[b]Osećate stid i krivicu. Ta emocija je stvarna, ali ono što je izaziva, a to je osuda koja kaže da ste glupi, nije stvarna; to je samo priča. Ponovo imamo akciju i reakciju.[/b] Koja je to akcija? Akcija je opažanje vašeg stanovišta, to jest opažanje vaše sopstvene osude. Kakva je reakcija? Vašu reakciju čine osećanja, a vi na laži reagujete emocionalnim otrovom.
Pokušaćemo to malo bolje da objasnimo. Zamislite da imate psa. Kao što znate, pas je samo pas, i on je savršen, zar ne? Ali šta se dešava kada zlostavljate psa? Šta ako šutnete tog psa kad god ga vidite? Uskoro će pas početi da se plaši. Videćete kako doživljava emocije. Biće besan; može pokušati da vas ugrize ili da pobegne. Da li to nešto nije u redu s njegovim osećanjima? Da li bes čini psa zlim? Ne, njegova reakcija je samo posledica zlostavljanja. Ta emocija pomaže psu da se odbrani. Ona potiče iz njegovog integriteta.
Sada zamislite psa koji živi u predivnom okruženju, medu ljudima koji ga vole i poštuju. Taj pas je najslađa životinja na svetu. Pošto ga niko ne zlostavlja, on je veran svojoj prirodi; voli sve koji ga vole. Pa, vaše fizičko telo je kao i taj pas. I ono emocionalno reaguje na isti način. Zašto osećate bes? Zato što vas je neko šutnuo, je li tako? Ali ko vas je to šutnuo? Glas u vašoj glavi, glavni lik vaše priče - ono što vi verujete da jeste.
Vi takođe opažate i svoju predstavu o savršenstvu, i verujete davi to niste, a to takođe izaziva emocionalnu reakciju. Kako se osećate kada niste u stanju da ostvarite tu predstavu? Te emocije nisu prijatne, ali je osećanje kojim odgovarate stvarno. Samo, da li je istina da morate ostvariti tu predstavu? Ne, to je laž. Ono što opažate je samo laž, u koju ste pristali da verujete. Složili ste se s njom i ona je postala deo vaše priče.
Ljudi su žrtve znanja, onoga što znaju. Ako pred nekim napravimo grešku, pokušavamo da je opravdamo tako što štitimo predstavu koju projektujemo. Kasnije, kada ostanemo sami, sećamo se onoga što se dogodilo i ponovo kažnjavamo sebe. Zašto? Zato što nam glas znanja neprestano govori šta smo uradili, sa onog istog stanovišta koje smo imali kada smo to učinili. Taj glas postaje moćan sudija i govori nam: „Pogledaj šta si uradio!" A kome on to govori? To je upravo onaj isti glas koji nas je i naterao da tako postupimo!
Glas znanja zlostavlja emocionalno telo. Ono što nije stvarno zlostavlja ono što je stvarno. Akcija je verovanje u laž; reakcija je emocionalni bol. Emocionalno telo opaža glas, reaguje na njega i napada, poput tigra. Gubimo vlast nad sobom, radimo i govorimo nešto što zapravo ne želimo. Sada se glas znanja plaši naše emocionalne reakcije; on osuđuje našu reakciju i tera nas da se stidimo sopstvenih osećanja.
Tada opažamo stid i uz pomoć znanja pokušavamo da opravdamo to osećanje, što znači da nam glas znanja objašnjava šta i osećamo. Taj glas počinje da laže o našim osećanjima, pa čak i da ih poriče. Mi opažamo taj glas, opažamo osudu, i doživljavamo novu emocionalnu reakciju. Sada osećamo i krivicu zbog te reakcije. Emocionalni bol postaje sve jači, i sada padamo u depresiju. Shvatate li kako se vrtimo ukrug? Glas znanja stvara priču o našim osećanjima, mi opažamo tu priču i pokušavamo da potisnemo osećanja. Opažanje tog potiskivanja izaziva novu emocionalnu reakciju, i uskoro poželimo da potisnemo sva svoja osećanja. „Ne bi trebalo ovako da se osećam. Kakav si ti to čovek? Zar si takav slabić? Pravi muškarci ne plaču." Pretvaramo se da ne osećamo bol. Da, mi osećamo bol, ali bol osećamo zato što stvaramo priču, opažamo tu priču i uvlačimo u nju sve više osećanja.
[b]Zbog čega osećamo mržnju? Zato što nas neko zlostavlja. Zato osećamo mržnju. Zbog čega patimo? Zato što nas nešto povređuje. Zbog toga patimo. To je normalna reakcija na povređivanje. Ali šta nas to povređuje?[/b]
Pa, sada je lako odgovoriti na to pitanje. [b]Povređuje nas glas lažova u našoj glavi koji nam govori kakvi treba da budemo, ali nismo.[/b] Mržnja, bes i ljubomora su normalne emocionalne reakcije koje potiču iz onoga što je stvarno, što znači da potiču iz našeg integriteta, a ne iz pretvaranja. Zato nema ničeg lošeg u mržnji. Ako osećamo mržnju, tu mržnju izaziva glas znanja u našoj glavi. Ta mržnja je savršeno normalna; ona predstavlja samo reakciju na naša uverenja. Ako promenimo ta uverenja, onda će se i mržnja preobraziti u ljubav. Sva naša osećanja se menjaju kada prestanemo da verujemo tom glasu, jer su osećanja posledica, a ne uzrok. Emocionalni bol je simptom zlostavljanja; taj bol nam govori da treba nešto da preduzmemo kako bismo sprečili zlostavljanje.
[b]Zašto nas ljudi zlostavljaju? Zato što im dopuštamo da nas zlostavljaju, zato što verujemo da zaslužujemo da nas zlostavljaju. Ali ako posmatramo malo dublje, videćemo da mi sebe zlostavljamo daleko više nego što nas zlostavlja ma ko drugi.[/b] Možemo kriviti druge što nas povreduju i reći: „Zlostavljali su,me kada sam bio dete", i nalaziti razna opravdanja. Ali u ovom trenutku, ko vas zlostavlja? Ako ste iskreni, otkrićete da je to uglavnom vaš sopstveni glas znanja.
[b]Svaki put kada slažemo sebe, mi zlostavljamo sebe.[/b] Svaki put kada osudimo sebe, svaki put kada odbacimo sebe, svakako ćemo doživeti emocionalnu reakciju, a ona nije prijatna! Ali opet, ako nam se ta emocionalna reakcija ne sviđa, ne treba da je potiskujemo; treba da raščistimo sa lažima koje su izazvale tu emocionalnu reakciju.
Poruka koja dolazi iz našeg integriteta je jasna. Glas našeg integriteta vrišti: „Molim te, spasi me!" To me podseća na film Isterivač đavola, o devojčici koju opseda demon. Ta mala devojčica u nama vrišti: „Pomozi mi! Opseda me glavni lik moje priče!" Bože moj - pa to je istina! Znanje opseda ljude. Opsednuti smo iskrivljenim predstavama o sebi i zato više nismo slobodni. Koliko puta ste čuli nekoga kako kaže: „Ne znam Šta će se desiti ako se pojavi moje pravo ja"? Plašimo se da će nešto izaći iz nas i sve uništiti. I znate šta? To je istina. Ako se pojavi vaše pravo ja, ono će uništiti sve laži, a to je zaista zastrašujuće.
_________________