SAVJETI O UMIRANJU i boljem životu - Poglavlje I
 
    
 
Podesite izgled stranice! Možete promeniti veličinu i boju slova, kao i boju podloge:
 
 
Uvod
 

Svatko umire, ali nitko nije mrtav.- Tibetanska izreka

Tibet je poznat po svom dubokom pronicanju u dubine ljudskoga uma. Kao riznica buddhističkog nauka, Tibet je dugo održavao tradiciju duhovnog vježbanja i učenja usmjerenu na izražavanje tih dubokih stanja uma i njihovu primjenu za postizanje duhovnog napretka. Ja sam pak svoje naukovanje o tim sustavima započeo koncem 1962. u Tibetsko-mongolskom samostanu u New Jersewju. Dok sam tako u tom samostanu živio skoro pet godina, naučio sam tibetski jezik, a uz to sam meditirao i izučavao široku lepezu tema. To mi je omogućilo da, kad sam se u ljeto 1968. vratio u samostan, uzmognem valjano ocijeniti veličanstveno izlaganje o raznim temama, kako velikim tako i malim, iz usta vremešnog lame Kensura Ngawanga Lekdena, čovjeka koji je 1959.,kad su kineski komunisti provalili u Tibet, bio opat samostana Tantra u Lhasi, prijestolnici te zemlje. Na svom je izlaganju lama nekoliko puta spomenuo duboku knjigu o smrti što ju je donio sa sobom. Objasnio je kako je ta knjiga silno korisna kad se približimo kraju života, i to zato što podrobno opisuje sve dublja umna stanja kroz koja prolazi samrtnik, ali nam i govori kako da se za njih pripremimo. Zatim je dodao kako kroz iste faze prolazimo i svakodnevno kad odlazimo na počinak ili se budimo iz sna, baš kao i kad padamo u nesvijest, kišemo ili doživljavamo orgazam.

Ostao sam duboko zadivljen. Već sam po laminom kratkom izlaganju sadržaja te knjige shvatio da je naša uobičajena razina svijesti vrlo površna u usporedbi s tim dubljim stanjima. Poželio sam o tome doznati više, pa ga zamolio da me uputi u taj tekst, ali je on to odložio za neku drugu zgodu. Napokon sam 1971. krenuo, zahvaljujući Fulbrightovoj stipendiji, na nekoliko mjeseci izučavanja u društvu jednog od laminih tibetskih učenika, a koji je predavao u Njemačkoj na Hamburškom sveučilištu. Tu sam odsjeo u nečemu što bi se najbolje dalo opisati kao veliki ormar. Prijatelj tibetskog učenjaka je iznad prozora u ostavi napravio uzani ležaj do kojeg su vodile ljestvice, a ispod njega postavio sićušni pisaći stol. Jedne noći, na samom početku mog boravka, u uzbudljivom snu mi se pojavio lama i to u blistavom vlastitom liku ali sa šest godina, i bez ožiljaka od boginja što ih je inače imao na licu kao odrasli čovjek. Stao mi je na prsa pa izjavio: »Vratit ću se.« Tada sam shvatio da je umro.

Produžio sam za Indiju, u kojoj sam ostao preko godinu dana, i pritom poslušao dva niza predavanja Njegove Svetosti dalaj-lame, za mnogih se audijencija s njim upuštao u duge rasprave, dobivao od njega privatnu poduku, preveo njegov tekst o rastu vezanosti za svijet i prazninu, a osim toga i poslužio kao prevodilac družini studenata koja je zatražila da ih primi. Vrativši se u Sjedinjene Države, otišao sam ravno u samostan u New Jersevju, s namjerom da pretražim stvari lame Kensura Ngawanga Lekdena i pronađem knjigu o umiranju.

I onda sam je na svoju radost i našao! Pročitao sam je i od dvojice lama zatražio tumačenje. Knjiga je na meni ostavila dubok trag. Ona i površne i duboke razine uma opisuje tako živo da nam omogućuje zamišljanje kako, na tom krajnjem putu preobraženja, sve dublje i dublje prodiremo u um. Shvativši da bi ta građa mnogima bila dragocjena, upitao sam Njegovu Svetost dalaj-lamu bi li mogao napisati komentar o jednom drugom tekstu na istu temu, naime o pjesmi što ju je u sedamnaestom stoljeću napisao prvi pančen-lama (a koju je već bio prokomentirao autor knjige o umiranju koju sam netom bio pročitao). Izrazio sam mišljenje da bi se tako dobila pristupačnija knjiga, i dalaj-lama se s tim složio.

Nekoliko su me dana kasnije pozvali u unutrašnji ured Njegove Svetosti, pa sam, opremljen magnetofonom, sjeo pred njega. Njegova je Svetost, crpeći pri tumačenju tog teksta iz širokog dijapazona predaja i iskustava, razložila do živih pojedinosti strukturu budhističke dubinske psihologije baš kao i sam proces umiranja i razdoblje od smrti do sljedećeg života. Pritom je dalajlama opisao i kako uvježbani jogini izražavaju duboke razine svijesti potrebne za duševni preobražaj. Dirljivim je riječima govorio o vrijednosti stalne svjesnosti o vlastitoj smrti, o tehnikama njezina postizanja, o svladavanju straha u trenutku smrti, a također i o onom međustanju između dva života te o pomoći drugim umirućima. Njegove su pouke srž ove knjige.

Da bih u vama stvorio nekakvu predodžbu o tome kakav je dojam kod mene tog dana stvorio dalaj-lama, dopustite mi da citiram nekoliko bilježaka iz moje knjige Kultiviranje sućuti (Cultivating Compassion), gdje raspravljam o meditiranju o naravi stvarnosti: Dalaj-lama vam savjetuje da se prepustite takvoj meditaciji o nekome ili nečemu do čega jako držite, ali tako da doživljaj praznine ne protumačite krivo, to jest kao obezvrjeđivanje subjekta, do njega ćete i dalje jako držati, ali ćete ga sad sagledati na drugi način. U doba kad me je podučavao o tome u svom uredu u Indiji, moj je doživljaj bio izvanredno jak. Jednoga popodneva, dok sam ga promatrao preko pisaćeg stola, a iza leđa mu se širilo niz prozora, sunce se već bilo spustilo prilično nisko nad dolinom Kangra.

Predmet našeg razgovora su bile faze umiranja, bilo je to duboko izlaganje dubljih razina uma, razina na kojima je izgrađena ne samo smrt, nego i sve svjesno iskustvo. Kad govori tibetski, dalaj-lama posjeduje nevjerojatno snažan izraz, jer govori istodobno i vrlo brzo i vrlo jasno, pa na jednu temu usmjeruje silno mnoštvo različitih učenja. Prizor je bio blistav zbog sjaja sunca preko čitavog jarko narančastog neba, kao na drugom stupnju četiri suptilne svijesti kroz koje prolazimo u trenutku smrti. Osjećao sam se kao kod kuće kao nikad u životu. Kad sam izišao iz njegove sobe, zaustavio sam pogled na zasniježeni vrhunac iznad Dharmsale. Krenuo sam prema svojoj sobi smještenoj niže na obronku, pa prešao preko mjesta gdje je i s druge strane pucao pogled na brdo. Prostor između dvije planine je ispunila duga, tvoreći potpuni krug. Bilo je to nešto zapanjujuće! Nekoliko dana kasnije, baš kad sam odlazio s posljednje poduke kod dalaj-lame, spremajući se na povratak u Sjedinjene Države, u trenutku kad sam stigao do vrata, on mi je rekao: »To je kao san.« Našto ja: »Što to?« »To je kao san«, odgovorio mi je on. Čak i u tom najživljem i najdragocjenijem razdoblju života, on me natjerao da razmišljam o praznini tog dragocjenog doživljaja. Praznina ne poništava pojave; baš naprotiv, ona je sasvim spojiva s djelatnošću, baš kao i s prihvaćanjem društvenih vrijednosti.

Djelovanje dalaj-lamina nauka Nauk dalaj-lame prepun je pojedinosti o samom procesu umiranja, ali i praktičnih savjeta. Kroza taj nauk sam stekao mnoge predodžbe o postupnom urušavanju svijesti, te naučio mnogo toga što će se kasnije pokazati vrlo korisnim.

Dok su mi se otac i mati odmarali u svojoj malenoj zimskoj kućici na Floridi, otac je doživio moždani udar. Imao je tada osamdeset i jednu godinu. Ja sam u tom trenutku bio daleko, čak u Vancouveru, gdje sam predavao na Sveučilištu Britanske Kolumbije, zbog čega sam u tom gradu i ostao kad su moja tri brata otišla na Floridu posjetiti bolesnoga oca. Svi smo doživjeli veliko olakšanje kad se otac digao iz komatoznog stanja, pa se čak i vratio kući. Pa ipak, kad sam nekoliko tjedana kasnije, pošto su braća otišla, stigao i sam, otac se već bio vratio u bolnicu, i opet u komatoznom stanju.

Jednog je dana, ležeći tako na leđima, otvorio oči. Okrenuo se prema meni, pa smo započeli blagi razgovor. I tako mi je u jednom trenutku, s bolnim odsjajem u očima, rekao: »Ne bi mi vjerovao kad bih ti ispričao što se sve u ovoj bolnici zbiva.« Upitao sam se što je time mislio reći, a pogled mi je odlutao do televizora na dnu njegova kreveta. Davala se nekakva vruća bolnička sapunica, a onda sam opazio i da mu je bolnica na jastuk stavila maleni zvučnik. Dok je ležao u komi, slušao je sve te programe! Nakon nekog sam mu vremena rekao što je zapravo izvor tih njegovih ideja, pa mu onda i isključio zvučnik, jer sam se prisjetio dalaj-lamina nauka kako je, kad se počnemo bližiti smrti, najvrjednije od svega imati nekoga tko će te podsjetiti na kreposne misli.

Nekoliko dana kasnije očevo se stanje pogoršalo, pa je potonuo u duboku komu. Posjetivši ga jedne večeri, otkrio sam da su ga premjestili u drugu sobu. Ovaj je put iz televizora treštao nekakav kviz. Želio sam ga isključiti, ali mi je sestra rekla da taj kviz jako voli jedan skoro gluhi bolesnik u susjednom krevetu. Smeteno sam sjeo na dno očeva kreveta i upitao se što sad.

Televizor je zagrmio pitanje o brodu koji je potonuo na pučini, pa sam pomislio da bih sad mogao bar započeti razgovor s onim drugim bolesnikom. »Znate li kako se zvao taj brod?« viknuo sam. Kad se na njemu nije pomaknuo ni jedan mišić, shvatio sam da je i on u komatoznom stanju. Ali se moj otac uspravio u postelji i rekao: »Andrea Dona.« Bio je lucidan, i sve je to sve vrijeme slušao!

Isključio sam TV, a onda smo započeli lijep razgovor. Bio je opet onaj stari, sa svime zadovoljan. Zatražio je krekere i mlijeko, i sestra mu ih je donijela na posebno nježan način. Neko smo vrijeme tako čavrljali, a kad sam odlazio, upitao sam ga: »Da pozdravim mamu?« »A što misliš«, odgovorio mi je veselo.

Sutradan su rano ujutro majku nazvali iz bolnice i javili joj da je otac noćas umro. Kako mi je bilo drago da je pred smrt došao k svijesti i da mu se vratilo dobro raspoloženje, i da je televizor šutio.

Mrtvog su oca ostavili u njegovoj sobi, samog. Stigao sam i, prisjetivši se da ne smijem uznemiravati tijelo, sjeo sam i ostao tako sjediti bez riječi jer nisam poznavao njegov vokabular vjere. Osjećao sam da ga već samim time što sam tu podupirem na njegovu putu.

Godinu dana kasnije mati mi je vjerojatno doživjela moždani udar. Nazvala je mog brata Jacka i ženu mu Judy. Jacka nije bilo kod kuće, a kad se javila Judy, mati je rekla kako se osjeća strašno loše, da je jako boli glava, te nastavila govoriti sasvim zbrkano. Rekla je da je hvata nesvjestica i da joj nije dobro. A onda joj je glas zamro. Budući da mati nije spustila slušalicu, Judy je odjurila u susjedstvo i nazvala hitnu pomoć. Poslije toga su majku u bolnici triput vraćali s vrata smrti, i svaki se put mučila u želji da nešto kaže. Videći je kako se tako nesvjesno bori za riječ, prisjetio sam se kako je dalaj-lama govorio o potrebi za prijateljskim savjetom koji će dozvati kreposni stav, pa prišao njezinu uzglavlju. Znao sam da je »duh« za nju riječ od posebnog značenja, pa sam joj rekao: »Mama, to sam ja, Jeff. Došao je trenutak duha.« Ona se smjesta smirila i prestala se batrgati. Nježno sam ponovio: »Došao je trenutak duha.« Nekoliko je dana kasnije mirno preminula.

Kad su mom rođaku Bobbvju dijagnosticirali tumor na mozgu, on je o svojoj bolesti nadugo i naširoko razgovarao s mojim bratom Jackom, i ovaj ga je upitao bi li još što želio učiniti dok je još aktivan. Bobby mu je odgovorio: »Volio bih da se rodbina sastane, pa da pričamo priče o djedu.« Moj je djed po ocu bio ljudina, te je štitio svoju obitelj, farmu, crkvu i sve mu blisko na žustar, pa i šaljiv način. I tako nas je Jack sve skupio, svih nas četrnaestero. Svi smo znali daje Bobby na samrti, i nismo se pretvarali da nije tako, ali zbog toga nismo bili ni ucviljeni. Većina je od nas pričala urnebesne priče, koje sam i snimio na video.

Bobbvjeva me sestra Nancy nazvala i upitala za savjet o tome što da radi kad se približi trenutak smrti. »Pobrini se da nitko oko njega ne plače i ne nariče«, odgovorio sam joj. »Sve neka bude vrlo jednostavno. Isključi televizor. Neka se ljudi dođu pozdraviti prije početka kraja.«

Na Bobbvjev predzadnji dan, sva je rodbina gledala videozapis svog sastanka, i dobro se zabavila. Bobby je umro sutradan, u tišini i jednostavnosti.

Dalaj-lama savjetuje da nas, kad nam se približi kraj, podsjete na naše meditacije, pa ma kakve da bile. Mi drugima ne možemo nametnuti naše nazore, kao ni nivoe svjesti više od onih koje oni mogu svladati. Kad je moj prijatelj Raymond doznao da umire od AIDS-a, on i njegov dečko upitali su me što da učine. Prisjetio sam se smrti roditelja, pa i vlastite paraliziranosti zbog Lvmeove bolesti a od koje sam skoro umro, pa shvatio da i dugo pošto izgubimo sposobnost komuniciranja s drugim ljudima, ipak još možemo živjeti jakim i lucidnim unutrašnjim životom. Za te sam izvanredno teške bolesti u sebi ponavljao mantru što sam je recitirao kroz skoro trideset godina. Otkrio sam da unatoč tome što sam nesposoban komunicirati s drugima, ja ipak i dalje mogu ponavljati mantru s uobičajenom lucidnošću. Povremeno sam pokušavao nešto reći, ali to nisam i uspijevao. No unatoč tom neuspjehu, ipak se nisam brinuo. Znao sam da bih time jako pogriješio. Samo sam i dalje ponavljao mantru, i to me smirilo.

Povodeći se za vlastitim iskustvom, posavjetovao sam Raymondu da izabere izreku koju će stalno ponavljati. On je izabrao kiticu od četiri stiha Josepha Goldsteina: Neka se ispunim prijaznom ljubavlju. Neka mi bude dobro. Neka me ispuni spokoj i mir. Neka budem sretan. Pomislio sam kako je to što je izabrao možda malo predugačko, ali sam ipak znao da će to za njega biti sasvim u redu, zato što je poželio baš to.

Raymond je vježbao svoju mantru. Njegov mu ju je partner stavio u plastični okvir kraj uzglavlja, pa kad bi Raymond okrenuo glavu, opazio bi je i to bi ga podsjetilo da je ponovi. Kasnije, kad se Raymond vratio iz bolnice da umre kod kuće, postupno se počeo povlačiti u sebe, jer je najprije izgubio dar govora, pa sposobnost pokazivanja rukom, te napokon i sposobnost i najmanjeg pomicanja. Pa ipak, kad bih ušao u njegovu sobu, pa sjeo na pod do njegove postelje i rekao: »Neka se ispunim prijaznom ljubavlju«, lice bi mu se ozarilo a oči pomaknule ispod spuštenih vjeđa. Upalilo je!

Prvi pančen-lama

U ovoj knjizi, pri tumačenju pjesme od sedamnaest kitica prvog pančen-lame, Njegova Svetost dalaj-lama crpi iz širokog spektra indijske i tibetske pismene i usmene predaje. Dalaj-lama razmotava smisao tih kitica, obrađujući ih jednu po jednu, pa nam potanko izlaže faze umiranja, ono prelazno stanje između dva života, kao i ponovno rođenje, sve vrijeme na vrlo dojmljiv način opisujući praktičnu primjenu tih spoznaja.

Pjesma koja tvori srce ove rasprave nastala je u sedamnaestom stoljeću. Svijest su o njezinoj važnosti i relevantnosti prenosili redovnici i laici u Tibetu, a danas i u čitavom svijetu. Međutim, da se ona može proučavati, kao i da se nad njom može meditirati, značilo bi biti slijep na trenutni položaj religije u Tibetu, na prilike u kojima živi pančen-lama, kao i na stalne napetosti između Tibeta i Kine.

Zbog toga bih volio prikazati povijest naslova dalaj-lama i pančen-lama, kao i slijed inkarnacije autora te pjesme, to jest pančen-lama. Kao što bih volio i raščistiti nekoliko nejasnoća o prilikama u Tibetu i razmotriti sadašnju inkarnaciju pančen-lame koja trenutno živi u kućnom pritvoru u Kini.

Sredinom trinaestog i početkom četrnaestog stoljeća, Tsongkhapa Losang Drakpa je u Tibetu stvorio spiritualnu tradiciju zvanu Geluk, poznatu i pod imenom škole Žute kape. Oko 1445. Tsongkhapin je učenik Gendun Drup sagradio veliki samostan, takozvani Tashi Lhunpo (Brdo sreće) u Shigatseu, u pokrajini zapadano od tibetske prijestolnice Lhase. Genduna Drupa će naknadno nazvati prvim dalaj-lamom, i to kad Sonam Gvatso (1543.--1588.), njegova treća inkarnacija po redu, 1578. od svog mongolskog zaštitnika i sljedbenika Altan-kana primi ime »dalaj« (stoje zapravo mongolski prijevod riječi »Gvatso«, a koja znači »ocean«).

Gendun Drup je osim toga od svog učenog tibetskog suvremenika Bodonga Choklava Namgvela primio još i ime »panchen«, i to kad je uspio odgovoriti na sva njegova pitanja. »Panchen« znači »veliki učenjak«, a riječ potječe od sanskrtskog »pandita« što znači »učenjak«, kao i tibetske riječi »chen po« koja znači »velik«. I kasnije su opate samostana Tashi Lhunpo, a koji su bili birani na određeni rok, također redom nazivali »pančen«.

U sedamnaestom je stoljeću peti dalaj-lama samostan Tashi Lhunpo predao svom učitelju Losangu Chokviju Gveltsenu (1567.-1662.), njegovu petnaestom opatu. Njega su pak, kao glavara samostana, zvali »pančen«. Kad je, međutim, Losang Chokvi Gveltsen umro, peti je dalaj-lama objavio da će se njegov učitelj ponovno pojaviti kao prepoznatljivo dijete i nasljednik, pa je tako njegov niz inkarnacija zadržao naslov »pančen-lama«, a one su same opostale među opatima samostana Tashi Lhunpo. Tako se naslov »pančen-lama« prestao stjecati izborom na određeni rok i prenio se na slijed reinkarnacija.

Od tada je u Tibetu zavladao običaj da dalaj-lama i pančen-lama jedan drugom u različitoj mjeri priznaju nasljednike. Dalaj-lama je opći duhovni i svjetovni vođa Tibeta, dok je pančen-lama vođa onog područja oko Shigatsea. Povijest stjecanja naslova dalaj-lama i pančenlama podriva smiješne tvrdnje trenutnih kineskih vlasti da ti naslovi na neki način upućuju na njihovu podložnost Kini.

Ti su naslovi potpuno autohtoni. Da bi podupro svoje pretenzije na legitimnost, Peking ukazuje na to da pančen-lamu zovu »erdini«. To je, međutim, mongolska riječ koja znači »dragocjeni dragulj«, te predstavlja počasni zajednički naslov mnogim mongolskim lamama. Što se pak tiče naslova pančen-lame, njega je 1731. dodijelio car Kiang-shi, Mandžurijac koji je u to doba vladao Kinom.

Ne smijemo smetnuti s uma da su Kinom u raznim razdobljima njezine povijesti vladali stranci iz Mongolije i Mandžurije, baš kao i Kinezi iz dinastije Han. Početkom dvadesetog stoljeća doktor Sun Yat-sen, utemeljitelj moderne Kine, zalagao se za krivotvorinu, to jest za ujedinjeno Srednje Kraljevstvo koje bi obuhvaćalo Mandžuriju, Mongoliju, Istočni Turkestan, Tibet i Kinu. Godine je 1911., međutim, čak i on rekao da su poslije pobjede nacionalističke revolucije nad dinastijom Manchu, Kinu u dva navrata zaposjele strane sile, najprije Mongoli a zatim Mandžurci. I Mongoli, i Mandžurci, i Kinezi iz dinastije Han smatrali su Tibet stranom zemljom čak i kad bi se povremeno, kao moćni susjed, njihovo carstvo upletalo u poslove Tibeta.

Osim toga moramo biti svjesni toga da je u osmom stoljeću Tibetsko Carstvo sezalo sve do kineske prijestolnice Changana, to jest današnjeg Xiana. Stoga bismo, u slučaju da iz povremenih zadiranja u neku zemlju slijedi da ona pripada agresoru, mogli isto tako tvrditi i da Kina pripada Tibetu.

Peking nastoji legitimirati svoju vlast u Tibetu osiguranjem ključne uloge u priznavanju važnih lama tog područja, među kojima su najistaknutiji dalaj-lama i pančen-lama. Očajnička nastojanja Pekinga da stekne nekakvu prividnu relevantnost u tibetskim vjerskim poslovima odrazila se i u nizu događaja povezanih s nedavnim identificiranjem jedanaestog pančen-lame. Da bi daljnje izlaganje bilo jasnije, budi mi dopušteno da ukratko izložim postupak potrage za uzvišenom reinkarnacijom.

1. Kroz čitavu se zemlju provodi potraga za posebnim znakovima koji prate rođenje djeteta, za majkama s neobičnim snovima i za djecom obdarenom posebnim, a nestečenim znanjem.

2. Analiziraju se nebeski znakovi. Tako se primjerice poslije smrti prethodnog dalaj-lame na istoku pojavila duga, pa time uputila na ponovno rođenje u istočnom dijelu zemlje. A onda su se s istočne strane relikvijara preminulog dalaj-lame pojavila dva predmeta visoka jednu stopu i nalik na kljove. Pošto je potraga pronašla sljedeću inkarnaciju, u otvorenom je amfiteatru, u kojem naučavaju dalaj-lame, usred zime procvalo cvijeće, a stanovnici su Lhase spontano zapjevali melodiju s imenom njegovih roditelja. (Mnogi takvi znakovi u prvom trenutku prođu nezapaženi, pa ih shvate tek naknadno.)

3. Traži se savjet od nadnaravnih izvora znanja. Na jezero jugoistočno od Lhase, poznato po tome što izaziva proročka viđenja, šalje se redovnička družina. U slučaju je sadašnjeg dalaj-lame ona u jezeru ugledala sliku samostana u njegovu zavičaju, baš kao i sliku njegove kuće. Osim toga je ugledala i tri slova: »A, Ka, Ma«, koja su uputila na pokrajinu (»A« kao Amdo), samostan (»Ka« kao Kumbum) i osobno ime dalaj-lamino (»Ma«, što znači »žensko«, budući da je dalaj-lama kao dijete nosio žensko ime, jer se zvao Božica Dugog Života).

4. Izvodi se gatanje i to vrćenjem zdjele u kojoj se nalaze kuglice od tijesta s imenima finalnih kandidata, pri čemu napokon izvrte jednoga od njih.

5. Šalju se družine prerušenih tragača kojima je zadaća provjeriti posjeduju li kandidati neka izvanredna znanja, a i da utvrde znaju li prepoznati stvari i pojave iz života prethodnoga lame. Tako je sadašnji dalaj-lama uspio u jednom od prerušenih članova družine prepoznati redovnika-službenika, a u drugom redovnika iz samostana Sere. Osim toga je morao izabrati između dvije brojanice, dva malena ritualna bubnja i dva štapa za šetnju. Već je i sama pomisao da bi se materijalističke komunističke vlasti upletale u takav religijski postupak upravo smiješna, no dogodilo se upravo tako, kao što se vidi i iz događaja povezanih s identificiranjem sadašnjeg pančen-lame.

KRONOLOGIJA IDENTIFICIRANJA JEDANAESTOG PANČEN-LAME

1984.: Kineske komunističke snage, koje su 1950. provalile u Tibet, da bi do 1959. zaposjele sve njegove dijelove, objavljuju kako će Tibetancima dopustiti da traže inkarnacije visokih lama.

1987.: Kineske vlasti osnivaju u Pekingu posebnu školu za reinkarnirane lame da bi stvorile »rodoljubive lame, kojima će na srcu biti jedinstvo domovine«.

28. siječnja 1989.: Deseti pančen-lama umire u pedeset i prvoj godini života u samostanu Tashi Lhunpo u Shigat-seu u Tibetu, i to samo četiri dana po izricanju poruke u kojoj kritizira kineske vlasti te veli: »Od kineske je vladavine u Tibetu bilo više štete nego koristi.« On je ostao u Tibetu i pošto je iz njega u ožujku 1959. pobjegao dalaj-lama, te je za Kulturne revolucije bio devet godina i osam mjeseci mučen po zatvorima zato što je sročio izvještaj oštro kritičan prema kineskoj politici u Tibetu. (Poslije njegove smrti uporno se ponavljaju glasine da su ga otrovali.) Istoga dana dalaj-lama predlaže slanje u Tibet deseteročlane religijske delegacije koja će se pomoliti u samostanu pančen-lama.

Veljača 1989.: Kineski premijer Li Peng objavljuje kako strancima, što će reći Tibetancima u egzilu, neće biti dopušteno »uplitanje u proceduru izbora«.

1989. kolovoza: Kineske vlasti objavljuju plan u pet točaka, a koji obuhvaća potragu, izbor i priznavanje pančen-lama. Taj je plan rezultat kompromisa s upravom samostana pančen-lame, te sadrži i kategorični zahtjev kineskih vlasti da u tom procesu bude i lutrija, te da one preuzmu konačnu javnu potvrdu. Istraživački odbor postavlja Peking, a vodi ga Chandrel Rinpochav, opat samostana pančen-lama, a za kojeg se zna da surađuje s Kinezima.

21. ožujka 1991.: Dalaj-lama, posredstvom svoje ambasade u New Delhiju, informira kineske vlasti da bi želio pomoći pri traganju za reinkarnacijom pančen-lame, i to odašiljanjem delegacije na jezero proročkih viđenja jugoistočno od Lhase.

Lipanj 1991.: Tri mjeseca kasnije kineske vlasti odgovaraju da nema baš nikakve potrebe za uplitanjem.

17. srpnja 1993.: Glava tragačke družine Chadrel Rinpochay, postavljen od kineskih vlasti, šalje dalaj-lami žrtvene prinose i pismo o reinkarnacijama pančen-lame. U njemu mu objašnjava da je redovnička družina obišla dva jezera i dobila potvrdu da se pančen-lama reinkarnirao.

5. kolovoza 1993.: Dalaj-lama šalje, posredstvom kineske ambasade u Delhiju, odgovor Chandrelu Rinpochavu, te ga poziva da mu u posjet u Indiju pošalje delegaciju s kojom bi raspravio o traganju za reinkarnacijom. Na ovo pismo ne dobiva odgovor.

17. i 18. listopada 1994.: Dalaj-lama, na privatnom sastanku s nekim Kinezom, tijesno povezanim s kineskom vladom, veli kako još od 5. kolovoza 1993. čeka odgovor na svoje pismo Chandrelu Rinpochavu. Pritom ističe koliko je važno da traganje za reinkarnacijom bude u skladu s tradicionalnim vjerskim procedurama.

Siječanj 1995.: Spomenutog Kineza u dva navrata podsjećaju na taj razgovor. Travanj 1995.: Kineske vlasti objavljuju nove zakone o traganju, odabiranju i odobravanju inkarnacija visokih lama.

14. svibnja 1995.: Poslije intenzivnog analiziranja preko tridesetoro djece i primitka četiri proroštva iz proročišta, kao i poslije devet gatanja, među kojima je bio i ritual s kuglicama od tijesta, dalaj-lama i formalno priznaje šestogodišnjeg dječaka Gedhuna Choekvija Nyimu, rođenog 25. travnja 1989. u okrugu Lhari u Nagchuu, u Tibetu, za jedanaestog pančen-lamu. Taj se datum poklapa s povoljnim trenutkom u kalendaru nauka Kotač vremena, trenutkom s kojim pančen-lama stoji u posebnoj vezi. Dalaj-lama i delegacija Chandre-la Rinpochava (postavljenog od Pekinga) u tome su suglasni.

15. svibnja 1995.: Službena kineska novinska agencija napada izjavu dalaj-lame.

17. svibnja 1995.: Pekinške vlasti drže Chandrela Rinpochava i njegova pedesetogodišnjeg tajnika Jampa dvanaest dana u Chengduu, odsječene od vanjskoga svijeta. Kineske vlasti lamu-dječaka stavljaju u pritvor. Tako taj šestogodišnjak postaje najmlađim političkim zatvorenikom na svijetu.

19. svibnja 1995.: U tibetskim se gradovima počinju pojavljivati plakati koji osuđuju uplitanje kineskih vlasti u izbor pančen-lame.

21. svibnja 1995.: Kineske vlasti sazivaju zbor u tibetskim gradovima Lhasi, Shigatseu i Negchuu te zabranjuju okupljanja više od troje ljudi kao i svako javno raspravljanje o reinkarnaciji pančen-lame. U samostan Tashi Lhunpo ulaze partijski kadrovi i počinju seanse preodgajanja, a redovnike pozivaju da kritiziraju Chandrela Rinpochava. Dječak lama i čitava njegova obitelj, baš kao i dva druga djeteta, bivši vodeći kandidati, potom naprosto nestaju, nakon čega javljaju da su ih preselili u Peking. U Lhasi se pak od svih vodećih ljudi u državnoj i vjerskoj hijerarhiji traži sudjelovanje na zborovima na kojima se osuđuje izjava dalaj-lame.

24. svibnja 1995.: Hitna sjednica Kineske narodne savjetodavne konferencije objavljuje izjavu u kojoj se dalaj-lamina izjava proglašava »pravno ništavnom«. Svibanj 1995.: Yuluu Dawi Tseringu, vodećem tibetskom disidentu i bivšem političkom zatvoreniku, naređuju da se svaki drugi dan javlja na policiju.

11. lipnja 1995.: Kineske vlasti zatvaraju u Dingri Gyaru Tseringa Samdrupa, Chandrel Rinpochaveva voditelja poslova, i to zbog sumnje da je komunicirao s dalaj-lamom.

12.-13. srpnja 1995.: Iz Shigatsea, sjedišta samostana pančen-lama, istjeruju strane turiste, tako da ne vide demonstracije. Tibetance sprječavaju u obavljanju vjerskih poslova u samostanu pančen-lame, pa im brane čak i pobožno obilaženje hramova i vjerski obilježenih mjesta.

Nitko u javnosti danas ne zna gdje se nalazi dječak kojeg su prepoznali potraga iz njegova samostana, da-laj-lama i pančen-lama. Do danas, to jest 2002. godine, kineska vlada njega i njegove roditelje već sedam godina drži u zatočeništvu, a međunarodnim promatračima, zabrinutim za njegovo stanje, brani pristup dječaku. U međuvremenu je pak vođa potrage Chandrel Rinpo-chay, to jest 2002., pušten poslije sedmogodišnjeg zatočeništva. Uslijedio je upravo nadrealistički niz događaja. Komunistička je kineska vlada naime imenovala vlastitu potragu, te izjavila kako je otkrila pravog pančen-lamu. Taj je proces budno pratio i sam kineski predsjednik Jiang Zemin.

Od vlasti odobreni nadomjestak, kojemu je sad već trinaest godina, dobio je istaknuto mjesto u kineskim novinama, gdje je bio prikazan kao rodoljubivi učenjak sposoban da nadahne pobožnošću. Godine je 2001. taj od Pekinga odobreni pseudo-dalaj-lama na turneji po razvijenoj istočnoj obali izjavio: »Ja sad duboko razumijem veličinu Kineske komunističke partije i osjećam toplinu socijalističke obitelji vođene slavnom politikom Kineske komunističke partije«.

Prijedlozi za razmišljanje

Zašto su pekinške komunističke vlasti tom pitanju posvetile toliko truda? Zato da time svijetu pokažu kako i u spiritualnom životu nacije igraju ključnu ulogu, i time pribave legitimitet svojoj invaziji na Tibet. One, osim toga, možda i pokušavaju otkriće novog pančen-lame objaviti baš na trinaestu obljetnicu proglašenja »Autonomne pokrajine Tibet«, kad je tako bio nazvan teritorij koji je samo dio te zemlje. Dalaj-lama i delegacija iz samostana pančen-lame kojeg je zapravio bio postavio Peking, ipak su se složili oko kandidata, pa je dalaj-lama objavio i identifikaciju, i to nedvojbeno zato da već unaprijed onemogući kinesko uplitanje.

Peking osim toga sasvim neosnovano tvrdi da je prethodni, kuo-minangški režim sudjelovao u prepoznavanju današnjega dalaj-lame. To se, međutim, kosi s mnogobrojnim povijesnim dokazima. Kad je 22. veljače 1940. bio okrunjen dalaj-lama, odnos je Tibetanaca prema kineskom emisaru Wuu Zhongxinu bio isti kao i prema poslanicima iz Butana, Sikkima, Nepala i Britanske Indije, i Kinez u tom poslu nije igrao nikakvu posebnu ulogu. Ku-omintang je iznio apsurdnu tvrdnju da se dječak poklonio prema Pekingu i da ga je na prijestolje posjeo kineski emisar.

Čak je i Ngabo Nawang Jigme, tibetski službenik koji je bio na krunidbi i surađivao s kineskim vlastima, a inače je dopredsjednik Stalnog odbora Narodnog kongresa, 31. srpnja 1989. o tome rekao: »Mi, Komunistička partija, ne trebamo govoriti laži utemeljene na kuomintanškim lažima.« U isto je doba drug Chang Feng iz Ministarstva Ujedinjenog fronta, izjavio: »Ubuduće nećemo govoriti kako je Wu Zhongxin sudjelovao u obredu pri ustoličenju četrnaestog dalaj-lame.« Danas se, međutim, Peking u očaju opet okrenuo kuomintanškoj krivotvorini.

Znakovito je već i to što, unatoč činjenici da Tibet posjeduje velika samostanska sveučilišta koja se duboko bave svim filozofskim pitanjama, u tibetskom jeziku nikad nije postojala riječ za zemlju koja obuhvaća i Tibet i Kinu. Politika današnjih kineskih vlasti prema Tibetu temelji se na nepoštivanju i zanemarivanju potreba i želja tibetskog naroda. To se mora promijeniti, i to tako da se Pekingu jasno stavi na znanje da se svijet prema tom pitanju odnosi vrlo ozbiljno. Države i nedržavne ogranizacije trebale bi izvršiti pritisak na kineske vlasti da oslobode pančen-lamu i ljude povezane s njegovim otkrivenjem, te da mu dopuste školovanje u njegovu samostanu i slobodu putovanja.

Ujedinjeni bi narodi trebali poduprijeti nastojanja dalaj-lame da pregovorima ishodi sporazum o statusu Tibeta.Tibetska kultura seže daleko izvan Tibeta, te se proteže od Kalmičkih stepa uz Volgu (na mjestu gdje se Volga ulijeva u Kaspijsko more) pa sve do Vanjske i Unutrašnje Mongolije, sibirske republike Burjatije, Butana, Sikkima, Ladakha i dijelova Nepala. U svim se tim područjima buddhistički rituali i skolastičke rasprave vode tibetskim jezikom. S čitavog su tog golemog teritorija na školovanje u Tibet, i to napose u prijestolnicu Lhasu i njezinu okolicu, dolazili mladići, te se po okončanju studija obično vraćali u domovinu (sve dok u mnogim od tih zemalja nije došlo do komunističkog prevrata). To znači da tibetska kultura zauzima središnje mjesto na golemom području srednje Azije, te stoga njezino utrnuće izaziva dalekosežne posljedice. Ova bi nas knjiga morala podsjetiti na golemu riznicu Tibeta.

dr. Jeffrev Hopkins profesor tibetskih studija - Sveučilište Virginia





STATUS STRANICE: Stranica je formirana za 0.0042 sek.   [ Uključi rečnik ]  [ Memo ]
 
 
 
Podesite izgled stranice! Možete promeniti veličinu i boju slova, kao i boju podloge:
 
    
 
 
PRIJAVLJIVANJE
Ako ste već registrovani, unesite korisničko ime i lozinku i prijavite se klikom na LOG IN.

Prijavljivanjem dobijate pristup svim raspoloživim opcijama na sajtu (pogledaj Help)...

Ako se do sada niste registrovali, kliknite OVDE za registraciju;
Korisnik
:
 
Lozinka
:
 
 
 
 OTVORENA KNJIGA
 
 
 
 
Beleške posetilaca
 
Markeri teksta
 
Recycle
Data
Help ]   
 
 MAILING LISTA
 
U slučaju da želite da vas redovno obaveštavamo o novim tekstovima i ostalim promenama na našem sajtu, prijavite se na našu mailing listu!
PRIJAVLJIVANJE JE JEDNOSTAVNO!
Dovoljno je da unesite svoju e-mail adresu i da zatim kliknite na tipku PRIJAVA!

E-mail adresa:
 
AKO VAM JE STALO DA I VAŠI PRIJATELJI DUHOVNO NAPREDUJU, OBAVESTITE IH O SAJTU www.OBJAVE.com!
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 SPONZOR NASLOVA