POLJE - Potraga za tajnim silama svemira - Poglavlje III
 
      
 
Podesite izgled stranice! Možete promeniti veličinu i boju slova, kao i boju podloge:
 
 
Svjetlosna bića
 

FRITZ ALBERT POPP je vjerovao da je otkrio lijek za rak. Bilo je to 1970. godine, jednu godinu prije leta Edgara Mitchella na Mjesec, i teoretski biofizičar na Marburškom sveučilištu u Njemačkoj, Popp je poučavao radiologiju, utjecaj elektromagnetskog zračenja na biološke sustave. Proučavao je benzo(a)piren, policiklički ugljikovodik poznat kao jedan od najsmrtonosnijih kancerogena za čovjeka, i osvjetljavao ga ultraljubičastom svjetlošću.

Popp se u laboratoriju često poigravao svjetlošću. Od samog početka svojeg studija na Sveučilištu u Wiirzburgu bio je fasciniran utjecajem elektromagnetnog zračenja na žive sustave. Mnogo puta je učio u kući - a ponekad čak i u istoj sobi - u kojoj je Wilhelm Rontgen slučajno otkrio da zrake određene frekvencije mogu proizvesti slike čvrstih struktura u tijelu.

Popp je pokušavao odrediti kakav se učinak postiže kada taj smrtonosni spoj stimuliramo ultraljubičastom svjetlošću. Otkrio je da benzo(a)piren ima ludo optičko svojstvo. Najprije apsorbira svjetlost, a potom ju počne emitirati na posve drugoj frekvenciji, kao neki tajni agent koji presreće neprijateljev komunikacijski signali ispremiješa ga. Ta kemikalija igrala je ulogu pravog mješača bioloških frekvencija.

Popp je potom isti pokus napravio i na benzo(e)pirenu, isto tako policikličkom ugljikovodiku koji je skoro identičan benzo(a)pirenu osim sitne razlike u molekularnoj strukturi. No ta malena razlika u jednom prstenu tog spoja je ključna jer benzo(e)piren zbog nje nije opasan za čovjeka. Osim toga, kroz tu je kemikaliju svjetlost prolazila neizmijenjena.

Popp je razbijao glavu ne bi li otkrio u čemu je ta razlika, te se i dalje bavio svjetlošću i spojevima. Isti pokus proveo je na još trideset i sedam kemikalija od kojih su neke bile kancerogene, a neke nisu. Nakon nekog vremena bio je u stanju samo na temelju tog pokusa predvidjeti prouzrokuje li neka tvar rak. Sve kancerogene tvari primile su ultraljubičastu svjetlost, apsorbirale je i promijenile joj frekvenciju.

Ti su spojevi imali još jedno neobično svojstvo. Svi kancerogeni reagirali su samo sa svjetlošću određene valne duljine - 380 nano-metara. Popp još uvijek nije uspijevao razumjeti zašto tvar koja pro uzrokuje rak mijenja frekvenciju svjetlosti. Zadubio se u znanstvenu literaturu o čovjekovim biološkim reakcijama i pronašao podatak o pojavi koja se naziva fotopopravak. Iz laboratorijskih pokusa dobro je poznato da, kada neku stanicu bombardiramo ultraljubičastom svjetlošću tako da je 99%-tno uništimo, uključujući i njezinu DNK, u samo jednom danu možemo gotovo u potpunosti popraviti štetu ukoliko tu stanicu osvjetljavamo istom valnom duljinom vrlo slabog intenziteta. Konvencionalni znanstvenici ni danas ne znaju objasniti ovu pojavu, no nitko ju ne opovrgava. Popp je također znao da pacijenti s kožnom bolešću kseroderma pigmentozum na posljetku umiru od raka kože zato što njihov sustav fotopopravaka ne funkcionira i ne popravlja štetu koju nanosi sunčeva svjetlost.Popp je bio nemalo iznenađen kada je otkrio da je sustav fotopopravaka najdjelotvorniji upravo pri 380 nanometara - pri valnoj duljini na koju reagiraju i koju zamjenjuju spojevi koji prouzrokuju rak.

Tu je Popp napravio logički skok. Priroda je previše savršena a da bi se tu radilo samo o slučajnoj podudarnosti. Ako karcinogeni reagiraju isključivo na toj valnoj duljini, to mora biti na neki način povezano s fotopopravcima. Ako je to točno, u tijelu mora postojati nekakva svjetlost koja je odgovorna za fotopopravke. Kancerogeni spoj očigledno prouzrokuje rak zato što trajno blokira tu svjetlost i mijenja joj valnu duljinu, i na taj način sustav fotopopravaka ne može više djelovati.

Popp je bio duboko potresen tom mišlju i njezinim implikacijama. Tada je čvrsto odlučio da će svoj budući rad posvetiti tim istraživanjima. Napisao je opsežnu znanstvenu raspravu koju nije gotovo nikome spomenuo i bio je zadovoljan, iako ne i previše iznenađen, kada je urednik prestižnog časopisa o raku pristao na to da ju objavi.1 Nekoliko mjeseci prije objavljivanja članka Popp je bio vrlo nestrpljiv jer se brinuo da njegovu zamisao netko ne ukrade. Ako bi se nepromišljeno otvorio nekom slučajnom sugovorniku, taj bi odmah otišao i patentirao njegovo otkriće. Kada znanstvena zajednica shvati da je otkrio lijek za rak, postat će jedan od najslavnijih znanstvenika svoga vremena. To je bio njegov pohod u novo znanstveno područje, što će mu osigurati Nobelovu nagradu.

Popp je, uostalom, bio naviknut na razne počasti. Do tog su mu vremena već bile dodijeljene gotovo sve moguće nagrade na sveučilištu. Dobio je čak i Rontgenovu nagradu za diplomski rad u okviru kojega je izradio mali čestični akcelerator. Ta se nagrada, nazvana po Poppovom idolu Wilhelmu Rontgenu, svake godine dodjeljuje najboljem studentu fizike na Sveučilištu u Wiirfzburgu. Popp je u mladosti učio kao opsjednut. Ispite je položio mnogo prije drugih studenata. Doktorat iz teoretske fizike također je završio u rekordnom vremenu. I poslijediplomski rad za sveučilišnu profesuru, koji njemačkim diplomantima obično oduzme barem pet godina, obavio je u malo više od dvije godine. U trenutku svoga otkrića Popp se među kolegama već proslavio kao čudo od djeteta, ne samo zbog iznimnih sposobnosti nego i zbog pristalog, mladolikog izgleda.

Kad je njegova disertacija bila objavljena, Popp je imao trideseti tri godine i bio privlačan izgledom: imao je izraženu čeljust, prodoran metalnoplavi pogled pustolova iz Hollywoodskih filmova i dječačko lice zbog čega se doimao mnogo mlađim. Iako je njegova supruga bila sedam godina mlađa od njega, ljudi su često mislili da je starija. I zaista, u njemu su postojale neke karakteristike pustolova: među kolegama studentima glasio je kao najbolji mačevalac na sveučilištu. Tu svoju reputaciju stavljao je na provjeru u brojnim dvobojima, a u jednom od njih zaradio je duboku brazgotinu duž lijevestraneglave.

Međutim, iza Poppovog vanjskog izgleda i nastupa skrivala se velika ozbiljnost. On je, poput Edgara Mtchella, bio i filozof u istoj mjeri kao i znanstvenik. Još kao dijete pokušavao je razumjeti svijet, pronaći neko općenito rješenje koje bi mogao primijeniti na sve stvari u svojem životu. Namjeravao je studirati filozofiju, ali školski ga je učitelj uvjerio da bi za njega fizika mogla biti primjerenije rješenje. No, klasična fizika, po kojoj je stvarnost neovisna od promatrača, ostavila ga je krajnje sumnjičavim. Popp je čitao Kanta i kao filozof bio je uvjeren da je stvarnost kreacija živih sustava. Promatrač mora imati središnju ulogu u stvaranju svojega svijeta.

Poppa je njegov članak u pravom smislu riječi proslavio. Heidelberški Deutsche Krebsforschungszentrum (Njemački Centar za istraživanje raka) pozvao ga je da u okviru osmodnevne konferencije o svim aspektima raka pripremi predavanje za petnaest vodećih svjetskih specijalista za rak. Govoriti u tako ekskluzivnom društvu bila je iznimna prigoda koja je također povećala njegov ugled na sveučilištu. Došao je na kolokvij u novoj odjeći, elegantniji od svih, no njegov govornički nastup bio je najlošiji zato što se mučio sa svojim engleskim.

U Poppovoj prezentaciji i članku njegova znanost bila je neobo riva, izuzev jednog detalja: pretpostavljala je da tijelo na neki način proizvodi slabu svjetlost s valnom duljinom od 380 nanometara. Za istraživače raka taj je podatak bio poput vica. Postoji li doista svjetlost u tijelu, rekli su mu, ne mislite li da bi ju netko negdje za sve ovo vrijeme već opazio?

Jedna jedina istraživačica, fotokemičarka s Instituta Madame Curie koja je proučavala kancerogenu aktivnost molekula bila je uvjerena da je Popp u pravu. Pozvala ga je da joj se pridruži pri njezinom radu u Parizu, no umrla je od raka prije nego što joj se uspio pridružiti. Istraživači raka izazvali su Poppa da im priskrbi dokaz, a on je na to odgovorio protuizazovom: pomognu li mu konstruirati primjerenu opremu, pokazat će im odakle dolazi svjetlost.

Nedugo zatim Poppu je došao student Bernhard Ruth i zamolio ga za mentorstvo pri njegovoj doktorskoj disertaciji.

Nemam ništa protiv, odvratio mu je Popp, samo ako mi mo žete pokazati da je u tijelu svjetlost.

Ruth je smatrao da je Poppov prijedlog apsurdan; jasno je da u tijelu nema svjetlosti.

U redu, rekao je Popp, onda mi dokažite da u njemu nema svjetlosti, i doktoratjevaš.

Njihov susret je za Popa bio prava sreća jer Ruth je bio sjajan eksperimentalni fizičar. Odmah se primio izrade eksperimentalne opreme koja će jedanput za svagda dokazati da tijelo ne isijava nikakvu svjetlost. Za dvije godine napravio je stroj koji je bio sličan velikom rendgenskom detektoru (EMI 9558QA) s ugrađenim fotomultiplikatorom pomoću kojega je stroj mogao brojiti svjetlost, foton po foton. Ta je naprava još i danas jedna od najboljih na svojem području. Aparat je bio vrlo osjetljiv budući je Popp pretpostavljao da će morati mjeriti krajnje slaba svjetlosna zračenja.

Godine 1976. bili su spremni za prvi pokus. Uzgojili su sadnice krastavca, jedne od manje zahtjevnih biljaka, i položili ih u stroj. Fotomultiplikator je detektirao da sadnice emitiraju fotone, odno sno svjetlosne valove zapanjujuće visokog intenziteta. Ruth je bio krajnje skeptičan. To je zacijelo posljedica klorofila, mislio je, a Popp se složio s njim. Odlučili su da će pri sljedećem pokusu, ovaj put s krumpirom, sadnice uzgojiti u tami, tako da onemoguće fotosintezu. Unatoč tome, kad su postavili krumpirove sadnice u fotomultiplikator, instrumenti su zabilježili još veći intenzitet svjetlosti2 Popp je shvatio kako je nemoguće da opaženi učinak ima bilo kakve veze s fotosintezom. Štoviše, ti fotoni u živim sustavima bili su koherentniji od svega što je dotle vidio.

Kvantna koherencija izraz je u kvantnoj fizici koji označava sposobnost kvantnih čestica da međusobno surađuju. Ti subatomski valovi, odnosno čestice ne samo da znaju jedan za drugoga, nego sui čvrsto međusobno spojeni kao svežnjevi zajedničkih elektromagnetskih polja, tako da mogu komunicirati kao cjelina. Možemo si ih predočiti kao mnoštvo glazbenih vilica koje sve počnu zajedno rezonirati. Kada ti valovi dođu u fazu, odnosno kada se sinkroniziraju, počnu djelovati kao jedan jedini gigantski val i jedna jedina subatomska čestica. Tada ih praktički više ne možemo razlučiti. Mnogi neobični kvantni učinci koje primjećujemo u jednom jedinom valu vrijede i za cjelinu. Ako djelujemo na jednoga, istovremeno utječemo na sve druge.

Koherencija uzrokuje komunikaciju. To je poput subatomske telefonske mreže. Sto je bolja koherencija, to je finija telefonska mreža i profmjeniji uzorci subatomskih valova na taj način imaju svoj telefon. Konačni rezultat podsjeća na veliki orkestar: svi fotoni sviraju zajedno, no kao pojedinačni instrumenti mogu izvoditi svoje individualne dionice. Svejedno, kada slušamo cijeli orkestar, teško razlučujemo pojedine instrumente.

Još više zapanjuje činjenica da je Popp u živom sustavu mogao promatrati najvišu moguću razinu kvantnoga reda, odnosno koherencije. Tu koherenciju, nazvanu Bose-Einsteinova kondenzacija, obično opažaju u materijalnim supstancijama kao što su suprafluidi ili supravodiči, i to samo u laboratoriju pri vrlo niskim temperaturama od svega nekoliko stupnjeva iznad apsolutne nule, a ne u vrućemi neuređenom okolišu živog bića.

Popp je počeo razmišljati o svjetlosti u prirodi. Svjetlost je, dakako, u biljkama prisutna kao izvor energije koju koriste tijekom fotosinteze. Kadajedemo biljnu hranu, razmišljao je, zacijelo unosimo fotone i potom ih skladištimo. Recimo, pojedemo obrok brokule. Kada ju probavimo, izmjenom tvari nastaju ugljični dioksid (CCfe) i voda, te preostaje samo u fotosintezi uskladištena sunčeva svjetlost. CC^i vodu izlučujemo, a svjetlost, odnosno elektromagnetska valovitost, očigledno se uskladišti. Kada fotone unosimo u tijelo, njihova energija se rasprši i s vremenom raspodjeli preko cijelog spektra elektromagnetskih frekvencija, od najniže do najviše. Ta energija postaje pokretačka snaga za sve molekule našeg tijela.

Fotoni uključuju različite tjelesne procese kao dirigent koji po jedinačne instrumente uvodi u zvuk cijelog orkestra. Na različitim frekvencijama oni obavljaju različite funkcije. Popp je u svojim pokusima otkrio da molekule u stanicama odgovaraju na određuje frekvencije i da različiti spektri vibracija od fotona prouzrokuju različite frekvencije u drugim molekulama našeg tijela. Svjetlosni valovi pružili su odgovor i na pitanje kako tijelo može obavljati složene zadatke s više različitih tjelesnih dijelova istovremeno, odnosno kako može obavljati dvije ili više funkcije odjednom. Te biofotonske emisije, kako ih je nazvao, mogle bi biti savršen komunikacij ski sustav za prijenos informacija do brojnih stanica po cijelom organizmu. Međutim, još uvijek je ostalo nerazjašnjeno najvažnije pitanje - odakle dolaze?

Jedan njegov iznimno nadareni student nagovorio ga je da napravi jedan poseban pokus. Poznato je da se etidijev bromid, kada ga pomiješamo s uzorcima DNK, ugura u sredinu osnovnih parova dvostruke spirale i prouzroči da se ona odvije. Student je predložio da nakon toga on i Popp izmjere svjetlost koju isijava uzorak. Popp je utvrdio da što je veća koncentracija etidijevog bromida, to se više DNK odvija, pri čemu su mjerili i sve veći intenzitet svjetlosti. Smanjivanje koncentracije te kemikalije snižavalo je svjetlosnu emisiju3 Otkrio je također da DNK može isijavati velik opseg frekvencija te da su pojedine frekvencije povezane s različitim funkcijama. Ako je svjetlost zaista uskladištena u DNK, tada je logično da ona isijava više svjetlosti kada se odvije.

Ta i druga istraživanja Poppu su potvrdila da je DNK jedna od glavnih skladišta svjetlosti i jedan od glavnih izvora biofotonskih emisija. DNK možemo usporediti s glavnom glazbenom vilicom u našem tijelu. Kada zazvoni određenu frekvenciju, slijede je druge pojedinačne molekule. Bilo je lako moguće da je nabasao na kariku koja nedostaje u teoriji o DNK pomoću koje bi se možda mogao objasniti najčudesniji proces u biologiji čovjeka uopće - proces kojim iz jedne jedine stanice izraste potpuno razvijen čovjek.

Uobičajeno znanstveno objašnjenje govori o kemijskim interakcijama među molekulama, te njihovoj interakciji s DNK - dvostrukom spiralom s genetskim kodovima koji sadrže u sebi nacrt tjelesnih proteina i aminokiselina. Svaka spirala DNK odnosno kromosom - a dvadeset i šest parova identičnih kromosoma postoji u svakoj od deset milijardi stanica našeg tijela4 - sadrži dugi lanac nukleotida ili baza od četiri različite komponente (adenin, timin, citozin i gvanin) koji su u tijelu svakog pojedinog čovjeka raspoređeni u jedinstvenom poretku.

Najveći broj znanstvenika favorizira objašnjenje da su naši geni na taj način programirani te da kolektivnim djelovanjem određuju oblik tijela, a popularna je i hipoteza neodarvinista Richarda Dawkinsa koji tvrdi da bezobzirni geni, kao čikaški razbojnici, imaju moć stvaranja oblika te da smo mi strojevi za preživljavanje, slijepo programirana vozila za očuvanje sebičnih molekula koje zovemo geni.5

Prema toj teoriji, DNK je poput nekog renesansnog čovjeka našeg tijela - u jednoj osobi i arhitekt, i glavni graditelj, i središnja strojarnica - čije oruđe za svu tu zapanjujuću djelatnost jest šačica kemikalija koje tvore proteine. Suvremena znanstvena teorija govori da DNK na neki način uspijeva izgraditi tijelo i voditi sve njegove dinamičke aktivnosti jednostavno na način da selektivno uključuje i isključuje određene segmente ili gene, čiji nukleotidi ili genske upute izabiru pojedine molekule RNK, a one iz opsežne abecede aminokiselina izabiru genske riječi koje stvaraju određene proteine. Ti su proteini navodno sposobni obavljati oba divovska zadatka: izgraditi tijelo, te uključiti i isključiti sve kemijske procese u stanicama o ko jima je, naposljetku, ovisno funkcioniranje tijela.

Nema nikakve dvojbe da proteini imaju vrlo značajnu ulogu u funkcioniranju tijela. Međutim, darvinistima nedostaje objašnjenje o tome kako DNK zna kada da to sve orkestrira, te kako kemikalije koje se slijepo zalijeću jedna u drugu djeluju više ili manje istovremeno. U svakoj stanici svake sekunde prosječno se odvija oko sto tisuća kemijskih reakcija i isti proces se istovremeno odvija u svim tjelesnim stanicama. Svake sekunde dogodi se na milijarde kemijskih reakcija ove ili one vrste. Tempiranje je nevjerojatno precizno; kada bi bilo koji kemijski proces u svim milijunima naših tjelesnih stanica imao samo malen vremenski pomak, za nekoliko bismo sekundi eksplodirali. Problem kojega genetičari općenito ostavljaju po strani glasi: ako DNK djeluje kao upravljačka soba, koji je mehanizam povratnih informacija koji joj omogućava usklađivanje djelatnosti pojedinih gena ili stanica da unisono održavaju sve sustave? Koja kemikalija ili genski proces kaže pojedinačnim stanicama da izrastu u ruku, a ne u nogu? I koji stanični procesi se događaju u kojem vremenu?

Kada se oplođeno jajašce počne dijeliti i stvarati stanice kćeri, svaka od njih polako preuzima strukturu i funkciju s obzirom na svoju konačnu ulogu u tijelu. Svaka kći ima jednake kromosome s jednakim genetskim informacijama, međutim određene vrste stanica odmah znaju da moraju upotrijebiti druge genetske informacije da bi se ponašale drukčije od drugih; određeni geni dakle moraju znati da je došao red na njih, a ne na ostale gene iz paketa. Nadalje, ti geni na neki način znaju koliko od svake određene vrste stanica treba proizvesti na pravom mjestu. Svaka stanica, nadalje, mora po znavati svoje susjede kako bi odredila svoje mjesto u cjelokupnom planu. Za sve to je već u vrlo ranoj fazi embrionalnoga razvoja, kao i za svako daljnje razdoblje našeg života, potrebna vrhunski domišljata metoda sporazumijevanja među stanicama.

Genetičari se slažu da je za staničnu diferencijaciju ključno da se stanice već vrlo rano nauče međusobno razlikovati, da na neki način zapamte da su različite, te da tu bitnu informaciju prenose sljedećim generacijama stanica. Ako današnje znanstvenike upitate kako stanice mogu sve to obaviti, i još tako brzo, samo sliježu ramenima.

I sam Dawkins je priznao: Kako se točno na taj način s vremenom razvije dojenče priča je koju će embriolozi još desetljećima, možda i stoljećima, razvijati. No, činjenica je da se razvije.6

Znanstvenici su pri tome slični policajcima koji u želji da što prije riješe slučaj uhite najvjerojatnijeg počinitelja tako da se ne bi morali mučiti s prikupljanjem dokaza. Podrobnosti njihove apsolutne sigurnosti o tome kako proteini sve to postižu posve sami ostaju sasvim nejasne.7 A o orkestraciji staničnih procesa biokemičari se u stvari nikada ni ne pitaju.8



Ljubaznošću nosica autorskih prava za ovaj naslov, u mogućnosti smo da prezentujemo 50% ovog poglavlja. Knjiga se inače može nabaviti u maloprodaji ili poručiti direktno kod izdavača.

Korisna adresa: http://www.esotheria.com/

STATUS STRANICE: Stranica je formirana za 0.0020 sek.   [ Uključi rečnik ]  [ Memo ]
 
 
 
Podesite izgled stranice! Možete promeniti veličinu i boju slova, kao i boju podloge:
 
      
 
 
PRIJAVLJIVANJE
Ako ste već registrovani, unesite korisničko ime i lozinku i prijavite se klikom na LOG IN.

Prijavljivanjem dobijate pristup svim raspoloživim opcijama na sajtu (pogledaj Help)...

Ako se do sada niste registrovali, kliknite OVDE za registraciju;
Korisnik
:
 
Lozinka
:
 
 
 
 OTVORENA KNJIGA
 
 
 
 
Beleške posetilaca
 
Markeri teksta
 
Recycle
Data
Help ]   
 
 MAILING LISTA
 
U slučaju da želite da vas redovno obaveštavamo o novim tekstovima i ostalim promenama na našem sajtu, prijavite se na našu mailing listu!
PRIJAVLJIVANJE JE JEDNOSTAVNO!
Dovoljno je da unesite svoju e-mail adresu i da zatim kliknite na tipku PRIJAVA!

E-mail adresa:
 
AKO VAM JE STALO DA I VAŠI PRIJATELJI DUHOVNO NAPREDUJU, OBAVESTITE IH O SAJTU www.OBJAVE.com!
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 SPONZOR NASLOVA