POLJE - Potraga za tajnim silama svemira - Poglavlje V
 
      
 
Podesite izgled stranice! Možete promeniti veličinu i boju slova, kao i boju podloge:
 
 
U rezonanciji sa svijetom
 

GOTOVO SVI POKUSI bili su neuspješni. Štakori se nisu po našali kako se očekivalo. Cjelokupan smisao vježbe, što se Karla Lashleya ticalo, bio je da se odredi gdje se nalaze engrami - točna lokacija u mozgu u kojoj su pohranjena sjećanja. Naziv engram je u dvadesetim godinama dvadesetog stoljeća skovao Wilder Penfield koji je mislio da je otkrio da sjećanja imaju točnu adresu u mozgu. Penfield je proveo iznimna istraživanja na epileptičarima s anestetiziranim tjemenom dok su bili pri punoj svijesti; kada je određene dijelove njihovih mozgova stimulirao elektrodama, prizvao je u njima određene prizore iz njihove prošlosti, u živim bojama i po praćene bolnim pojedinostima. Još je manje očekivano to da je svaki put kada je stimulirao istu točku u mozgu (osobito bez pacijentovog znanja) dozvao isti prizor sa svim njegovim pojedinostima.

Penfield i brojni znanstvenici poslije njega logično su zaključili da su u određenim dijelovima mozga pohranjena pojedina sjećanja. Svaki, i najsitniji detalj našeg života pažljivo je kodiran u određenim mjestima u mozgu, kao gosti u restoranu koje je po stolovima rasporedio posebno točan šef sale. Još bismo samo morali otkriti gdje tko sjedi: i po mogućnosti, kao bonus, otkriti identitet šefa sale.

Lashley, američki neuropsiholog velikog ugleda, tražio je engrame već približno trideset godina. Bila je 1946. godina i u svojem je laboratoriju u okviru Yerkesova laboratorija za biologiju primata na Floridi istražio sve moguće životinjske vrste kako bi otkrio što je, odnosno gdje je u mozgu ono što je odgovorno za sjećanje. Mislio je da će samo proširiti Penfieldova otkrića, no činilo se da je sve što je radio služilo kao dokaz da je Penfield bio u krivu. Lashley je bio sklon pretjeranoj kritičnosti, ali ne posve bez razloga. Imao je dojam kao da cijelo njegovo životno djelo ima jednu jedinu, negativnu svrhu: da opovrgne sav rad svojih prethodnika. Još jedna sveta istina u kojoj je tadašnja znanstvena zajednica bila čvrsto usidrena, a koju je Lashley aktivno pobijao, bilo je mišljenje da svaki psihološki proces ima odgovarajući i mjerljivi fizički izraz: pomak određenog mišića, izlučivanje određene kemikalije. Još jedanput mozak je bio tek šef sale koji užurbano raspoređuje svoje goste.

Premda je ranije uglavnom eksperimentirao s primatima, sada je prešao na štakore. Izgradio im je poseban mali poligon u kojem su učili skakati kroz minijaturna vrata iza kojih ih je kao nagrada čekala hrana. Štakori koji nisu pravilno reagirali padali bi u vodu, što je još bolje naglasilo cilj vježbe.1

Kada se uvjerio da su štakori dobro ovladali rutinom, počeo je sustavno raditi na tome da im kirurškim putem izbriše to pamćenje. Premda je sam kritizirao manjkavosti drugih istraživača, i njegova kirurška metoda bila je nadriliječnička: krajnje improviziran i prenagljen postupak. Njegov laboratorijski protokol razbjesnio bi svakog modernog borca za prava životinja. Kirurške instrumente nije sterilizirao, uglavnom zbog toga što se tada to nije smatralo potrebnim za štakore. Po svim medicinskim standardima bio je surov i nemaran kirurg, možda čak i namjerno, rane je šivao jednostavnim šavom što je bio idealan recept za infekciju mozga kod većih sisavaca, no nije bio ništa suroviji od većine istraživača svojega vremena. Naposljetku, ni jedan od pasa Ivana Pavlova nije preživio njegove operacije mozga; svi su uginuli zbog moždanih upala ili od epilepsije.2 Lashley je kod svojih štakora namjeravao deaktivirati pojedine dijelove mozga kako bi otkrio gdje se skriva dragocjeni ključ za specifična sjećanja. Za taj osjetljiv zadatak upotrebljavao je ženino kovrčalo za kosu (!) i jednostavno spaljivao dio koji je želio odstraniti3

Njegovi prvi pokušaji da otkrije mjesto specifičnih sjećanja pro pali su; iako su štakori ponekad i bili fizički oslabljeni, i dalje su se točno sjećali onoga što su bili naučili. Pržio je sve veće i veće dijelove njihovog mozga, no još uvijek su uspijevali skočiti kroz vratašca. Lashley je sa svojim uvijačem postao čak još liberalniji, te je započeo sustavno obrađivati jedan po jedan dio štakorskih mozgova, no i dalje se činilo da to nema nikakvog utjecaja na štakorovu sposobnost sjećanja. Čak i kada je oštetio veliku većinu mozga pojedinih štakora - a uvijač je prouzročio više štete od bilo kakvog čistog kirurškog rezanjihove su motoričke sposobnosti možda bile oslabljene, tako da su neskladno teturali, no štakori su se još uvijek sjećali svoje rutine.

Premda su ti rezultati u jednu ruku predstavljali neuspjeh, odgo varali su ikonoklastu u Laashleyu. Štakori su potvrdili ono u što je dugo sumnjao. Još 1929. godine, u svojoj monografiji Moždanimehanizmi i inteligencija, radu nevelika opsega koji je postao poznat zbog svojih radikalnih postavki, predstavio je svoj pogled daje kortikalna fiinkcija posvuda jednako potentna4 Kasnije je zapisao da je sav njegov eksperimentalni rad doveo do neizbježnog zaključka da učenje ustvari uopće nije moguće.5 Na području kognicije mozak je u svakom pogledubio kaša6

Za Karla Pribrama, mladog neurokirurga koji se preselio na Flo ridu isključivo kako bi mogao istraživati zajedno s velikim znanstvenikom, Lashleyevi neuspješni pokusi bili su pravo otkriće. Pribram, koji je u antikvarijatu za deset centa kupio Lashleyevu monografiju, po dolasku na Floridu neustrašivo je izazivao njezine sporne točke s istim žarom kojim je Lashley napadao svoje kolege. Bistar i ambiciozan vježbenik potaknuo je Lashleya, te ga je s vremenom prihvatio gotovo kao vlastitog sina.

Svi Pribramovi pogledi na sjećanje i više kognitivne moždane procese bili su okrenuti naglavačke. Ako ne postoje određene točke u kojima bi bila pohranjena specifična sjećanja - a Lashley je jednog za drugim spalio sve dijelove štakorova mozga - tada naša sjećanja, a možda i drugi viši kognitivni procesi, ustvari, sve što nazivamo percepcija, moraju na neki način biti raspodijeljeni po cijelom mozgu.

Pribram je 1948. godine, u svojoj dvadeset i devetoj godini, prihvatio mjesto na sveučilištu Yale koje je imalo najbolji neurološki laboratorij na svijetu. Namjeravao je istraživati funkcije frontalnog korteksa (čeonog dijela moždane kore) kod majmuna kako bi pokušao shvatiti učinke frontalne lobotomije koja se u to vrijeme obavljala na tisućama pacijenata. Poučavanje i istraživanje privlačili su ga mnogo više od unosnog života neurokirurga; nekoliko godina kasnije usprkos relativno skromnoj profesorskoj plaći odbio je ponudu za posao s plaćom od sto tisuća dolara u njujorškoj bolnici Mount Sinai. Poput Edgara Mitchella i Pribram se uvijek smatrao istraživačem, a ne liječnikom; kao osmogodišnjak najmanje je desetak puta pročitao knjigu o podvizima generala Byrda na Sjevernom polu. Za dječaka koji je u toj dobi došao iz Beča, Amerika je predstavljala novo istraživačko područje. Pribram je bio sin slavnog biologa koji se 1927. godine sa svojom obitelji preselio u SAD jer je smatrao da ratom iscrpljena i osiromašena Europa nije primjereno mjesto za odgoj djeteta. Kadaje Karl odrastao, možda zbog svoje nejake građei zbog toga što zaista nije bio tip za odvažne ekspedicije (u zrelijim godinama izgledao je kao patuljasta verzija Alberta Einsteina, s jednakom dostojanstvenom draperijom bijele kose koja je sezala do ramena), za svoje je istraživačko područje odabrao ljudski mozak.

Nakon što je napustio Lashleya i Floridu proveo je dvadeset godina proučavajući tajne u vezi s organizacijom mozga, percepcije i svijesti. Osmislio je vlastite pokuse na majmunima i mačkama, te pedantno izvodio sustavne studije ne bi li otkrio funkcije pojedinih dijelova mozga. Njegov iznimno uspješan laboratorij među prvima je otkrio lokacije kognitivnih procesa, osjećaja i motivacije. Njegovi su pokusi jasno dokazali da sve te funkcije imaju specifične adrese u mozgu otkriće koje je morao, iako teška srca, prihvatiti i Lashley.

Najviše mu je muke zadavao temeljni paradoks: kognitivni pro cesi imaju vrlo precizne lokacije u mozgu, no same procese unutar tih lokacija očito određuje, kao što se izrazio Lashley mnoštvo po dražaja ... koji nisu u vezi s dotičnim živčanim stanicama.7 Istina je da dijelovi mozga obavljaju specifične funkcije, no čini se da stvarnu obradu podataka izvodi nešto što je bazičnije od pojedinačnih neurona - u svakom slučaju, nešto što nije ograničeno na određenu skupinu stanica. Na primjer, izgledalo je da je pohranjeno sjećanje raspodijeljeno po određenoj lokaciji, a ponekad i preko nje. No, da li mehanizam to omogućava?

I Pribram je, kao i Lashley, u svojem ranom radu o višim spoznajnim funkcijama došao u proturječje s prihvaćenom mudrošću tog vremena. Prema priznatom stajalištu, koje je većinom još i danas prihvaćeno, oko vidi tako što fotografsku sliku prizora ili predmeta reproducira na kortikalnu površinu mozga, na dio koji kao unutarnji filmski projektor prihvaća i interpretira viđeno. Ako je to točno, tada bi električna aktivnost u vizualnom korteksu morala točno odražavati ono što je predmet gledanja, a to je do neke mjere točno samo na vrlo gruboj razini. Lashley je u brojnim eksperimentima otkrio da može prerezati praktički cijeli optički živac mačke, a da to ne smanji njezinu sposobnost da vidi što radi. Na njegovo veliko iznenađenje, mačka je očito i dalje vidjela sve pojedinosti, i mogla je obavljati složene vizualnezadatkekaoi prije8

U drugim su pokusima Pribram i njegovi suradnici uvježbali majmuna da pritisne određenu polugu kada mu se pokaže kartica s crtama. Na vizualni korteks majmuna postavili su elektrode koje su trebale registrirati moždane valove kada majmun vidi krug, odnosno crte. Pribram je tim pokusom želio saznati isključivo razlikuju li se moždani valovi s obzirom na oblik na kartici. Umjesto toga, otkrio je da je majmunov mozak pored različitih uzoraka na kartici registrirao i da li je majmun pritisnuo pravu polugu ili ne, te čak i njegovu namjeru da pritisne polugu prije no što bi to učinio. Dobiveni rezultat uvjerio je Pribrama da se zapovijed formulira u višim sferama mozga i odande odašilje do primarnijih prijemnika. To znači da se u mozgu događa nešto daleko složenije od tadašnjeg općenitog uvjerenja prema kojem vidimo i odgovaramo na vanjske podražaje uz pomoć jednostavnog tunelskog toka informacija koji teče od naših osjetilnih organa do mozga, a iz njega u mišiće i žlijezde9

Pribram je posvetio nekoliko godina istraživanjima s mjerenjem moždane aktivnosti majmuna za vrijeme obavljanja pojedinih zadataka kako bi otkrio može li detaljnije izdvojiti točnu lokaciju u kojoj se percipiraju uzorci i boje. Ta su istraživanja pružila dodatne dokaze da su moždane reakcije raspoređene preko cijele moždane kore. U sljedećem istraživanju, kojega je za promjenu proveo na mladim mačkama kojima su usadili kontaktne leće s vodoravnim, odnosno okomitim crtama, Pribramova je skupina otkrila da se po našanje vodoravno orijentiranih mačaka nije zamjetno razlikovalo od okomito orijentiranih, premda su njihove moždane stanice sada bile orijentirane horizontalno odnosno, vertikalno. To je značilo da percepcija nije povezana s detekcijom crta.10 Ti eksperimenti, kao i pokusi drugih znanstvenika kao što je bio Lashley proturječili su mnogim prevladavajućim neurološkim teorijama o percepciji. Pribram je bio uvjeren da je unutrašnja projekcija slika pogrešna pretpostavka i da mora postojati neki drugi mehanizam koji nam omogućava da opažamo svijet oko sebe.11

Pribram je 1958. godine iz Yalea prešao u Centar za napredne studije behavijorističkih znanosti u okviru sveučilišta Stanford. Mo žda nikada ne bi izradio alternativnu teoriju da njegov prijatelj Jack Hilgard, poznati psiholog sa Stanforda, 1964. godine nije pisao novu verziju udžbenika za koju je trebao neke novije teorije o čovjekovoj percepciji. Problem je za Pribrama bio u tome što je odbacio stare ideje o oblikovanju električnih slika u mozgu - o navodnom podudaranju između slika u vanjskom svijetu i električkom paljenju mozga - a zbog svojih vlastitih istraživanja s majmunima bio je krajnje skeptičan i glede najnovije i najpopularnije teorije o percepciji prema kojoj spoznajemo svijet uz pomoć linijskih detektora. Naime, prema toj teoriji mozak bi samo za fokusiranje na lice trebao napraviti golemi izračun svaki puta kada bi se odmaknuli za nekoliko centimetara. Hilgard je uporno navaljivao, no Pribram nije znao kakvu bi teoriju mogao ponuditi svom prijatelju pa je napinjao mozak ne bi li pronašao kakvu pozitivnu alternativu. Tada je jedan njegov kolega naišao na članak u časopisu Scientific American kojega je napisao Sir John Eccles, istaknuti australski fiziolog, i u njemu postulirao da bi mašta mogla biti povezana s mikrovalovima u mo zgu. Samo tjedan dana kasnije izašao je još jedan zanimljiv članak u kojemu je Emmet Leith, inženjer sa sveučilišta u Michiganu, pisao o lomu laserskih zraka i novoj tehnologiji - optičkoj holografiji.12

Cijelo je vrijeme bila tu, tik pred njegovim nosom! Tražio je baš takvu poredbu. Izgledalo je da je koncept valnih fronti i holografija predstavljao odgovor na pitanja koja si je postavljao dvadeset godina. Lashlev je već bio postavio hipotezu o uzorcima valne interferencije u mozgu, ali ju je napustio zato što nije mogao zamisliti na koji bi način ti uzorci mogli nastati u moždanoj kori.13 Ecclesove ideje riješile su problem. Pribram je sada razmišljao da mozak mora na neki način čitati informacije, pretvarajući obične slike u valno interferencijske uzorke i ponovno u virtualne slike, kao što to čini laserski hologram. Još jedna tajna koju je razriješila usporedba s hologramom bilo je sjećanje koje nije smješteno na nekom određenom mjestu, nego je raspodijeljeno posvuda, na način da svaki dio sadrži cjelinu.

Na konferenciji UNESCO-a u Parizu Pribram je upoznao Dennisa Gabora koji je dobio Nobelovu nagradu za otkriće holografije, kada je četrdesetih godina prošlog stoljeća pokušao izraditi mikro skop pomoću kojeg bi se mogao vidjeti atom. Gabor, prvi inženjer koji je dobio Nobelovu nagradu za fiziku, radio je na matematici svjetlosnih zraka i valnih duljina, pri čemu je došao do iznimnog otkrića: ako prelomite svjetlosnu zraku, njome fotografirate različite predmete i pohranite te informacije kao valno interferencijske uzorke, dobit ćete bolju sliku cjeline nego pri običnom načinu fotografiranja u kojem se snimanjem pojedinih točki dobiju samo dvije plošne dimenzije. Gabor je za svoje matematičke izračune koristio Fourierove preobrazbe, niz jednadžbi koje je na početku devetnaestog stoljeća razvio francuski matematičar Jean Fourier. Fourier je najprije počeo raditi na svojem sustavu analize koji je i dan danas neizbježno sredstvo u matematici i računanju, kada je na Napoleonov zahtjev izračunao optimalni interval između pucnjeva iz topa tako da se cijev ne pregrije. Pomoću Fourierove metode kasnije su i najsloženije uzorke uspjeli raščlaniti i točno opisati matematičkim jezikom koji opisuje odnos između kvantnih valova. Bilo koju optičku sliku moguće je pretvoriti u matematički ekvivalent interferencijskih uzoraka, odnosno informaciju koja je rezultat uzajamnog preklapanja valova. U toj se tehnici i nešto što se nalazi u vremenu i prostoru prenosi u spektralno područje, neku vrstu bezvremenog i bezprostornog stenograma za odnose među valovima, mjereio kao energija. Kod tih jednadžbi elegantno je i to što ih isto takomožemo upotrebljavati u suprotnom smjeru, na način da uzmemo sve komponente valne interakcije - njihovu frekvenciju, amplitudu i fazu - i iskoristimo ih za rekonstruiranje proizvoljne slike.14

Navečer, kada su se našli, Pribram i Gabor su ispijali pamćenja vrijednu bocu Beaujolaisa, te kompliciranim Fourierovim jednadžbama ispunili tri ubrusa da bi matematički izveli kako mozak obavlja složeni zadatak odgovaranja na određene valno interferencijske uzorke i njihovog pretvaranja u slike.15 Preostalo je još mnogo pojedinosti koje je trebalo razraditi u laboratoriju; teorija još nije bila zgotovljena. Međutim, u jedno su bili uvjereni: percepcija je posljedica kompleksnog čitanja i pretvaranja informacija na nekoj drugoj razini stvarnosti.

Da bismo lakše razumjeli kako je to moguće, dobro je poznavati neka posebna svojstva valova koja najbolje ilustrira laserski optički hologram, usporedba koja je toliko plijenila Pribramovu maštu. Kod klasičnog laserskog holograma laserska zraka je prelomljena. Jedan se dio odbija od predmeta - recimo, čajne šalice od kineskog porculana - a drugi dio se odbija od nekoliko zrcala. Oba dijela se potom ponovno združuju, te ih hvatamo na fotografski film. Rezultat na fotografskoj ploči, koji predstavlja interferencijski uzorak tih valova, izgleda jednostavno kao niz krivulja ili koncentričnih kružnica.

Međutim, kada kroz film pošaljemo zraku iz iste vrste lasera, prikaže nam se iznimno živa, vrlo detaljna i trodimenzionalna slika šalice koja lebdi u prostoru (primjer za to je princeza Leia čiju je sliku na taj način izradio R2D2 u prvom filmu serijala Ratovi zvijezda). Mehanizam koji stoji iza toga povezan je sa svojstvima valova koja im omogućavaju da dekodiraju informacije, ali i s posebnom značajkom laserske zrake koja baca čistu svjetlost jedne jedine valne duljine, pa je stoga, kao takav, idealan izvor za stvaranje interferencijskih uzoraka. Kada obje prelomljene zrake dođu na fotografsku ploču, jedna polovica donosi uzorke svjetlosnog izvora, a druga konfiguraciju čajne šalice, nakon čega obje zajedno interferiraju. Kada film osvijetlimo istovrsnim svjetlosnim izvorom dobijemo sliku koja je na njemu otisnuta. Još jedno neobično svojstvo holografije je da svaki djelić kodiranih informacija sadrži cjelovitu sliku; razrežemo li fotografsku ploču na komadiće i laserskom zrakom osvijetlimo bilo koji komadić, dobit ćemo čitavu sliku šalice.

Premda je poredba s hologramom Pribramu bila važna, pravi značaj njegovog otkrića nije bila sama holografija, koja priziva mentalnu sliku trodimenzionalne fantomske projekcije, kao ni činjenica da je svemir samo naša projekcija. Za nj je bilo važno da kvantni valovi imaju jedinstvenu sposobnost pohranjivanja ogromnih količina informacija - u cijelosti i trodimenzionalno - te da naš mozak može čitati te informacije i odatle kreirati svijet. Konačno je pronašao mehaničku napravu koja točno odražava način na koji mozak doista djeluje: kako stvara slike, kako ih pohranjuje, te kako ih po potrebi priziva ili povezuje s nečim drugim. I najvažnije, pronađen je ključ za najveću Pribramovu zagonetku: kako je moguće da su zadaci u mozgu lokalizirani, a obrađuju se, odnosno pohranjuju u većoj cjelini. U određenom je smislu holografija samo prikladan stenogram za valnu interferenciju - jezik Polja.

Posljednji važan aspekt Pribramove Moždane teorije, koju je predstavio nešto kasnije, bio je povezan s još jednim Gaborovim otkrićem. Gabor je, uz pomoć iste matematike koju je Heisenberg u kvantnoj fizici upotrijebio za komunikacije, izveo maksimalnu količinu u koju je moguće stisnuti telefonsku poruku preko prekoatlantskog kabla. Pribram je, zajedno s nekoliko kolega, Gaborovu hipotezu dodatno razvio u matematičkom modelu koji je pokazao da ista matematika opisuje i procese u ljudskom mozgu. Došao je do toliko radikalnog zaključka da je to bilo gotovo nezamislivo; naime, da vruća, živa tvar kao što je mozak fiinkcionira po zakonima čudnog svijeta kvantne teorije.

Kada promatramo svijet, teoretizirao je Pribram, ne vidimo samo grube stvari, "palice i kamenje", već opažamo na mnogo dubljoj razini. Naš mozak sam sa sobom i s ostalim dijelovima tijela primarno ne komunicira riječima ili slikama, a ni bitovima ili kemijskim impulsima, nego se služi jezikom valne interferencije: jezikom faza, amplituda i frekvencija u spektralnoj domeni. Predmete percipiramo na način da rezoniramo s njima, odnosno da se uskladimo s njima. Poznavati svijet doslovno znači biti na njegcvoj valnoj duljini.

Naš je mozak poput klavira. Kada promatramo neku stvar u vanjskom svijetu, određeni dijelovi mozga rezoniraju na određenim frekvencijama. Kod pojedinih točaka na koje smo obratili pažnju naš mozak pritišće samo određene tipke koje aktiviraju strune s određenom duljinom i frekvencijom.16 Tu informaciju potom preuzimaju obični elektrokemijski krugovi u mozgu, baš kao što vibracije struna počnu rezonirati u cijelom klaviru.

Pribram je pomislio da svaki puta kada nešto ugledamo ne vidimo sliku tog objekta negdje u stražnjem dijelu naših glava ili iza očne mrežnice, nego u tri dimenzije i u vanjskom svijetu. Mora biti da stvaramo virtualnu sliku danog objekta te ju projiciramo u prostor, na isto mjesto na kojem se nalazi stvarni objekt, tako da se objekt i naša percepcija tog objekta poklapaju. A to znači da je vještina gledanja ustvari vještina transformiranja. Samim činom pro matranja na neki način transformiramo bezvremeni i bezprostorni svijet interferencijskih uzoraka u konkretan i diskretan (odvojen) svijet prostora i vremena: svijet same jabuke koju vidimo pred so bom. Prostor i vrijeme stvaramo na površini naših očnih mrežnica. Očna leća kao u hologramu pokupi određene interferencijske uzoike i pretvori ih u trodimenzionalne slike. Takva virtualna projekcija je potrebna zato što za jabukom posežemo tamo gdje se ona doista nalazi, a ne negdje u našoj glavi. Ako cijelo vrijeme projiciramo slike u vanjski prostor, tada je naša slika svijeta zaista virtualna stvarnost.

Pribramova teorija govori da kada nešto primijetimo, određene frekvencije počnu rezonirati s neuronima u našem mozgu. Ti neuroni šalju informaciju o tim frekvencijama sljedećoj skupini neurona. Drugi set neurona prevede te rezonancije po Fourierovim jednadžbama, a dobivene podatke šalje trećoj skupini neurona, pa oni počinju stvarati uzorak s kojim u vanjskom svijetu naposljetku stvorimo virtualnu sliku jabuke na vrhu posude s voćem.17 Taj trostruki postupak omogućava mozgu da odvojene slike mnogo lakše stavi u uzajamni odnos, što se bez teškoća postiže sa stenogramima interferencijskih valova; to bi bilo vrlo nezgodno s pravim, realnim slikama.

Nakon viđenja - razmišljao je dalje Pribram - mozak procesira informacije u stenogramu valno frekvencijskih uzoraka, te ih rasprši u distributivnoj mreži po cijelom mozgu, kao lokalna računalna mreža koja kopira sve glavne upute brojnim djelatnicima u velikom poduzeću. Pohranjivanje sjećanja u valno interferencij skim uzorcima iznimno je djelotvorno i moglo bi objasniti zašto je ljudsko sjećanje toliko opsežno. Valovi mogu sadržavati nezamislive količine podataka - daleko više od 280 trilijuna (280.000.000.000.000.000. 000) bitova informacija, što navodno predstavlja prosječno ljudsko sjećanje prikupljeno tijekom prosječnog životnog vijeka.18 Napravljeni su izračuni koji govore da bi se s holografskim interferencijskim uzorcima cjelokupnu Kongresnu knjižnicu SAD-a, u kojoj su pohranjene gotovo sve do sada objavljene knjige na engleskom jeziku, moglo stisnuti u kocku šećera. Holografski model objašnjava i trenutačnost prisjećanja koje je često u obliku trodimenzionalne slike. Pribramove teorije o raspodijeljenoj ulozi sjećanja i jeziku valnih fronti u mozgu naišle su na veliku nevjericu, osobito šezdesetih godina prošlog stoljeća kada su i prvi put objavljene. Jedan od onih koji su najviše ismijavali Pribramovu teoriju o distribuiranom sjećanju bio je Paul Pietsch, biolog na sveučilištu u Indiani. Pietsch je u svojim ranijim pokusima otkrio da se daždevnjaku može odstraniti glava i da životinja, premda postane komatozna, ponovno funkcionirati kada mu se mozak vrati na mjesto. Ukoliko je Pribram imao pravo, tada bi bilo moguće odstraniti ili ispremiješati daždevnjakov mozak a da to ne utječe na njegovo uobičajeno funkcioniranje. Međutim, Pietsch je bio uvjeren da Pribram griješi, a njegova odlučnosti da to i dokaže bila je upravo strasna. U više od sedam stotina pokusa izrezao je velik broj daždevnjakovih mozgova, a prije negoli bi ih stavio natrag, prčkao je po njima na sve moguće načine.. U uzastopnim pokusima okrenuo je, izrezao na kriške, odrezao, izmiješao, pa čak i samlio mozgove svojih pokusnih životinja. Međutim, bez obzira koliko brutalno ih iznakazio, ili okrnjio, nakon što je daždevnjacima vratio ono što je od mozga ostalo oni su se oporavili, i opet počeli ponašati kao i prije. Od potpunog skeptika Pietsch je postao preobraćenik koji vjeruje u Pribramovu teoriju da je sjećanje raspoređeno po cijelom mozgu.20

Godine 1979. Pribramovu je teoriju potvrdio i bračni tandem neurofiziologa s Kalifornijskog sveučilišta u Berkeleyu. Russell i Karen DeValois konvertirali su jednostavne karouzorke šahovnice u Fourierove valove i otkrili da moždane stanice mačaka i majmuna ne odgovaraju na same vizualne uzorke nego na interferencijske uzorke valova koji ih tvore. Bezbrojna istraživanja, koja su DeValoisovi opisali u knjizi Prostorno gledanje,21 govore da su brojne stanice u vizualnom sustavu usklađene s određenim frekvencijama. Druga istraživanja Fergusa Campbella iz Cambridgea u Engleskoj, kao i brojnih drugih laboratorija, također su potvrdila da je kora ljudskog mozga ugođena na određene frekvencije22 U toj činjenici možda leži objašnjenje zašto određene stvari prepoznajemo kao jednake premda su po veličini vrlo različite.

Pribram je dokazao i da je mozak visokorazlučivi analizator frekvencija. Pokazao je, naime, da mozak sadržava posebnu omotnicu ili mehanizam koji ograničava u suprotnom neograničeni dotok valnih informacija; na taj način nismo bombardirani beskonačnim brojem valnih informacija iz polja nulte točke23

U vlastitim laboratorijskim istraživanjima Pribram je potvrdio da vizualni korteks mačaka i majmuna odgovara na ograničen opseg frekvencija.24 Russell DeValois i njegovi kolege također su pokazali da su receptivna polja u neuronima moždane kore ugođena na vrlo malen opseg frekvencija.25 I Campbell s Cambridgea u svojim je istraživanjima na mačkama i ljudima demonstrirao da neuroni u mozgu odgovaraju na ograničen frekvencijski pojas26 Pribram je u jednom trenutku tijekom svojih istraživanja naletio i na rad Rusa Nikolaja Bernsteina. On je na film snimio ljude koji su se odjenuli u crne kostime s bijelim prugama i točkama koji su označavali udove - nešto slično klasičnom kostimu kostura za Noć vještica. Sudionici na snimanju zamoljeni su da plešu ispred crne pozadine. Pri obradi filmske snimke moglo se vidjeti tek nizove bijelih točaka koje su se pomicale u kontinuiranom uzorku u obliku vala. Nakon analize valova Bernstein je na svoje zaprepaštenje otkrio da je sve ritmičke pokrete moguće tako točno prevesti u Fourierove trigonometrijske zbrojeve da je sljedeće pokrete plesača mogao predvidjeti do točnosti od nekoliko milimetara27

Cinjenica da se gibanje može formalno prevesti u Fourierove jednadžbe dovela je Pribrama do zaključka da se i komuniciranje moždanih valova s tijelom najvjerojatnije odvija u obliku valova i uzoraka, a ne u obliku slika.28 Mozak očito ima sposobnost da analizira gibanje, raščlani ga na valne frekvencije, te da taj valni uzorak stenogramski raspodijeli po ostatku tijela. Nelokalan i istovremen prijenos informacija do mnogih dijelova objasnio je kako složene zadatke - kao što je, na primjer, vožnja automobila - možemo bez većih poteškoća obavljati uz pomoć više dijelova tijela. Obrazložio je i na koji način možemo tako brzo naučiti ponoviti neki zadatak. Pribram je u literaturi naišao na istraživanja koja su dokazivala da i naša druga osjetila (miris, okus i sluh) djeluju na temelju analiziranjafrekvencija.29



Ljubaznošću nosica autorskih prava za ovaj naslov, u mogućnosti smo da prezentujemo 50% ovog poglavlja. Knjiga se inače može nabaviti u maloprodaji ili poručiti direktno kod izdavača.

Korisna adresa: http://www.esotheria.com/

STATUS STRANICE: Stranica je formirana za 0.0028 sek.   [ Uključi rečnik ]  [ Memo ]
 
 
 
Podesite izgled stranice! Možete promeniti veličinu i boju slova, kao i boju podloge:
 
      
 
 
PRIJAVLJIVANJE
Ako ste već registrovani, unesite korisničko ime i lozinku i prijavite se klikom na LOG IN.

Prijavljivanjem dobijate pristup svim raspoloživim opcijama na sajtu (pogledaj Help)...

Ako se do sada niste registrovali, kliknite OVDE za registraciju;
Korisnik
:
 
Lozinka
:
 
 
 
 OTVORENA KNJIGA
 
 
 
 
Beleške posetilaca
 
Markeri teksta
 
Recycle
Data
Help ]   
 
 MAILING LISTA
 
U slučaju da želite da vas redovno obaveštavamo o novim tekstovima i ostalim promenama na našem sajtu, prijavite se na našu mailing listu!
PRIJAVLJIVANJE JE JEDNOSTAVNO!
Dovoljno je da unesite svoju e-mail adresu i da zatim kliknite na tipku PRIJAVA!

E-mail adresa:
 
AKO VAM JE STALO DA I VAŠI PRIJATELJI DUHOVNO NAPREDUJU, OBAVESTITE IH O SAJTU www.OBJAVE.com!
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 SPONZOR NASLOVA