AŠTAVAKRA SAMHITA / GITA
Aštavakra Samhita ili Aštavakra Gita, kako ju ponekad zovu, kratka je rasprava o Advaita Vedanti,
čije se autorstvo pripisuje velikom mudracu Aštavakri. Napisana na sanskrtu, ona se sastoji od dijaloga
između Aštavakre i njegovog učenika Janake. Tko su međutim bila ova dvojica, nije poznato.
Postoji priča u Mahabharati, koja spominje Aštavakru i Janaku. Nalazi se u poglavljima od 132-34
Vanaparvana. Aštavakrini roditelji zvali su se Kahor i Sujata. Jednog dana, dok je Aštavakra još uvijek
bio u majčinoj utrobi, Kahor je sjedio pored svoje žene i recitirao vedske tekstove. Na njihovo veliko
iznenađenje, dijete u maternici odjednom je uzviknulo: "Oče, zahvaljujući tvojoj dobroti/milosti već
sam naučio sve Vede, još dok sam u maternici. Međutim žao mi je što moram reći da često griješiš dok
ih recitiraš."
Kahor se na to smrtno uvrijedi i prokle svog sina, rekavši da će se roditi s deformacija u osam dijelova
svog tijela. U skladu s tim, dijete je rođeno deformirano, i nazvano je Aštavakra, što znači
osmerostruko iskrivljen. Jednog dana, Kahor je otišao na dvor Janake da zamoli novac od kralja. Na
kraljevom dvoru živio je u to vrijeme veliki učenjak zvan Vandin, sin kralja Varune. Vandin je veoma
dobro poznavao Vede, a Kahora su pozvali da s njim raspravlja. Kahor je doživio poraz i poslan je u
dubine mora da bi ga tamo angažirali kao svećenika za učestvovanje u žrtvovanju kojeg obavlja
Varuna.
Vrijeme je prolazilo, i kad je Aštavakra bio momčić od 12 godina, načuo je o tužnom položaju svog
oca. Praćen ujakom Svetaketom, Aštavakra je otišao na dvor kralja Janake. Budući da je bio običan
dječačić, najprije mu nisu dopustili pristup, ali kad je dokazao da izvanredno poznaje Śastre, pružili su
mu srdačnu dobrodošlicu. Odmah je potražio protivnika svog oca, Vandina te je s njim započeo
raspravu. Došlo je do najneobičnije polemike, u kojoj je dječačić od 12 godina potukao izvanrednog
učenjaka s dvora kralja Janake. Zatim je spasio oca iz pandža Varune. Kahor je bio veoma zadovoljan
zbog postignuća svoga sina i poželio je skinuti s njega kletvu izrečenu još prije njegovog rođenja.
Tako je rekao Aštavakri da ode i okupa se u rijeci Samangi. Aštavakra učini tako i gle, izašao je iz
vode s potpuno ravnim udovima. No, ime mu je ostalo zauvijek.
Gledajući sve do današnjih dana, veoma je zanimljivo konstatirati da je ovo prastaro klasično djelo
Aštavakra Samhita, odigrala veoma važnu ulogu u ranom životu Swami Vivekanande. Kad se prvi put
upoznao sa Śri Ramakrishnom, bio je u veoma bliskom kontaktu sa Brahmo Samajem i nalazio se pod
utjecajem njegovih ideja i učenja. U to vrijeme nije vjerovao u Advaitu.
Ali već tokom njihovog prvog susreta, Śri Ramakrišna je duboko proniknuo u Swamijevo biće i otkrio
da je on u prvom redu monist po temperamentu, i po tome je bio jedinstven među svim ostalim
učenicima. No u to vrijeme, Swami nije bio toga baš svjestan, i prirodno, pružao je otpor svakom
monističkom učenju svog učitelja. Śri Ramakrišna je ipak našao način da prevlada ovu teškoću. Imao
je u svojoj sobi primjerak Aštavakra Samhite i često je molio Swamija da mu je čita. Nakon što bi
pročitao stih ili dva, Swami bi odbijao da nastavi. No učitelj ga je navodio da i dalje čita govoreći da
on ne insistira da ovaj prihvati njegovo učenje, već ga samo moli da mu ga čita. Na taj način ova je
knjiga veoma utjecala na njegov život. Polagao je vrlo mnogo na Advaitu i često je govorio da će ona
postati religija čovječanstva u budućnosti