AJDE U KUT (Damir Duplančić) Ka mali zna san ka i svi radit vragolije koji put, a roditelji bi me onda poslali u kut. Na pet deset minuti, da shvatin, da se oladin. Pa bi mi bilo dosadno! Ali shvatija bi da život nije baš sve po mojoj volji i posli bi bija pinkicu bolji. Onda bi opet malo zaboravija i glupost napravija. Pa bi me otac onako ljut, opet potira na pet minuti u kut. A taj kut stvarno dite zaboli, ima san ga i doma i u vrtiću i u školi. Kazna je bila pravedna, nema šta, jer radija san svašta. Pet minuta u zidove buljiš, i onda shvatiš… di si falija, di je tu pizdarija. I posli kuta nekako bi izlazija uvik, ka pinku bolji čovik. I nakon šta se dovoljno kutova skupilo, pa na 360 zatvorilo, pristojno me odgojilo....
ova pesma me vratila u Split..nezaboravno vreme je bilo u Splitu..sa dedom..krstarenje..riba sa rostilja..vino koje tada nisam pio..prelepe dalmatinke koje sam samo mogao samo da gledam..jer sam bio klinac : ) sweet memories
ja cu definitivno da se odjavim ..hvala svima na druzenju i citaocima pozdrav!
Mala od suside je došla izvanka. Sidila je, kaže, na rivi sa društvom, a stol do njih su sidili neki Crnogorci. "Ajme kako mi nekako smišno i lipo govore ti Crnogorci!" rekla je. "Kako?" pitam je ja.
- Ne znan. Ali baš nekako lipo. Lipo ih je čut. Crnogorce i Srbe. Volin ih slušat kad pričaju.
Ona ima 19 godina. Nije nikada bila u Crnoj Gori. Niti u Srbiji. Pripada novoj, meni nerazumljivoj generaciji, ali na zvuk srpske ekavice i crnogorskog "smišnog" govora reagirala je isto onako kako smo ja, i većina mojih splitskih prijateljica, reagirale onih nekih godina, kad bi ih čule. Srbe i Crnogorce.
Nama je na primjer beogradska ekavica osamdesetih dolazila kroz muziku. Padale smo u nesvist na tu ekavicu, bila nam je nekako nježna i seksi. Kupovale smo ploče od "Idola", "Električnog Orgazma" i ostalih bendova. Samo da bi slušale, da bi uživale u mekoći tog govora. Idoli su nam bili posebni - "Devojko mala" u svakoj od nas je budila želju da postane nečija "devojka mala". Da se držimo za ruke s nekim, idemo u kino i ljubimo u mraku u zadnjem redu nekog kina. Bila su to, izgleda, poprilično romantična vremena. U našim snovima, svaki budući momak iz mašte je izgleda otprilike ka Vlada Divljan. Onako crn, i onog pomalo sjetnog pogleda ka iz filma. Otprilike ka James Dean koji ti šapuće nešto na ekavici. Samo šta nam je Vlada bija lipši. A i bija je nešto bliže, uostalom.
To šta je trideset godina posli jedna divojka mala od devetnajst godina izjavila kako joj ekavica i crnogorski "smišno" tj. lipo zvuče, znači da mi, divojke male iz onog vrimena, nismo volile Vladu i ekipu na bazi bratstva i jedinstva, nego na bazi toga da su to bili stvarno lipi zvuci. Mekani. Nježni. Drugačiji, a bliski. Uz njih smo postajale ženstvenije, koketnije, snenije.
Srca puna sna dale smo kasnije ko zna kome, svaka nekome ko je izgleda ka da nam može kupit kišu. I ljubit našu sjenku.
I oblak pod kojim stojim ja. I pod tim oblakom naivnosti, iščekivanja i ludosti, sva lica onih godina.
Vlada je otiša ranije nego šta je u redu. Pesma jednog grada, na koju se pjevuckalo i čeznulo i ljubilo u mnogim gradovima ondašnje zemlje, zastala je na čas.
Ustajem iz kuta sjećanja, i ponovo vrtim longplejku.