POLJE - Potraga za tajnim silama svemira - Poglavlje VIII
 
      
 
Podesite izgled stranice! Možete promeniti veličinu i boju slova, kao i boju podloge:
 
 
Produženi vid
 

U PODRUMU FAKULTETA za fiziku na Stanfordskom sveučilištu hvatali su i mjerili najmanja podrhtavanja najsitnijih fragmenata na svijetu. Naprava za mjerenje gibanja subatomskih čestica najvišeje podsjećala na veliki ručni mikser. Magnetometar je bio pričvišćen na izlazni uređaj čija frekvencija je bila mjerilo za promjene magnetskog polja. Neznatno oscilirajući s dosadnom je točnošću ucrtavao svoju sinusoidnu krivulju koja se polagano valjala na milimetarskom papiru za ispisivanje grafova. Za neuvježbano oko, kvarkovi su bili statični: na grafikonu se nije vidjela nikakva promjena. Čovjek koji nije fizičar mogao bi zaključiti da je ta naprava nekakvo sofisticirano njihalo.

Student fizike na Stanfordu po imenu Arthur Hebard za svoj postdoktorski studijski predmet izabrao je supravodički diferencijalni magnetometar; Sveučilište mu je odobrilo sredstva za izradu instrumenta koji je bio neosjetljiv na sve utjecaje osim na fluks u elektromagnetskom polju kojega prouzrokuju kvarkovi u prolazu. Međutim, svatko tko se razumio u mjerenje kvarkova znao je da je to škakljiv posao. Kako bismo mogli slušati infinitezimalni jezik subatomske čestice, moramo zapriječiti praktički sav elektromagnetski žamor u svemiru. Zbog toga je unutrašnjost magnetometra bila obložena brojnim zaštitnim slojevima: bakrena zaštita, aluminijska obloga, supravodički štit od niobija te čak zaštita od |ikovine posebne slitine od nikla, željeza, bakra i molibdena koja može točno ograničiti magnetsko polje. Napravu su potom zakopali u betonsku jamu u podu laboratorija. Supravodički uređaj za kvantnu interferenciju ili SQUID (superconducting quantum interference device) na Stanfordu je bio neka vrsta tajne mnogi su ga vidjeli, no samo rijetki su razumjeli o čemu se radi. Nitko nikada nije objavio njegovu složenu unutrašnju građu.

Za Hala Puthoffa magnetometar je predstavljao oruđe za raskrinkavanje šarlatana. U njemu je vidio idealno sredstvo za provjeru da li paranormalne moći doista postoje. Bio je u dovoljnoj mjeri lišen predrasuda da provjeri djeluje li psihokineza, premda u to nije bio uvjeren. Hal je odrastao u Ohiju i Floridi, no volio je reći da je iz Missourija, ultimativne države skeptika u kojoj vrijedi pokaži mi i dokaži; želim znati kako stvar djeluje. Znanstvena načela za njega su predstavljala i utjehu i utočište, najbolji mogući način za razumijevanje stvarnosti. Brojni zaštitni slojevi oko magnetometra bit će ultimativan izazov za Inga Swanna, čovjeka s paranormalnim sposobnostima koji je tog popodneva trebao avionom doputovati iz New Yorka. Swanna je namjeravao iznenaditi s uređajem i zamoliti ga da promijeni uzorak stroja na kojeg ne može utjecati ništa osim atomske eksplozije.

Dogodilo se to 1972. godine, godinu dana prije no što je Hal počeo razvijati svoje teorije o Polju nulte točke, dok je još bio u SRIu. Već je tada, kada još nije razmišljao o implikacijama kvantnih fluktuacija nulte točke, Hala zanimala mogućnost međusobne povezanosti živih tvari. Međutim, u to se vrijeme još nije istinski posvetio tom području i bio je daleko od razrade teorije. Pomalo se zabavljao s tahionima česticama koje putuju brže od svjetlosti. Pitao se mogu li tahioni možda objasniti određena istraživanja koja su pokazala da životinje i biljke mogu uspostaviti neku vrst trenutne komunikacije, čak i kada su udaljene stotinama kilometara, odnosno kada ih razdvajaju različite prepreke. Hal je zapravo želio otkriti može li se kvantnom teorijom opisati životne procese. Poput Mitchella i Poppa, i on je već dugo slutio da sve u svemiru na svojoj samoj temeljnoj razini posjeduje kvantna svojstva, što bi značilo da među živim tvarima moraju postojati nelokalni učinci. Ako elektroni imaju nelokalne učinke razmišljao je to bi moglo govoriti o nečem izvanrednom u makrosvijetu, a posebice u živim tvarima mogućnost, neki način, trenutnog zadobivanja ili primanja informacija. Za provjeru ove pretpostavke tada je imao na umu tek skromno istraživanje koje je uključivalo alge, i naposljetku je uvjerio Bulla Churcha da uloži deseti tisuća dolara u eksperiment.

Hal je svoj prijedlog poslao Cleveu Backsteru, newyorškom stručnjaku za poligrafiju koji je vlastite zabave radi provodio istraživanja na biljkama kako bi utvrdio hoće li pokazati ikakve osjećaje u obliku električnih signala na standardnom detektoru laži, na isti onaj način kao što se ljudi odazivaju na stres. Upravo ova istraživanja Hala su snažno privukla. Backster je palio list biljke i potom mjerio njezin galvanski odgovor, slično kao što bi mjerio reakciju kože kod ljudi priključenih na detektor laži. Iznenađujuće je bilo to što je biljka na poligrafu pokazala jednako stresnu reakciju kao i čovjek koji je opekao ruku. Za Hala je bio još čudesniji rezultat pokusa u kojem je Backster palio list susjedne biljke koja nije bila priključena na poligraf. Prva biljka, još uvijek spojena s poligrafom, ponovno je pokazala podjednaku bolnu reakciju kao i kada su njezini listovi bili paljeni. To je Halu bio znak da je prva biljka primila informaciju preko nekog vanosjetilnog mehanizma i pokazala empatiju. Pokus je ukazivao na neku vrstu uzajamne povezanosti između živih tvari.1

Backsterov učinak djelovao je i između biljaka i životinja. Kada bi morski račić na jednoj lokaciji iznenada uginuo, ta se činjenica trenutno odrazila na biljke na drugoj lokaciji, što je zabilježio poseban instrument za mjerenje standardnih psihogalvanskih reakcija (PGR). Backster je takve pokuse izvodio na udaljenostima većima od sto kilometara, te među paramecijima, plijesnima i krvnim uzorcima; u svim slučajevima između životinja i biljaka odvijala se neka tajnovita komunikacija.2 Kao u Ratovima zvijezda gdje je svaka smrt zabilježena kao poremećaj u Polju.

Halov prijedlog za pokuse s algama stajao na Backsterovom stolu baš onoga dana kada je potonjeg posjetio Ingo Swann. Swann, umjetnik koji je bio poznatiji kao nadareni vidovnjak, sudjelovao je u pokusima vanosjetilne percepcije s Gertrude Schmeidler, profesoricom psihologije s newyorškog City Collega3 Swann je na brzinu prelistao Halov prijedlog koji je u njemu probudio dovoljno zanimanja da mu je napisao pismo. Traži li zajedničku poveznicu između životinja i biljaka, predložio mu je, neka počne eksperimentirati s nadnaravnim pojavama. Swann je i sam izveo nekoliko vantjelesnih pokusa i imao je dobre rezultate. Hal je bio krajnje skeptičan, no unatoč tome stupio je u vezu s vidovnjakom. Nazvao je Billa Churcha da vidi može li promijeniti svoja istraživanja i upotrijebiti dio svojih namjenskih sredstava za avionsku kartu, kako bi Swann za tjedan dana mogao doći u Kaliforniju.

Swann je bi nizak i debeljuškast čovjek ugodnih manira. Kada je stigao, bio je upravo smiješno odjeven: nosio je bijeli kaubojski šešir, bijelu jaknu i traperice, nalik nekoj gostujućoj rockzvijezdi. Hal je bio sve više uvjeren da samo trati novac Billa Churcha. Drugi dan po Swannovom dolasku doveo je gosta u podrum zgrade Varian Hall.

Hal je rukom pokazao na magnetometar i predložio Ingu da pokuša promijeniti njegovo magnetno polje. Objasnio mu je da će svaka promjena biti zabilježena na izlaznoj traci.

Ingo se ispočetka nećkao jer još nikada nije bio napravio ništa slično. Rekao je da će najprije vidovnjački pogledati u unutrašnjost mehanizma kako bi dobio bolji osjećaj na koji način može utjecati na njega. Kada je to učinio, frekvencija sinusoide iznenada se udvo stručila, što je potrajalo četrdeset i pet sekundi točno toliko vremena koliko se Ingo koncentrirao.

Hal ga je zamolio da pokuša na stroju zaustaviti promjene u po lju koje je pokazivala sinusoida.

Ingo je zatvorio oči i koncentrirao se četrdeset i pet sekundi. Na točno toliko vremena izlazni je uređaj prestao stvarati jednako udaljene valne vrhove i dolove; grafikon je pokazivao samo jednu dugu ravnu liniju. Kada je Ingo rekao da više nije koncentriran, stroj se ponovno vratio na svoju uobičajenu sinusoidu. Djelovanje stroja mogao je promijeniti, objasnio je, tako da pogleda unutar njega i usredotoči se na njegove različite dijelove. Dok je Ingo govorio, stroj je opet počeo bilježiti dvostruku frekvenciju i potom dvostruki pad; Ingo je rekao da to ima veze s tim što se koncentrirao na niobijevu kuglu u unutrašnjosti uređaja.

Hal ga je zamolio da prestane misliti na stroj, te je nekoliko minuta ćaskao s njim o drugim temama. Sinusoida je ponovno preuzela uobičajen tok. Sada se usredotočite na magnetometar., rekao mu je Hal. Uređaj je počeo divlje ispisivati. Hal mu je rekao da prestane razmišljati o njemu, i polagana Skrivulja se vratila. Ingo je ukratko opisao Što je vidio u unutrašnjosti stroja, a potom je zamolio za odmor budući da je bio umoran. Sljedeća tri sata stroj je ponovno imao svoje pravilne krivulje, monotone i bez promjene.

Nekoliko diplomiranih studenata koji su se tamo okupili smatralo je da je promjene prouzročio neki neobičan, slučajan elektro magnetski šum koji se prikrao u sustav. Po njima, uzrok je bila samo nevažna smetnja. Međutim, kada je Hal ispis pokazao Hebardu, koji je stroj napravio, on je rekao da je opis posve točan i precizan.

Hal nije znao što bi mislio. Cinilo se da je između Inga Swanna i magnetometra došlo do neke vrste nelokalnog učinka. Otišao je kući i o tome napisao suzdržan članak čije je kopije razdijelio kolegama i zamolio ih za komentar. Pojavu kojoj je svjedočio obično nazivaju astralna projekcija ili izvantjelesno iskustvo, ili čakjasnovidnost, no on se naposljetku odlučio za lijep, neutralan izraz bez emocionalnog naboja: gledanje na daljinu.

Iz Halovog skromnog pokusa nastao je trinaestogodišnji projekt na kojem je radio paralelno s radom na Polju nulte točke; bio je to projekt koji je trebao odrediti mogu li ljudi vidjeti stvari mimo po znatih osjetilnih mehanizama. Hal je uvidio da ima posla s čovjeko vom sposobnošću koja nije toliko daleko od onoga što je primijetio Backster: radi se o nekoj vrsti trenutačne povezanosti s neviđenim. Gledanje na daljinu najvjerojatnije je bilo povezano s predodžbom nekoj vrsti uzajamne povezanosti između svih živih organizama, a koja ga je već neko vrijeme zaokupljala. Mnogo godina kasnije Hala je zaokupilo razmišljanje ima li gledanje na daljinu išta zajedničko s Poljem nulte točke, no zasada ga je zanimalo tek postoji li uistinu ta pojava i u kojoj je mjeri učinkovita. Ukoliko je Swann u stanju gle dati u unutrašnjost magnetometra, može li vidjeti i bilo gdje drugdje u svijetu?

Hal je ovim svojim projektom nehotice pokrenuo dotad najveći američki špijunski program koji predviđa primjenu jasnovidnosti. Nekoliko tjedana nakon što je razdijelio svoj članak, na njegovim su se vratima, s istim tim člankom u ruci, pojavila dva u plavo odjevena službenika CIAe. Rekli su mu da je Agencija sve zabrinutija zbog brojnih parapsiholoških pokusa koje izvode ruski znanstvenici, a financiraju ih Sovjetske sigurnosne službe4 CIA je iz svojih izvora saznala da su Rusi uvjereni kako uz pomoć vanosjetilne percepcije mogu otkriti sve tajne Zapada. Čovjek koji može vidjeti i čuti stvari idogađaje iz drugog vremena i prostora upravo je idealan špijun. Obrambena obavještajna služba istovremeno je pustila u opticaj iz vještaj pod naslovom Kontrolirano neprijateljsko djelovanje: SSSR u kojem se predviđa da će Sovjeti uz pomoć istraživanja parapsiho loških sposobnosti biti u stanju otkriti sadržaj najpovjerljivijih do kumenata, kretanje trupa i brodova, lokacije vojnih objekata, te misli generala i pukovnika. Možda će čak moći ubijati ljude ili obarati zrakoplove na daljinu.5 Mnogi stariji zaposlenici u CIA i smatrali su da je krajnje vrijeme da se i u Sjedinjenim Državama prihvate istra živanja, no problem je bio u tome što su ih znanstvenici u većini laboratorija praktički ismijali. Vanosjetilnu percepciju ili jasnovidnost u američkoj znanstvenoj zajednici nitko nije uzimao za ozbiljno. U CIA-i su strahovali da će Rusi zbog toga zadobiti toliku prednost da ih SAD više nikad neće moći sustići. Zato su posvuda tražili neki manji istraživački laboratorij van akademske zajednice koji bi bio spreman izvršiti neveliko, ograničeno istraživanje. SRI i Halov trenutni interes činili su se idealnim za takvo što. Hal je čak dobio dobru sigurnosnu procjenu jer je u mornarici već imao iskustva s obavještajni radom; radio za Nacionalnu sigurnosnu službu NSA.

Agenti su Hala zamolili da obavi nekoliko jednostavnih pokusa ništa komplicirano, obično pogađanje predmeta skrivenih u kutiji. Pokažu li se pokusi uspješnima, CIA je bila spremna financirati eksperimentalni program. Dva muškarca iz Washingtona kasnije su vidjela kako je Swann ispravno opisao moljca skrivenog u kutiji. To je na CIAu ostavilo dovoljno snažan dojam da su za pokusni projekt, koji je trebao trajati osam mjeseci, izdvojili gotovo pedeset tisuća dolara.

Hal je pristao na nastavak pokusa s pogađanjem stvari u kutiji. Više mjeseci obavljao je eksperimente s Ingom Swannom koji je velikom preciznošću opisivao predmete skrivene u kutijama, daleko uspješnije no što bi to bilo moguće da je samo pogađaom.

U tom vremenu Halu se pridružio kolega laserski fizičar Russell Targ, još jedan istraživačpionir na području laserske tehnologije, koji je radio za tvrtku Sylvania. Vjerojatno nije bila slučajnost da je još jednog fizičara, koji je istraživao djelovanje svjetlosti na prostor, isto tako zanimala mogućnost da čovjekov um može premošćivati velike udaljenosti. Targ je kao i Hal bio dobar kandidat za povjerljivi rad u sigurnosnoj službi jer je već prije sudjelovao u sigurnosnim istraživanjima za Sylvaniju. Visok dobra dva metra i mršav, Russ je na glavi imao busen kovrčave kose koja mu je sjedila na čelu; podsjećao je na tamnokosu verziju Arta Gartfunkela nasuprot krupnijem Halu Paulu Simonu. Tu je sličnost sa slavnim pjevačem završavala; na Russovom nosu bile su naočale s tamnim, debelim lećama. Targ je vrlo slabo vidio i službeno je bio slijep. I kada je nosio naočale, imao je samo dio normalnog vida. Njegov slabi vid možda je bio jedan od razloga da je jasno vidio slike u svojoj nutrini.

Targa je priroda ljudske svijesti počela zanimati zbog hobija kojim se bavio: bio je, naime, amaterski mađioničar. Kada je na po zornici izvodio neki mađioničarski trik s predmetom iz gledališta, mnogo puta mu se dogodilo, premda je to u stvari bio samo trik, da je usred predstave iznenada uvidio da o tom predmetu zna više no što mu je bilo rečeno. Ponekad, kada se pretvarao da pokušava pogoditi gdje se predmet nalazi, u glavi je odjedanput ugledao jasnu mentalnu sliku predmeta. Svaki puta se pokazalo da je njegova unutrašnja slika bila ispravna što je, dakako, povećalo njegov ugled kao mađioničara, dok je u njemu pokrenulo brojna pitanja o tome kako jetomoguće.

Ingo je predložio da naprave pravu provjeru njegovih moći: eksperiment koji bi bio bolje odgovarao onome što je CIA željela postići gledanjem na daljinu. Došao je na zamisao da bi zemljopisne koordinate mogli upotrijebiti kao brz, čist i neemotivan način za pogađanje o određenom mjestu. I Puthoff i Targ bili su skeptični. Ako bi Swannu dali koordinate, a on to mjesto pravilno opiše, to bi moglo značiti da je on to mjesto samo zapamtio na zemljovidu; možda je imao fotografsko pamćenje.

Obavili su nekoliko nesustavnih pokusa u kojima je Swann bio daleko od cilja. Međutim, tada se, nakon pedeset pokušaja, počeo popravljati. Poslije sto pokušaja već je bio toliko točan da je Hal telefonirao Christopheru Greenu, analitičaru u uredu CIAe za znanstveno obavještavanje, i pokušao ga uvjeriti da im dozvole provesti pravi eksperiment za Agenciju. Premda je Green bio krajnje sumnjičav, složio se da im da zemljopisne koordinate mjesta o kojem ni on sam nije znao ništa.

Green se obratio kolegi Hanku Turneru6 koji mu je na njegovu zamolbu za nekoliko sati na listu papira dostavio niz brojaka. To su bile posve precizne koordinate točne u minutu i sekundu zemljo pisne širine i dužine nekog mjesta kojeg je poznavao samo Turner. Green je uzeo papir i nazvao Hala.

Puthoff je posjeo Swanna za stol u SRIu i dao mu koordinate. Swann je naizmjence neko vrijeme imao zatvorene oči, a zatim bi neko vrijeme črčkao po komadu papira. Između uvlačenja dima cigare opisivao je stalan tok slika koje su mu nailazile: brežuljci i valovita brda, rijeka na dalekom istoku, grad na sjeveru. Rekao je da vidi nekakvo čudno mjesto, nešto poput tratina koje se mogu vidjeti oko vojnih baza. Imao je utisak kao da su u blizini bili stari bunkeri, ili bi to jednostavno moglo biti prikriveno skladište.7

Sljedećega dana Swann je ponovno pokušao kod kuće, a svoje je dojmove zabilježio u izvještaju kojega je donio Halu. I ovaj puta je imao utisak da se tamo nešto nalazi pod zemljom.

Nekoliko dana kasnije, Puthoffa je nazvao Pat Price, trgovac nekretninama iz kalifornijskog grada Lake Tahoea koji se bavio i uzgajanjem božičnih drvaca. Price, crven u licu, duhovit Irac u kasnim pedesetim godinama koji se smatrao vidovnjakom, upoznao je Puthoffa na predavanju i sada ga je nazvao da mu pomogne kod njegovih pokusa.

Rekao je da već niz godina primjenjuje vlastitu verziju gledanja na daljinu, čak i za hvatanje kriminalaca. Kratko je vrijeme radio kao policijski povjerenik u Burbanku, predgrađu Los Angelesa. Price bi sjedio u dispečerskoj sobi i kad god bi neki zločin bio prijavljen, on bi mentalno pročešljao cijeli grad. Kada bi se odlučio za određeno mjesto, odmah bi poslao vozilo na tu lokaciju koje je vidio u mislima. Tvrdio je da je svaki puta uhvatio svojeg čovjeka točno na mjestu kojega je vizualizirao.

Puthoff je bez mnogo razmišljanja dao Priceu koordinate koje je dobio od CIAe. Za tri dana primio je paket, Price ga je poslao dan nakon njihovog razgovora, u kojem je bilo mnogo stranica opisa i skica. Puthoffje ubrzo uvidio da Price opisuje isto mjesto kao i Swann, no s mnogo više pojedinosti. Pružio je vrlo točan opis planina, lokaciju mjesta kao i njegovu udaljenost od cesta i grada. Čak je opisao i vrijeme. Međutim, Pricea je posebno zanimala unutrašnjost jednog povišenog područja. Napisao je da mu se čini da je vidio neku vrstu podzemnog skladišta koje je bilo dobro skriveno, možda i namjerno.

Izgleda kao stara raketna baza, jer raketne rampe su još uvijek tamo, no sada su u tim prostorijama arhivi s dokumentima i mikrofilmovima, napisao je. Opisao je aluminijska klizna vrata, veličinu soba i njihov sadržaj, čak i velike zemljovide obješene o zid.

Puthoff je nazvao Pricea i zamolio ga da pogleda još jedanput i pokuša dobiti točno određene informacije, na primjer kodna imena ili imena službenika. Te je podatke želio posredovati Greenu i trebao je detalje koji bi kod njega raspršili svaku preostalu nevjericu. Price se ponovno javio s pojedinostima iz jednog ureda: spisi s imenom Flytrap (Muholovka) i Minerva, nalijepljena imena na fasciklima, imena pukovnika i majora koji su sjedili za čeličnim stolovima.

Kada je Green te informacije donio Turneru, ovaj ih je pročitao i zatresao glavom. Vidovnjaci su totalno promašili, rekao je. Koordinate koje su dobili u stvari su bile samo lokacija njegove ljetne kolibe za odmor.

Green je otišao zbunjen činjenicom da su i Swann i Price toliko slično opisali mjesto. Krajem tjedna se sa ženom odvezao do tog mjesta. Nekoliko kilometara od koordinata, na prašnjavoj cesti, naletio je na državni znak Zabranjen pristup. Mjesto je očito odgo varalo opisu oba vidovnjaka.

Kada se Green počeo raspitivati o mjestu, odmah se upleo u žustru istragu o sigurnosnom prodoru. Mjesto koje su Swann i Price pravilno opisali bila je golema, tajna Pentagonova podzemna baza u planinama Blue Ridge Mountains Zapadne Virginije u kojoj su radili razbijači kodova Nacionalne sigurnosne agencija ili NSA; njihov glavni zadatak bilo je prisluškivanje međunarodnih telefonskih razgovora i nadziranje američkih špijunskih satelita. Čini se da njihove vidovnjačke antene nisu pokupile ništa vrijedno pažnje na danim koordinatama, pa su zato išli pretražiti šire područje sve dok nisu došli na trag nečemu što je relevantnije za vojsku.

Nekoliko mjeseci u NSA-i su bili uvjereni da su Puthoff i Targ podatke dobili od nekoga iz same baze, a za isto su sumnjičili čak i Greena. Sigurnosno su provjeravali Puthoffa i Targa, a kod njihovih su se prijatelja i kolega raspitali i o njihovim možebitnim komunističkim inklinacijama. Price je uspio primiriti obavještajce tek kada im je bacio kost; podrobne podatke o ruskom dvojniku tajne baze NSA koju su Sovjeti imali u planinama sjevernog Urala.

Epizoda u Zapadnoj Virginiji uvjerila je najviše dužnosnike CIAe tako da su sada željeli napraviti pravu provjeru na terenu. Jednog je dana jedan od nadglednika primljenih na ugovor došao u SRI sa zemljopisnim koordinatama mjesta u Sovjetskom Savezu za koje je Agencija bila osobito zainteresirana. Russu i Halu rekli su tek da se tamo nalazi nekakvo razvojno istraživačko središte8



Ljubaznošću nosica autorskih prava za ovaj naslov, u mogućnosti smo da prezentujemo 50% ovog poglavlja. Knjiga se inače može nabaviti u maloprodaji ili poručiti direktno kod izdavača.

Korisna adresa: http://www.esotheria.com/

STATUS STRANICE: Stranica je formirana za 0.0045 sek.   [ Uključi rečnik ]  [ Memo ]
 
 
 
Podesite izgled stranice! Možete promeniti veličinu i boju slova, kao i boju podloge:
 
      
 
 
PRIJAVLJIVANJE
Ako ste već registrovani, unesite korisničko ime i lozinku i prijavite se klikom na LOG IN.

Prijavljivanjem dobijate pristup svim raspoloživim opcijama na sajtu (pogledaj Help)...

Ako se do sada niste registrovali, kliknite OVDE za registraciju;
Korisnik
:
 
Lozinka
:
 
 
 
 OTVORENA KNJIGA
 
 
 
 
Beleške posetilaca
 
Markeri teksta
 
Recycle
Data
Help ]   
 
 MAILING LISTA
 
U slučaju da želite da vas redovno obaveštavamo o novim tekstovima i ostalim promenama na našem sajtu, prijavite se na našu mailing listu!
PRIJAVLJIVANJE JE JEDNOSTAVNO!
Dovoljno je da unesite svoju e-mail adresu i da zatim kliknite na tipku PRIJAVA!

E-mail adresa:
 
AKO VAM JE STALO DA I VAŠI PRIJATELJI DUHOVNO NAPREDUJU, OBAVESTITE IH O SAJTU www.OBJAVE.com!
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 SPONZOR NASLOVA