4.
DAKLE, OVDE JE KLJUČAN MOMENAT SUMNJE! BEZ SUMNJE NEMA NAPRETKA U SPOZNAJNIM PROCESIMA. SUMNJA, KAO MINUS-FAZA DUALNOSTI, UPRAVO JE POKRETAČKI MEHANIZAM SPOZNAJE. To možemo naći i na mnogim mestima u vanduhovnoj literaturi, o značaju sumnje (psihologija, posebno – filozofija)...
KADA JE DUHOVNA LITERATURA U PITANJU: U VEZI SA SUMNJOM STVAR SE KOMPLIKUJE... U DUHOVNOJ LITERATURI SE KAŽE DA NAS SUMNJA – KOČI, SUMNJA SE SPOMINJE U NEGATIVNOM SMISLU. Čak i u Učenju BHS (doduše, u njemu – tek u vidu retkih naznaka, ne u smislu isključivih tumačenja)...
JER SE OBIČNO NAGLAŠAVA, POSEBNO U SVETIM KNJIGAMA ZVANIČNIH RELIGIJA (ali i u starijim duhovnim knjigama, na primer u Bhagavad Giti) – DA NE SMEMO IMATI SUMNJU PREMA DATOM DUHOVNOM UČENJU, JER ONDA NEĆEMO DUHOVNO NAPREDOVATI.
Taj stav se može razumeti: snalaženje u tananostima iluzija se od određene faze našeg Puta pokazuje kao toliko složeno, da je zahtev da se držimo određenog duhovnog učenja – jednostavno razumljiv. Međutim, spontanim razvojem mi dolazimo do toga da uviđamo, NA OSNOVU MEHANIZAMA SAMOG ŽIVOTA, NA OSNOVU ONOGA ŠTO U SEBI I OKO SEBE ZAPAŽAMO, DAKLE – UVIÐAMO SVE OVO O ČEMU SE GOVORI U OVOJ PORUCI, kako nam upravo sumnja može biti pokretački mehanizam u spoznajnim procesima.