Prošlost mi slabo koristi i rijetko razmišljam o njoj; međutim, ukratko bih vam želio reći na koji način sam postao duhovni učitelj te kako je nastala ova knjiga.

Do trinaeste godine živio sam u stanju gotovo trajne tjeskobe, protkane razdobljima depresija koje su me vukle prema samoubojstvu. Sada mi se čini da govorim o nekom prošlom ili tuđem životu. Jedne noći, nedugo nakon dvadeset devetog rođendana, probudio sam se u sitne sate s osjećajem apsolutnog užasa. I prije sam se često puta budio s takvim osjećajima, ali ovaj put strah je bio snažniji nego ikada prije. Tišina noći, nejasni obrisi namještaja u mračnoj prostoriji, udaljeni zvuk tramvaja - sve se doimalo tako strano, neprijateljsko i tako krajnje besmisleno da je u meni izazvalo duboki prezir prema svijetu. Najgore od svega, međutim, bijaše moje vlastito postojanje. Kakvoga je smisla imao život s teretom takve bijede? Zašto se i dalje tako mučiti? Osjetio sam kako duboka čežnja za smrću, za nepostojanjem, sada postaje mnogo snažnija od nagonske želje zadaljnjim životom.