POLJE - Potraga za tajnim silama svemira - Poglavlje XII
 
   
 
Podesite izgled stranice! Možete promeniti veličinu i boju slova, kao i boju podloge:
 
 
Doba nulte točke
 

JEDNOG LEDENO HLADNOG dana u siječnju 2001. godine malu, sumornu učionicu u kutu britanskog Sveučilišta Sussex ispunila je skupina od šezdeset znanstvenika iz deset zemalja; sastali su se kako bi pokušali iznaći na koji će točno način putovati trideset bilijuna kilometara duboko u svemir. NASA je u Sjedinjenim Državama organizirala nekoliko radionica za fiziku novih pogonskih sustava, i ovaj susret bio je njihov međunarodni ekvivalent: jedna od prvih nezavisnih radionica o pogonskim sustavima. Privukla je zaista impresivnu publiku: fizičare iz britanske Vlade, upravitelja NASAe, nekoliko astrofizičara iz Francuskog astrofizikalnog labo ratorija u Marseillesu, te Francuskog laboratorija za gravitaciju, relativnost i kozmologiju, profesore s američkih i europskih sveučilišta, te petnaestak predstavnika privatnih poduzeća. To nije bila prava znanstvena konferencija nego uvodni sastanak sa ciljem da se stvari pomaknu s mrtve točke: prethodnica međunarodnoj konferenciji koja će se održati u prosincu iste godine. Unatoč tome, u zraku se vrlo dobro dalo osjetiti ozračje iščekivanja, prešutno priznanje da su svi prisutni dospjeli na same granice znanstvenog znanja, te da mo žda čak svjedoče osvitu novog doba. Organizator konferencije, Graham Ennis, pozvao je predstavnike većine glavnih britanskih novina i znanstvenih časopisa, upoznavši ih sa svojim predviđanjem da će se već za pet godina izraditi male rakete s WARP pogonom koje će satelite održavati u pravilnom položaju.

Koliko god auditorij bio probran, najveće poštovanje ukazano je dr. Halu PuthofFu, koji je u to vrijeme bio mršav muškarac u kasnim šezdesetim godinama, ali još uvijek sa svojom prepoznatljivom, sada sijedom, bujnom kosom; već gotovo trideset godina istraživao je mogućnosti upotrebe energije iz međuzvjezdanog prostora. Nekoliko mlađih članova publike Hala je doživljavalo gotovo kao kultnu ličnost. Kada je Richard Obousy, mladi fizičar u britanskoj Vladi, tijekom studija naišao na Halove znanstvene rasprave o Polju nulte točke, implikacije tih rasprava toliko su ga se dojmile da su promijenile tijek njegove karijere.1 A sada će tog velikog čovjeka ne samo vidjeti, nego čak i biti njegov prethodnik za govornicom; održat će kratki uvodni govor o manipulaciji s vakuumom koji će poslužiti za zagrijavanje za glavni događaj dana.

Svaki vanjski promatrač mogao je osjetiti da se tu ne radi tek o susretu skupine taštih tehnokrata koji raspravljaju o izradi najnovije tehnološke igračke. Svim znanstvenicima u toj prostoriji bilo je dobro poznato da su zalihe fosilnog goriva na našem planetu dostatne za još najviše pedeset godina, i da čovječanstvu prijeti klimatska katastrofa, budući da učinak plastenika svijet polako pretvara u plinsku komoru. Potraga za novim izvorima energije nije imala za svoj jedini cilj pogon svemirskih brodova. Novi su izvori energije nužni i za pogon naše Zemlje, kao i za njezino očuvanje za sljedeće generacije.

Već trideset godina vršili su se tajni eksperimenti u kojima su isprobavane najneobičnije nove zamisli u fizici. Sirile su se glasine o tajnim eksperimentalnim bazama s milijardama dolara teškim crnim proračunima kao što je Los Alamos čije su postojanje NASA i američka vojska cijelo vrijeme uporno nijekali. Čak je i British Aerospace pokrenuo vlastiti tajni program pod kodnim nazivom Greenglow u kojem su istraživali mogućnost poništavanja gravitacije.2

Ennis, koji je prvog dana predsjedavao sastankom, izjavio je da za nove pogonske sustave za svemirska putovanja postoji mnoštvo drugih mogućnosti, pri čemu sve počivaju na čvrstoj, dokazanoj fizici. Neke od mogućnosti su: upravljanje inercijom na način da se malim silama mogu pomicati veliki predmeti kao što su svemirski brodovi; upotreba neke od brojnih metoda nuklearne fuzije, za što bi bio potreban ogroman pritisak i temperatura; reaktor za radioaktivnu fisiju kakvog su upotrijebili Rusi; upotreba spona za crpljenje elektrostatičke energije; primjena učinka materijaantimaterija, kada reakcija materije sa svojom suprotnošću stvara energiju; mijenjanje elektromagnetskih polja; rotiranje supravodiča. Na kongresu NASAe u novomeksičkom Albuquerqueu raspravljalo se o mogućnosti da svemirski brod stvara vlastitu crvotočinu, slično kao što je zamišljao Carl Sagan u romanu Kontakt.3 Za zamisao se zagrijalo i financira ju nekoliko privatnih društava, uključujući Lockheed Martin. To bi moglo imati najrazličitije primjene u našim svakodnevnim životima. Zamislite, na primjer, da možete isključiti težinu i pacijente uz pomoć levitacije održavati u zraku. Rane od ležanja ubrzo bi postale prošlost.

Ili, možete pokušati nešto još neobičnije: crpljenje energije iz ništavila samog prostora. Znanstvenici su se složili da je Polje nulte točke jedna od najboljih mogućnosti: kozmički besplatni obrok, kako se slikovito izrazio Graham Ennis, beskonačna opskrba nečim iz ničega. Kada je fizičar Robert Fonvard iz Hughesovog istraživačkog laboratorija u kalifornij skom Malibuu napisao znanstveni članak o Polju nulte točke u kojem je teoretizirao o načinima na koje bi se s njim moglo eksperimentirati,4 fizičari su počeli vjerovati da je do njega moguće doći i, što je još važnije, iz njega dobivati energiju.

Sljedećeg dana Hal PuthofFje u svojem govoru objasnio da u kvantnomehaničkom smislu postoji više mogućnosti za crpljenje energije iz Polja. Trebali bismo se odvojiti od težine, smanjiti inerciju ili pak dobiti dovoljno energije iz vakuuma da prevladamo obje sile. Američko ratno zrakoplovstvo najprije je željelo da Fonvard istraži i izmjeri Casimirovu silu, kvantnu silu između dvije metalne ploče koja se stvara kada je prostor između njih djelomično zaštićen od fluktuacija nulte točke u vakuumu, i tako izbacuje iz ravnoteže energetska zračenja nulte točke. Fonvarda, stručnjaka za gravitacijsku teoriju, zaposlila je Propulzijska uprava Phillipsovog laboratorija u zrakoplovnoj bazi Edwards, a koji se bavi novim istraživanjima svemirskih pogonskih sustava za dvadeset i prvo stoljeće.

Dokazali su da je uz pomoć tehnologije moguće promijeniti vakuumske fluktuacije. Međutim, Casimirove sile bile su nezamislivo malene: pritisak od samo jedne stomilijutinke atmosfere na pločama koje su međusobno udaljene tisućinku milimetra.5 Bernie Haisch i Daniel Cole u jednom su članku raspravljali o teoretskoj mogućnosti izrade vakuumskog motora s ogromnim brojem takvih ploča; kada bi se one spojile, stvarale bi toplinu i davale energiju. Poteškoća je u tome što svaka ploča stvori najviše pola mikrovata energije što nije ni za uzorak, kako se izrazio PuthofF6 Da bi stvar fiinkcionirala na bilo kojoj razini, morali bismo imati sićušne sustave vrlo velike brzine.

Fonvard je smatrao da je moguće napraviti pokus u kojem bi pomoću promjena u vakuumu promijenili inerciju. Predložio je da, kako bi se provjerila njegova zamisao, obave četiri takva eksperi menta.7 Znanstvenici na području kvantne elektrodinamike već su ranije pokazali da bi tim vakuumskim fluktuacijama mogli upravljati pomoću manipuliranja spontane emisije u atomima. Puthoff je vjerovao da elektroni svoju energiju za neumorno zujanje oko atomske jezgre dobivaju na način da ju crpe iz kvantnih fluktuacija praznog prostora. Ukoliko bismo mogli manipulirati tim poljem, rekao je, mogli bismo destabilizirati atome i crpiti energiju iz njih8

Teoretski je moguće crpiti energiju iz Polja nulte točke; znanstvenici su pretpostavljali da se upravo to događa u prirodi prilikom povećanog zračenja kozmičkih zraka, te oslobađanja energije kod supernova i izbijanja gamazraka. Bilo je i drukčijih zamisli, na primjer, sonoluminiscencija: spektakularno pretvaranje zvuka u svjetlosne valove, pri čemu voda, bombardirana snažnim zvučnim valovima, stvara zračne mjehuriće koji se naglo skupljaju i kolabiraju u svjetlosnom bljesku. U nekim krugovima smatraju da tu pojavu prouzrokuje energija nulte točke unutar mjehurića koja se pri njiho vom stezanju pretvara u svjetlost. Međutim, Puthoffje već provjerio sve te ideje, te je smatrao da ne ulijevaju mnogo nade.

U američkom ratnom zrakoplovstvu također su proučavali zamisao o kozmičkim zrakama koje pogoni energija nulte točke, pri čemu bi se protoni mogli ubrzavati u kriogenički hlađenoj vakuumskoj posudi bez sudara, u komori koja je ohlađena na temperaturu najbližu apsolutnoj nuli. Na taj bi način dobili najprazniji mogući prostor u kojem bi pokušali dobiti energiju iz vakuumskih fluktuacija protona kada se isti počnu ubrzano gibati. Još jedna zamisao bila je da se uz pomoć posebnih antena presreću energetski dijelovi energije nulte točke koji imaju više frekvencije.

Puthof je u svojem laboratoriju tražio metodu za perturbaciju osnovnih stanja u atomima, odnosno molekulama. Prema njegovim teorijama, to su bila jednostavno ravnotežna stanja koja su uključivala dinamičnu izmjenu zračenja i apsorpcije s Poljem nulte točke. Ako bi stoga upotrijebili neku vrstu Casimirove šupljine, u atomima, odnosno molekulama mogao bi nastati pomak koji bi promijenio poticaje kod osnovnih stanja. Kako bi to provjerio, već je počeo s eksperimentima u jednom laboratoriju sa sinhrotronom, posebnim ubrzivačem subatomskih čestica, ali do tog vremena još nije postigaouspjeh.9

Potom je Halu palo na pamet da cjelokupan projekt okrene naglavačke, slijedeći zamisli koje je prvi predstavio teoretičar opće relativnosti. Miguel Alcubierre sa Sveučilišta Wales. Alcubierre je pokušavao odrediti je li WARP pogon, kakav je opisan u Zvjezdanim stazama, zaista moguć.10 Recimo da zanemarimo kvantnu teoriju i gledamo na to kao na problem opće relativnosti. Umjesto da si po mažemo s Nielsom Bohrom, u pomoć pozovemo Einsteina. Što ako bismo pokušali modificirati mjerenje prostorvremena? Ako uzmemo Einsteinov zakrivljeni prostorvrijeme, tada je vakuum medij kojega je moguće polarizirati. Napravimo malo vakuumskog inženjeringa, kao što je to nazvao dobitnik Nobelove nagrade TsungDao Lee.11 Prema toj interpretaciji savijanje svjetlosne zrake, recimou blizini masivnog tijela, nastaje zbog promijenjenog indeksa loma vakuuma u blizini te mase. Širenje svjetlosti defmira mjerenje prostorvremena. Možda bismo mogli smanjiti indeks loma Polja nulte točke što bi povećalo brzinu svjetlosti. Ukoliko prostorvrijeme mo dificiramo do krajnje mjere, brzina svjetlosti značajno bi se povećala. Tada bi se masa smanjila, a jačina energetskih veza povećala, štobi teoretski moglo omogućiti međuzvjezdano putovanje.

Za to bismo trebali zakriviti i proširiti prostorvrijeme iza svemirskog broda, skupiti prostorvrijeme ispred njega, te jahati po njemu brže od brzine svjetlosti. Drugim riječima, preustrojili bismo opću relativnost kao strojarski inženjer. Ako bi nam to uspjelo, mogli bismo putovati svemirom brzinom deset puta većom od brzine svjetlosti, što bi opažali ljudi na Zemlji, ali ne i astronauti u svemirskom brodu. Konačno bismo imali WARP pogon izZvjezdanih staza.

S takvim metričkim inženjeringom, kako ga je nazvao Hal, mogli bismo postići da nas prostorvrijeme odgurne od Zemlje ka našemu cilju. To bismo bili u stanju napraviti stvaranjem Casimirove sile u velikom opsegu. Još jedna moguća vrsta metričkog inženjeringa, također uz pomoć Casimirove sile, jest putovanje kroz crvotočine ili kozmičke metroe, kako ih je nazvao Hal, koje bi nas mogle povezati s udaljenim dijelovima svemira, kao što je Carl Sagan zamislio u Kontaktu.

Koliko smo daleko od ostvarenja neke od tih zamisli?, zanimalo je publiku. Hal se nakašljao da očisti grlo, što mu je bila navika. Možda će biti potrebno dvadeset godina, lakonski je odgovorio. Ili ćemo potrošiti dvadeset godina i na kraju otkriti da to nije moguće. Za njegova života, smatrao je, nije realno očekivati veća svemirska putovanja, no nadao se da će još doživjeti crpljenje univerzalne energije za zemalj sko gorivo.

Prva međunarodna radionica o propulziji svakako je uspjela: bila je to odlična prilika za susret fizičara koji su zasebno proučavali probleme energije i potiska za koje bi se najvjerojatnije saznalo tek za pola stoljeća. Svima je bilo jasno da su na početku istraživanja zbog kojih će naši potomci kako se izrazio Arthur C. Clarke na današnje pokušaje putovanja izvan naše atmosfere gledati kao što mi danas gledamo na napore znanstvenika devetnaestog stoljeća da polete u balonu uz pomoć vrućeg zraka.13 Međutim, u različitim dijelovima svijeta mnogi stari Puthoffovi kolege, koji su i sami bili šezdesetgodišnjaci, bez fanfara nastavljali su sa svojim radom na više zemaljskim djelatnostima, ali koje zbog toga nisu bile ništa manje revolucionarne; sve su se temeljile na pretpostavci da cjelokupna komunikacija u svemiru postoji kao pulsirajuća frekvencija, te da je Polje osnova za komuniciranje svega sa svim.

U Parizu je DigiBio ekipa, još uvijek u svojoj mobilnoj kućici, do tada već usavršila postupak registriranja, kopiranja i prenošenja staničnih elektromagnetskih signala. Od 1997. godine Benveniste i njegove kolege iz DigiBia prijavili su patente za tri različita uređaja. Kako je Benveniste bio biolog, naprave su, posve razumljivo, bile medicinske prirode. Bio je uvjeren da njegovo otkriće može otvoriti put potpuno novoj digitalnoj biologiji i medicini koje će zamijeniti sadašnju nespretnu i nepouzdanu metodu uzimanja lijekova.

Shvatio je da ako nam nisu potrebne same molekule, nego tek signal molekule, tada postaje suvišno uzimanje lijekova, obavljanje biopsija i testiranje fizičkih uzoraka na možebitne toksine i patogene kao što su paraziti i bakterije. Već je prije u jednom svojem istraživanju pokazao da uz pomoć frekvencijske signalizacije možemo otkriti bakterije E. Coli.14 Poznato je da se čestice lateksa koje učinimo osjetljivim na određeno antitijelo sjate oko mjesta na kojem se nalazi E. Coli Kl. Kada je Benveniste snimio signale E. Coli, jedne druge bakterije i nekoliko kontrolnih tvari te ih primijenio na čestice lateksa, otkrio je da se najviše čestica sjati oko frekvencijei?. Coli. Uskoro je njegova ekipa dosegla gotovo stopostotnu uspješnost u otkrivanju signala E. Coli.

Uz pomoć digitalnog snimanja mogli bismo otkrivati patogene, kao što su na primjer prioni, za koje ne postoji pouzdana metoda detekcije, i ne bi više bilo potrebno tratiti dragocjena laboratorijska sredstva za otkrivanje jesu li antigeni prisutni u tijelu, i je li tijelo već poslalo antitijela prema njima. A kada bismo oboljeli, ne bi smo trebali uzimati lijekove. Neželjenih bakterija i parazita mogli bismo se riješiti jednostavno tako da im puštamo njima neugodnu frekvenciju. Uz pomoć elektromagnetizma mogli bismo otkrivati opasne mikroorganizme u našim poljoprivrednim kulturama, ali i otkrivati je li hrana genetski modificirana. Ako bismo imali prave frekvencije, ne bismo morali koristiti opasne pesticide; štetnike bismo potamanili samo elektromagnetskim signalima. Nadalje, sav taj detekcijski rad ne bismo morali obavljati osobno; gotovo sve testne uzorke mogli bismo putem elektronske pošte poslati stručnjacima koji bi ih pripremili za našu upotrebu.

Američka AND Corporation, tvrtka s podružnicama u New Yorku, Torontu i Copenhagenu, intenzivno se bavila umjetnom inteligencijom na temelju zamisli Karla Pribrama i Waltera Schemppa o načinu djelovanja mozga. Njihov zaštićen i po cijelom svijetu patentiran sustav holografske neurotehnologije (Hnet) koji se temelji na načelima holografije i valnog kodiranja omogućava da računala u manje od jedne minute zapamte deset tisuća podražaja i odziva, te da u vremenu od manje od jedne sekunde obrade deset tisuća takvih uzoraka. U ANDu vjeruju da je njihov sustav umjetna replika djelovanja mozga. Samo jedna neuronska stanica sa svega nekoliko sinapsi ima sposobnost trenutačnog pamćenja podataka. Milijuni tih sjećanja mogu se naslagati jedno preko drugog. Taj model demonstrira način na koji te stanice mogu zapamtiti apstrakciju ili određeni koncept, ili pak recimo čovjekovo lice. Tvrtka AND imala je za svoju tehnologiju ambiciozan plan. Namjeravali su organizirati strateške poslovne jedinice različitih specijalnosti koje bi, budu li dobro napredovale, mogle preobraziti obradu podataka u takoreći svakom poduzeću.

FritzAlbert Popp i njegov tim znanstvenika u Međunarodnom institutu za biofiziku IIB započeli su ispitivati detekciju biofotonske emisije kao način za određivanje je li hrana svježa. Znanstvena zajednica počela je prihvaćati njegove pokuse i teoretski pristup na kojem su se temeljili.



Ljubaznošću nosica autorskih prava za ovaj naslov, u mogućnosti smo da prezentujemo 50% ovog poglavlja. Knjiga se inače može nabaviti u maloprodaji ili poručiti direktno kod izdavača.

Korisna adresa: http://www.esotheria.com/

STATUS STRANICE: Stranica je formirana za 0.0026 sek.   [ Uključi rečnik ]  [ Memo ]
 
 
 
Podesite izgled stranice! Možete promeniti veličinu i boju slova, kao i boju podloge:
 
   
 
 
PRIJAVLJIVANJE
Ako ste već registrovani, unesite korisničko ime i lozinku i prijavite se klikom na LOG IN.

Prijavljivanjem dobijate pristup svim raspoloživim opcijama na sajtu (pogledaj Help)...

Ako se do sada niste registrovali, kliknite OVDE za registraciju;
Korisnik
:
 
Lozinka
:
 
 
 
 OTVORENA KNJIGA
 
 
 
 
Beleške posetilaca
 
Markeri teksta
 
Recycle
Data
Help ]   
 
 MAILING LISTA
 
U slučaju da želite da vas redovno obaveštavamo o novim tekstovima i ostalim promenama na našem sajtu, prijavite se na našu mailing listu!
PRIJAVLJIVANJE JE JEDNOSTAVNO!
Dovoljno je da unesite svoju e-mail adresu i da zatim kliknite na tipku PRIJAVA!

E-mail adresa:
 
AKO VAM JE STALO DA I VAŠI PRIJATELJI DUHOVNO NAPREDUJU, OBAVESTITE IH O SAJTU www.OBJAVE.com!
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 SPONZOR NASLOVA