnetsku moć postojanja. Bez nje ništa ne može da funkcioniše. Kada vidite nešto mrtvo, to znači da ono ne poseduje nikakvu životnu snagu ili energiju na fizičkom nivou. Naravno, u vašem sunčevom sistemu, galaksiji i Univerzumu postoje druge, više energije, ali kada je reč o Zemlji zadržimo se na jednostavnom objašnjavanju.

Tu snagu ili energiju pruža Stvoritelj, a na vaš niži nivo je donose brojna bića svetlosti. Ona je neophodna za stvaranje i održavanje života. Prvobitni model tela na Zemlji je posedovao sposobnost samoodržavanja. Sadržavao je različite mogućnosti i samočišćenja i samoisceljenja. Nije bio stvoren da bude uništen, da ga duša, koja boravi u njemu, izlaže stresu ili zloupotrebljava unošenjem otrova. Prvobitni model tela je bio nešto poput večne mašine koja poseduje sposobnost samoopravljanja.
Eonima pogrešne upotrebe i neodgovornosti za brigu i održavanje tela, njegov vek na vašoj planeti je, za većinu ljudi, smanjen sa nekoliko hiljada godina na manje od sto godina. Neobično je, ali istinito, daje ono što ste vi nekada bili, postajalo sve slabije, podložnije bolestima i da su ličnosti koje su nastanjivale to čudo inžinjerstva trovale svoje boravište.

Kakav je, dakle, život u telu na planeti Zemlji u današnje vreme? To, obično, nije ni dug ni zdrav život. Često je ispunjen bolestima, patnjom i propadanjem. Čak i u vašim vremenskim okvirima i po vašim mjerilima, život je samo kratkotrajan bljesak. Zbog toga je vreme za vas veoma dragoceno i savetujemo vam da ga mudro iskoristite.
Baterija koja pokreće vaše telo nije od ovog, materijalnog sveta. To je božanska tvar i u ukoliko ne meditirate i ne izbegavate da sami trujete svoje telo, nećete biti u stanju da ga pravilno napajate energijom i vodite dug, zdrav život. Na vašoj planeti postoje mali broj ljudi koji žive 130—140 godina, i vaši naučnici ih stalno podvrgavaju analizama ne bi li utvrdili zbog čega su tako dugovečni. Nije čudno što su to upravo ljudi koji naporno rade, jedu jednostavnu hranu, piju čistu vodu i ne unose u svoje telo otrove kakve donosi zapadni, tehnološki način života.

To ne znači da nauka ne donosi ništa dobro. Međutim, to znači da nauka nikada ne može nadomestiti božju energiju i božanski životni plan. Uloga medicine na ovoj planeti ranije je bila da uravnotežava energiju i sprečava bolesti i propadanja. Sada, društvo i lekari čekaju dok se nešto ne dogodi i tek onda pokušavaju da reše problem koji su ljudi često sami prouzrokovali neodgovornim ponašanjem. Neki lekari počinju da uviđaju da ovo nije prava medicina i nalaze načine da ponovo, u središte pažnje, vrate preventivno lečenje. Nekolicina zapadnih lekara čak naplaćuje to što vas održavaju zdravim umesto da naplaćuju lečenje kada je bolest već nastupila. O energiji mnogo možete da naučite od istočnih naroda koji je obično bolje poznaju.
Tu energiju, koju Stvoritelj koristi kako bi napajao sveukupan život, može videti samo nekolicina vidovitih na vašoj planeti. Ti ljudi mogu videti iskre svetlosti ili boje oko ljudskog tela, ili biljaka, životinja, itd. Postojalo je vreme, pre više miliona godina, kada su svi mogli videti ta svetlosna tela ili aure oko neke osobe.

Te energije teku od tela putanjama ili putevima zvanim meridijani i vezane su za njega duhovnom ili energetskom sigurnosnom vezom koja se pričvršćuje prilikom rođenja deteta. Žalosno je što većina ljudi ne može da vidi ove čudesne božje darove. To znači da se od vas traži da samo verujete u stvari koje ste ranije mogli lično da doživite. Vi živite u izgubljenom svetu, a vaša planeta je u stanju duboke amnezije, uspavana milionima godina tame i negativnosti. Kada biste mogli da upotrebite šesto čulo, kako ga vi zovete, i da vidite šta se uistinu događa, zadatak neba, da povrati vašoj duši potpuno sećanje, bio bi jednostavniji.
O ovoj životnoj energiji napisane su mnoge knjige u kojima se opisuju njene različite boje, koje ćete vi možda želeti da proučite, međutim, srebrnasto beli “zrak” je taj koji donosi sedam boja svetlosnog spektra na vaš trodimenzionalni nivo. O prirodi i moći ovog zraka se malo zna, međutim, Srebrni zrak je nedavno progovorio čovečanstvu i mnogi na Zemlji će sada saznati za njegov isceliteljski značaj.

Energija Stvoritelja, ta čudesna supstanca se povremeno gotovo preliva u svim duginim bojama, dok teče oko tela, ulazi i izlazi iz vaših pora, šireći se oko vas na udaljenosti od jedne stope ili više, zavisno od stanja vašeg zdravlja. Dok meditirate i vizualizujete energiju koja obrazuje široko polje snage oko vas, to se događa po obrascu koji vi postavljate. Možete uvlačiti u sebe velike količine Božije energije, šireći sopstveno polje energije za mnogo stopa u svim pravcima.
Zbog toga je meditacija toliko značajna u vašem svakodnevnom životu. Tokom meditacije vi ne samo da služite vaše unutrašnje vodstvo, već, takođe možete povećati i ojačati vaše polje energije, što je naročito važno u periodima kada ste izloženi stresu i naporu. Što je polje energije oko vašeg tela šire ili bolje uravnoteženo, to se bolje osećate i lakše živite. Mnogo puta smo vam rekli da želimo da budete srećni! Verujte u to. Održavajući energiju na visokom nivou, vi boravite u sjajnom svetlosnom izrazu onoga što uistinu jeste.

Zapamtite, međutim, da ste vi taj koji mora privući i zadržati božju energiju. Osećanja ljutnje, potištenosti i krivice sužavaju i slabe polje vaše energije, usled čega postajete podložni negativnim uticajima drugih. Poput rezervoara bez goriva, toliko ćete se isprazniti da će telesne ćelije postati podložne bolesti i propadanju. Premda telo poseduje izvesnu energiju zasnovanu na biohemijskoj prirodi svog zemaljskog oblika, izvor vaše duševne i duhovne prirode je energija Stvoritelja, koja je nešto sasvim drugo. Upravo zbog toga što većina ljudi ne može videti energiju, zapadate u probleme na vašoj planeti. Mnoga čudesna duhovna svetlosna bića pokušavaju da vam pomognu, a vi ih pri tome ne možete ni videti. Takođe ne možete videti polja energije koja poseduju ljudska bića poput vas. Da li ste, kada smo već kod toga, ikada videli božansku energiju i svetlost oko vašeg fizičkog tela?

U budućnosti, ljudi će se prepoznavati po boji, sjaju i lepoti svojih aura. Aura pokazuje istinsku prirodu jedne osobe i mnogo tačnije nego fizičko telo otkriva njene ciljeve, vrednosti i namere.
U “Novom Dobu” o ljudima će se znati ko su i šta su. Teže će im biti da se pretvaraju, jer će oni koji vide energiju lako uočavati ljude od poverenja i lažove. Pa ipak, dok ne dobijete sposobnost da vidite energiju sopstvenim telesnim očima, ipak možete osetiti, naslutiti ili jednostavno znati nešto, zar ne?

Te slutnje ili delići intuitivnih informacija, potiču od vašeg unutrašnjeg vodstva koje vam govori šta se vidi, oseća ili doživljava u auri druge osobe. Divno je biti u prisustvu nekih osoba čak i kada ćute, za razliku od drugih koji ne emituju prijatnu energiju. U susretu sa nekom osobom, kada ste u grupi, možete osetiti preplitanje informacija energetskih polja. Polja energije drugih ljudi su njihove vizit-karte, ukoliko ste prijemčivi za njih. Zar niste nekad rekli: "Džon ima puno energije", ili "Danas uopšte nemam energije", ili "Meri odiše negativnom energijom, depresivno je biti u njenom društvu"?
Vi osećate i znate neke stvari čak i kada ih ne možete videti. Taj deo vašeg znanja podržavamo i podstičemo u ovom Dobu Buđenja.

Važno je da svakog dana posvetite izvesno vreme molitvi ili meditaciji ili kontemplaciji, ne samo da biste čuli unutrašnje vodstvo, već i da biste svoje telo snabdeli većom energijom i održali ga u vašem prstenu svetlosne vibracije. Što je energija veća, to je vaš sjaj jači i verovatnije je da će vaše telo presti kao dobro naštelovani motor automobila. Energija je ključ srećnog i prijatnog života. Energija je zdravlje. One kojima nedostaje energija, često muče najrazličitije tegobe, bolesti i na kraju smrt. Jer, ukoliko su delovi tela zloupotrebljavani iznutra, uticajem negativnog načina mišljenja na ćelije, propadanje postaje brže od priliva energije i duša na kraju rešava da napusti telo u kome je živela.

To napuštanje izvora energije je smrt za telo. Imajte na umu da "vi od duše" i "vi od Stvoritelja" niste time ništa izgubili, jer se energija vraća svojim višim sferama, ili nebeskom domu, radi novih iskustava. To je ciklus koji je isplaniran davno, kada su vaša duhovna tela došla kao Čuvari Zemlje i napustila sećanje na Boga radi života u fizičkoj gustini vibracija smrti.
Dobro zapamtite daje vaše pravo "ja" neuništivo i da je pojava, koju na Zemlji nazivate smrt, jednostavno oslobađanje i vraćanje životne energije sa privremenog puta u svoju višu postojbinu. Smrt je prelaz iz jednog stanja u drugo. Kada je jednom razjašnjen ovaj ciklus dolazaka i odlazaka, lakše je shvatiti smrt. Ukoliko ste ikada putovali od jedne do druge kuće, od jednog do drugog grada, možete shvatiti smrt. Krećete iz jednog u drugo mesto, potom se vraćate ili stalno idete dalje. Poput putovanja, život je samo poglavlje knjige čiji je naslov "vreme na Zemlji". To nije cela knjiga. Ona, međutim, ima svog autora, tu suštinsku snagu koja piše knjigu, a to je vaše Ja ili vaša duša.

“To je kao da ste napisali dramu, scenario za televizijsku seriju ili film, a zatim zaboravili da ste to učinili i otišli u pozorište da igrate glavnu ulogu u drami”.
Pošto su vaše posete Zemlji danas toliko kratke, pozivamo vas da vodite brigu o telu koje imate, ma koje da je ono veličine, oblika ili boje. Ono je vaša karta za životno iskustvo, vaš pasoš za stranu zemlju u koju ćete otići iz svog doma ili sa nebesa. Neka vam taj put bude vredan truda. Pobrinite se da vaše telo bude bezbedno i zdravo koliko god možete, dok činite dela ljubavi na ovoj planeti. Ali znajte da ste vi više od tela i koristite ga kao što biste koristili dobar, skup avion. Sipajte mu gorivo, održavajte ga i, ako je potrebno, popravljajte. Kao pilot svog iskustva treba ozbiljno i predano da preuzmete te odgovornosti. Čovek ne treba da obožava telo, već da ga mudro koristi dok ne postane neupotrebljivo, a zatim se duša vraća kući kako bi potražila naredni horizont.

Iskusili ste telesni život, disanje, delovanje i doživeli zbivanja na Zemlji, međutim, većina ljudi ne veruju da su već iskusili i smrt. Za većinu ljudi smrt je nešto potpuno strano, što je interesantno s obzirom da već provodite jednu trećinu ili jednu četvrtinu vremena na Zemlji spavajući ili dremajući. A san je napuštanje svakodnevne svesti i vraćanje na duševni nivo predviđen za druge zadatke učenja i životna iskustva na višem, čistijem nivou. Dakle, ukoliko ste ikada spavali već znate šta je to "smrt u malom", premda možda niste o tome razmišljali na takav način.

Naučnici, nažalost, obično ne objašnjavaju san kao stanje svesti o kome duša deluje na višem nivou. Veliki deo čovečanstva otuda misli da ne zna ništa o smrti. Čudno je što se to događa na Zemlji, ali naša namera je da barem vi saznate istinu kako se ne bi plašili. Smrt je stanje u kome napuštate telesni nivo, ali nastavljate da živite i funkcionišete u drugim sferama. Vi već znate kako da napustite telo premda se toga ne sećate. Zar se ne vraćate u stvarnost uvek posle nesvesti, dremeža ili sna?
Kada se ne bi vratili iz prirodnog sna nastavili biste da postojite u svetu vašeg pravog stanja, u domu vaše duše, u domu istine i izvesnosti. Zbog čega se onda svi boje smrti? Smrt je samo prelazak vašeg postojanja, života i životne snage u korisnije, prijatnije i plodonosnije stanje. Jedina razlika između sna i smrti suštinski je u tome što se tokom sna vaša magnetska nit kojom energija teče i održava vašu telesnu mašinu, ne prekida, dok se prilikom smrti ta nit ili put energije potpuno prekida. Kada se to dogodi, prelazite iz jedne dimenzije ili gustine vibracija u drugu, idući sve više i više u istinsku stvarnost života.

Najjednostavnije objašnjenje je da je smrt neka vrsta postepenog vraćanja duše iz fizičkog u njeno pravo duhovno stanje.
Ukoliko su vibracije i priroda ljubavi pojedinca na visokom nivou, ta promena može odvesti dušu u sjajan nebeski svet.
Ili, za one koji nisu odabrali Boga, to može biti nastavak nevolja izazvanih zemaljskim uverenjima i negativnim ponašanjem, ukratko, bolno mesto. Znajte da su vaša svest o brizi za sve životne oblike, vaša želja za mirom i ljubav prema Bogu, ključevi za ulazak u kosmičku Zemlju Hrista ili Svetlosti.

Šta se događa sa telom i njegovim višim JA, odnosno dušom, u trenutku smrti? Data su mnoga pogrešna objašnjenja iskustva zvanog smrt. Objasnićemo ovaj proces polazeći od najjednostavnijih stvari, kako biste ga što bolje shvatili.
Većini ljudi na planeti Zemlji smrt donosi tugu, jer očekuju da će nešto izgubiti. Ipak, kada istinski shvatite smrt videćete daje ona dobitak. Smrt je okružena najvećim izazovima i najteže ju je prihvatiti od svega što čini vaš zemaljski život. Međutim, to će se promeniti kada bude završeno Doba Buđenja tokom koga će mnogi možda umreti i preći u više svetove, u stvarnost koja je više ispunjena ljubavlju. Znate da mnoge kulture imaju rituale i pogrebne ceremonije, vezane za taj proces zvani smrt, čija je svrha da živi odaju poštu duši koja odlazi, da pruže podršku ožalošćenim i da se mole za bezbedan odlazak pokojnika u više dimenzije. Da li ste ikada prisustvovali takvom događaju? Kako ste se osećali?

Na Zemlji ima onih koji sumnjaju da se život nastavlja posle smrti tela i koji očekuju da će smrt biti njihov konačni kraj. Ima onih koji veruju daje smrt nešto nepoznato što se ni na koji način ne može razumeti i otuda očekuju zastrašujuće iskustvo. Žalosno je što neki ljudi daju prednost ovakvim pretpostavkama, jer su one neistinite, a mi iz viših svetova tražimo da ne verujete ni u jednu od njih.
Zbog tih primitivnih stavova o životu i smrti, vaša planeta je u mraku nerazumevanja, koje su njene najznačajnije aktivnosti ili događaji. Budite sigurni da se život nastavlja. Namera Stvoritelja je da postanete svesni istine o smrti i daje smestite u okvire koji će vam pružiti utehu i elastičnost u sadašnjim stavovima. Jer, na planeti će možda biti događaja u kojima će smrt biti posetilac koga treba razumeti, a ne poricati ili strahovati od njega.

Želimo da jasno shvatite da će se život koji vam je dat na početku, prilikom stvaranja duša ili duhovnih energija, nastaviti i bez tela. Usmeravajući vaše mišljenje, želimo da vas uverimo da smrt nije nešto proizvoljno i daje svaka duša imala razloga što je odabrala određenu vrstu, vreme i mesto smrti. Želimo da vam pokažemo da vaš identitet daleko nadilazi ovo telo u kome trenutno prebivate.

Pročitajte ponovo ovaj deo o smrti i o tome šta je smrt, dok ne počnete da shvatate kakve su vas zablude, strahovi i osećanja krivice opterećivali u vezi sa procesom života i smrti. Odbacivanjem lažnih informacija i prihvatanjem ovih opštijih smernica steći ćete znanje koje donosi spokoj, s kojim ćete uvek biti bezbedni ma šta da se dogodi vama ili oko vas u životima drugih ljudi.
Bez obzira na to što ste možda verovali, smrt ne postoji. Smrt je prag koji treba preći. A kada dođe trenutak smrti, možete mu se prepustiti i reći
"Predajem se tvojoj volji Stvoritelju. Povedi me nazad na moj najviši nivo".

- nasatavak sledi -

http://www.joschua.biz/
_________________
Jednom se živi, ali večno...
 Nazad na vrh »
Pogledaj profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Vesna
Glavni urednik


Pridružio: 08 Jan 2008
Poruke: 4177
Lokacija: Beograd

 Poruka Poslao: 29 Dec, 2008 02:55 am    Naslov:
Odgovoriti sa citatom

...

ŠTA JE ŽIVOT, ŠTA JE SMRT / II deo


Kada budete znali da je smrt prag u čudesan svet, u veću svetlost i mogućnost da steknete nova životna iskustva stvaranja, radosti i učenja, moći ćete da se opustite i da istinski živite.
Jednim delićem srca još uvek se sećate ove istine, i zato dopustite da to sećanje i izvučemo na površinu vaše svesti. Kada budete mogli da poverujete da je smrt pozitivno iskustvo, počećete istinski da živite i da sa pouzdanjem prilazite svakom događaju. Nadamo se da ćete danas početi da napuštate lažna uverenja o životu i smrti i da primate istinski mir i radost koje zaslužujete.

Kada nastupi fizička smrt, duša napušta telo. Životna struja gubi svoja aktivna energetska obeležja, aura nestaje i telo postaje mrtav ili neaktivan organizam ili mašina. Da objasnimo.
Hemijske supstance tela održavaju se obično još šest do osam sati, dok duša konačno ne odluči da napusti telo. U mnogim slučajevima duša napušta telo u ovom roku, tako da nije potrebno da se hemijske supstance duže zadržavaju u telu. Bilo je slučajeva kada je duši bilo ostavljeno 14 sati da donese odluku o napuštanju planete, ili retko, čak 18 sati. Ovo se, međutim, ne preporučuje zbog promena koje u tom periodu nastupaju u tkivu ili telu.

Kada se približi trenutak smrti, ocenjuje se čitav protekli život. Ukoliko život na Zemlji treba da se nastavi, duša posle razmišljanja postupa na drugačiji način, jer je u tom trenutku dobila određena obaveštenja i zadatke koje treba da ispuni. Ona se otuda vraća ispunjena pouzdanjem i sa jasnim ciljem. Ukoliko život ne treba da se nastavi, nastupa fizička smrt.
Proces fizičke smrti je završen kada duša napusti telo, kada energija prestane da teče, a telo se ohladi. Svako ko posmatra to telo ili se nalazi pored njega, svestan je njegove beživotnosti. Poput automobila bez akumulatora ono se više ne može koristiti za prevoz. Za dušu koja odlazi više nije važno šta se posle toga događa sa telom. O tome odlučuju običaji i želje porodice i prijatelja koji su na Zemlji bili vezani za preminulog.

Sve molitve i molbe živih treba da se odnose na bezbedan put duše i prekidanje veza sa zemaljskim nivoom. Prekidanje tih veza je od presudnog značaja, jer duša posle toga prolazi kroz period preispitivanja. Ona zajedno sa grupom zaduženom za to razmatra i procenjuje godine svog zemaljskog postojanja. Ukoliko za to postoji velika potreba, ona se može odmah vratiti na Zemlju, bilo novim rođenjem ili useljavanjem u neko raspoloživo telo, ali to je retkost. Obično postoji period odmora.
Najčešće to preispitivanje i vrednovanje počinje tek tri dana pošto je nastupila smrt. Duši se stavlja na raspolaganje taj tok da se oprosti ili dovrši nezavršene poslove i dužnosti na zemaljskom nivou.

Duše koje posle tri dana, ili ranije ako je potrebno, ne prekinu veze sa Zemljom, stvaraju teškoće sebi i onima koji su im bili bliski na planeti. Promene se moraju prihvatiti. Shvatamo da postoji emotivan bol vezan za vaše postojanje na Zemlji, naročito prilikom smrti voljene osobe, međutim, mi nastojimo da vam pošaljemo nove osobe i zadamo nove aktivnosti koje će ispuniti nastalu prazninu. Želimo da budete srećni.

Ne dopustite da vam tuga postane kamen oko vrata. Odajte poštu mrtvima, ali poštujte i sebe. Tugujte, a zatim se oslobodite tuge. Verovanje da morate oplakivati preminulog čitavih godinu dana ili duže, nije ispravno. Ukoliko ima ispravan stav o istinskoj prirodi života i smrti, čovek može ponovo uživati u životu posle otprilike tri meseca. Verovanje da ne možete ili ne želite da živite bez neke osobe zarobljava vas u stanje bola. Bol proizilazi iz vezanosti za nekoga. Vezujete se za nekog zato što očekujete da vam donese radost, zadovolji vaše potrebe i da vrednost vašem životu. Nema ničeg lošeg u ljubavi i deljenju života s nekim. Međutim, ukoliko vaša sreća i ispunjavanje potreba u potpunosti zavisi od drugih, posle njihove smrti nastupiće bol. Odnosi sa drugima su prirodni, neophodni i čine najznačajniji deo postojanja na zemaljskom nivou. Međutim, vi trošite previše vremena na oplakivanje voljenih, pošto se jednom okonča vaš odnos sa njima. Time unapred onemogućavate nova iskustva i odbacujete mogućnosti koje donosi budućnost. Osećanja vam postaju neuravnotežena i kao posledica toga možete postati žrtva potištenosti i beskrajne ciklične tuge. To je nerazborito i izuzetno bolno.

Ma koliko vam to moglo izgledati čudno, Zemlja je stvorena da bude istinski raj. Namera nikada nije bila da ona bude puna bola i patnje za svoje stanovnike. Ukoliko vam je život ispunjen bolom i patnjom, možda ćete želeti da preispitate način mišljenja koji vas dovodi u takvo starije. Da, postoje lekcije koje treba naučiti, ali se to može učiniti s lakoćom i bez tegoba koje stvara osećanje krivice. Bol u stvari znači da naopako koristite svoju emotivnu prirodu koja vam je data da poštujete Boga, planetu i sve oblike života. Sa tugom posmatramo bića na Zemlji koja se godinama prepuštaju bolu umesto da se otvore za osećanja radosti i sklada. Ove istine o životu saopštavamo kako bismo pomogli čovečanstvu i odgovorili na očajničke pozive za pomoć i olakšanje koje nam ono upućuje. Nažalost, ljudi to retko koriste. Retko slušaju savete. Za mnoge, emotivni nesklad nikada ne biva rešen. Zbog toga se javlja potreba da se život na Zemlji ponavlja.

Međutim, u Doba Buđenja, svaka duša na planeti će imati priliku da čuje unutrašnji glas koji će joj govoriti o cilju Stvoritelja i odgovornosti svake duše, pojedinačnoj i kolektivnoj, da stvara mir koji je osnova radosti i otklanjanja bola.
Bol koji osećate je posledica toga što niste posvećeni miru. Ispitajte uzrok tome i promenite ga. To je vaš sadašnji zadatak. Zatim pustite da na planeti zavlada mir i poštovanje prema svim oblicima života i pošaljite poziv pun ljubavi Tvorcu. Vreme je za plemenite misli i čudesna iskustva. Koliko su se samo vaši životi odvojili od prvobitnog plana! Bez odlaganja prihvatite da postoji nešto lepše. Posvetite svoj život miru i ljubavi, što se i očekuje od vas kao stanovnika Zemlje.
Zemlja je škola u kojoj se uči ljubav prema Stvoritelju, briga o planeti i životu na njoj i poštovanje drugih koji žive zajedno sa vama na ovom svemirskom brodu slobodne volje.

Ljubav nije posesivnost i vezanost. Ljubav se daje slobodno, bez onoga što vi nazivate "davanje za uzvrat" i očekivanja.
Život na Zemlji počinje spuštanjem duševne energije u trodimenzionalni svet radi tih velikih pouka iz ljubavi i služenja. Sve one su vezane za pravilo, koje ste mnogo puta čuli, izrečeno na mnogo načina,
"voli bližnjeg svog! Čini drugima ono što bi želeo da drugi čine tebi".

Ove pouke su na svaki način vaše osnovne moralne smernice. Kada se život živi tako da izražava bezuslovnu ljubav, postiže se viši nivo svesti i duša raste, cveta i gradi put energije ka još višim nivoima na kojima je ljubav plemenitija, a njen izraz sjajniji.
Naravno, telo je veoma ograničeno za energetske vibracije i umanjuje vašu sposobnost direktnog doživljavanja svetlosti i čiste ljubavi. Pošto je vaše telo posuda koja nosi posledice vašeg mišljenja i osećanja, ono je dokaz pobede duha nad materijom. Telo stalno pokazuje šta mislite, vrednuje i ocenjuje vaš razum i izraz ljubavi. Pogrešno je razmišljati o njemu na drugačiji način.

Telo vam saopštava u kakvom ste stanju. Zbog toga su upotreba droga, alkohola i drugih štetnih tvari opasni. Oni zamagljuju vašu dušu i um, i donose bol i patnju, čije uzroke i posledice ne shvatamo. Morate naučiti nešto o ljubavi, čak i kada je to samo poštovanje i ljubav prema telu koje vam je povereno na brigu u ovom životu. Oni koji zloupotrebljavaju telo moraju biti spremni da iskuse bol i patnju koji prate postupke lišene ljubavi.

Da ponovimo ono što je rečeno, telesni život je vreme i mesto na kome živite ne sećajući se gde ste proveli drugu četvrtinu ili trećinu vašeg vremena. Za većinu ljudi to je zemlja zaborava. Iskoristite zato svoje snove ili pitajte tokom meditacije šta se sa vama dešava na drugom mestu, u toj zemlji odmora koja je vaš istinski dom, daleko od života na Zemlji. Tražite da sanjate, da se setite i razumete. Tokom meditacije, približite se izvoru tog drugog, istinskog identiteta i ponesite deo njega u fizički svet.

Taj veo ili zastor između onoga što izgleda stvarno i onoga što jeste stvarnost nalikuje na dramu, televizijsku emisiju ili film. Dok ste ovde, vi ste na pozornici u ulozi učenika. Kada dođe vreme da napustite pozorište i odete kući, jednostavno odlazite znajući daje predstava koja ima određeno trajanje, završena. Neka i smrt bude takva. Prihvatite da je vaša svest najbolje iskorišćena u višim dimenzijama, kada duša koja poseduje veće znanje prekine vezu sa Zemljom. Neka vaše preminulo telo počiva u miru. Dopustite da ponovo zavlada istina o vašoj višoj svrsi i znanju. Vi niste samo telo. Koristite ga ispravno i uz poštovanje, ali ga nemojte obožavati ukoliko ne želite da iskusite bol koji će takav stav prouzrokovati.

Kada vaš put na Zemlji postane potpuno i vredno iskustvo tokom koga ste mnogo naučili, a model ljubavi bude potpunije shvaćen i proširen, vaša avantura u nižem životu će biti završena. Ne činite ništa kako biste ubrzali prirodni razvoj procesa zvanog smrt. Ne pokušavajte da izmenite nacrt duhovne drame vaše duše u kojoj ste pristali da igrate. Ne zloupotrebljavajte telo, um ili osećanja. Neka ovo bude vaša smernica i život će vam doneti veliku radost i ispunjenje. Zašto bi zanemarili ili zloupotrebili svoju priliku? Zašto da izgubite poštovanje koje donosi dobro obavljeni posao?

Za prosečnog, "dobrog građanina", smrt je samo nastavak životnog procesa u kome se životna interesovanja i sklonosti prenose dalje. Ukoliko je vaš život bio uravnotežen, ukoliko ste pružali ljubav i brižno služili svetu, ni vi nećete osetiti veliku razliku. Preporuke iz vašeg života na Zemlji stižu mnogo pre nego što nastupi smrt, zar ne? Jer, tokom čitavog zemaljskog života dolazili ste "na drugu stranu" tokom sna.

Smrt je automatski i gotovo trenutni ulazak u veću sferu učenja, rasta i služenja sa kojom ste već dobro upoznati. Posle toga jednostavno ćete živeti na tom višem nivou svrhe, radosti i razumevanja. Ipak, dok ste ovde, Zemlja je otadžbina o kojoj treba da brinete i kojoj treba da služite. Postupajte prema svemu što je živo s poštovanjem. Živite što miroljubivije možete i pomozite drugima da žive u miru. Razlog vaše posete Zemlji je da volite planetu, sve što je živo, uključujući životinje, biljke, drveće, cveće, ptice, morska stvorenja, drago kamenje, minerale, pa čak i stene. Sve je to u davna vremena zamišljeno radi vašeg uživanja i isceljenja i povereno vam da se o tome brinete.

Mudro ispunite misiju kako bi sačuvali samopoštovanje i osećanje sopstvene vrednosti. Dopustite da vas vodi vaša velika duša, tako što ćete svakog dana odrediti vreme za slušanje koje će vam pomoći da se stalno sećate koja je svrha vašeg puta i radost vašeg srca. Kada se svakodnevno budete sjedinjavali sa vašim višim Ja koje je izraz Stvoritelja, prestaćete da razmišljate o smrti kao o nečem pogubnom i moći ćete da pomognete drugima da savladaju svoj strah ili čak užas od smrti.
Smrt nije odlazak u nepoznato, niti iznenadni gubitak mogućnosti doživljavanja i radovanja. Većina ljudi misli da je to tako zbog svog instinkta za samoodržanjem. Gotovo svi vi na Zemlji živite u stalnom strahu da ćete biti uništeni na neki način i odvojeni od onoga što vam je poznato i što volite. Prihvatite da Svemirom vlada čvrst i siguran zakon i da ste vi deo procesa koji se odvija u njemu.
Verujte u to i bićete spokojni. Kada u trenutku svoje prirodne smrti budete mogli istinski da kažete:
"Bože, povedi me u moje više postojanje radi mira i radosti", moći ćete lako da se prepustite povratku iz materijalnog tela u svet uzvišenosti i sjaja. Imajte poverenja u tu svetlost i energiju zbog kojih vaš sunčev sistem i galaksija rastu i šire se.
Onim što nazivate smrt, nećete izgubiti ništa od suštinske vrednosti. Zaista nema razloga za strah. Znajte ovo, i bićete spokojni.

Znajte to, i vaš život će biti bogat.
Upitajte svoje više Ja da li je ovo istina za vas.

http://www.joschua.biz/
_________________
Jednom se živi, ali večno...
 Nazad na vrh »
Pogledaj profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Analeta
Duhovni učitelj


Pridružio: 21 Okt 2008
Poruke: 2717

 Poruka Poslao: 18 Jan, 2009 22:05 pm    Naslov:
Odgovoriti sa citatom

"SEME KOSMIČKOG ZNANJA"


"... Smrt je posledica odluke vaše duše, kao i prestanka energetskih i drugih tokova kroz telo. Na putu duše kroz čakre i dimenzije, vrši se procena života i ispunjenja životnih zadataka. Za to vreme se donosi i odluka o eventualnom nastavku života, samo u slučaju da posuda za dušu nije previše oštećena. Onaj koji umire ima utisak da mu se život ponovo ubrzano odigrava pred očima i da putuje kroz tunel prema svetlosti. Samrtnik treba svima sve da oprosti, a sa mirom, poverenjem i ljubavlju da preda dušu Bogu.


Duši koja napušta telo može se pomoći dobrim mislima, osećanjima i željama. Tako|e, treba joj dati oprost za sve što nije bilo u skladu sa Božjim zakonima ili vama po volji. Pored onoga koji umire, treba da budete sa ljubavlju u srcu i bez straha (od smrti). Pokojniku sa ljubavlju i poštovanjem treba reći, srećan put, hvala i neka ti Bog pomogne. Tako|e, treba reći: - radosni smo i nudimo ti slobodu. Svetlo treba da je prigušeno, a ukoliko ima muzike, pesme, plača ili razgovora - sve treba da je veoma tiho.


Paljenje sveća uz postelju pokojnika ima višestruki značaj i simboliku. Dušu treba da podseti - da odabere put ka svetlu. U fizičkom svetu, sveća deluje kao jonizator i menja vibracije u svojoj blizini, pa se duši olakšava put. Za otvaranje astralnih prolaza, koriste se i odre|ene zvučne vibracije. Na Tibetu su to zvuci bubnjeva, kod nekih plemena ples i muzika odre|enog ritma, dok je u Srbiji, na primer, taj osnovni vibracioni napev izobličen u naricanje.


Smisao celivanja pokojnika je u tome, što mu se, pored opraštanja i pozdrava mislima (obavijenih ljubavlju), pomaže pri prelasku na sledeći nivo egzistencije.


Suze i tuga smetaju i pokojniku i onima koji tuguju.
Duša pokojnika je još izvesno vreme vezana za zemaljsku ravan. Za to vreme ona obnavlja sećanje, kako na doga|aje svog boravka na Zemlji, tako i na osećanja u vezi svega što je doživela.


U toku prvih četrdeset dana razlaže se aurični omotač, a hemijski i biohemijski procesi počinju da deluju na transformaciju tela.
Vrlo je važno da je duša imala svesnu vezu sa svojim vodičem, svojim višim ja, an|elom čuvarom. Tada je svesna šta se doga|a, pa lakše prihvata i bolje razume savete i uputstva.


Duša će svoje vodiče videti u obliku religijskih figura, koje voli, prihvata i poznaje, ili, u nekom drugom, za nju prihvatljivom obliku. Duša, posle smrti tela, odlazi tamo gde sama želi, u ambijent koji je izabrala - stvorila kroz svoje misli, osećanja i snove.


Vaše verovanje će vas odvesti me|u An|ele ili Demone, u Raj ili Pakao.
Kao što se u času smrti prekida energetsko "srebrno" uže koje spaja dušu sa fizičkim telom, tako se prekidaju i me|usobne veze izme|u ostalih nefizičkih tela. Svetlosno telo prestaje da prima i odaje energiju nižim telima.


Proces skupljanja prečišćenog znanja, ljubavi i iskustva je završen i ovo telo, menja svoju ulogu i način funkcionisanja i dobija novo mesto i nov zadatak - postaje trajna živa ćelija Ujedinjenog svetlosnog tela..."
 Nazad na vrh »
Pogledaj profil korisnika Pošalji privatnu poruku Pošalji email
Prikaži poruke iz poslednjih:   
www.OBJAVE.com forum » MOJ DUHOVNI PUT
Ovaj forum je zaključan i ne možete pisati, odgovoriti ili menjati teme   Ovaj forum je zaključan i ne možete menjati teme ili odgovarati Sva vremena su GMT + 1 sat
Idi na stranu
1, 2, 3  Sledeci
Strana 1 od 3

 
Skoči na:  
Ne možete pisati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete menjati vaše poruke u ovom forumu
Ne možete brisati vaše poruke u ovom forumu
Ne možete glasati u ovom forumu

Neke srodne teme
 Teme   Odgovori   Autor   Pogledano   Poslednja poruka 
Nema novih poruka VAŠE KRITIKE 42 adminfob 33405 01 Maj, 2011 08:43 am
Nosferatu Pogledaj zadnje poruke
Nema novih poruka VAŠE SUGESTIJE 105 adminfob 90522 26 Mar, 2011 01:56 am
Jazz08 Pogledaj zadnje poruke
Nema novih poruka Interval ne-vremena 4 adminfob 42463 03 Jun, 2010 23:13 pm
zvoncica Pogledaj zadnje poruke
Nema novih poruka FONTANA MLADOSTI - Tibetanske vežbe za podmlađivanje 19 adminfob 34265 25 Maj, 2010 09:17 am
filip Pogledaj zadnje poruke
Nema novih poruka TRAGANJE ZA ISTINOM 32 plavizrak 29604 07 Sep, 2009 04:30 am
Vesna Pogledaj zadnje poruke
Nema novih poruka Tvorac i zemlja 2 adminfob 42816 11 Maj, 2008 23:06 pm
Vesna Pogledaj zadnje poruke
Nema novih poruka ŽENA TELE BELOG BUFALA 1 adminfob 25659 13 Jan, 2008 00:10 am
adminfob Pogledaj zadnje poruke
 
 
Home | Add to Favorites | Mapa sajta
 
 




Solaris 1.11 phpBB theme/template © 2003 - 2005 Jakob Persson (readme)(forumthemes/bbstyles)

Powered by phpBB © 2001, 2002 phpBB Group
Prevod by CyberCom