"CRNO-BIJELO (by D. Duplančić)
Danas imam čudnu viziju,
uša sam u staru televiziju.
I hodam unutar slika, hodam po jednoj staroj katodnoj cijevi,
Slušam glasove, zvučnik desni i lijevi.
I život u boji je cijeli
opet crno-bijeli.
U bojama Zoroa i mlika
i Babović Milka.
I charleston, i valcer, i tango,
i Dunja Lango.
I utakmice djelić,
prijenos Mladen Delić
Vladimir Beara opet golman,
koš u zadnjoj sekundi Damir Šolman.
U kantunu stare televizije čuči
i Pozorište u kući.
I opet se emisija radi,
emisija Zdravo mladi.
Neka stara ljeta
Jadranskih susreta.
U televiziji, kod mene doma,
piva i Bebić Toma.
Vrti se Peyton, taj maleni gradić,
i Momčilo Popadić.
I matematički zadaci u daljini
i Željka Fattorini.
Hodam ja, a oko mene stare prašnjave žice, bakar
i mladi Oliver Mlakar.
Tonko Jović,
Helga Vlahović,
veliki orkestar kojeg tjera
Nikica Kalogjera.
U televiziji mi cupka
i Dimitrovska Ljupka.
Stara mi, a nova televizija crno-bijela
i Eržišnik Nela.
Mete opet prošlost njena metla, metla još iz onih dana
sa one strane malih ekrana.
Tamo sam ja bija,
a onda sam se probudija.
I prekinuli se crno-bijeli snovi moji,
probudija sam se cili u boji.
A ima sam još puno toga za vidit
i još se toga sitit.
Ali uspilo mi nije,
potiralo me sa televizije.
Potiralo me od tamo di su mi pričale stare katodne cijevi
i zvučnici desni i lijevi.
Tužan prizor,
nesta mi u zraku crno-bijeli televizor.
Jer novo vrime pravila kroji,
pa moramo dalje živit u boji.
No unutar će glave moje
Zauvik radit TV crno bijele boje."