SAVJETI O UMIRANJU i boljem životu - Poglavlje III
 
      
 
Podesite izgled stranice! Možete promeniti veličinu i boju slova, kao i boju podloge:
 
 
Cilj života
 

S buddhističkog motrišta, najveći je od svih ciljeva postizanje buddhinstva (prosvjetljenje), kako bismo, zahvaljujući tom stanju, mogli pomoći golemom broju osjetilnih bića.

Pa ipak, čak nas i osrednji uspjeh može osloboditi bolnog ciklusa rađanja, starenja, bolovanja i umiranja. Niža, no ipak dragocjena razina uspjeha omogućuje nam poboljšavanje naših budućih života. Postupnim se popravljanjem života može, naime, postići oslobođenje, a na temelju se tog oslobođenja onda konačno može dostići i buddhinstvo (prosvjetljenje). Najprije se naša perspektiva širi tako da zahvati i buduće živote, a onda nam se, kroz temeljito razumijevanje vlastitih nevolja, perspektiva produbljuje dok ne obuhvati sav ciklus patnje od jednog života do drugog, takozvano cikličko postojanje ili „samsaru“.

Napokon to razumijevanje možemo proširiti i na druge ljude, i to kroz sućutnu želju da se sva razumna bića oslobode od patnje i njezinih uzroka. Ta nas onda sućut navodi na to da težimo buddhinstvu (prosvjetljenju). Da bismo dokraja shvatili narav patnje i cikličkog postojanja, moramo se najprije pozabaviti dubljim aspektima života, a koji utječu na naše buduće živote. To je shvaćanje patnje opet potrebno za puno razvijanje sućuti. Slično tome mi Tibetanci težimo postizanju izvjesne mjere samouprave u Tibetu kako bismo mogli služiti bićima u svojoj domovini, ali se isto tako i trudimo da se snađemo u izbjegličkoj situaciji u Indiji. Postignuće prve, veće svrhe ovisi o našem postizanju potonjeg, privremenog cilja.

Nevolje što ih donosi nesvjesnost o smrti Svijest o činjenici da ćemo umrijeti vrlo nam je korisna. A zašto je tako? Ako nismo svjesni smrti, nećemo misliti ni na vježbanje, pa ćemo život provoditi u besmislicama, ne istražujući kakvi stavovi i djela produžuju patnju, a koji nam donose sreću.

Ako stalno ne mislimo o tome kako bismo svaki čas mogli umrijeti, past ćemo pod utjecaj lažnog osjećaja trajnosti, misleći: »Smrt je još nešto daleko, daleko«. I onda, kad nam dođe vrijeme, čak ako tada i pokušamo ostvariti nešto vrijedno, za to više nećemo imati snage. Mnogi Tibetanci u mladim godinama ulaze u samostan pa proučavaju tekstove o duhovnim vježbama, ali kad dođe vrijeme i za stvarno vježbanje, za to im najednom nedostaje sposobnosti. Razlog je tome što ti ljudi ne raspolažu istinskim razumijevanjem netrajnosti.

Ako, razmislivši o tome kako da vježbamo, zaključimo da to apsolutno moramo učiniti, te se na nekoliko mjeseci, pa čak i mnogo godina, povučemo u osamu, to onda znači da nas je motiviralo znanje o vlastitoj netrajnosti. Ali ako se taj jaki poriv ne održava stalno ponavljanim razmišljanjima o razornom djelovanju netrajnosti, naše će vježbanje polako usahnuti. Eto zašto neki ljudi godinama ostaju u osami, ali to iskustvo ne ostavlja nikakva traga na njihovu kasnijem životu. Razmišljanje o netrajnosti ne samo da nas motivira na vježbanje nego mu daje i goriva. Posjedujemo li snažan osjećaj o izvjesnosti smrti i neizvjesnosti trenutka njezina dolaska, bit ćemo motivirani iznutra. To je kao da nas prijatelj upozorava: »Budi pažljiv, budi ozbiljan, prolazi još jedan dan.« Mogli bismo čak i otići od kuće da živimo redovničkim životom. Učinimo li tako, dobit ćemo novo ime i odjeću. Tad ćemo osim toga imati i manje žurnih poslova; morat ćemo promijeniti svoje stavove, pa svoju pažnju usmjeriti na dublje svrhe. Ostanemo li, međutim, i dalje zaokupljeni površnostima što ih donosi trenutak, slasnom hranom, lijepim ruhom, boljom kućom, ugodnim razgovorom, mnoštvom prijatelja i znanaca, pa čak i stvaranjem neprijatelja od ljudi koji učine nešto što nam nije po volji, a onda još i svađama i koškanjem, nećemo postati ništa bolji no što smo to bili prije ulaska u samostan, a možda postanemo još i gori. Ne zaboravimo, nije dovoljno samo se povući od tih površnih djelatnosti zato što su nam one neugodne, ili zato što se bojimo što bi mogli pomisliti naši prijatelji koji su također krenuli putem spoznaje, jer promjena mora doći iznutra. To je istina za redovnike i redovnice, baš kao i za laike koji se prihvate duhovnih vježbi.

Možda smo obuzeti osjećajem trajnosti, uvjerenjem da još dugo nećemo umrijeti, te da nam dok smo još živi trebaju naročito dobra hrana, odjeća i razgovor. Iz čiste želje prema prekrasnim ugodama sadašnjeg trenutka, čak i ako one, gledajući dugoročno, i nemaju nekog velikog smisla, bit ćemo spremni posegnuti za svakovrsnim besramnim pretjeranostima i smicalicama samo da dobijemo to što smo poželjeli, pa ćemo posuđivati uz visoke kamate, s visoka gledati na prijatelje, pokretati parnice, a sve da bismo dobili i više od onog što nam je razumno potrebno. Budući da smo život posvetili takvim djelatnostima, novac nam postaje privlačniji od učenja, pa ako tada čak i pokušamo vježbati, nećemo tome posvetiti previše truda. Ako nam iz knjige ispadne stranica, možda ćemo se nećkati da je dignemo, no ako na zemlju padne novac, onda o nećkanju nema ni govora. Sretnemo li ljude koji su život zaista posvetili težnji za višim stvarima, o njihovoj ćemo pobožnosti možda imati dobro mišljenje, no to će ujedno biti i sve, no ako opazimo čovjeka otmjeno odjevena kako pokazuje svoju imućnost, poželjet ćemo da i mi to steknemo, za tim osjetiti žudnju, te se ponadati da ćemo do toga doći i za tu se žudnju sve više vezati. Napokon ćemo postati spremni na sve samo da se togadokopamo.

Kad jednom počnemo žudjeti za raskošima ovoga života, u nama će ojačati loše emocije, te sa svoje strane nužno dovesti do još mnogih loših djela.

Takve kontraproduktivne emocije samo vode u nevolju, te nas navode da postanemo neugodni i sami sebi i ljudima oko sebe. Čak i ako ukratko naučimo kako da vježbamo stupnjeve puta k prosvjetljenju, ipak ćemo stjecati sve više materijalnih dobara te se zaplitati sa sve više ljudi sve dok ne počnemo, da tako velim, vježbati površnosti ovoga života, te meditativno kultivirati želju za prijateljima i mržnju prema neprijateljima te smišljati načine kako da udovoljimo tim lošim emocijama. Kad dospijemo do tog stanja, onda ćemo, čak i ako čujemo za stvarnu, blagotvornu vježbu, biti skloni pomisliti: »Da, to je tako, ali...« I tako će jedan »ali« slijediti za drugim. Zapravo smo se svi mi na svoje loše emocije već navikli kroz svoje cikličko postojanje koje nema početka, ali smo mu sad dodali još i vježbanje površnosti. Time se naše stanje samo još više pogoršava, jer nas sve to odvraća od onog što bi nam zaista pomoglo. Budu li nas gonile takve žudnje, nikad nećemo naći smirenje. Nećemo usrećivati druge ljude, a izvjesno ni sebe. Jer što postajemo usmjereniji na sebe, „moje ovo, moje ono“, „moje tijelo, moj imetak“. Svatko tko nas u našim željama ometa smjesta postaje ciljem našega gnjeva. Iako prenaglašavamo »svoje prijatelje« i »svoje rođake«, oni nam ipak ne mogu pomoći ni u času rođenja ni u trenutku smrti, jer na ovaj smo svijet došli sami, s njega nam je samima i otići. Kad bi nam se u smrtnom času mogao pridružiti prijatelj, ta bi spona bila vrlo vrijedna, ali to nije moguće. Kad bi nam, kad se ponovno rodimo i nađemo u posve nam nepoznatim okolnostima, prijatelj iz prošloga života mogao biti od nekakve pomoći, i to bi moglo biti vrijedno razmišljanja, ali to nažalost nije moguće. Pa ipak, između rođenja i smrti, kroz nekoliko desetljeća, mi stalno ponavljamo »moj prijatelj«, »moja sestra«, »moj brat«. Takvo nam posve neumjesno isticanje nije ni od kakve koristi, ono u nama samo stvara još veću smetenost, još jaču požudu i mržnju. Ako pretjerano ističemo prijatelje, isto će nam se dogoditi i s neprijateljima. Kad se rodimo, niti mi ikoga poznajemo, niti itko poznaje nas.

Iako svi mi podjednako težimo sreći i ne želimo patiti, ipak nam se lica nekih ljudi sviđaju, pa mislimo: »To su moji prijatelji«, dok nam se lica drugih ne sviđaju pa mislimo: »To su moji neprijatelji«. Tim licima pridajemo identitete i nadimke, da bismo na kraju vježbali buđenje želje prema prvima i mržnje prema potonjima. I kakvu to onda ima vrijednost? Ma baš nikakvu. Nevolja je u tome što se pritom toliko energije troši na brigu o razini koja nije dublja od životnih površnosti. Ono duboko gubi bitku s trivijalnim. Ako nismo vježbali, a u smrtni se čas nađemo okruženi rasplakanim prijateljima i ostalima s kojima smo u životu općili, umjesto da kraj sebe zateknemo nekoga tko će nas podsjetiti na vježbanje krjeposti, to će nam društvo donijeti samo nevolje, i to nevolje koje smo sami zazvali.

I što je tu onda bilo krivo?

To što smo s uma smetnuli netrajnost.





STATUS STRANICE: Stranica je formirana za 0.0038 sek.   [ Uključi rečnik ]  [ Memo ]
 
 
 
Podesite izgled stranice! Možete promeniti veličinu i boju slova, kao i boju podloge:
 
      
 
 
PRIJAVLJIVANJE
Ako ste već registrovani, unesite korisničko ime i lozinku i prijavite se klikom na LOG IN.

Prijavljivanjem dobijate pristup svim raspoloživim opcijama na sajtu (pogledaj Help)...

Ako se do sada niste registrovali, kliknite OVDE za registraciju;
Korisnik
:
 
Lozinka
:
 
 
 
 OTVORENA KNJIGA
 
 
 
 
Beleške posetilaca
 
Markeri teksta
 
Recycle
Data
Help ]   
 
 MAILING LISTA
 
U slučaju da želite da vas redovno obaveštavamo o novim tekstovima i ostalim promenama na našem sajtu, prijavite se na našu mailing listu!
PRIJAVLJIVANJE JE JEDNOSTAVNO!
Dovoljno je da unesite svoju e-mail adresu i da zatim kliknite na tipku PRIJAVA!

E-mail adresa:
 
AKO VAM JE STALO DA I VAŠI PRIJATELJI DUHOVNO NAPREDUJU, OBAVESTITE IH O SAJTU www.OBJAVE.com!
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 SPONZOR NASLOVA