ŠPAROGE
U ovo doba godine kretali smo put didovog polja. Pet kilometara tamo, pet vamo. Taj put kojim smo onako grupno prolazili, bija je staza šparoga, omeđen sa obe strane suhozidom. Svakih pola metra onaj bodljikavi grm, ispod suhozida. Uzbuđenje, traženje, prčkanje. I šparoge. Hodali smo, brali, pričali, smijali se, svađali se. Takav je bija taj dil moje šibenske familije, bučan, glasan, toliko glasan da mi zvukovi još uvik odzvanjaju u glavi i neće nikada ni prestati. Ti glasovi su oni koje slijedim kad mi se biži u slutnje, daljine, u ditinjstvo.
Doma smo se vraćali sa punim kesama šparoga i onda je dolazija najlipši dil - baba bi skuvala naramak jaja utvrdo, lešala šparoge, zalila ujem, kvasinom, posolila. Oko stola bi nas uvik bilo najmanje desetak. Točavalo se kruv, kralo se šparoge sa tuđeg pjata, kontreštavalo, vikalo. Dida, onako mršav i suv, sidija bi u kantunu sa svojin španjuleton i zajebava u svom stilu. Baba, velika, debela, moćna, pokušavala napravit reda za stolom, bezuspješno. Smijala se didovin dobacivanjima, parili su zajubjeni a već su odavno iza sebe ostavili zlatni pir.
Odnekud bi se stali pojavljivat i ostali članovi familije - jedan tetak koji je uvik ulazija u kuću ka da provaljuje. Još s vrata bi sta vikat da najavi svoj dolazak. Pa drugi tetak i teta, i svi oni sa svojon dicon, mojim rođacima. Kužina je postajala premala, a uvik smo svi stali. Smija za iljadu godina sriće. U neku uru bi nas dicu potrpalo u krevete a ja san, sićan se, uvik žalila šta se čarolija prekida. Nastojala san šta brže zaspat da mi nastavak šta prije dođe. Zaspala bi omamljena mirisom i okusom šparoga, šibenskog kamena, didovog poja, a probudila bi se još uvik gladna svega toga. I onda sve isponova.
Jedno jutro san se probudila a više nikoga nije bilo.
Kuća je utihnula. Šparoge ko zna ko sad bere. Baba i dida su nastavili svoju jubavnu priču u nekoj drugoj dimenziji. Rođaci i rodice na svim stranama svita.
Ništa nisan mogla zadržat. Ništa, osim smija.
Moj smij je epitaf životu kakav bi triba bit, i kakav je jedan put i bija. Smij u čast moga dide koji je odsmija cili svoj život i sve nevoje, ratove i gladi. Smij kao fetiš, i oda jubavi.
Smij, nad pijaton šparoga u neka davna, mirisna šibenska prolića."
Boba Đ.