[align=center]METODA LEČENJA OD NARKOMANIJE KOJA JE BILA NEPOŽELJNA
Kako je jedan jednostavan, jeftin i efektan ortomolekularni tretman u lečenju narkomana koji je razvijen pre trideset godina u SAD namerno ignorisan i “zaboravljen”?
Priredila:Ivona Živković
Kaže se da je narkomanija jedan od najvećih problema sa kojim se danas suočavaju mnoge države. Sami narkomani, kao i njihovi roditelji, ali i njihova deca suočevaju se sa paklenim mukama - jer ko se jednom „navuče“ na drogu do kraja života ostaje njen zavisnik. I to je mnogima dobro poznata činjenica. Za sada jedini način da se organizam „skine“ (kako to žargonski kažu narkomani) sa ovakvih opijata uključuje medicinski tretman koji je često i gore iskušenje nego nastavak konzumiranja narkotika (koji postepeno razaraju čitav organizam). Razlog je jednostavan- za „skidanje“ se najčešće koristi takođe narkotik, ali jedan poseban koji ortodoksna (ili konvencionalna) medicina koristi da bi „zavarala“ ovisnike od npr. heroina i prevela ih na medicinski narkotik - metadon. I tako se umesto da zavisi od heriona, narkoman navede da zavisi od metadona. A metadon je u legalnoj prodaji i takođe predstavlja jedan sintetički opioid (dimetilamino- difenilheptan) . Ali, „skidanje“ sa metadona je takođe teško i zapravo nemoguće. Tako problem narkomana ostaje, ali , kako to vole da kažu stručnjaci – narkoman je pod medicinskom kontrolom. O tome kako na ovoj kontrolisanoj medatonskoj narkomaniji zarađuje farmaceutska industrija, koja tako dobija svog doživotnog konzumenta, ne treba mnogo govoriti. Farmakobiznis i ovako opstaje samo zahvaljujući bolestima, a narkomanija samo još jedna veoma profitabilna bolest. Ukinuti je, ili narkomane trajno izlečiti od zavisnosti predstavljalo bi poslovnu katastrofu.
Zato je mnogim narkomanima i lekarima i danas nepoznato da je ortmolekularna medicina u SAD još sredinom sedamdsetih godina ponudila efikasan i trajni način izlečenja od skoro svih bolesti zavisnosti. Tretman je od strane visokih državnih medicinskih autoriteta odmah odbačen kao nedokazan i pre nego što su rađena bilo kakva klinička ispitivanja na nekoj od državnih klinika. Iako je fekat lečenja na maloj privatnoj klinici koja je odvaj tretman prva sprovela bio praktično 100 posto efikasan. Vremenom je ovaj jednostavan, jeftin i efektan ortomolekularni tretman namerno ignorisan i “zaboravljen” – zbog profita.
Šta je ortomolekularna medicina?
Za razliku od konvencionalne (ili alopatske) medicine koja za sve bolesti koristi patentirana farmaceutska jedinjenja (koja se u prirodi ne sjedinjavaju već samo u laboratorijama), ortomolekularna medicina se oslanja isključivo na jedinjenja koja su po prirodi sastavni deo organizma i imaju molekule iz kojih su ćelije i tkiva organizma sačinjeni. Molekuli ovakvih jedinjenja se unose (zapravo morali bi stalno da se unose) -ishranom. Naravno, pod uslovom da se čovek hrani onako kako mu nalaže život u “rajskom vrtu” gde mu je stanište. U svakom slučaju uvek se moraju unositi dovoljne količine svih minerala koje metabolizam kao proces održavanja života zahteva i vitamina kao specifičnih jedinjenja bez kojih se transporta minerala ne odvija. Tako se kao lekovi za skoro sve bolesti koriste isključivo vitamini i minerali. A oni se ne mogu patentirati i prodavati, jer ih ima u izobilju u prirodi.
Zato je ortomolekularna medicina od početka svog utemeljenja veoma omražena u očima moćnog farmaceutskog establišmenta, koji danas kotroliše ne samo najveći broj medicinskih fakulteta, Svetsku zdravstvenu orhanizaciju i medije stručne i popularne, već i bibliografiju. Tako se “Žurnal ortomolekularne medicine” koji u SAD izlazi već 38 godina uopšte ne nalazi na spisku medicinskih publikacija u američkoj Nacionalnoj biblioteci (MEDLINE). Jednostavno, za američku vladu (koju drži pod kontrolom privatni kapital ) on - ne postoji. Očito se namerno ignorišu i metode lečenja koje zagovara i sprovodi ova škola. To što iza mnogih tretmana ortomolekularne medicine stoje edukovani lekari kao i brojni izlečeni pacijenti – za državne i međunarodne medicinske autoriteta nema nikakvog značaja. Ovakav vid lečenja farmaceutskim kompanijama ne donosi veliki profit. Na žalost, iznad mnogih vlada u svetu stoji upravo ovaj moćni farmaceutski kartel.
Radi se o terapiji velikim dozama natrijum askorbata (sodijum askorbata) koji vrši potpunu detoksifikaciju organizma od raznih vrsta narkotika, kao i metadona. Askorbat je so C vitamina. O tome šta su zaista vitamini, govorićemo u jednom od narednih tekstova.
RECEPTORI OPIJATA ILI RECEPTORI ASKORBATA?
Terapiju na velikim dozma natrijum askorbata su, nezavisno jedan od drugog, razvila dva američka lekara Dr Irvin Stoun, koji je teoretski sagledao problem i dr Alfred Libi koji je praktično ovu metodu prvi počeo uspešno i da primenjuje na privatnoj klinici Santa Ana u Kaliforniji. O tome postoji i njihov rad : “Hipoaskorbemija- kvašiorkor pristup u terapiji nad uživaocima droge: Pilot studija” (Stone and Libby: "Hypoascorbemia— Kwashiorkor Approach to Drug Addiction Therapy: A Pilot Study"). Kvašiorkor je reč uzeta iz jezika plemena Kva koje živi na obalama Gane , a označava ozbiljnu neuhranjenost kod dece pre svega zbog nedostatka C vitamina (zapravo natrijum askorbata). A isti ovaj problem, kako su otkrili dr Stoun i dr Libi, imaju i narkomani.
Da bi smo shvatili kako se pomoću molekula C vitamina vrši detoksifikacija pogledajmo prvo kako se narkomanija manifestuje na ćelijskom nivou.
Još 1977. godine izneta je teorija po kojoj u mozgu postoje mesta receptori za prijem molekula suspstanci koji imaju funkciju neurotransmitera. Za njih se vezuju i molekuli opijata tj. opioida (što je širi pojam i odnosi se na sve narkotike) pa se nazivaju opioidnim receptorima.
Naime, otkriveno je da se najveći broj ovakvih vezivanja događa duboko u mozgu u ćelijama koje grade i veoma primitivne limbičke sisteme, a nalaze se i u osnovi složenijih sistema. Tako vrlo primitivne zmijolike ribe “hagfish”, kao i ajkule, imaju onoliko mesta za vezivanje opioida kao i najsavršeniji sisari - majmuni i čovek. Izgleda da su svojstva ovih opioidnih receptivnih mesta i kod primitivnih i kod složenijih kičmenjaka ista, što za evolucioniste znači da se malo promenilo za 400 miliona godina. Naravno, pod uslovom da je takve duge evolucije uopšte i bilo. Endosimbiotska teorija , upućuje nas da je zapravo količina energije koju je koncentrisala jedna kolonija bakterija mitohondrija odlučujući faktor u formiranju primitivnih ili složenih organizama. Dakle, vreme nije odlučujući faktor, jer zašto onda nisu evoluirali svi primitivni organizmi i prešli u složenije sisteme?[/align]