POLJE - Potraga za tajnim silama svemira - Poglavlje VI
 
      
 
Podesite izgled stranice! Možete promeniti veličinu i boju slova, kao i boju podloge:
 
 
Kreativni promatrač
 

DOISTA JE ČUDNO što se sve iz obične životne svakodnevice prihvati za čovjekov um. Za Helmuta Schmidta to je bio članak iz časopisa Readers Digest. Pročitao ga je 1948. godine kao dvadeseto godišnji student na sveučilištu Cologne, nedugo poslije njemačkog kraha u Drugom svjetskom ratu. Obitavao je u njegovom pamćenju gotovo dvadeset godina i preživio dvije emigracije, iz Njemačke u Ameriku, i iz akademskog svijeta u industriju: od profesure na sveučilištu Cologne do položaja fizičara istraživača u Boeingovim znanstvenoistraživačkim laboratorijima u Seattlu u Washingtonu.

Unatoč promjenama i zemlje i karijere Schmidt je cijelo vrijeme razmišljao o značenju članka, kao da je nešto u njemu - i prije no što je to osvijestio - znalo da je taj članak od ključnog značaja za njegovo životno usmjerenje. Svako toliko bi porazmislio o njemu; osvijetlio bi ga u svijesti kako bi ga sagledao sa različitih strana i onda opet odložio u podsvijest, kao nedovršen posao za koji mu još nije bilo jasno kako da ga se prihvati.1

Članak je, u stvari, bio skraćena verzija jednog sastavka biologa i parapsihologa J. B Rhinea, i govorio je o njegovim slavnim pokusima o prekogniciji i vanosjetilnoj percepciji, uključujući testove s kartama koje je kasnije u svemiru upotrijebio Edgar Mitchell. Svi su Rhineovi pokusi bili provedeni u strogo kontroliranim uvjetima, pri čemu su postignuti zanimljivi rezultati2 Proučavanja su pokazala da je moguće da jedna osoba drugoj osobi prenese informacije o simbolima na kartama ili da poveća vjerojatnost dobivanja određenog broja kod bacanja kocke.

Schmidta je Rhineov rad privukao zbog implikacija koje je imao na području fizike. Shmidt je već kao student bio sklon kontriranju i s velikim je zadovolj stvom iskušavao granice znanosti. Privatno se zgražao nad krajnje uobraženim stavovima fizike i mnogih drugih znanosti koje tvrde da su objasnile brojne tajne svemira. Najviše ga je zanimala kvantna fizika, međutim uporno su ga privlačili oni dijelovi kvantne teorije koji su sadržavali najveće moguće probleme.

Shmidtu je najfascinantnija bila uloga promatrača.3 Jedan od najtajnovitijih vidova kvantne fizike jest kopenhagenska interpretacija, tako nazvana po Nielsu Bohru, jednom od očeva kvantne fizike koji je živio u Kopenhagenu. Bohr je u kvantnu fiziku silom progurao niz interpretacija koje su bile lišene osnovne jedinstvene teorije; postavio je više načela o ponašanju elektrona do kojih je do šao na temelju matematičkih jednadžbi koje danas uvažavaju fizičari cijelog svijeta. Bohr i Werner Heisenberg na temelju eksperimenta opazili su da elektron nije točno određen entitet nego da postoji kao potencijal, superpozicija ili sveukupnost svih vjerojatnosti, sve dok ga ne počnemo promatrati ili mjeriti; tada se zamrzne u određeno stanje. Kada gledanje ili mjerenje završimo, elektron se ponovno rastvori u eter svih mogućnosti.

Dio te interpretacije je ideja o komplementarnosti po kojoj nije moguće istovremeno znati sve o nekoj kvantnoj čestici kao što je elektron. Klasičan primjer su položaj i brzina; otkrijemo li jedan aspekt kvantne čestice - na primjer, njezinu lokaciju - ne možemo istovremeno točno odrediti kojom se brzinom i kuda kreće.

Mnogi začetnici kvantne teorije tražili su dublji smisao svojih izračuna i pokusa, te su ih uspoređivali s metafizičkim i istočnjačkim filozofskim tekstovima4 Međutim, većina fizičara tužila se da zakoni kvantnog svijeta, unatoč tome što su s matematičkog aspekta nedvojbeno ispravni, nadilaze običan, zdrav razum. Louis de Broglie, francuski fizičar i dobitnik Nobelove nagrade, smislio je oštrouman misaoni pokus koji je kvantnu teoriju doveo do logičkog zaključka. Prema kvantnoj teoriji, elektron možemo staviti u posudu koja se nalazi u Parizu, razdijeliti posudu na dva dijela, pa poslati jednu polovicu u Tokio a drugu u New York, nakon čega bi se elektron teoretski još uvijek morao nalaziti ili u jednoj ili u drugoj polovici, osim ako ne pogledamo u posudu; tim bismo činom naposljetku odredili njegov položaj u prvoj ili drugoj polovici posude.5

Kopenhagenska interpretacija govori kako je slučaj temeljna značajka prirode. Fizičari tvrde da to demonstrira još jedan glasoviti eksperiment: pokus sa svjetlošću koja pada na poluprozirno ogledalo. Kada svjetlost padne na takvo ogledalo, jedna njezina polovica se odbije, a druga polovica prođe kroza nj. Kada pojedinačni foton dođe do ogledala, mora ići ili naprijed ili natrag, no nije moguće predvidjeti hoće li se odbiti ili proći kroz ogledalo. Kao kod svakog binarnog pokusa i tu je vjerojatnost pogađanja puta fotona jednaka jedan naprema jedan.6 Na subatomskoj razini nema uzročnog mehanizma u svemiru.

Ukoliko je to točno, pitao se Schmidt, kako su neki Rhineovi testni subjekti mogli pravilno pogoditi karte i kocke koje se, kao i fotoni, ravnaju samo po slučajnosti? Ako su Rhineova istraživanja bila ispravno provedena, tada je nešto pogrešno u samim temeljima kvantne fizike. Na takozvane nasumične binarne procese bilo je moguće utjecati i predvidjeti ih.

Pokazalo se da proces slučajnosti prekida živi promatrač. Jedan od temeljnih zakona kvantne fizike govori da neki događaj u subatomskom svijetu postoji u svim mogućim stanjima sve dok ga promatranje ili mjerenje ne zamrzne u jednom jedinom stanju. Taj se postupak stručno naziva kolaps valne funkcije, pri čemu je valna funkcija stanje svih mogućnosti. Schmidt i mnogi drugi bili su uvjereni da kvantna teorija, usprkos svojoj matematičkoj savršenosti, tu pada u vodu. Premda neovisno od promatrača ništa ne postoji u jednom jedinom stanju, kvantni fizičari mogu opisati što vidi promatrač, ali ne i samoga promatrača. U matematičke su formule uključili trenutak promatranja, ali ne i svijest koja promatra. Nije postojala nikakva jednadžba za promatrača.7

Problem je predstavljala i prolazna priroda kvantnog svijeta. Fizičari nisu mogli ponuditi nikakvu stvarnu informaciju o danoj kvantnoj čestici. Sa sigurnošću su mogli ustvrditi tek da bi se u trenutku određenog mjerenja na određenoj točki dobio takav i takav rezultat. To je bilo kao hvatanje leptira za krilo. Klasični fizičari nisu imali potrebe govoriti o promatraču; prema Newtonovom pogledu na stvarnost stolica, pa čak i planet, postoje bez obzira na to gledamo li ih mi ili ne. Svijet postoji posve neovisno od nas.

Međutim, u neobičnom sumraku kvantnog svijeta moguće je odrediti samo nepotpune aspekte subatomske stvarnosti, kada promatrač determinira jedan jedini vid prirode nekog elektrona i to samo u trenutku promatranja, a ne sve vrijeme. Prema matematici, kvantni je svijet savršeni hermetički svijet čistog potencijala koji postaje stvaran i, u određenom smislu, manje savršen - tek kada gaometeuljez.

Izgleda da kod važnih pomaka u mišljenju općenito vrijedi da si mnogo umova gotovo istovremeno počinju postavljati jedno te isto pitanje. Schmidt je početkom šezdesetih - gotovo dvadeset godina nakon što je prvi puta pročitao Rhineov članak - zajedno s Edgarom Mitchellom, Karlom Pribramom i drugima bio jedan od sve brojnijih znanstvenika koji su na ovaj ili onaj način pokušavali doći do neke slike o prirodi ljudske svijesti, što je bio prirodan nastavak pitanja kvantne fizike i učinka promatrača. Ako ljudski promatrač zamrzava elektron u određeno stanje, do koje mjere utječemo na stvarnost? Učinak promatrača ukazivao je na to da je stvarnost nastala iz prajuhe na isti način kao što živa svijest djeluje na polje nulte točke. Logičan zaključak bio bi da fizički svijet u svojemu konkretnom obliku postoji isključivo ako smo u njega uključeni mi sami. I doista, Shmidt se zapitao, je li točno da ništa ne postoji neovisno od našepercepcije?

Nekoliko godina nakon što je Schmidt promišljao o ovim pitanjima, Mitchell se zaputio u Stanford na zapadnoj obali Sjedinjenih Država gdje je prikupljao sredstva za svoje pokuse s ljudskom sviješću koje je obavljao s nekoliko nadarenih fizičara. I Mitchell je, kao i Scmidt, važnost Rhineovih otkrića vidio u onome što su ona značila za prirodu znanosti. Oba su se znanstvenika pitala u kolikoj je mjeri red u svemiru povezan s djelovanjem i namjerama ljudi.

Ukoliko je sama svijest stvorila red i zaista na neki način stvorila svijet, tada se u čovjeku skrivaju mnogo veće mogućnosti no što to trenutno shvaćamo, a to otvara revolucionarne poglede na odnos između čovjeka i svijeta, te odnos između svih živih bića. Shmidt se također zapitao do kuda se rasprostire naše tijelo. Završava li s našom osobnošću, koju smo uvijek smatrali izoliranom, ili se širi prema van, tako da granica između nas i vanjskog svijeta nije jasno prepoznatljiva? Posjeduje li živa svijest neka svojstva kvantnih polja koja joj omogućavaju da svoj utjecaj širi u vanjski svijet? Ako je tako, može li činiti više od samog promatranja? Koliko je snažan naš utjecaj? U tom logičnom slijedu nedostajao je samo malen korak do zaključka da bismo kao aktivni promatrači u kvantnom svijetu mogli i utjecati na svijet, odnosno stvarati ga.8 Kada primijetimo leptira u određenoj točki leta, možda istovremeno i utječemo na njegov put, navodimo ga u određeni smjer?

Kvantni učinak na kojega su ukazivali Rhineovi eksperimenti bila je nelokalnost ili djelovanje na daljinu; po toj teoriji, dvije subatomske čestice koje su jednom bile u neposrednoj blizini, nakon odvajanja nastavljaju komunicirati na bilo kojoj udaljenosti. Ako su Rhineovi eksperimenti s vanosjetilnom percepcijom bili ispravni, tada je djelovanje na daljinu moguće i u makrosvijetu.

Godine 1965., kada mu je bilo trideset i sedam godina, Schmidt je u Boeingu konačno dobio priliku da provjeri svoje zamisli. Covjek visokog stasa, izražene čeljusti i sa snažno prorijeđenom kosom na obje strane, Schmidt je imao sreću što je u Boeingovom laboratoriju mogao obavljati u potpunosti znanstvena istraživanja koja nisu mo rala biti povezana s razvojem aeronautike. Boeing se malo odmarao nakon uspješnog razdoblja; u aeronautičkom gigantu tada su privremeno odgodili svoj nadzvučni projekt, a nisu još izumili Boeing 747, tako da je Schmidt imao dovoljno vremena za vlastiti rad.

Zamisao je polako počela poprimati oblik. Najjednostavniji način da provjeri sve te ideje, razmišljao je Schmidt, bio je da otkrijemože li čovjekova svijest utjecati na neku vrstu vjerojatnosnog sustava, kao što je to učinio Rhine. Rhine je za ispitivanje utjecaja ljudske svijesti na materiju provodio dva testa: za vanosjetilnu percepciju je upotrebljavao svoje posebne karte za pogađanje prisilnih izbora, a za psihokinezu prekognicijske vježbe i bacanje kocke. Međutim, oba ova načina imala su određena ograničenja. Nikada nije bilo moguće u potpunosti dokazati da je na neko bacanje kocke zaista utjecala čovjekova svijest, ili pak da se radilo samo o običnoj slučajnosti kada je testni subjekt pogodio pravu kartu. Moguće je da karte nisu bile dobro izmiješane, kocka je možda bila oblikovana ili otežana u korist određenog broja. Problem je bio i u tome što je Rhine ručno bilježio rezultate što je otvaralo mogućnost za ljudsku pogrešku. Budući da je pokuse obavljao ručno, oni su, uz to, bili i dugotrajni.

Schmidt je razmišljao o tome da bi mehaniziranjem eksperimentalnog postupka mogao usavršiti Rhineov rad. Kako je provjeravao kvantni učinak, činilo se smislenim da izradi stroj čije slučajne rezultate bi određivao kvantni proces. Schmidt je čitao da su dva Francuza, Remy Chauvin i Jean-Pierre Genthon, u svojim istraživanjima provjeravali mijenjaju li njihovi ispitanici na neki način vrijeme raspada radioaktivne tvari, što je zapisivao Geigerov brojač9

Ne postoji ništa slučajnije od radioaktivnog raspada atoma. Jedan od aksioma kvantne fizike govori da nije moguće točno predvidjeti vrijeme raspada atoma, kao i posljedičnog oslobađanja elektrona. Kada bi Schmidt u svoj uređaj uklopio radioaktivni raspad, stvorio bi nešto što je terminološki gotovo kontradiktorno: precizan instrument koji se temelji na kvantnomehaničkoj neodređenosti.

Uređaj na principu kvantnog raspada djeluje u sferi vjerojatnostii fluidnosti; ravna se po atomskim česticama, a one se ravnaju po vjerojatnosnom svemiru kvantne mehanike. Output takvog stroja bila bi savršeno slučajna aktivnost koju u fizici nazivaju stanje nereda. Rhineova istraživanja u kojima su ispitanici utjecali na bacanje kocke ukazivala su na to da dolazi do neke vrste prijenosa informacija, odnosno uređujućeg mehanizma - fizičari ga rado nazivaju negativna entropija koji je otklon od slučajnosti ili nereda protiv reda. Ako bi se pokazalo da sudionici istraživanja mogu promijeniti neki element strojnog outputa, to bi značilo da su promijenili vjerojatnost nekog događaja, odnosno težnju sustava da se ponaša na određeni način.10 To je poput nagovaranja čovjeka na raskrižju kojijoš nije odlučio kuda će poći, da krene jednim, a ne drugim putem. Drugim riječima, oni bi stvorili red.

Schimdt se najviše bavio teorijskom fizikom te je, da bi mogao izraditi svoj stroj, najprije morao produbiti svoje znanje iz elektronike. Uz pomoć tehničara izradio je malu, četvrtastu kutiju, malo veću od debele, tvrdo ukoričene knjige. Stroj je imao četiri svjetla u boji, dugmad i debeli kabel pričvršćen na drugi uređaj koji je udarao kodne rupe na traku papira. Schmidt je stroj nazvao "generator slučajnih brojeva" ili RNG (random number generator). RNG je na vrhu imao četiri svjetla u boji - crveno, žuto, zeleno i plavo - koja su se uključivala slučajno.

Kada je sudionik pokusa pritisnuo na jedno od dugmadi, stroj je zabilježio predviđanje da će se uključiti lampica iznad tog dugmeta.11 Ako je pogađanje bilo pravilno, stroj je upisao pogodak. Na vrhu naprave bila su dva brojača. Prvi je bilježio broj pogodaka, odnosno koliko je puta sudionik ispravno pogodio koja lampica će se uključiti, a drugi broj pokušaja. Za vrijeme pokusa ispitanik je pred sobom imao rezultate svoje uspješnosti.

Schmidt je pokraj brojača elektrona postavio malenu količinu izotopa stroncija 90 tako da su svi elektroni izbačeni iz nestabilnih, raspadajućih molekula bili registrirani u Geiger-Miillerovoj cijevi. Kada bi elektron odletio u cijev (kroz nju je prosječno prolazilo oko deset elektrona u sekundi), zaustavio je ultrabrzi brojač koji je neumorno vrtio brojke od jedan do četiri s brzinom od milijun brojeva na sekundu, a kada se brojač zaustavio na određenom broju, uključila bi se odgovarajuća lampica. Ako je netko samo pogađao, vjerojatnost da dobije pravi rezultati bila je dvadeset i pet posto. Većina Shmidtovih prvih ispitanika nije postizala ništa bolje rezultate sve dok nije stupio u kontakt sa skupinom profesionalnih vidovnjaka iz Seattlea i okupio ljude koji su bili uspješni. Od tada je Schmidt za ispitanike brižljivo birao isključivo one ljude koji su imali parapsihološki dar za pogađanje. Pretpostavljao je da će učinci najvjerojatnije biti tako maleni da mora maksimalizirati svoje šanse za uspjeh. U prvom nizu istraživanja dobio je 27-postotni rezultat koji je statistički bio dovoljno velik otklon da je mogao zaključiti kako se tu zbiva nešto zanimljivo.12

Očigledno je postojala neka veza između umova ispitanika i njegovog stroja - ali, kakva? Jesu li sudionici predvidjeli koje lampice će se uključiti? Ili su pak izabrali neku od obojenih lampica i na neki način ju prisilili da se uključi? Da li se tu radilo o prekogniciji ili psihokinezi?

Schmidt je odlučio da te učinke dodatno izdvoji uz pomoć psihokinetičkog testa, pa je u tu svrhu izradio elektronsku varijantu Rhineovih istraživanja s bacanjem kocke - stroj koji je bio moderna inačica bacanja novčića. Ta se naprava temeljila na binarnom sustavu s dva izbora: da ili ne, uključeno ili isključeno, jedan ili nula. Elektronski je generirao slučajan niz glava i pisama koji su bili vidljivi kao kretanje svjetla u krugu od devet lampica. Jedna lampica je uvijek bila uključena. Na početku je bila uključena lampica na vrhu, a sa svakim generiranim glavom ili pismom svjetlo se po micalo za jedan korak u smjeru kazaljke na satu, odnosno suprotno od njega. Ako je rezultat bila glava, uključivala se sljedeća lampica u smjeru kazaljke na satu, a ako je palo pismo, uključila bi se sljedeća lampica u smjeru obrnutom od kazaljke na satu. Kada je stroj radio po vlastitom mehanizmu, nasumično se kretao po krugu devet lampica, a njegovo pomicanje u jednom odnosno drugom smjeru bilo je približno u omjeru od jedan naprama jedan. Nakon otprilike dvije minute i dvadeset i osam pomaka stroj bi se zaustavio i pokazao broj generiranih pisama i glava. Citav slijed pomaka automatski se zapisivao i na traku papira, s brojem pisama ili glava naznačenim nabrojačima.

Schmidtova zamisao je bila da sudionici pokusa svojom voljom pokušaju postići da svjetla naprave više koraka u smjeru kazaljke na satu. Od njih se, u stvari, očekivalo da navedu stroj da proizvede više glava no pisama.

U jednom od tih istraživanja Schmidt je radio s dvije osobe: prva je bila agresivna, ekstrovertirana Sjevernoamerikanka, a druga je bila suzdržani parapsiholog iz Južne Amerike. U uvodnim testovima Sjevernoamerikanka je dosljedno dobivala više glava od pisama, dok je Južnoamerikanac dobivao upravo suprotne rezultate, više pisama od glava, premda je i on želio postići veći broj glava. U većem pokusu s više od sto dvominutnih testova rezultati oba ispitanika slijedili su isti trend: žena je dobivala više glava, a muškarac više pisama. Kod žene se svjetlo u 52,5 posto pokusa pomaklo u smjeru kazaljke na satu. Međutim, kada se na stroj koncentrirao muškarac, stroj je opet radio suprotno od njegove namjere: na kraju se u smjeru kazaljke na satu pomaklo samo 47,75 posto upaljenih svjetala.

Schmidt je znao da je na tragu nečeg velikog, premda još nije mogao pokazati kako bi bilo koji poznati zakon fizike mogao pružiti objašnjenje za to. Prema njegovim izračunima, vjerojatnost da je za tako veliki nesklad kod oba rezultata odgovorna samo puka slučajnost bila je manja od jedan naprama deset milijuna. To znači da bi trebalo izvesti deset milijuna sličnih istraživanja prije no što bi kao posljedicu slučaja dobili takve rezultate.13

Schmidt je okupio skupinu od osamnaest ljudi koje je mogao najlakše pronaći. Nakon prvih istraživanja otkrio je da i oni, kao i njegov Južnoamerikanac, imaju nasuprotan učinak na stroj. Iako su nastojali da se stroj pomiče u smjeru kazaljke na satu, on je imao težnju da se pomiče u drugom smjeru.

Schmidta je u prvom redu zanimalo postoji li bilo kakav učinak, bez obzira na smjer. Odlučio je istražiti može li postaviti eksperiment tako da učini vjerojatnijim da ispitanici postignu negativan rezultat. Ti sudionici su obično imali negativan učinak, pa se odlučio da ga pokuša maksimalno povećati. Za sljedeći pokus izabrao je one sudionike koji su imali nasuprotan učinak na stroj. Potom je stvcrio eksperimentalno ozračje koje je trebalo pripomoći neuspjehu. Sudionici su obavljali pokus u maloj i tamnoj sobi, u kojoj su bili praktički stisnuti pred svoju nadzornu ploču. Schmidt je smišljeno izbjegavao pružiti im bilo kakvo ohrabrenje. Cak im je rekao da najvjerojatnije neće uspjeti.

I zaista, skupina je imala statistički značajan negativan učinak na RNG. Stroj se više pomicao u suprotni smjer nego što su oni namjeravali. Međutim, važno je naglasiti da su sudionici imali određeni učinak na stroj, čak i ako je bio nasuprotan. Na neki su način mogli prouzročiti otklon, premda neznatan, od slučajne aktivnosti stroja; njihovi rezultati bili su 49,1-postotni prema očekivanom rezultatu od pedeset posto. Statistički je to bio vrlo važan rezultat s vjerojatnošću od jedan naprama tisuću da se radilo tek o slučaju. A budući da nijedan sudionik nije znao kako funkcionira RNG, bilo je jasno da je njihov učinak posljedica neke vrste djelovanja ljudske volje.14 Schmidt je još mnogo godina provodio slične pokuse, objavljivao ih u New Scientistu i drugim znanstvenim časopisima, bio u kontaktu sa slično mislećim ljudima i u svojim istraživanjima postigao vrlo značajne rezultate, čak do pedeset i četiri posto prema očekivanih pedeset posto.15 Godine 1970., godinu dana prije no što je Mitchell bio na Mjesecu, u Boeingu je zabilježen velik pad dobiti, pa su bili primorani značajno smanjiti broj zaposlenih. Schmidt je zajedno sa stotinama drugih zaposlenika otpušten kao tehnološki višak.Boeing je bio ključni izvor istraživačkih poslova na tom području, tako da bez tog aeronautičkog giganta za njega nije bilo praktički nikakvog posla. Natpis na izlasku iz Seattlea tada je glasio: Molim onoga tko posljednji ode iz Seattlea da ugasi svjetla! Schmidt je tada napravio treću i zadnju promjenu u svojoj karijeri. Odlučio je, kao fizičar među parapsiholozima, nastaviti s istraživanjem svijesti. Preselio se u Durham u Sjevernoj Karolini i potražio posao u Rhineovom laboratoriju, Fondaciji za istraživanje prirode čovjeka (The Foundation for Research on the Nature of Man) gdje je nastavio svoja RNG istraživanja sa samim Rhineom.

Nekoliko godina poslije glas o Schmidtovim strojevima dopro je do sveučilišta Princeton i privukao pažnju mlade studentice na tehničkom fakultetu. Zamisao da ljudska svijest može utjecati na stroj studentici druge godine elektrotehnike imala je pomalo romantičan prizvuk. Godine 1976. odlučila je pristupiti dekanu tehničkog fakulteta i zamoliti ga za dopuštenje da u okviru posebnog projekta ponovi istraživanja Helmuta Schmidta s RNG-om.16

Robert Jahn je bio tolerantan čovjek. Kada su u Princetonu zbog eskalacije rata u Vijetnamu izbili studentski nemiri, slično kao i na svim sveučilištima diljem Sjedinjenih država, Jahn je, tada kao pro fesor strojarstva, neplanirano postao zagovornik visoke tehnologije, i to u trenutku kada su je krivili za američku polarizaciju na bogate i siromašne. Jahn je studentskim predstavnicima u Princetonu uvjerljivo dokazivao da je tehnologija u stvari rješenje za tu podijeljenost. Njegov pomirljiv nastup pripomogao je da se nemiri na Sveučilištu smire, a pomagao je stvoriti i prihvatljivo ozračje za studente s tehničkim interesima u Princetonu koji je u osnovi bio humanističko sveučilište. Jahnnove diplomatske vještine najvjerojatnije su bile jedan od razloga što su mu 1971. godine ponudili mjesto dekana.

Sada je njegova slavna tolerancija doista bila na kušnji. Jahn je bio stručnjak za primijenjenu fiziku koji je cijeli život posvetio pro učavanju i razvijanju tehnologije. Sve svoje stručne titule dobio je na Princetonu, a istaknut položaj priskrbio mu je njegov rad na naprednim sustavima za svemirski pogon i dinamici visokotemperaturne plazme. Na Princeton se vratio početkom šezdesetih godina sa zadatkom da uvede električki pogon u aeronautički odjel. Mentorski projekt za koji je sada bio zamoljen u osnovi je pripadao u kategoriji parapsiholoških pojava. Jahn nije bio baš uvjeren da je to upotrebljiva tema, no podnositeljica molbe je bila izvrsna studentica koja je sama već daleko dogurala s projektom, tako da je na kraju popustio. Pristao je iz svojeg nenamjenskog fonda tijekom ljeta financirati njezin projekt. Zadao joj je zadatak da istraži postojeću znanstvenu literaturu o RNG-u i drugim oblicima psihokineze, te da obavi nekoliko uvodnih pokusa. Rekao joj je da će prihvatiti mentorstvo nad njezinim neovisnim radom uspije li ga uvjeriti da je to područje barem koliko toliko kredibilno i, što je najvažnije, da mu je moguće pristupiti iz tehničke perspektive.

Jahn je toj tematici pokušao pristupiti kao znanstvenik, bez predrasuda. Nakon ljeta studentica je ostavila fotokopije stručnih članaka na njegovom stolu, te ga je čak uspjela nagovoriti da pođe s njom na susret parapsihološkog udruženja. Pokušao je osjetiti ljude koji su proučavali takozvane granice znanosti. U to vrijeme Jahn bi radije cijelu stvar zaboravio. Koliko god da ga je projekt zanimao, a posebno zamisao o mogućnosti da bi na neki način mogao utjecati na svu tu složenu opremu oko sebe, s druge je strane bio svjestan da je to nešto dugoročno te da bi mu moglo stvoriti probleme među kolegama na fakultetu. Kako bi im to uopće mogao predstaviti kao ozbiljnu temu za istraživanje?

Jahnova studentica stalno se vraćala s novim, sve uvjerljivijim dokazima da pojava zaista postoji. Nije bilo dvojbe da su ljudi koji su provodili takve studije i istraživanja imali određenu vjerodostojnost.

Pristao je na dvogodišnje mentorstvo studentičinog projekta i kada je počela dobivati pozitivne rezultate, Jahn joj je počeo predlagati različita poboljšanja, pa je i sam pokušao upotpuniti opremu.

Tijekom druge godine projekta Jahn je i sam započeo vlastite RNG pokuse. Učinilo mu se da bi tu moglo biti nešto doista zanimljivo. Studentica je diplomirala i napustila svoj rad s RNG-om koji je za nju bio samo zanimljiv pokus čiji rezultati su zadovoljili njezinu radoznalost. Došlo je vrijeme da se uozbilji i vrati u tradicionalnije vode koje je prvobitno odabrala. Započela je unosnu karijeru u konvencionalnoj računalnoj znanosti, ostavivši za sobom zbirku uznemirujućih podataka, ali i minu na putu Boba Jahna koja će zauvijek promijeniti tijek njegova života.

Jahn je poštovao mnoge istraživače svijesti, no osobno je smatrao da imaju pogrešan pristup. Rad, kao što je bio Rhineov, bez obzira koliko je bio znanstven, općenito se karakterizirao kao parapsihologija, a tu je disciplinu znanstveni establišment uglavnom odbacivao kao područje prevaranata i magičara. Stoga je bilo potrebno stvoriti vrlo sofisticiran istraživački program s čvrstim temeljima koji bi takve studije smjestio u umjerenije i više znanstvene okvire. Jahn je, kao i Schmidt, uvidio goleme implikacije tih pokusa. Još otkad je Descartes postulirao da je um izoliran i odvojen od tijela, različite su znanstvene discipline redom postavljale oštru granicu između svijesti i tvari. No, pokusi sa Schmidtovim strojevima govorili su da takva odvojenost jednostavno ne postoji. Rad u kojega se Jahn spremao upustiti predstavljao je mnogo više od rješenja pitanja može li čovjek utjecati na nežive predmete, kao što su kocke, žlice ili čak mikroprocesi. To je bilo istraživanje o samoj prirodi stvarnosti i žive svijesti. Riječ je bila o znanosti na najelementarnijoj, čudesnoj razini.

Schmidt je za svoja istraživanja izabirao isključivo posebne ljude iznimnih sposobnosti koji su mogli postići posebno dobre rezultate. Slijedio je protokol iznimnosti u kojemu se usredotočio na neuobičajena postignuća iznimnih, posebno nadarenih ljudi. Jahn je smatrao da takav pristup dodatno marginalizira tematiku. Po njegovom mišljenju, zanimljivije je pitanje je li ta sposobnost prisutna u svakom čovjeku.

Pitao se, osim toga, kako bi to moglo utjecati na naše svakodnevne živote. Jahn je kao dekan tehničkog fakulteta tijekom sedamdesetih znao da je svijet pred velikom računalnom revolucijom. Mikroprocesorska tehnologija postajala je sve osjetljivija i ranjivija. Ako je bilo točno da živa svijest može utjecati na tako osjetljivu opremu, tada ona sama po sebi vrlo snažno utječe na funkcioniranje opreme. Najmanje smetnje u kvantnom procesu mogle bi uzrokovati značajne otklone od uobičajenog ponašanja, najslabija kretnja mogla bi ga potpuno preusmjeriti.

Jahn je bio svjestan da se našao u položaju da da jedinstven do prinos. Ako bi se takvo istraživanje temeljilo na tradicionalnoj znanosti i imalo potporu prestižnog Sveučilišta, čitavu bi temu mogao predstaviti na više akademski način.

Izradio je planove za pokretanje malenog programa i nadjenuo mu neutralno ime: Princetonska istraživanja tehnoloških anomalija (Princeton Engineering Anomalies Research) ili PEAR. Jahn se također odlučio za diskretan pristup "vuka samotnjaka"; namjerno se držao podalje od različitih parapsiholoških udruženja i izbjegavao publicitet.

Uskoro su iz privatnih izvora počela pristizati sredstva, a Jahn se od samog početka držao načela da za svoj rad u PEAR-u ne uzme ni centa od Sveučilišta. Princeton je uglavnom zbog Jahnovog ugleda tolerirao PEAR, kao strpljivi roditelj koji podnosi prerano sazrelo, ali samovoljno dijete. Dali su mu nekoliko prostorija u podrumu tehničkog fakulteta koje su egzistirale kao zaseban mali svemir unutar jedne od konzervativnijih disciplina na tom vrhunskom američkom sveučilištu.



Ljubaznošću nosica autorskih prava za ovaj naslov, u mogućnosti smo da prezentujemo 50% ovog poglavlja. Knjiga se inače može nabaviti u maloprodaji ili poručiti direktno kod izdavača.

Korisna adresa: http://www.esotheria.com/

STATUS STRANICE: Stranica je formirana za 0.0025 sek.   [ Uključi rečnik ]  [ Memo ]
 
 
 
Podesite izgled stranice! Možete promeniti veličinu i boju slova, kao i boju podloge:
 
      
 
 
PRIJAVLJIVANJE
Ako ste već registrovani, unesite korisničko ime i lozinku i prijavite se klikom na LOG IN.

Prijavljivanjem dobijate pristup svim raspoloživim opcijama na sajtu (pogledaj Help)...

Ako se do sada niste registrovali, kliknite OVDE za registraciju;
Korisnik
:
 
Lozinka
:
 
 
 
 OTVORENA KNJIGA
 
 
 
 
Beleške posetilaca
 
Markeri teksta
 
Recycle
Data
Help ]   
 
 MAILING LISTA
 
U slučaju da želite da vas redovno obaveštavamo o novim tekstovima i ostalim promenama na našem sajtu, prijavite se na našu mailing listu!
PRIJAVLJIVANJE JE JEDNOSTAVNO!
Dovoljno je da unesite svoju e-mail adresu i da zatim kliknite na tipku PRIJAVA!

E-mail adresa:
 
AKO VAM JE STALO DA I VAŠI PRIJATELJI DUHOVNO NAPREDUJU, OBAVESTITE IH O SAJTU www.OBJAVE.com!
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 SPONZOR NASLOVA