Svi smo mi Jedno.

"Hoćete li mi ukratko nešto reći o svom djetinjstvu?" Takvo sam pitanje često postavljala svojim pacijentima, ne radi toga da bih čula sve detalje, već da si stvorim cjelovitu sliku okoline iz koje oni dolaze. Ako sada imaju problem, znači da je njihov način razmišljanja, koji ga uzrokuje, ustanovljen prije mnogo godina.

Kao maleno dijete, od 18 mjeseci, doživjela sam da mi se roditelji razvedu. Ne sjećam se da je to za mene bilo nešto tako strašno. Ali se s užasom prisjećam kada je moja majka počela raditi kao kućna pomoćnica u jednoj obitelji i ostala živjeti kod njih. Mene je dala u internat. Rekli su mi da sam plakala tri tjedna bez prestanka. Ljudi koji su se brinuli o meni nisu to više mogli podnijeti i moja je majka bila prisiljena uzeti me nazad i pronaći nešto drugo. Danas joj se divim kako je uopće uspjela kao samohrana majka. U to vrijeme, međutim, sve što sam znala i do čega mi je bilo stalo jest da u tom periodu nisam više dobivala onoliko ljubavi koliko sam prije imala.

Nikada nisam uspjela ustanoviti je li moja majka voljela mog očuha ili se udala za njega samo da bi osigurala dom za sve nas. Ali, to nije bio dobar potez. Taj je čovjek odrastao u Europi, u strogoj njemačkoj obitelji, s puno brutalnosti i nije poznavao neki drugi način vođenja obitelji nego taj koji je sam iskusio. Godine 1930. u doba velike depresije u Americi, koja se tako iznenada strovalila na nas, moja je majka ostala u drugom stanju. Tada sam ja imala pet godina i živjeli smo u kući prepunoj nasilja.