SAVJETI O UMIRANJU i boljem životu - Poglavlje II
 
      
 
Podesite izgled stranice! Možete promeniti veličinu i boju slova, kao i boju podloge:
 
 
Miso o smrti
 

Baš kao što tkalac tkajući stigne do kraja
Kad fine niti protjera kroz tkanje,
baš tako čovjek proživi svoj života.
Buddha

Misao o smrti je neobično važna, to kontempliranje činjenice da nećemo dugo ostati u ovom životu. Nismo li svjesni smrti, nećemo znati ni iskoristiti ovaj već dosegnuti ljudski život. To je vrlo značajno zato što, polazeći od te spoznaje, možemo postići važne učinke. Smrt ne analiziramo da bismo u sebi pobudili strah, nego da bismo znali cijeniti ovaj dragocjeni životni vijek u kojemu možemo ostvariti toliko važnih duhovnih vježbi. Umjesto da se bojimo, moramo razmišljati o tome kako ćemo, kad stigne smrt, izgubiti dobru priliku za vježbanje. Tako će razmišljanje o smrti u naše vježbanje ucijepiti novu energiju.

Moramo prihvatiti istinu da smrt dolazi kao normalni dio života. Ili, kako bi to rekao Buddha: „Mjesto na kojem nas smrt ne bi doticala Ne postoji“. Ne postoji u svemiru, ne postoji u oceanu, Nema ga ni usred planine.Prihvatimo li da je smrt dio života, onda ćemo se s njom, kada po nas dođe, lakše suočiti. Kad ljudi duboko u sebi znaju da će smrt doći, ali namjerno izbjegavaju razmišljanje o njoj, onda ne čine nešto što se slaže s prilikama, nego nešto zapravo kontra-produktivno. Isto vrijedi i ako starost ne prihvaćamo kao dio života, nego je smatramo neželjenom te je u mislima namjerno izbjegavamo. To nas dovodi do mentalne nespremnosti, pa kad starost neizbježno dođe, onda nam bude jako teško.

Mnogi su ljudi tjelesno stari, ali se pretvaraju da su mladi. Ponekad kad se sretnem s dugogodišnjim prijateljima, primjerice izvjesnim senatorima u zemljama poput Sjedinjenih Država, znadem ih pozdraviti s »Prijatelju stari«, misleći time reći da se već dugo poznajemo, a ne da je sugovornik neizbježno i tjelesno star. Pa ipak, kad to izreknem, neki me naglašeno isprave: »Ma, nismo mi stari! Nego smo dugogodišnji prijatelji.« A zapravo su oni zaista stari s dlakama što im vire iz ušiju, a što je već jasan znak starosti ali se zbog starosti osjećaju nelagodno. A što je budalasto. Kad razmišljam o ljudskom životu, obično uzimam da mu je najveća dužina stotinu godina, što je zapravo, usporedimo li ga s vijekom planeta, izvanredno malo. A to kratko postojanje treba iskoristiti tako da drugima ne nanosimo bol.

Svoj život ne smijemo posvetiti destruktivnim djelima već konstruktivnom djelovanju i to barem u tolikoj mjeri da drugima ne činimo zlo niti im stvaramo nevolje. Tako će naš kratki, upravo turistički boravak na planetu imati smisla. Ako turist nakratko posjeti neko mjesto i pritom ljude izgnjavi, učinit će nešto zaista budalasto. Ali ako kao turisti za svog kratkog boravka druge razveselimo, postupit ćemo mudro; kad poslije odemo na drugo mjesto, i sami ćemo zbog toga biti veseli. Ali ako im budemo stvarali nevolje, iako za svog boravka sami ne doživimo neugodnosti, morat ćemo se upitati kakva je uopće bila svrha našeg posjeta.

Od stotinu godina života, najraniji dio provedemo kao dijete a završni potrošimo u starosti, počesto baš kao životinja što samo jede i spava. Između toga imamo možda šezdeset do sedamdeset godina koje možemo smisleno utrošiti. Ili, kako bi to rekao Buddha: „Pola nam života oduzme san. Deset godina potrošimo u djetinjstvu. Dvadeset se gubi u starosti. U preostalih dvadeset godina, tuga, jadanje, bol i uzrujavanje oduzmu nam mnogo vremena, a stotine tjelesnih bolesti unište ga još i mnogo više“.

Da bi nam život postao smislen, bitno je da prihvatimo i starost i smrt kao sastavne dijelove života. Osjećaj da je smrt nešto skoro nemoguće samo nas gura u još goru pohlepu i stvara nove nevolje, ponekad čak i na namjerno nanošenje zla drugim ljudima. Pogledamo li malo bolje kako su neke navodno velike ličnosti carevi, monarsi, i tako dalje, podizali silne palače i zidine, opazit ćemo kako im se duboko u glavi krila misao da će u ovom životu ostati zauvijek. Ta samoobmana samo dovodi do novih muka i nevolja za druge ljude.

Čak i za one koji ne vjeruju u buduće živote, kontempliranje stvarnosti je produktivno, korisno i znanstveno opravdano. Zbog toga što se ljudi, svijest i sve ostale uzročne pojave mijenjaju iz časa u čas, to nam otvara mogućnost pozitivnog razvoja. Kad se prilike ne bi mijenjale, onda bi one u sebi, kao dio svoje naravi, zauvijek zadržale patnju. Ali kad jednom shvatimo da se sve stalno mijenja, onda ćemo čak i kad prolazimo kroz vrlo teško životno razdoblje, naći utjehu u činjenici da prilike neće zauvijek ostati takvima kakve su sada. Zbog čega onda i nema potrebe da budemo ojađeni.

Stalna, dakako, nije ni dobra sreća, pa stoga ne trebamo pridavati preveliku važnost ni tome što nam sve polazi od ruke. Zapravo nas perspektiva trajnosti uništava. Čak i ako prihvaćamo da postoje i budući životi, ipak našom glavnom preokupacijom postaje sadašnjost, dok budućnost postaje manje važna. To onda upropaštava zgodnu priliku koju nam možda pruži život ako nas obdari dokolicom i sredstvima za bavljenje produktivnim duhovnim vježbama. Perspektiva nam netrajnosti, međutim, u tome pomaže. Svijest o netrajnosti traži disciplinu, treniranje uma, ali to ne podrazumijeva ni kažnjavanje ni upravljanje izvana.

Disciplina ne znači zabranu: ona, naprotiv, znači da ćemo, kad dođe do sukoba između kratkoročnih i dugoročnih ciljeva, kratkotrajne žrtvovati dugotrajnima. To je samodisciplina, a ona izvire iz prihvaćanja uzroka i posljedica karme. Tako sam se primjerice ja, da bi mi se poslije nedavne bolesti želudac vratio na normalu, morao okaniti kisele hrane i hladnih pića, a koji su mi prije bili ukusni i privlačni. Takva disciplina zapravo donosi zaštitu. Slično tome i razmišljanje o smrti predmnijeva samodisciplinu i samozaštitu, a nekažnjavanje.

Ljudska bića raspolažu svim potencijalima za stvaranje dobrih djela, ali za potpuno iskorištavanje tih potencijala moramo imati slobodu. Totalitarizam guši taj rast. U svom pohvalnom smislu, individualizam podrazumijeva da ništa ne očekujemo izvana i da ne čekamo na nečiju naredbu, već da, naprotiv, sami preuzimamo inicijativu. Zato se Buddha često pozivao na »individualno oslobođenje«, pri čemu je mislio na samooslobođenje, oslobođenje vlastitim snagama, a ne kroz neku organizaciju. Svaki pojedinac mora stvoriti svoju pozitivnu budućnost. Sloboda i individualizam zahtijevaju samodisciplinu. Ako se one iskorištavaju za izazivanje loših emocija, slijede negativne posljedice. Sloboda i samodisciplina moraju djelovati zajedno.





STATUS STRANICE: Stranica je formirana za 0.0044 sek.   [ Uključi rečnik ]  [ Memo ]
 
 
 
Podesite izgled stranice! Možete promeniti veličinu i boju slova, kao i boju podloge:
 
      
 
 
PRIJAVLJIVANJE
Ako ste već registrovani, unesite korisničko ime i lozinku i prijavite se klikom na LOG IN.

Prijavljivanjem dobijate pristup svim raspoloživim opcijama na sajtu (pogledaj Help)...

Ako se do sada niste registrovali, kliknite OVDE za registraciju;
Korisnik
:
 
Lozinka
:
 
 
 
 OTVORENA KNJIGA
 
 
 
 
Beleške posetilaca
 
Markeri teksta
 
Recycle
Data
Help ]   
 
 MAILING LISTA
 
U slučaju da želite da vas redovno obaveštavamo o novim tekstovima i ostalim promenama na našem sajtu, prijavite se na našu mailing listu!
PRIJAVLJIVANJE JE JEDNOSTAVNO!
Dovoljno je da unesite svoju e-mail adresu i da zatim kliknite na tipku PRIJAVA!

E-mail adresa:
 
AKO VAM JE STALO DA I VAŠI PRIJATELJI DUHOVNO NAPREDUJU, OBAVESTITE IH O SAJTU www.OBJAVE.com!
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 SPONZOR NASLOVA