POLJE - Potraga za tajnim silama svemira - Poglavlje IV
 
      
 
Podesite izgled stranice! Možete promeniti veličinu i boju slova, kao i boju podloge:
 
 
Jezik stanice
 

U BIJELOJ PRIJENOSNOJ kućici u Clamartu, staromodnom pariškom predgrađu, na vrhu posebne konstrukcije kucalo je maleno srce. Na životu ga je održavao mali tim francuskih znanstvenikakoji su mu dovodili pravu kombinaciju kisika i ugljikovogdioksidašto je bio dio najmodernije kirurške tehnike za presađivanje srca. Uovom primjeru nije bilo ni davatelja ni primatelja; srce već dugo nije služilo svojemu vlasniku, čistokrvnom zamorcu pasmine Hartlev, i znanstvenike je zanimao isključivo sam organ i način njegovog reagiranja. Primijenili su acetilkolin i histamin, dva poznate sredstva za proširivanje krvnih žila (ili vasodilatora), te agoniste atropin i mepiramin koji imaju suprotno djelovanje. Potom su izmjerili koronarni tok i mehaničke promjene kao što je, na primjer, prosječna brzina kucanja srca.

Nije bilo nikakvih iznenađenja. Kao što su i očekivali, histamin i acetilkolin prouzročili su povećan protok krvi u srčanim arterijama, a mepiramin i atropin su ga smanjili. U tom pokusu bilo je neobično samo to da uzrok promjena nisu bile same farmakološke kemikalije, nego niskofrekventni valovi elektromagnetskih signala stanice koje su prije toga snimili posebnim senzorskim pretvaračem i računalom sa zvučnom karticom. Signale u obliku elektromagnetskih valova na frekvenciji manjoj od dvadeset kiloherca dovodili su u srce zamorca i tako ga ubrzavali na isti način kao što bi to činile kemikalije.1

Signal je djelotvorno zamijenio kemikalije zato što je signal u stvari potpis molekule. Znanstveni tim koji je s njim uspješno nadomjestio original potiho je bio svjestan eksplozivne prirode svojeg postignuća. Svojim su radom takoreći bacili na koljena uobičajene teorije o molekularnom signaliziranju i sporazumijevanju između stanica. Prvi su laboratorijski dokazali ono što je nedugo prije toga pretpostavio njemački biofizičar Fritz Popp: da svaka molekula u svemiru ima jedinstvenu frekvenciju i da je jezik kojime govori svijetu zapravo njezin rezonantni val.

Dok je Popp razmišljao o širim implikacijama biofotonskih emisija, francuski je znanstvenik istraživao obrnuti proces - učinak te svjetlosti na pojedine molekule. Popp je pretpostavljao da biofotonske emisije orkestriraju svim tjelesnim procesima, a istraživač iz Francuske otkrio je kako to točno djeluje. Biofotonske vibracije u tijelu koje je Popp promatrao prouzrokovale su da molekule vibriraju i stvaraju vlastiti frekvencijski potpis koji predstavlja jedinstvenu pokretačku snagu, a također i sredstvo za komunikaciju u tijelu. Francuski znanstvenik je zastao i osluhnuo te jedva čujne titraje, i začuo simfoniju svemira. Svaka molekula našeg tijela svira vlastiti ton koji se čuje po cijelom svijetu.

To otkriće predstavljalo je trajan i mučan otklon u karijeri francuskog istraživača Jacquesa Benvenistea koji je sve do osamdesetih godina dvadesetog stoljeća stupao predvidivim putom uglednog znanstvenika. Benveniste je kao doktor medicine radio u pariškom bolničkom sustavu nakon čega se prebacio na istraživanja o alergijama i specijalizirao za mehanizme alergija i upala. Bio je imenovan ravnateljem istraživanja u Francuskom narodnom institutu za zdravlje i medicinska istraživanja (INSERM) te se proslavio otkrićem trombocitnog aktivacijskog faktora (PAF), važnog činitelja u alergijama kao što je astma.

Sa pedeset godina Benveniste je imao cijeli svijet pod svojim nogama. Bilo je jasno da je na najboljem putu do međunarodnog priznanja u znanstvenoj zajednici. Kao Francuz, bio je ponosan što se dokazao na području na kojem njegovi sunarodnjaci nisu imali značajnijeg uspjeha još od Descartesa. Kružile su glasine o mogućnosti da postane jedan od malobrojnih francuskih biologa koji će biti nominiran za Nobelovu nagradu. Njegove su znanstvene rasprave među znanstvenicima s INSERM-a bile od najčešće citiranih, štoje značajka vrsnog i uglednog znanstvenika. Primio je čak i srebrnu medalju od CNRS-a (Centre National de la Recherche Scientifique), jednu od najprestižnijih francuskih znanstvenih nagrada. Benveniste je imao lijep, kršan izgled, aristokratsko držanje, puteni smisao za humor te trideset godina bračnog staža. Svejedno, ni njegov bračni status ni njegovo tadašnje zadovoljstvo nisu ni najmanje umanjili njegovu sklonost prema nevinom flertu, što je svojstvo koje se za Francuza smatralo manjeviše obaveznim.

I tada, 1984. godine, njegovu svijetlu i sigurnu budućnost slučajno je ugrozilo nešto za što se kasnije ispostavilo da je mala pogreška u izračunu. U Benvenistovom laboratoriju u INSERM-u proučavali su degranulaciju bazofila: reakciju posebnih bijelih krvnih tjelešaca na alergene. Jednoga dana je Elisabeth Davenas, jedna od njegovih najboljih laboratorijskih tehničara, došla k njemu i izvijestila ga da je vidjela i zabilježila reakciju u bijelim krvnim tjelešcima premda je u otopini bilo premalo molekula alergena. Do toga je došlo zbog jednostavne pogreške u izračunu. Davenasova je, naime, mislila da početna otopina ima veću koncentraciju nego što ju je stvarno imala. Kada ju je razrijedila na, kako je bila mislila, uobičajenu koncentraciju, otopinu je nehotice toliko razrijedila da je u njoj ostalo vrlo malo od prvotnog broja antigenskih molekula.

Nakon provjeravanja podataka Jacques se razljutio i gotovo ju potjerao iz svojeg ureda budući da su, kako je rekao, njezini rezultati nemogući jer u otopini nema molekula.

Eksperimentirali ste s vodom. - rekao joj je. Vratite se i po novite pokus!

Tek kada je nekoliko puta ponovila eksperiment s jednakom otopinom i svaki puta dobila isti rezultat, Jacques je shvatio da je Elisabeth, koja je inače bila vrlo pedantan radnik, možda naletjela na nešto što vrijedi istražiti. Nekoliko tjedana poslije toga Elisabeth se vraćala u njegov ured s istim neobjašnjivim podacima o snažnim biološkim učincima u otopini koja je bila toliko razrijeđena da nije mogla imati dovoljno antigena koji bi prouzročili takve učinke. Jacques je s više ili manje nategnutim objašnjenima pokušao te rezultate uklopiti u neku priznatu biološku teoriju. Možda pojavu uzrokuje neko drugo protutijelo koje reagira kasnije; ili možda reakcija ne neki drugi, neotkriveni antigen, razmišljao je. Nakon što je pregledao rezultate, jedan od docenata u njegovom laboratoriju, liječnik koji je bio i homeopat, slučajno je spomenuo da ti eksperimenti jako podsjećaju na načelo homeopatije. U tom medicinskom sustavu otopine aktivne tvari razrijede se do te mjere da od prvotne tvari ne ostane gotovo ništa, ostane tek njezino sjećanje. Jacquesu to vrijeme uopće nije znao što je homeopatija, što govori o tome koliko klasičan liječnik je bio, međutim, znanstveniku istraživaču u njemu apetit se bio probudio u dovoljnoj mjeri. Zamolio je Elisabeth da otopinu razrijedi još više, tako da u njoj više ne bude ni traga prvotne aktivne tvari.

U tim novim istraživanjima Devanasova je stalno dobivala konzistentne rezultate; čak i kada je otopinu toliko razrijedila da je postala obična voda, i dalje je djelovala kao da su aktivni sastojci još uvijekunutar nje.

Kao specijalist za alergije Jacques je u svojim istraživanjima upotrebljavao standardni alergijski test kojim je u čovjekovim stanicama moguće prouzročiti tipičnu alergijsku reakciju. Izolirao je bazofile, vrstu bijelih krvnih tjelešaca koji na svojoj površini imaju protutijela tipa imunoglobin E (IgE). Te stanice uzrokuju hipersenzitivne odzive kod ljudi koji pate od alergija.

Jacques je izabrao IgE stanice budući da se one zbog otpuštanja histamina iz svojih međustaničnih granula lako odazivaju na alergene kao što su pelud i grinje, a i na određena antiIgE protutijela. Ako na takvu vrstu stanice nešto utječe, mala je vjerojatnost da ćete to previdjeti. Prednost IgE stanica je i u tome što je njihovu mogućnost bojanja mogao testirati uz pomoć testa kojeg je sam razvio i patentirao u INSERN-u. Bazofili, kao i većina stanica, imaju želatinozni izgled te ih je zbog toga, da bi ih se kod proučavanja u laboratoriju uopće moglo vidjeti, potrebno obojiti. Međutim, posto janost standardnih boja kao što je toluidinsko modrilo promjenljiva je, što ovisi o brojnim faktorima, počevši od zdravlja domaćina pa do utjecaja drugih stanica na prvotnu stanicu. Izlaganje IgE stanica antiIgE protutijelima mijenja sposobnost apsorbiranja boja IgE stanica. AntiIgE protutijela su pravi biološki razrjeđivač2 jer su toliko djelotvorne u neutraliziranju bojanja da u njihovoj prisutnosti bazofili opet postaju nevidljivi.

I konačno, Benveniste je izabrao antiIgE protutijela i iz razloga što su te molekule posebno velike. Ako želite ustanoviti ima li voda isti učinak i nakon što ste iz nje filtrirali sve antiIgE molekule, zbog njihove veličine nema šanse da ćete previdjeti neku molekulu koja je slučajno preostala.

U istraživanjima između 1985. i 1989. godine, čije rezultate je Elisabeth Davenas neumorno bilježila u laboratorijske bilježnice, Benvenistova je skupina stvarala visoko razrijeđene antiIgE tako da su jednu desetinu prijašnje otopine lijevali u sljedeću epruvetu i to nadopunili s devet dijelova standardnog otapala. Svaku otopinu su potom snažno protresali kao što to homeopati rade sa svojim pripravcima.

Koristili su, dakle, otopine kod kojih su jedan dio pomiješali s devet dijelova otapala, te su ih na taj način i dalje razrjeđivali sve dok nisu dobili jedan dio otopine naspram devedeset i devet dijelova otapala, ili čak jedan dio otopine naspram devetsto devedeset i devet dijelova otapala.

Svaku novu snažno razrijeđenu otopinu dodali su bazofilima koje su potom prebrojali uz pomoć mikroskopa. Na veliko iznenađenje svih prisutnih, otkrili su do 66 postotni učinak smanjenja apsorpcije boje, čak i kod otopina koje su razrijedili do razmjera jedan naprama IO60. U daljnjim eksperimentima u kojima su se oto pine serijski stostruko razrjeđivale sve do razmjera jedan naprama IO120 dijelova, pri čemu više praktički nije mogla ostati nijedna molekula IgE, bazofili su još uvijek reagirali i ostajali bez boje.

Najneočekivanija stvar tek se trebala pojaviti. Premda je po tencija antiIgE molekula bila najviša pri koncentracijama jedan naprama tisuću (razrjeđenje treće decimale) i sa svakim se daljnjim razrjeđivanjem polako smanjivala, što je i bilo za očekivati, smjer pokusa se pri devetom razrjeđenju potpuno obrnuo. Na toj točki je djelovanje snažno razrijeđenih IgE počelo rasti i raslo je sa svakim novim razrjeđenjem.3 Kao što su homeopati oduvijek tvrdili - što je otopina slabija, to je njezin učinak snažniji.

Benveniste se povezao s pet različitih laboratorija u četiri države (Francuskoj, Izraelu, Italiji i Kanadi) od kojih su svi ponovili njegove rezultate. Potom je 1988. godine trinaest znanstvenika u vrlo prestižnom časopisu Nature zajednički objavilo rezultate svoje četverogodišnje suradnje. Dokazali su da otopina s antitijelima koju uzastopno razrjeđujemo sve dok u njoj nema više ni jedne molekule antitijela, bez obzira na to i dalje prouzrokuje reakciju imunih stanica.4 Autori su zaključili da u nekim otopinama više nije bila prisutna nijedna početna molekula i da:

Za vrijeme razrjeđivanja/protresanja očito dolazi do prijenosa određenih informacija. Voda možda djeluje kao šablona za molekulu, na primjer, uz pomoć beskonačne mreže vodikovih veza ili preko električnih i magnetskih polja... Priroda te pojave još nije posve razjašnjena.

Za medije, koji su željno prigrabili objavljeni članak, Benveniste je otkrio pamćenje vode i njegova istraživanja su razglasili kao znanstvenu potvrdu homeopatije. Sam Benveniste je znao da reperkusije njegovih pronalazaka sežu mnogo dalje od bilo koje teorije alternativne medicine. Ako je voda sposobna utisnuti u pamćenje i pohraniti informacije molekula, to će imati dalekosežan utjecaj na naše razumijevanje molekula i načina njihovog komuniciranja u tijelu, jer molekule u ljudskim stanicama su, naravno, okružene vodom. U živoj stanici na svaku proteinsku molekulu dolazi deset tisuća molekula vode.

I u časopisu Nature nesumnjivo su razumjeli možebitne posljedice tog otkrića za prihvaćene biokemijske zakone. Urednik John Maddox pristao je na objavu članka, no pri tome je napravio korak bez presedana - na kraju članka postavio je urednički dodatak:

Urednička ograda

Čitatelji ovog članka možda dijele skepsu brojnih stručnjaka koji su tijekom posljednjih nekoliko mjeseci komentirali nekoliko njegovih verzija. Bit predstavljene rasprave je da vodena otopina s protutijelima očuva svoju sposobnost pobuđivanja biološke reakcije čak i kada ju razrijedimo do mjere da postoji samo zanemariva mogućnost da je u uzorcima ostala i jedna jedina molekula. Za takvu aktivnost nema nikakve fizikalne osnove. Profesor Benveniste ljubazno se složio da Nature pozove neovisne istraživače i da s njima ponovi svoje eksperimente. Izvještaj o tom istraživanju objavit ćemo uskoro.

Maddox je, uz to, u vlastitom uvodniku pozvao čitatelje da potraže propuste u Benvenistovom istraživanju.5

Benveniste je bio ponosan čovjek kojega nije bilo strah lupiti šakom o stol i suprotstaviti se establišmentu. Ne samo da ga nije bilo strah članak objaviti u jednom od najkonzervativnijih časopisa u cjelokupnoj znanstvenoj zajednici nego je i, nakon što su posumnjali u njegovu vjerodostojnost, žustro prihvatio izazov i pristao na njihovu želju da u svom laboratoriju ponovi rezultate.

Četiri dana nakon objave Maddox je osobno došao sa znanstvenim sljeparskim vodom, kako se Benveniste poslije izrazio, u kojemu su osim Maddoxa još bili Walter Stewart, poznati razotkrivač šarlatana, te James Randi, profesionalni magičar kojega su obično pozivali pri raskrinkavanju znanstvenih radova koji su se ustvari temeljili na nekoj vrsti prijevare. Benveniste se pitao jesu li magičar, novinar i prokazivač šarlatana najbolja moguća ekipa za procjenjivanje suptilnih promjena u biološkom eksperimentiranju. Elisabeth Davenas pod njihovim je budnim pogledom obavila četiri pokusa, jednoga slijepog, od kojih su, prema Benvenistovim riječima, svi bili uspješni. Unatoč tome, Maddox i njegova ekipa opovrgavali su rezultate, te su odlučili promijeniti eksperimentalni protokol, skratiti postupke kodiranja, i čak su jednom melodramatskom gestom kod zalijepili za strop. Stewart je inzistirao na tome da neke pokuse izvede sam te je, iako je Benveniste ustvrdio da je nestručan za takvu vrstu pokusa, promijenio način njegove izvedbe.

Sa svojim novim protokolom i u nabijenom ozračju, budući da su očito željeli dokazati da INSERM-ova ekipa nešto skriva, obavili su još tri pokusa koja nisu uspjela. Sada je Maddoxova ekipa dobila željene rezultate te su se žumo pokupili, a prije toga je Maddox još zatražio kopije od tisuću i pet stotina Benvenistovih spisa.

Nedugo nakon njihovog petodnevnog posjeta u Natureu je objavljen izvještaj pod naslovom Eksperimenti s krajnje razrijeđenim otopinama raskrinkani. U članku je pisalo da se u Benvenistovom laboratoriju nije poštovao primjeren znanstveni protokol. Maddox je izrazio sumnju u potvrdne rezultate iz drugih laboratorija. Izrazio je iznenađenje što istraživanja nisu uvijek bila uspješna, a budući je to standard u biološkim istraživanjima - to je bio jedan od razloga zbog čega je Benveniste objavio rezultate tek nakon što je obavio više od 300 pokusa. Maddox je u svojoj procjeni također propustio istaknuti da je test s bojama vrlo osjetljiv, te da i najmanja promjena u eksperimentalnim uvjetima može pokvariti eksperiment, tako da ni visoke koncentracije antiIgE ne izazivaju nikakav učinak na uzorku davateljeve krvi. Izrazili su osupnutost činjenicom da dvojicu Benvenistovih suautora plaća proizvođač homeopatskih pripravaka. Cinjenica da proizvođači financiraju znanstvena istraživanja nešto je posve uobičajeno., kontrirao je Benveniste. Želite li možda reći da su rezultati promijenjeni kako bi išli na ruku pokrovitelju?



Ljubaznošću nosica autorskih prava za ovaj naslov, u mogućnosti smo da prezentujemo 50% ovog poglavlja. Knjiga se inače može nabaviti u maloprodaji ili poručiti direktno kod izdavača.

Korisna adresa: http://www.esotheria.com/

STATUS STRANICE: Stranica je formirana za 0.0018 sek.   [ Uključi rečnik ]  [ Memo ]
 
 
 
Podesite izgled stranice! Možete promeniti veličinu i boju slova, kao i boju podloge:
 
      
 
 
PRIJAVLJIVANJE
Ako ste već registrovani, unesite korisničko ime i lozinku i prijavite se klikom na LOG IN.

Prijavljivanjem dobijate pristup svim raspoloživim opcijama na sajtu (pogledaj Help)...

Ako se do sada niste registrovali, kliknite OVDE za registraciju;
Korisnik
:
 
Lozinka
:
 
 
 
 OTVORENA KNJIGA
 
 
 
 
Beleške posetilaca
 
Markeri teksta
 
Recycle
Data
Help ]   
 
 MAILING LISTA
 
U slučaju da želite da vas redovno obaveštavamo o novim tekstovima i ostalim promenama na našem sajtu, prijavite se na našu mailing listu!
PRIJAVLJIVANJE JE JEDNOSTAVNO!
Dovoljno je da unesite svoju e-mail adresu i da zatim kliknite na tipku PRIJAVA!

E-mail adresa:
 
AKO VAM JE STALO DA I VAŠI PRIJATELJI DUHOVNO NAPREDUJU, OBAVESTITE IH O SAJTU www.OBJAVE.com!
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 SPONZOR NASLOVA