POLJE - Potraga za tajnim silama svemira - Poglavlje IX
 
      
 
Podesite izgled stranice! Možete promeniti veličinu i boju slova, kao i boju podloge:
 
 
Beskonačno ovdje i sada
 

CIAU JE MOŽDA fascinirao Priceov uspjeh sa Semipalatinskom, no na Hala Puthoffa i Russella Targa najveći je dojam ostavio jedan drugi pokus. Taj su eksperiment godinu dana ranije obavili na mnogo prozaičnijem mjestu na mjesnom bazenu za plivanje.

Targ je s Priceom bio na drugom katu zgrade SRIa za radijsku fiziku, u sobi zaštićenoj bakrom, dok je Halu i njegovom kolegi elektronski kalkulator nasumično izabrao jednu od lokacija; tada je to bio bazenski kompleks u parku Rinconada u Palo Altu, udaljen nekih osam kilometara.

Poslije trideset minuta, kada je Puthoff već trebao biti na ciljnom mjestu, Targ je rekao Priceu da počne. Pat Price je zatvorio oči i detaljno, u gotovo posve točnim dimenzijama, opisao veliki bazen, manji bazen i betonsku zgradu. Njegov je crtež bio točan u svakom pogledu, osim u jednome: uporno je, naime, tvrdio da se tamo nalazii nekakvo postrojenje za pročišćavanje vode. Na crtežima bazena čak je nacrtao rotirajuće naprave i dodao dva spremnika za vodu.

Hal i Russell nekoliko su godina vjerovali da je Pat u tome pogriješio. U signalu je previše šuma., običavali bi reći. Na tom mjestu nije bilo nikakvog sustava za očišćavanje vode, a o vodenim spremnicima da i ne govorimo.

Kasnije je, početkom 1975. godine, Russell primio godišnji izvještaj grada Palo Alta koji je bio poslan povodom proslave stogodišnjice, a sadržavao je neka značajnija postignuća grada tijekom prošlom stoljeća.

Dok je prelistavao izvještaj, ostao je preneražen kada je pročitao: Godine 1919. na mjestu današnjeg parka Rinconada izgrađen je novi mjesni vodovod. U izvještaju je objavljena i fotografija mjesta na kojoj su se jasno vidjela dva rezervoara za vodu. Russ se sjetio Patovih crteža, te ih je izvukao iz arhiva. Rezervoari su bili točno tamo gdje ih je nacrtao Pat Price. Kada je Pat gledao to mjesto, vidio ga je onakvim kakvo je bilo prije pedeset godina, premda su svi materijalni dokazi o postojanju uređaja za pročišćavanje vode odavno nestali.1

U podacima koje su prikupili Puthoff, Jahn i drugi znanstvenici to je bila jedna od najviše zapanjujućih značajki koje su pokazivale da ispitanici zaista nisu ovisili o udaljenosti. Pokusna osoba mogla je utjecati na REG stroj iako nije bila u njegovoj neposrednoj blizini. U najmanje četvrtini Jahnovih istraživanja sudionici su od stroja bili udaljeni od nekoliko metara u drugoj sobi, pa do više tisuće kilometara. Unatoč tome, rezultati su bili gotovo istovjetni onima u PEARovom laboratoriju kada su sudionici sjedili neposredno pred strojem. Cinilo se da udaljenost, čak ni velika udaljenost, ne smanjuje učinak ispitanika na stroj.2

Do istog otkrića došli su i u istraživanjima gledanja na daljinu koja su provedena u PEARu i SRIu. Gledatelji na daljinu mogli su vidjeti preko država, preko kontinenata, pa čak i u svemir3

Međutim, istraživanje s Patom Priceom bilo je primjer nečeg još neobičnijeg. Eksperimenti u laboratorijima kao što su bili PEAR i SRI pokazali su da ljudi mogu vidjeti u budućnost, odnosno posegnuti unatrag, u prošlost.

Jedna od nedodirljivih predodžbi u našem doživljavanju sebe i svijet jest naša predodžba o vremenu i prostoru. Život je slijed kojeg mjerimo satovima, kalendarima i prijelomnim događajima u životu. Rađamo se, odrastamo, vjenčavamo i imamo djecu, skupljamo kuće, stvari, mačke i pse, i cijelo vrijeme neizbježno starimo i pravocrtno se približavamo smrti. I doista, fizička činjenica našeg vlastitog starenja najopipljiviji je dokaz o slijedu vremena.

Još jedna nedodirljiva predodžba iz klasične fizike je pogled na svijet kao na geometrijsko mjesto ispunjeno čvrstim predmetima i prostorom između njih. Veličina međuprostora određuje vrstu utjecaja jednog predmeta na drugi. Stvari koje su kilometrima udaljene ne mogu imati trenutan utjecaj jedna na drugu.

PEARove studije i istraživanja s Patom Priceom pokazali su da na fundamentalnijoj razini postojanja ne postoje prostor i vrijeme, nema očitog uzroka i posljedice pri čemu nešto udari u nešto dago i prouzroči događaj u vremenu i prostoru. Newtonovske predcdžbe o apsolutnom vremenu i prostoru ili čak Einsteinova zamisao o relativnom prostoru i vremenu zamijenila je stvarnija slika: svemir postoji u jednom ogromnom ovdje, pri čemu ovdje označava sve točke prostora i vremena u pojedinom trenutku. Ako subatomske čestice mogu međudjelovati preko čitavog prostora i vremena, tada je za to najvjerojatnije sposobna i veća materija koju subatomske čestice tvore. U kvantnom svijetu Polja, u subatomskom svijetu čistog potencijala, život postoji kao jedna sveobuhvatna sadašnjost. Izuzmi vrijeme, rado je govorio Robert Jahn, i sve postaje smisleno.

Jahn je imao vlastitu zbirku eksperimenata koji su dokazali da ljudi mogu predvidjeti nadolazeće događaje. Prvenstveno zbog sličnosti rada kojim se Brenda Dunne bavila u Mundelein Collegu, Dunne i Jahn većinu su svojih istraživanja gledanja na daljinu postavili kao prekognitivnu percepciju na daljinu ili PRP (precognitive remote perception). Gledatelji na daljinu koji su ostali u PEARovom laboratoriju bili su zamoljeni da pokušaju imenovati odredište svojeg putujućeg partnera, i to ne samo prije no što je potonji tamo pošao, nego i mnogo sati ili čak dana prije no što je partner uopće znao kamo će ići. Osoba koja nije bila uključena u eksperiment uz pomoć REGa slučajno bi izabrala putnikovo odredište iz prije pripremljenog fonda ciljnih mjesta, ili je pak putnik sam, spontano izabrao svoj cilj kada bi već krenuo na put. Putujući partner se potom ponašao u skladu sa standardnim protokolom za pokuse gledanja na daljinu. U dogovoreno je vrijeme na ciljnom mjestu ostajao deset do petnaest minuta, svoje utiske snimao je na traku, napravio je fotografije, te ispunio kontrolnu listu s pitanjima koju je sastavio PEARov tim. Za to je vrijeme gledatelj na daljinu, koji je ostao u laboratoriju, snimio na traku i nacrtao svoje dojmove o putnikovom odredištu, najmanje pola sata i najviše pet dana prije dolaska putnika na odredište.

Od tri stotine trideset i šest strogo kontroliranih pokusa s gledanjem na daljinu koje je obavila PEARova skupina, većinu su izveli kao PRP ili retrokogniciju nekoliko sati, odnosno dana nakon što je putnik već napustio svoje odredište i bili su podjednako uspješni kao i eksperimenti u realnom vremenu.

Mnogi opisi primatelja iznenađujuće su se poklapali s fotografijama njihovih putnika. U jednom je slučaju putnik otišao na sjeverozapadnu željezničku postaju grada Glencoe u državi Illinois gdje je na jednoj snimci fotografirao postaju s dolazećim vlakom, a na drugoj je bila mala prljavosiva čekaonica s oglasnom pločom na zidu te znakom iznad nje. Vidim željezničku postaju, napisao je gledatelj na daljinu trideset i pet minuta prije no što je putnik uopće izabrao svoje ciljno mjesto, jednu od postaja u predgrađu koja je na ekspresnoj liniji ... bijeli cement i srebrni željeznički kolosijek. Vidim vlak kako dolazi ... Vidim, odnosno čujem udaranje nogu ili cipela po drvenom podu ... Obješeni su plakati ili nešto slično, nekakve reklame, odnosno plakati na zidu u željezničkoj postaji. Vidim klupe. Sadavidim slikuznaka...

U drugom je slučaju gledatelj na daljinu u PEARovom laboratoriju zabilježio čudnu, ali ustrajnu sliku da posrednik stoji unutar velike zdjele; kada bi bila puna juhe, bio bi [posrednik] veličine okruglice. Za četrdeset i pet minuta putnik je zaista bio veličine okruglice u usporedbi s golemom, zakrivljenom kupolastom strukturom radioteleskopa u arizonskom Kitt Peaku pod kojim je stajao. Jedan drugi sudionik PEARovog istraživanja opisao je svojega partnera u staroj zgradi s prozorima poput lukova koji na vrhu završavaju kao šiljak, no ne kao obični šiljak, te s ogromnim dvokrilnim vratima i pravokutnim stupovima s kuglama na vrhu. Gotovo dvadeset i četiri sata kasnije putnik je stigao na odredište, do Tretjakovske galerije u Moskvi, bogato ukrašene, impresivne zgrades posebnim stupovima na pročelju, te velikim dvokrilnim vratima ispod šiljastog luka.

U drugim je slučajevima gledatelj na daljinu prenio utisak neautoriziranog prizora s putnikovog putovanja. Jednom je putnik u Teksasu namjeravao posjetiti raketu Saturn u NASA centru u Houstonu. Gledatelj na daljinu je u tom trenutku vidio kućni prizor u kojem se putnik na podu igrao s nekoliko štenaca. Iste je večeri putnik (koji nije ništa znao o utiscima gledatelja na daljinu) posjetio prijateljev dom gdje se zaista igrao s malim štencima, te su ga čak nagovorili da jednoga ponese kući.

Gledatelji na daljinu ponekad su čak pokupili informacije o do gađajima ili prizorima koji su njihove putnike odvratili od glavnog odredišta. Jednom putniku koji je stao na farmi u državi Idaho i usredotočio se na krdo krava pažnju je privukao kanal za navodnjavanje nekoliko metara ispod ceste. Kanal ga je toliko privukao da ga je fotografirao i također spomenuo u opisu. Gledatelj na daljinu u državi New Jersey, koji je vidio prizor prije no što se dogodio, u svo jem opisu uopće nije spomenuo krave nego je rekao da prima sliku poljoprivrednih zgrada, polja, i kanala za navodnjavanje.5

Još neki znanstveni dokazi podupiru pretpostavku da ljudi mogu vidjeti budućnost. Charles Honorton iz centra Maimonides napravio je zajednički pregled najrazličitijih znanstvenih pokusa iz tog područja koji su bili dovoljno kvalitetni. U tim pokusima sudionici su pogađali koje lampice će se uključiti, koji simboli na kartama će biti izabrani, koji će biti zbroj bacanja kocaka, pa čak i to kakvo će biti vrijeme.6 Honorton je združio rezultate dva milijuna pokušaja pedeset tisuća sudionika u tristo i devet istraživanja kod kojihje vremenski raspon između pogađanja i događaja bio od nekoliko milisekundi do cijele godine. Izračunata vjerojatnost da su uspješni rezultati tih istraživanja slučajni bila je jedan naprama deset milijuna milijardi milijardi.7

Predsjednik Abraham Lincoln tjedan dana prije svoje smrti sanjao je da će biti ubijen u atentatu. Jedna je to od mnogih znakovitih priča o slutnjama i snovima o budućnosti koje su ušle u povijest. Znanstvenicima, međutim, najveću poteškoću predstavlja način kako takve priče provjeriti u laboratoriju. Kako možemo mjeriti i nadzirati slutnje?

U laboratoriju za proučavanje snova centra Maimonides po kušali su postići upravo to u znanstveno vjerodostojnom pokusu reproducirati snove ljudi o vlastitoj budućnosti. Osmislili su nov po stupak pomoću kojeg su testirali nadarenog engleskog vidovnjaka Malcolma Bessenta. Bessent je svoj osebujan talent usavršio tijekom dugotrajnog studiranja u Londonskom koledžu za parapsihološka istraživanja pod vodstvom jednako nadarenih i iskusnih ljudi s vanosjetilnim i jasnovidnim sposobnostima. Bessent je više puta prespavao u Maimonidesovom laboratoriju pokušavajući sanjati ono što će mu se dogoditi sljedećeg dana. Tijekom noći su ga budili i molili da im ispriča i zapiše što je sanjao. Jednom je Bessentslijedio dogovorenu proceduru i izvijestio o svom snu. Sljedećeg jutra je jedan istraživač koji nije znao ništa o Bessentu i njegovim snovima, niti je bio u kontaktu s njim po dogovorenom postupku nasumično izabirao jednu od više umjetničkih reprodukcija. Taj put je izabrao Van Goghov Hodnik u bolnici SaintRemy. Da bi još više smanjili mogućnost subjektivnog utjecaja, traku s Besssentovom snimkom opisa njegovih snova poštom su poslali prepisivaču jošprije no što su izabrali sliku.

Cim bi slika bila izabrana, istraživači sa Maimonidesa počeli su s pojačanim pripremama. Kada je Bessent ustao i izišao iz spavaonice, pozdravili su ga ljudi u bijelim kutama koji su ga zvali gospodin Van Gogh, i odnosili se prema njemu na grub, površan način. Dok je išao hodnikom slušao je zvuk histeričnog smijeha. Liječnici su ga prisilili da uzme tabletu te su ga dezinficirali komadićem vate.

Kasnije su proučili prijepis njegovog opisa snova koje je sanjao te noći. Ispostavilo se da je Bessent opisao pacijenta koji je pokušao pobjeći, dok su mnogi ljudi u bijelim kutama liječnici i drugo medicinsko osoblje bili neprijateljski raspoloženi prema njemu8

Bessentove laboratorijske slutnje bile su vrlo uspješne; njih sedam od ukupno osam ocijenili su kao posve točne. U drugoj seriji pokušaja Bessent je dokazao da može uspješno sanjati o budućim događajima, kao i o onim koje je upravo vidio. Do 1978. godine, kada su laboratorij za proučavanje snova zatvorili zbog nedostatne financijske potpore, ukupno je obavljeno tristo sedamdeset i devet pokusa sa snovima o sadašnjosti i budućnosti, i to sa zapanjujućom 83,5postotnom uspješnošću.9

Dean Radin osmislio je novi, drukčiji način provjere slutnji. Umjesto da se pouzdaje u točnost ispitanikovih riječi, radije je pro vjeravao registrira li na neki način naše tijelo predviđanje budućeg događaja. Ta je zamisao bila pojednostavljena inačica istraživanja snova. Testovi Centra Maimonides bili su skupi jer je svaki pokus iziskivao osam do deset ljudi i cijeli jedan dan. S Radinovim protokolom za manji dio tih troškova u svega dvadesetak minuta mogli su se dobiti jednaki rezultati.

Radin je pripadao malom zatvorenom krugu istraživača svijesti, i ujedno je bio jedan od rijetkih znanstvenika koji su to područje izabrali promišljeno i nisu u njega zalutali, ušavši na stražnja vrata. Njegovo uključivanje u ovu osobitu istraživačku granu bilo je rezultat neobičnog braka između znanosti i znanstvene fantastike, naime, u njegovom su životu ova dva područja išla ruku pod ruku. Unatoč uskim crnim brčićima i uznapredovaloj ćelavosti, Radin je u pedesetim godinama sačuvao mudar, nedužan pogled čudesnog djeteta, što je nekoć i bio. Vrlo rano postao je virtuoz na violini koju je svirao od pete do sredine dvadesetih godina. Isključivo zbog nedostatne fizičke izdržljivosti i snage morao se odreći obećavajuće karijere koncertnog violinista. Za glazbenika svjetske klase morao bi imati kondiciju vrhunskog atlete kako bi mogao svakog dana satima vježbati i svirati, usavršavajući potrebnu tehniku i finu motoriku; Radin je shvatio da je njegova slaba tjelesna konstitucija za to posve neprikladna. Stoga je logično da se posvetio svojoj drugoj velikoj ljubavi, bajkama odnosno tajnovitom, magičnom svijetu. Ista preciznost i nevezanost koji su mu pomogli da usavrši sviranje violine napravili su od njega i vještog istraživača, rođenog genija za pro učavanje forenzičkih dokaza ili za pronalaženje skrivenih tragova. Njegova učiteljica u tom je nejakom djetetu u prvom razredu primijetila veliku izravnost i ozbiljnost, te je ispravno predvidjela njegov budući poziv. Ono što je Radin istinski želio uvesti u svoj dječji laboratorij bila je magija. Želio je izolirati magiju i proučavati je pod mikroskopom. Već s dvanaest godina započeo je vlastita istraživanja vanosjetilne percepcije.



Ljubaznošću nosica autorskih prava za ovaj naslov, u mogućnosti smo da prezentujemo 50% ovog poglavlja. Knjiga se inače može nabaviti u maloprodaji ili poručiti direktno kod izdavača.

Korisna adresa: http://www.esotheria.com/

STATUS STRANICE: Stranica je formirana za 0.0023 sek.   [ Uključi rečnik ]  [ Memo ]
 
 
 
Podesite izgled stranice! Možete promeniti veličinu i boju slova, kao i boju podloge:
 
      
 
 
PRIJAVLJIVANJE
Ako ste već registrovani, unesite korisničko ime i lozinku i prijavite se klikom na LOG IN.

Prijavljivanjem dobijate pristup svim raspoloživim opcijama na sajtu (pogledaj Help)...

Ako se do sada niste registrovali, kliknite OVDE za registraciju;
Korisnik
:
 
Lozinka
:
 
 
 
 OTVORENA KNJIGA
 
 
 
 
Beleške posetilaca
 
Markeri teksta
 
Recycle
Data
Help ]   
 
 MAILING LISTA
 
U slučaju da želite da vas redovno obaveštavamo o novim tekstovima i ostalim promenama na našem sajtu, prijavite se na našu mailing listu!
PRIJAVLJIVANJE JE JEDNOSTAVNO!
Dovoljno je da unesite svoju e-mail adresu i da zatim kliknite na tipku PRIJAVA!

E-mail adresa:
 
AKO VAM JE STALO DA I VAŠI PRIJATELJI DUHOVNO NAPREDUJU, OBAVESTITE IH O SAJTU www.OBJAVE.com!
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 SPONZOR NASLOVA