POLJE - Potraga za tajnim silama svemira - Poglavlje X
 
      
 
Podesite izgled stranice! Možete promeniti veličinu i boju slova, kao i boju podloge:
 
 
Polje iscjeljenja
 

PUTHOFF, BRAUD I DRUGI znanstvenici našli su se pred nečim što je trebalo procijeniti: konačnu korisnost nelokalnih učinaka koje su promatrali. Njihove studije ukazivale su na velik broj elegantnih metafizičkih ideja o čovjeku i čovjekovom odnosu s njegovim svijetom, ali brojna praktična pitanja ostala su neodgovorena.

Kolika je snaga namjere kao sile, i koliko je, u stvari, zarazna koherentnost između individualnih svijesti? Bismo li mogli iskoristiti snagu Polja za kontrolu našeg zdravlja, ili čak za liječenje drugih? Da li je ono doista u stanju liječiti teške bolesti kao što je rak? Je li koherencija ljudske svijesti odgovorna za psihoneuroimunologiju iscjeliteljsko djelovanje uma na tijelo?

Posebno su Braudova istraživanja sugerirala da se ljudska namjera može koristiti kao izuzetno moćna iscjeljujuća sila. Činilo se da bismo mogli izazvati nasumične fluktuacije u Polju nulte točke i iskoristiti to za uspostavu boljeg reda u drugoj osobi. Osoba koja bi imala takvu sposobnost trebala bi biti u stanju služiti kao provodnik iscjeljujuće sile, dopuštajući Polju da popravi strukturu osobe. Ljudska svijest mogla bi djelovati kao podsjetnik, kako je vjerovao Fritz Popp, za ponovnu uspostavu koherencije u drugoj osobi. Kad bi se nelokalnim učincima moglo upravljati u svrhu liječenja, tada bi i metoda kao što je liječenje na daljinu morala djelovati.

Postalo je jasno da će biti potrebno testirati ove ideje u situacijama iz stvarnog života, u sklopu istraživanja koje će biti osmišljeno na način da jednom zauvijek odgovori na neka od ovih pitanja. Početkom 1990ih ukazala se prilika, kao i savršeni kandidat jedna znanstvenica, prilično skeptična prema liječenju na daljinu, i grupa pacijenata za koje se vjerovalo da im nema spasa.

Elisabeth Targ, klasična psihijatrica u svojim ranim tridesetim, bila je kćerka Russela Targa, partnera i nasljednika Hala PuthofFa u SRI eksperimentima s viđenjem na daljinu. Elisbeth je bila neobičan spoj, privučena mogućnostima na koje je ukazivao rad njezinog oca u vezi s viđenjem na daljinu u SRI, ali i sputana strogim pravilima svog znanstvenog obrazovanja. U to je vrijeme bila postavljena na mjesto direktora Istraživačkog instituta za dopunske terapije Kalifornijskog pacifičkog medicinskog centra, zahvaljujući istraživanjima viđenja na daljinu koja je provela sa svojim ocem. Jedan od njezinih zadataka bio je formalno proučavanje terapija koje je klinika nudila, a koje su uglavnom potjecale iz područja alternativne medicine. Često je ostavljala dojam kao da se ne može odlučiti kojem bi se taboru priklonila u svojoj želji da znanost prihvati i počne proučavati čudesno, i nastojeći da alternativna medicina postane znanstvenija.

Velik broj događaja u njezinom životu počeo ju je usmjeravati u istom pravcu. Njezina prijateljica Hella Hammid nazvala ju je i priopćila joj da ima rak pluća. Hella je u Elisabethin život ušla preko njezina oca, koji je u Helli, fotografkinji, slučajno otkrio jednog od svojih najvećih talenata za viđenje na daljinu. Hella je nazvala Elisabeth da ju upita zna li za ikakve dokaze da alternativne terapije kao što je liječenje na daljinu koje ima dodirne točke s viđenjem na daljinu mogu pomoći u liječenju raka na plućima.

Tijekom 1980ih, u jeku epidemije AIDSa kada je pozitivan test na HIV značio gotovo sigurno smrtnu presudu Elisabeth je odabrala tu specijalnost u San Franciscu, samom epicentru epidemije u SAD. U vrijeme kad ju je Hella nazvala, najaktualnija tema u medicinskim krugovima u Kaliforniji bila je psihoneuroimunologija. Pacijenti su u gomilama posjećivali posebne skupove u gradskim vijećnicama koje su priređivali gurui odnosa duha i tijela kao što je Louise Hay, ili su odlazili na radionice o vizualizaciji i stvaranju mentalnih slika. Elisabeth se i sama pomalo bavila proučavanjem medicine odnosa duhtijelo, i to bez sumnje zato što nije imala što drugo ponuditi pacijentima s uznapredovalim AIDS-om,1 premda je bila krajnje skeptična prema pristupu Louise Hay. Jedno od njezinih ranijih istraživanja pokazalo je da je kod liječenja depresije kod oboljelih od AIDS-a grupna terapija jednako djelotvorna kao i Prozac. Također je čitala o radu Davida Spiegela u Stanfordskoj medicinskoj školi, koji je pokazao da grupna terapija ima vrlo jak pozitivan učinak na očekivani životni vijek žena s rakom dojke2

U svom racionalnom i pragmatičnom srcu, Elisabeth je nagađala da je taj učinak spoj nade i samozavaravanja, uz možda ponešto samopouzdanja koje se može zahvaliti podršci grupe. Njima je možda psihološki bilo bolje, ali stanje njihovih Tlimfocita nije se nimalo poboljšavalo. Pa ipak, ona je još uvijek u duši gajila sumnju, možda zbog godina koje je provela proučavajući rad svog oca na viđenju na daljinu u SRI. Njegov je uspjeh jasno govorio u prilog postojanja neke vrste vanosjetilne veze između ljudi i polja koje povezuje sve stvari. Elisabeth se često pitala da li bi bilo moguće iskoristiti sposobnost viđenja na daljinu za nešto drugo osim za špijuniranje Sovjeta ili predviđanje rezultata konjskih utrka, kao što je ona jednom učinila.

Tada je, 1995. godine, Elisabeth primila telefonski poziv od Freda Sichera. Fred je bio psiholog, istraživač i umirovljeni ravnatelj bolnice. Njega su poslali njezinoj prijateljici Marilyn Schlitz, Braudovoj staroj kolegici, koja je sada bila direktorica Instituta za noetičke znanosti, organizacije u Sausalitu koju je davno prije toga osnovao Edgar Michell. Fred je konačno imao vremena posvetiti se istraživanju nečega što gaje fasciniralo. Kao ravnatelj bolnice uvijek je bio neka vrsta filantropa. Na prijedlog Schlitzove, zamolio je Elisabeth da mu se pridruži u istraživanju liječenja na daljinu. Sa svojim jedinstvenim iskustvom, Elisabeth je bila logičan izbor za voditelja istraživanja.

Molitva je bila nešto s čime Elisabeth nije imala previše iskustva u životu. Od svog je oca pored melankoličnih ruskih crta lica i duge cme kose, s pokojom sijedom, naslijedila i strast prema mikroskopu. Jedini bog u domu obitelji Targ bila je znanstvena metoda. Targ je na svoju kćer prenio osjećaj opčinjenosti znanošću i njenom sposobnošću davanja odgovora na velika pitanja. Kao što se on odlučio posvetiti istraživanju ustroja svijeta, tako je njegova kći odlučila istražiti ustroj ljudskog uma. Kao trinaestogodišnja djevojčica uspjela se čak izboriti za mjesto u laboratoriju Karla Pribrama za istraživanje mozga na Stanfordskom sveučilištu, gdje je proučavala razlike u aktivnosti lijeve i desne hemisfere, prije nego što se odlučila za klasični studij psihijatrije na Stanfordu.

Usprkos svemu, Elisabeth se jako dojmila Sovjetska akademija znanosti koju je posjetila zajedno sa svojim ocem, kao i činjenica da tamošnji znanstveni establišment ima priliku tako otvoreno obavljati laboratorijska istraživanja parapsihologije. U službeno ateističkoj Rusiji postojale su samo dvije kategorije vjerovanja: da je nešto istina ili da nije. U Americi je postojala i treća kategorija religija, koja je neke stvari postavljala strogo izvan dohvata znanstvenog istraživanja. Činilo se da sve što znanstvenici nisu mogli objasniti, sve što je imalo veze s iscjeljivanjem, molitvom ili paranormalnim područjem rada njezinog oca ulazi u tu treću kategoriju. Nakon što bi se jednom tu našlo, službeno bi bilo proglašeno nedostupnim.

Njen je otac izgradio svoju reputaciju na izvođenju besprijekornih eksperimenata, i naučio ju je važnosti ispitivanja u hermetičkim, dobro kontroliranim uvjetima. Odrasla je vjerujući da se bilo kakav učinak može kvantitativno izraziti, ako je eksperiment uređen tako da su sve varijable pod kontrolom. I zaista, Puthoff i Targ pokazali su da se dobro uređenim eksperimentom mogu dokazati čak i čudesne pojave. Rezultat istraživanja bio je Sveto pismo, čak i ako je bio u suprotnosti sa svim očekivanjima istraživača. Svi dobro izvedeni eksperimenti su uspjeli: problem je jednostavno u tome što nam se zaključci možda ne sviđaju.

Čak i dok je stari Targ mijenjao svoj način razmišljanja kako bi prihvatio određene duhovne ideje, Elisabeth je i dalje bila hladni racionalist. Pa ipak, za vrijeme studiranja klasične psihijatrije nikada nije smetnula s uma lekciju svog oca: usvojena mudrost neprijatelj je dobre znanosti. Kao student tražila je prašnjave zapise psihijatara iz devetnaestog stoljeća, vremena prije nastanka moderne psihofarmakologije, kad su psihijatri živjeli u umobolnicama i zapisivali trabunjanja svojih pacijenata, pokušavajući dublje proniknuti u njihovo stanje. Negdje u neobrađenim podacima, vjerovala je Targova, izdvojena od dogmi svog vremena, ležala je istina.

Elisabeth je pristala surađivati sa Sicherom, iako je privatno sumnjala da će od toga biti ikakve koristi. Podvrgnut će liječenje na daljinu najjednostavnijem testu. Isprobat će ga na svojim pacijentima s uznapredovalim AIDS-om, na ljudima čija je skora smrt bilatoliko izvjesna da im više ništa osim molitve i nade nije bilo na raspolaganju. Otkrit će da li molitva i pomoć na daljinu mogu izliječiti najgore, beznadne slučajeve.

Bacila se u potragu za dokazima o iscjeljivanju. Činilo se da se istraživanja mogu razvrstati u tri široke kategorije: pokušaje djelovanja na izdvojene stanice ili enzime; iscjeljivanja životinja, biljaka ili mikroskopskih organizama; i istraživanja ljudskih bića. U ovu kategoriju se ubrajao i cjelokupan rad Brauda i Schlitza koji je pokazao da ljudi mogu utjecati na sve vrste životnih procesa. Postojali su također i neki zanimljivi dokazi o učincima koje ljudi mogu imati na biljke ili životinje. Osim toga, bilo je i radova koji su dokazali da se pozitivne ili negativne misli i osjećaji nekako mogu prenijeti na druga bića.

Tijekom 1960ih, biolog dr. Bernard Grad sa Sveučilišta McGill u Montrealu, jedan od pionira na tom području, pokušavao je utvrditi da li iscjelitelji bioenergijom zaista prenose energiju na pacijenta. Umjesto eksperimentiranja na ljudima, Grad je koristio biljke koje je namjeravao učiniti bolesnima natapanjem njihovog sjemena u slanoj vodi što dovodi do usporavanja rasta. No, prije nego što je natopio sjeme, jednog je iscjelitelja zamolio da položi ruke na jednu posudu sa slanom vodom koja je trebala biti upotrijebljena za jednu skupinu sjemenki. Druga posuda sa slanom vodom, koju iscjelitelj nije tretirao, bila je namijenjena za ostatak sjemena. Nakon što su sjemenke bile natapane u dvjema posudama sa slanom vodom, skupina biljaka izloženih tretiranoj vodi izrasla je više od druge skupine.

Grad je tada pretpostavio da bi se moglo dogoditi i suprotnoda bi negativni osjećaji mogli imati negativan utjecaj na rast biljaka. U sljedećem pokusu, Grad je nekolicini duševnih bolesnikadao da drže posude s običnom vodom koje su ponovno trebale biti upotrijebljene za naklijavanje sjemena. Jedan pacijent, čovjek s psihotičnom depresijom, bio je vidno deprimiraniji od drugih. Kasnije, kada je Grad pokušao naklijati sjeme pomoću vode koju su držali pacijenti, voda koja je bila u rukama depresivnog čovjeka usporavala je rast.3 To bi moglo konačno objasniti zašto neki ljudi imaju zelene prste, dok drugima ništa živo ne uspijeva rasti4

U kasnijim eksperimentima, Grad je kemijski analizirao vodu infracrvenim spektroskopom i otkrio da je voda koju je tretirao iscjelitelj imala blago promijenjenu molekularnu strukturu i smanjeno povezivanje molekula vodikovim vezama, nešto slično rezultatima izlaganja vode djelovanju magneta. I drugi znanstvenici potvrdili su Gradova otkrića.5

Grad je prešao na miševe kojima su u laboratoriju bile nanesene ozljede kože. Nakon provjere djelovanja različitih faktora, čak i djelovanja topline ruku, otkrio je da je koža njegovih pokusnih miševa zarastala mnogo brže kad su ih tretirali iscjelitelji6 Grad je također pokazao da iscjelitelji mogu smanjiti rast tumora kod labo ratorijskih životinja. Životinje s tumorima koje nisu bile iscjeljivanje umirale su brže.7 Druga istraživanja na životinjama pokazala su da se amiloidoza, tumori i laboratorijski izazvana guša kod laboratorijskih životinja mogu izliječiti.8

Druga provedena znanstvena istraživanja otkrila su da ljudi mogu utjecati na kvasac, gljivice, pa čak i na izolirane stanice raka9

U jednom od njih, biologinja Caroll Nash sa Sveučilišta St. Joseph u Philadelphiji otkrila je da ljudi isključivo snagom volje mogu djelo vati na brzinu razmnožavanja bakterija.10

Maštovit pokus Geralda Solfvina pokazao je da naša sposobnost da se nadamo najboljem, zaista može utjecati na liječenje drugih bića. Solfvin je za svoj test pripremio seriju složenih i razrađenih uvjeta. Grupu miševa je injekcijom zarazio tipom malarije koji je kod glodavaca najčešće smrtonosan.

Solfvin je trojici pomoćnika u laboratoriju rekao da je samo po lovica miševa zaražena malarijom, i da će bioenergetičar pokušati izliječiti polovinu miševa ne nužno one koji imaju malariju iako pomoćnicima neće biti poznato koji će miševi biti iscjeljivani. Ni prva ni druga tvrdnja nisu bile istinite.

Sve što su pomoćnici mogli učiniti bilo je da se nadaju da će se miševi koji su im povjereni na čuvanje oporaviti, i da će intervencija bioenergetičara biti djelotvorna.

Ipak, jedan od pomoćnika bio je znatno optimističniji od svojih kolega, što se odrazilo i na rezultate. Na kraju pokusa miševi o kojima se on brinuo bili su manje bolesni od onih o kojima su se brinula druga dva pomoćnika.11

Kao i ono s Gradovim iscjeliteljem, i Solfvinovo je istraživanje bilo premalo za donošenje konačnih zaključaka. Međutim, postojalo je jedno ranije istraživanje Rexa Stanforda iz 1974. godine. Stanford je pokazao da su ljudi bili u stanju utjecati na događaje samim time što su se nadali da će sve proći dobro, čak i kada nisu u potpunosti razumjeli čemu su se to trebali nadati.12

Elisabeth je bila iznenađena kad je otkrila da su provedena brojna istraživanja iscjeljivanja barem 150 pokusa na ljudima. To su bili slučajevi u kojima se posrednik služio raznim metodama pri pokušajima slanja iscjeljujuće poruke, kroz dodir, molitvu ili neke vrste nereligiozne želje. Kod terapeutskog dodira pacijent se trebao opustiti i pokušati usmjeriti svoju pažnju prema unutra, dok je iscjelitelj polagao ruke na pacijenta s namjerom da ga izliječi.

U jedno tipično istraživanje bilo je uključeno devedeset i šest pacijenata s visokim krvnim tlakom i velik broj iscjelitelja. Ni liječnicima ni pacijentima nije bilo rečeno kome je pruženo iscjeljivanje mentalnim putem. Kasnije provedena statistička analiza pokazala je da se sistolički krvni tlak (to jest, tlak krvi pri kontrakciji srca) ljudi iz grupe koju su tretirali iscjelitelji znatno popravio u usporedbi s kontrolnom grupom. Iscjelitelji su se koristili točno određenim režimom, koji je uključivao opuštanje, stupanje u kontakt s Višom silom ili Vrhovnim Bićem, vizualizaciju ili afirmacije pacijenta o vlastitom savršenom zdravlju, i izražavanje zahvalnosti izvoru, bilo da se radi o Bogu ili nekoj drugoj duhovnoj sili. Iscjelitelji su, kao grupa, postigli uspjeh, a u nekim pojedinačnim slučajevima i izvanredne rezultate. Četiri iscjelitelja uspjelo je postići poboljšanje u 92,3% od ukupnog broja njihovih pacijenata.13

Među svim istraživanjima provedenim na ljudima možda je najdojmljivije ono liječnika Randolpha Byrda iz 1988. On je na slučajnom, dvostruko slijepom uzorku pokušao utvrditi da li će molitva na daljinu imati ikakvog utjecaja na pacijente na Odjelu za srčane bolesti. Tijekom 10 mjeseci, gotovo 400 pacijenata bilo je podijeljeno u dvije grupe, a za samo polovicu njih (bez njihovog znanja) molila se kršćanska molitvena skupina izvan bolnice. Svi su pacijenti bili pregledani, i nije bilo statističkih razlika u njihovom stanju prije liječenja. Ali nakon tretmana, oni za koje se molilo imali su znatno blaže simptome i manje slučajeva upale pluća i rjeđe su im bili po trebni antibiotici i aparat za umjetno disanje u odnosu na pacijente za koje se nije molilo.14

Iako su provedena brojna istraživanja, s većinom njih problem je, barem kako se činilo Elisabeth, bio u mogućem nedovoljnom pridržavanju znanstvene metodike. Istraživači nisu dovoljno strogo organizirali pokuse da bi bilo moguće ustvrditi kako je zaista iscjeljivanje to što je dovelo do pozitivnih učinaka. Za to je mogao biti odgovoran bilo koji utjecaj osim stvarnog mehanizma iscjeljivanja.

U studiji s liječenjem visokog krvnog tlaka, na primjer, autori nisu bilježili ili kontrolirali da li su pacijenti uzimali lijekove za sniženje krvnog tlaka. Koliko god rezultati bili dobri nije bilo moguće sa sigurnošću reći mogu li se oni pripisati iscjeljivanju ili lijekovima.

Iako je Byrdovo istraživanje bilo dobro zamišljeno, jedan od očiglednih propusta bio je nedostatak bilo kakvih podataka o psihičkom stanju pacijenata na početku istraživanja. Budući da je poznato da psihičko stanje može imati utjecaja na oporavak nakon mnogih bolesti, posebno operacije srca, moglo se dogoditi da je neproporcionalan broj pacijenata s pozitivnim mentalnim uvjerenjem završio u grupi za iscjeljivanje.

Kako bi se dokazalo da je upravo iscjeljivanje ono što je pomoglo pacijentima, bilo je neophodno odvojiti bilo koji učinak do kojeg je moglo doći zbog drugih uzroka. I sama očekivanja ljudi mogla su utjecati na rezultate. Trebalo je kontrolirati utjecaj nadanja ili takvih faktora kao što je opuštanje na rezultate pokusa. Maženje životinja, pa čak i rukovanje sadržajem Petrijevih zdjelica moglo je promijeniti rezultat, kao što je to mogao učiniti i odlazak iscjelitelju ili čak par toplih ruku.

U svakom znanstvenom pokusu, kad se pokušava utvrditi djelotvornost neke intervencije, potrebno je biti siguran da je jedina razlika između tretirane i kontrolne grupe ta što se prvu tretira a drugu ne. To znači da dvije grupe moraju biti što je moguće sličnije u pogledu zdravlja, dobi, socioekonomskog položaja, kao i bilo kojeg drugog faktora koji bi mogao imati utjecaja. Ako su pacijenti bolesni, potrebno je uvjeriti se da jedna grupa nije bolesnija od druge. Međutim, u istraživanjima o kojima je čitala Elisabeth bilo je nedovoljno pokušaja da se osigura maksimalna sličnost među populacijama.

Istraživač, osim toga, mora biti siguran i da sudjelovanje u istraživanju i sva pozornost koja je s tim povezana ne mogu sami po sebi dovesti do poboljšanja, tako da se postižu isti rezultati kod onih koji su bili tretirani i onih koji nisu.



Ljubaznošću nosica autorskih prava za ovaj naslov, u mogućnosti smo da prezentujemo 50% ovog poglavlja. Knjiga se inače može nabaviti u maloprodaji ili poručiti direktno kod izdavača.

Korisna adresa: http://www.esotheria.com/

STATUS STRANICE: Stranica je formirana za 0.0019 sek.   [ Uključi rečnik ]  [ Memo ]
 
 
 
Podesite izgled stranice! Možete promeniti veličinu i boju slova, kao i boju podloge:
 
      
 
 
PRIJAVLJIVANJE
Ako ste već registrovani, unesite korisničko ime i lozinku i prijavite se klikom na LOG IN.

Prijavljivanjem dobijate pristup svim raspoloživim opcijama na sajtu (pogledaj Help)...

Ako se do sada niste registrovali, kliknite OVDE za registraciju;
Korisnik
:
 
Lozinka
:
 
 
 
 OTVORENA KNJIGA
 
 
 
 
Beleške posetilaca
 
Markeri teksta
 
Recycle
Data
Help ]   
 
 MAILING LISTA
 
U slučaju da želite da vas redovno obaveštavamo o novim tekstovima i ostalim promenama na našem sajtu, prijavite se na našu mailing listu!
PRIJAVLJIVANJE JE JEDNOSTAVNO!
Dovoljno je da unesite svoju e-mail adresu i da zatim kliknite na tipku PRIJAVA!

E-mail adresa:
 
AKO VAM JE STALO DA I VAŠI PRIJATELJI DUHOVNO NAPREDUJU, OBAVESTITE IH O SAJTU www.OBJAVE.com!
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 SPONZOR NASLOVA