RAZNI TEKSTOVI - Poglavlje II
 
      
 
Podesite izgled stranice! Možete promeniti veličinu i boju slova, kao i boju podloge:
 
 
Evanđelje istine
 

O EVANĐELJU ISTINE

Tema evanđelja istine biti će jasno opisana u prologu. Veselo poslanstvo istine prodire u tužno stanje čovjeka, odijeljenog od "Oca istine", jedno stanje gubitka spoznaje koje uzrokuje kaotično vanjsko i unutarnje stanje čovječanstva i prolaznost svijeta prividnosti. Ovo EVANĐELJe osobito vrijedi za one koji u ovom opisu ponovo prepoznaju osobno stanje. Onda je, kako kaže evanđelje, moguće spasenje iz ovog svijeta neznanja. Naime spoznajom, odstranjivanjem zablude. Ova je spoznaja moguća opet samo "snagom riječi", koja dolazi od Oca k ljudima. Time je evanđelje istine objavljenje nade za sve one koji se nalaze u stanju gubitka spoznaje. Biti će im dano da se mogu osloboditi iz ovakvoga stanja.

Kako je moguće oslobođenje spoznajom? Ovo je temeljno pitanje evanđelja predočeno uvijek novim prikazima i odlomcima. Uvijek iznova će se upozoravati na napetost koja postoji izme u svemira odijeljenog od Boga i samoga Boga-svemir, uključujući čovjeka, živi u jednom nedostatku, nedostatku Boga, Božje spoznaje, te zato teži k Bogu kao vakuumu, koji bi se želio napuniti. Jer, Bog je punoća, punina koja može napuniti prazninu. Bog dolazi u susret svemiru sa svojim sinom, snagom njegove riječi. On ispunjava nedostatak kako bi čovjek i svemir mogli opet biti sjedinjeni sa Bogom, kroz spoznaju Oca.

Proučimo pomnije, što točno znači, mišljeno kroz ovaj tekst, moći sprovesti oslobođenje spoznajom. Kako je ono moguće? Svakako je nemoguće oslobođenje razumom intelektualne vrste, predodžbama veličine i moći, milosrđem Oca, te drugim sposobnostima. Takva vrsta spoznaje ne bi čovjeka temeljno promijenila i uzdigla ga u područje neprolaznog života, već bi samo povećala arsenal predstava, usprkos tome što bi mu možda mogla pokloniti s time u svezi osjećaje utjehe i bolje upravljanje životom, ali time i prolazni život.

Kako bi korak po korak mogli objasniti o kojoj se vrsti spoznaje, koja je oslobađajuća, radi, uzeti ćemo nekoliko primjera. Imamo npr. osjećaj da nešto jako važno trebamo načiniti, ali smo zaboravili što je to. Obuzima nas velika nelagodnost, slutimo da nešto propuštamo, da nešto važno ostaje po strani. Tada nam odjednom opet sine zadatak. Sigurnost, olakšanje,jasnoća su opet u nama.

Ili, potiskujemo iz svijesti jedan dio vlastita bića, npr. jednu želju koja se ne izvršava. Ovaj dio vlastita bića je otcjepljen od svjesnog života. To osjećamo kao nedefiniranu napetost, obuhvaća nas trajna tuga radi gubitka nečeg što posjedujemo, imamo osjećaj da jedan naš dio leži iza nas u tami dok život vodimo u svijetloj svijesti.

Kakvo je olakšanje kada ovaj potisnuti dio bića u e u svjesni život, na svjetlo dana, i kada se može integrirati! Mi smo opet primili dio unutarnjeg života u naš Ja, od kojeg smo bili odijeljeni. Kada se jedan čovjek zaboravi predati, on ostaje neprijazan, agresivan i ponosan. Biti će tada otopljen od onog drugog koji za to ima snage. Dosadašnja slabašna svojstva se polako razvijaju, grčevitost i strah se razrješavaju. On se prepoznaje kao sasvim drugačiji nego je bio prije. Spoznaje ove vrste nisu samo predstave, već dolaze zadaci, snage i sposobnosti u svijest, koje su prije bile zaboravljene ili potisnute, dijelovi i funkcije vlastita bića. Takve su spoznaje razrješavajuće i olakšavajuće, nadomještaju tamu svjetlom, slabost snagom, nedjelovanje djelovanjem, "smrt" životom.

Uzeli smo primjere iz naše egzistencije izme u ro enja i smrti. Evanđelje istine govori o jednom sasvim drugačijem području, na koje se takove spoznaje odnose. Ono govori o tomu da se čovjek još prije rođenja nalazi u stanju potisnutoga istinskoga bića, zaboravu njegovog stvarnog zadatka i u krutosti svog ponosa. U ovom smislu nije bitno (na njegovu sreću ili nesreću u ovome životu) da li je za vrijeme života izme u ro enja i smrti zgrčen ili ne, slobodan ili ne, predan ili ne. On principijelno živi oblik egzistencije koja je odijeljena od drugih, jer na taj način njegovo Ja funkcionira, i odvojen je od svog istinskog, besmrtnog Ja, koje je sjedinjeno sa Ocem. Ona je uzrok smrti koja je lomljenje krutog oblika koji je čovjek sagradio iz tvrde jezgre svoga ponosa. Čovjek se nalazi u fazi razvoja gusjenice, dok bi u njemu svjetlu težeći aspekt, leptir, bio stanovnik zraka.

Kada se njegovo istinsko biće manifestira, to znači slijedeće. jedinstvo sa Ocem, sa stvaralačkim zakonima koji upravljaju sa svime, biti će mu razjašnjeni. biti će svjestan da svoje stvarne sposobnosti prilagodi okvirima ovih zakona, biti će stimuliran, te će on opet shvatiti da je njegov stvarni zadatak ostvariti ove zakone. stanje takvoga čovjeka će se potpuno izmijeniti, kako on živi svjesno u skladu sa vječnim Ocem, spoznaje ga, spoznaja Oca je u njemu, spoznaja da je neprolazan, a smrt će imati još samo moć nad njegovim starim oblikom, ne više nad novom jezgrom. Time bi on bio spašen i oslobođen, slobodan od prolaznog oblika egzistencije, s one strane rađanja i smrti, smrti i rođenja.

Spoznaja je dakle u smislu evanđelja istine, osvješćivanje određene predodredbe čovjeka, koju je on zaboravio. Ponovno svjesno djelovanje stvarnih snaga čovjeka, koje su bile slomljene, razrješenjem neistinitog Ja i rađanjem istinskog Ja, postankom svijesti. Čovjekovo istinsko Ja pripada svojim snagama i sposobnostima jednoj potpuno drugačijoj dimenziji nego prolazni svijet, ono je sjedinjeno sa Ocem, ono je stvaralačka spoznaja i snaga. Čovjek ipak ovu spoznaje ne može dobiti samo vlastitim naporom. On je potpuno zapleten u zabludu prolaznog svijeta. On ovu mogućnost spoznaje u sebi ima, ali nema snagu za njenu realizaciju. Potreban mu je dotok topline i svjetla iz dimenzije Oca. To je riječ, Isus, Božje milosr e, milost, koja mu se može dati preko onih ljudi koji su se opet sjedinili sa Ocem.

Pisac evanđelja istine je morao biti jedan takav čovjek, koji je sjedinjen sa spoznajom, koji je mogao snagu spoznaje prenijeti drugima preko riječi, onima koji su za to bili otvoreni, čime je on opet bio sjedinjen s riječju, Sinom. U prvom od valova prenošenja snage opisuje kako se je svemir odvojio gubitkom spoznaje jedinstva sa Ocem, kako su ljudi u svojoj zabludi prizvali stvaranje oblika života iz materije, koji su bili prolazni kao npr. svoje vlastito tijelo. Usprkos tome ova su stvorenja zadobila odraz pradavne istine kroz zavodničku ljepotu prolaznog svijeta. Kako zabluda nema duboko korijenje, ona nije niti usidrena u vječnom porijeklu, te su njena djela ništavna. Pisac uspore uje Isusa, čovjeka koji živi iz spoznaje i sastavlja ju u riječi, donosioca prosvjetljenja i onoga koji put istine otvara, sa jedni plodom, jednom hranom iz neprolaznog svijeta Oca.

Plod drva spoznaje dobra i zla, spoznaje po vrsti predstave dijeli i dodjeljuje, donosi smrt sa sobom, dok plod drva života spoznaje istine, donosi život odnosno spoznaju kao snagu. U ovoj se snazi ponovo pronalaze čovjek i Otac, Otac i čovjek. Ovu je snagu Isus proizveo, time što je visio na drvu "križa", time što je dobrovoljno prihvatio neistinsko biće koje je u snazi spoznaje umrlo, čime je otvorio put za sve koji ga žele slijediti. Jer, ne žele ga svi slijediti, zabluda, neistinito biće, opire se razrješenju. U drugom valu prenošenja snage spoznaje, pisac opisuje napetost izme u usavršavanja u Ocu i nedostatka svemira i čovječanstva. Otac ne "zavidi"svemiru na savršenstvu, nego postaje strpljivi učitelj i otvara u ljudskim srcima "živu knjigu života". opet jednu drugačiju sliku kao snažne smjernice spoznaji, koje imaju stvaralačke misli Oca, koje su stvorile svemir i u ljudimaće se ponovo osvijestiti. Ljudi svojom vlastitom snagom ne bi mogli uzeti ovu knjigu i čitati ju, iako su sami u nju upisani od postanka vremena. po svom su istinskom biću sami misao Oca. Isus je, kao Sin božji, uzeo knjigu i objavio ju u srcima ljudi, tako da im je osviješteno njihovo istinsko biće i time, spoznaja Oca. Sada se može odložiti smrtno tijelo koje je rezultat neznanja, kao ruho i obući nova haljinu neprolaznog razuma.

Pisac po treći put opisuje odnos Oca i čovječanstva. Ovaj puta Otac zove ljude po "imenu". U njihovim je srcima prisutna klica istinskog bića. No neki su još previše zapleteni u zabludu i nemaju stoga ime, to znači da nemaju djelotvornu naklonost, koja bi mogla odgovoriti pozivu iz neprolaznosti. Samo onaj koji je iz istine, čuje glas istine. On prima snagu riječi, svoje istinsko biće razvija u ovoj snazi i "dovodi svoje prilike u red". rješava se zablude i njenih rezultata. I tada će se opet sjediniti s Ocem, biti će mu dano ime Jednoga.

Slijedi iscrpno objašnjenje, čak trostruko, procesa odijeljenosti ljudi od Oca. Ljudi su prvobitno bili sjedinjeni s Ocem, još neodijeljeni od njega, ali kako nisu bili svjesni svoga Ja, niti Oca, tko nisu mogli djelovati svjesno po zakonima Oca. Zadatak je ljudima bio da proizi u iz Oca da bi od njega dobili svijest i svijest samoga sebe i tako djelovalo svjesno po njegovim zakonima. Ovaj razvoj je bio moguć bez opasnosti da se ikada padne u zabludu i neznanje i da se ne izgubi veza s Ocem i njegovim zakonima. Čovjek je korak po korak trebao bivati samostalniji, korak po korak shvaćati nove božje sposobnosti i ostvarivati ih. Jer onoliko koliko bi čovjek korak po korak bio uvođen u samostalnost, zadobivao bi božje sposobnosti snage svemira koje bi oblikovale njegovu okolinu i na ovaj način ga pratile. Evan elje istine ih označava kao slova istine, koja bi čovjek na svom putu samostalnosti trebao prepoznavati kao božji zakon. Bio bi stalno praćen snagom božje riječi.

U jednom dijelu našeg teksta biti će govora o prastaroj tradiciji deset Sephirota, deset božjih odraza, kako će kasnije biti iznijeto u Kabali. Snaga spoznaje tj. riječ, vezana je uz i nošena od deset velikih božjih sposobnosti, koje se izlijevaju od Boga paralelno sa postankom samostalnosti čovjeka i objavljuju se čovjeku: stvaralačka mudrost, oblikujuća nauka, svjesnonastajući razum, volja, radost, slava, slika, mir, ljubav i vjernost. Kada je čovjek postao samostalan izgubio je vezu sa Bogom i njegovim sposobnostima. Tako je izgubio uvid, spoznaju, da sve proistječe iz božjeg jedinstva. Ova iz jedinstva ovisna svojstva Oca, postadoše mu mnoštvo priviđenja, od kojih je napravio prikaze. Izgubio je božju spoznaju, bio je bez orijentacije i u svijet prividnosti donio je kaos, nejednakost, zavist i svađu.

Potom se je na planu pojavio Isus, čovjek, koji nikada nije izgubio božje sinovstvo i stoga je bio sposoban naučiti ponovo ljude čitati božja slova, razriješiti ih svih prividnosti i predodžbi i ponovo iz mnoštva uvesti u jedinstvo. Svatko tko dozvoli da u njemu vatra spoznaje razara vezu s materijom, pronalazi opet jedinstvo s Ocem, spoznaje sebe samog i spoznaje sposobnosti Oca, koje je on kao slova zapisao u svemiru. Čovjek je procesno postao samostalan tako da je Bog čovjeku dao oblik i ime, oblik i vlastito biće, samosvijest. Prije je čovjek bio u Ocu, nije ništa spoznao i nije mogao samostalno djelovati. Osamostaljivanje čovjeka oblikom i imenom nije neminovno moralo značiti gubitak veze s Ocem. Naprotiv, oblik i ime su se uvijek mogli razvijati u rastućoj spoznaji Oca. Ipak je u ovom poduhvatu oblikovanja samostalnosti i svijesti slijedio gubitak povezanosti s Ocem i time iskustvo beskorjenitosti. Čovjek je osjećao zapletenost u paukovu mrežu od predstava i vidio se ništavnim, jer se odvojio od života u spoznaji. Ova se strašna iskustva mogu susresti pri sanjanju, ako se ponovo probudi pravo biće čovjeka i spozna jedinstvenost samog sebe sa neprolaznim Ocem.

Po treći puta opisuje evanđelje istine odijeljenost čovjeka od Boga, opet jednim novi prizorom. Čovjek je kao fini dah proizišao, kao božji miris iz Oca. Kako je ovom diobom i daljinom Oca nastala hladnoća, ovaj se božji miris ukočio, onako kako se voda pretvori u led. Božji je sin donio topli dah ljubavi iz kraljevstva neprolaznosti, u kojemu se je led otopio. To je pokora, razrješenje ukočenosti, žrtva ponosa. I tako će božji miris ili spoznaja, koja je istinski čovjek, biti opet uzeta u veliki miris, veliku spoznaju koja je Otac. U ovoj spoznaji čovjek prima punoću punoće, svijest o božjem jedinstvu i njegovim sposobnostima, sveprožimajućeg, moćnom prožimanju svega postojećeg, neovisno o prostoru i vremenu. Snaga riječi koja je pomast kojom Isus pomazuje, učvršćuje i zapečaćuje ovo stanje.

Evanđelje istine završava kružeći zadnjom velikom spiralom temom o padu i razrješenju čovječanstva, ovaj puta na osnovi razjašnjenja odnosa Oca, Sina i imena Oca i Sina.Iza ovog razjašnjenja skriva se pitanje koje je već sva filozofija iznijela pitanje samosvjesnog postajanja Bogom. Od davnina "Ime" označava formulu jednog bića ili jedne stvari, kroz koje se zrcali bit u kojoj će biće ili stvar biti svjesno "imenovani". Imenom će, kao jednom formulom, biti izražena bitna misao /esenca/ bića ili stvari. Sin je riječ, najunutarnjije biće Oca, "srce" Oca, njegovo "prikriveno", "Ime" Oca. Otac si stvara Sina, Riječ, Ime, Bit si stvara svijest.

Ali oboje su istovremeni, jedno nije stvoreno ranije od drugog. Jedno je drugom ogledalo, a vječni su oboje. Njihov odnos je takove vrste da Otac "izgovori ime" sinu, da bit stvara svijest. Obrnuto je sin ime oca, tj. u njemu se otac imenuje, bit se imenuje kroz sina, koji je svijest, koja postaje same sebe svjesna.

Kako bi se sve što je Otac, predstavilo i cijenilo, biti će od Oca kao riječ, svijest, Sin izvedeno na vidjelo. I tako kao što je sin jedinstvena riječ, tako su i ljudi proizišli "mišljenjem" kao svjesna bića iz Oca, kao jedinstvene riječi, kao jedinstvena imena koja su posvijestila jedinstvene misli Oca. Njihova je namjera objaviti kroz spoznaju svjesno nastajanje punoće biti. Čovječanstvo je trebalo provesti samorazvoj božanske svijesti u sinu, Kristu, jedinstvenoj riječi, ka jedinstvu sa božanskom sviješću. Međutim je čovječanstvo izgubilo ovu odredbu. Ono je razvilo svijest koja ni u kojem slučaju ne odražava božju bit, već odvojenost od božje biti. Tako povijest čovječanstva ni u kojem slučaju nije povijest božje samosvijesti, kako mišljaše Hegel, već njenog gubitka. Sada mora kao pokretačko sredstvo nastupiti Krist, božje ime, svijest vječite biti, jedinstvena riječ, i ispuniti snagom riječi svijest onih ljudi koji to žele, kako bi stvarno mogli postati ogledala božanskih bića.

Kada nekom čovjeku postane jasna njegova "osobita granica", najviša točka razvoja u prolaznom svijetu, tada mu može biti dano da u snazi jedinstvene riječi, nove svijesti, postane svjestan svog istinskog bića i stvarnog odredišta. Tada svoje misli šalje k praizvoru i biti će uzdignut u "najviše visine k Ocu". Njegova je svijest ogledalo biti Oca, ispunjava svoj nalog da sura uje na postanku svijesti biti, samosvjesnom postanku Boga. Takovi ljudi više nisu u opasnosti da će opet biti odijeljeni od Boga i da će se strovaliti u provaliju lažne svijesti. Upoznali su zabludu i njene posljedice i sami su postali istinom.

EVANĐELJE ISTINE

Evanđelje istine je najveća radost za sve koji su od Oca primili milost istine, kroz snagu riječi ga spoznali, riječi koja je došla iz punoće punine, koja je bila u misli i duhu Oca, koja će se nazvati Spasiteljem, riječ je ime za djelo koje je Spasitelj trebao izvesti za spas svih onih koji nisu poznavali Oca. Jer ime Evanđelja je; objavljenje nade, i nalaženje svih onih koji traže (Oca). Svemir se sada osvrnuo onome, iz koga je bio proizišao. Jer svemir bijaše u nezamislivom, nepojmljivom, uzvišen iznad svega zamislivog. Ipak je nepoznavanje Oca proizvelo strah i bojazan. Strah se zgusnuo poput magle i tako nitko više nije ništa vidio. Zabluda je time zadobila moć utjecaja. Djelovala je na materiju bez razuma, jer nije poznavala istinu. Velikim naporom stvorila je jedno stvaranje, u kojem je umjesto istine vladala (licemjerna) ljepota.

Ali za njega, nezamislivog i nedokučivog, ne bijaše to gubitak krasote. Strah i gubitak spoznaje ne bijaše ništa, niti stvorenje laži pred njim, dok je čvrsto utemeljena istina nepromjenjiva, postojana i savršeno lijepa. Prezrite stoga zabludu. Jer ona je bez korijenja. Gusta magla prekriva joj Oca, za vrijeme dok on neprekidno stvara svojom prisutnošću (nesavršena) djela, gubitak spoznaje i strahove da bi preko njih zaveo i zarobio stanovnike središta (carstva između savršenosti i kraljevstva mrtvih).

Nikome nije bilo jasno da je kroz zabludu nastupio gubitak spoznaje. Kod Oca toga nema (gubitka spoznaje). Kod njega takav gubitak ne može nikako nastupiti, ali (pogrešnom) reakcijom na njega može nastati. U njemu nastaje uvijek samo spoznaja. Ona bijaše sada razotkrivena, kako bi se gubitak spoznaje dokinuo i opet spoznao Otac. Budući da gubitak spoznaje postoji, ako se Oca neće prepoznati, nestaje taj gubitak odmah čim se prepozna Oca.

U ovoj činjenici se sastoji Evanđelje onoga za čim se tako dugo bilo tragalo. On je to objavio savršenim kroz milosrđe Oca, on, tajni misterij, Isus Krist. Preko njega je (Otac) prosvijetlio one koji zbog gubitka spoznaje žive u tami. On ih je prosvijetlio i otvorio im put. Put je istina, koju im je (Sin) pokazao. Radi toga se je zabluda razbjesnila nad njim, slijedila, tlačila i upropastila ga. Bijaše pribijen na drvo. Tako postade plod spoznaje oca.

To bijaše plod koji ne uništava (kao plod drva spoznaje dobra i zla), ako se od njega jede, već će služiti onima koji od njega budu jeli, kao prekrasno otkriće. Kako ih je on, nezamislivi, nespoznatljiv, Otac, našao u tom plodu i oni bijahu u njemu, isto kao oni njega u sebi nađoše, njega, savršenoga, koji je stvorio svemir, u kojemu svemir bijaše i kojemu je svemir težio.

Jer prije toga mirovala je još njegova savršenost (kao mogućnost) u njemu (Ocu), on ga još ne bijaše darovao svemiru. (Ne iz zavisti). Nikada ne bijaše nikakve zavisti u Ocu. Kako bi onda mogla nastati zavist između njega i njegovih članaka? Kada bi on zavidio svemiru (savršenstvo), ne bi mogli (stanovnici svemira) doći k Ocu. Naprotiv, on drži zaključeno njihovo savršenstvo u sebi i priprema ga za njih, kada mu se vrate, također i savršenu, nedjeljivu spoznaju je za njih bio spremio.

On je onaj što bijaše stvorio svemir, svemir bijaše u njemu i svemir ga je trebao. Upravo je tako da netko koga drugi ne poznaju, želi da ga upoznaju i nauče voljeti, kome je tada potreban svemir nego spoznaji Oca? Stoga je postao strpljivi učitelj koji je stalno tu za svoje učenike. On im je pristupio u njihove škole, govorio im je riječi kao učitelj. Tada dođoše oni koji se smatraše sveznajućima i staviše ga na probu. On ih je ipak zaveo njihovim ludilom i tako ga zamrziše, jer nisu istinski bili mudri. Tada dođoše oni kojima je bila obećana spoznaja Oca. Bijahu tek još mali (samo početnici). No kada su porasli naučili su sve o djelovanjima koja proizlaze iz Oca. Tada su spoznali i bijahu spoznati. Bijahu cijenjeni i sami su se cijenili.

U njihovim se srcima objavila živuća knjiga života, napisana u misli i duhu Oca, knjiga koja od postanka svijeta bijaše u nedokučivom. Nitko nije imao snage da ju uzme osim onoga kome je naloženo da bude žrtvovan. Nitko od onih koji su vjerovali u spasenje (po svom istinskom biću) nije mogao biti spašen prije nego je knjiga bila dospjela u centar (svijet). Zato trpješe milosrdni, vjerni Isus, sve svoje patnje, dok ne mogaše uzeti knjigu. Jer znao je, da njegova smrt znači za mnoge život.

To je kao kod testamenta. prije nego se otvori, imetak umrlog kućedomaćina je skriven. Tako isto je sa svemirom. skriven je tako dugo dok je Otac svemira nevidljiv, on, koji je iz samoga sebe, iz kojeg su proizišli prostori svemira. Tada se Isus objavio, prihvatio je knjigu. On je bio pribijen na drvo. I on je objavio volju Oca. Na križu. O beskrajno učenje! On se predao smrti, iako je bio odjeven u vječiti život!

Nakon što je svukao prolaznu odjeću (svoje tijelo) obukao je neprolaznost koju mu nitko nije mogao oteti. Sišao je me u ljude u prostore straha, kojima su gubitkom spoznaje bile otete njihove (neprolazne) haljine, on, koji je bio spoznaja i savršenstvo, najavljivaše što u Ocu jest, kao učitelj učio je one koji su bili spremni prihvatiti učenje. Oni koji prihvatiše učenje, oni su živući, upisani u knjigu života. Oni primaju poučavanje o sebi samima. Otac će ih prihvatiti čim se opet vrate natrag k njemu.

Savršenstvo svemira je u Ocu. Radi toga se svemir mora k njemu uzdići. Kroz to da netko natrag pridobiva spoznaju, prima upravo ono što mu je određeno, prihvaća u sebe. (savršenstvo). Jer tko ne zna, pati od nedostatka. Nedostaje mu nešto veliko, naime ono, što ga čini savršenim (spoznaja). No kako je savršenstvo svemira u Ocu, svemir se mora uzdići k njemu. Tada svatko dobiva što mu je određeno. Stoga ih je (Otac) prije (u knjigu života) zapisao i pripremio, da bi onima koji su proizišli iz njega bilo dano.

On je sve na kraju (vremena) pozvao, čija su imena na početku (vremena) bila poznata. Kada Otac nekog zove po imenu, taj zadobija spoznaju. Ali tko po imenu neće biti pozvan, ostaje u neznanju. Kako zapravo treba čuti onaj koji nije imenom pozvan? Takav ostaje do kraja (vremena) u neznanju, on je jedan stvor sa gubitkom spoznaje i biti će razriješen gubitkom. Kada tako ne bi bilo, imali bi ti vrijedni sažaljenja ime i bili bi imenom pozvani.

Dakle onaj koji zadobije spoznaju je (principijelno) jedan odozgo. Biva li (imenom) pozvan, on čuje, odgovara, osvrće se onome koji ga zove, uzdiže se k njemu i zadobiva tim zovom spoznaju. I kako on sada zna, čini po volji onoga koji ga je zvao. Teži samo za time da mu ugodi i imati će udjela u miru. Njemu će se dodijeliti ime Jednoga. Tko na taj način razumije, spozna odakle dolazi i kamo ide. On razumije kao netko tko je bio pijan i opet se otrijeznio. I kako se obraća samome sebi, dovodi svoje prilike u red.

On, (Isus), vratio je mnoge iz zablude. Privukao ih je njihovim stanovima, iz kojih su se udaljili, tako da su pali u zabludu (i prevarili se) glede dubine onog što svaki prostor obuhvaća, ali od nikoga nije obuhvaćen.

To je jedno veliko čudo. Najprije su bili u Ocu, bez da su ga poznavali. Tada su samostalno mogli izaći iz njega, jer (u tadašnjem stanju) ne bijahu kadri, u sebe primiti i shvatiti, u stanju u kojemu su bili, jer njegova volja još nije proizišla iz njega.

Ali on se objavljuje kao spoznaja, i stalno iz njega nastajuća objavljenja (svojstva svemira) u skladu su s njim. Ona su spoznaja knjige života, koju je on kao svoja slova objavio Eonima (svijetu) na kraju (vremena). Ali ih nije objavio kao vokale ili konsonante koje bi netko mogao čitati i ludo interpretirati, nego su to istinska slova, koja može izgovoriti samo onaj koji ih poznaje. Svako od ovih slova je savršena misao, sama po sebi savršena knjiga, jer su ova slova napisana od savršenog jedinstva, Oca. On ih je pisao kako bi Eoni (Svijet) putem slova upoznali Oca.

Njegova mudrost stvara riječ, učenje ju izgovara, (iz njega proizlazeća) spoznaja ju objavljuje. Poput krune je njegova volja iznad (riječi), povezanost s riječju je njegova radost, njegova ju slava uzdiže gore. U riječi se objavljuje njegova slika, njegov mir prima u sebe, njegova je ljubav utjelovljena u njoj, njegova vjernost ju čuva obujmljenu.

Tako Očeva riječ izlazi van iz svemira i opet van u svemir, kao plod njegovog srca i dijete volje njegove. Ona donosi svemir, odabire (svoje), ona se oblikuje svemirom i tada ju on čisti, vraća Ocu, natrag majci, on, Isus, koji je beskrajno milosrđe. Otac otvara svoje srce. Pokazuje ju preko Svetoga duha, koji razotkriva svoju prikrivenost, njegova prikrivenost je njegov Sin tako da Eoni (svijet), njega (Oca), prepoznaju milošću Oca i prestanu se mučiti u potrazi Oca, te konačno u njemu na u mir, u spoznaji, jer mir on jest.

Kada je (Isus) uklonio nedostatak (kroz spoznaju), razriješio je sve prikaze. Svijet u kojemu služaše (Isus) je prikaz nedostatka. Jer ljubomora i svađa izraz su nedostatka. Ali mjesto gdje je cjelina je savršeno. Nedostatak spoznaje sastoji se u tomu da nisu prepoznali Oca. Otuda nedostatak nestaje čim upoznaju Oca.

Isto kao što se spoznajom neznanje razrješava, kao što i tama nestaje kad svjetlo svijetli, tako se i nedostatak rasprši u savršenstvu. I od toga trenutka također iščezavaju vanjski oblici prikaza. One se razrješavaju u jedinstvu, jer će sve nejednako biti učinjeno jednakim, jer cjelina prostora usavršava svijet. I kroz cjelinu prima svatko sebe samoga. Jer u spoznaji svatko se čisti od mnoštva k cjelini jedinstva, tako da razara materiju u sebi poput vatre, tamu svjetlom, smrt životom (utrne, ugasi). Da bismo ovo uistinu doživjeli, moramo paziti da naša kuća bude čista i mirna za Cjelinu, (i moramo se ponašati) kao ljudi koji lome i odbacuju neupotrebljive posude, kada odlaze s nekog mjesta. Domaćin time ni najmanje ne pati. Baš nasuprot, on se veseli jer samo će se dobre posude moći napuniti, a loše ne. Unutar toga (u razbijanju loših posuda) opstoji sud koji odozgo dolazi i sudi svakog. To je poput naglo izvučenog dvosjeklog mača, oštrog sa obje strane.

Kada se riječ, koja bijaše u ljudskim srcima koji ju izgovarahu, spustila me u ljude i utjelovila se, nije bio samo jedan glas i nastala je velika zbrka me u (ljudskim) posudama. Jer neke su se ispraznile, druge napunile, neke bijahu nadopunjene, a neke izlivene. Neke postadoše čiste i čvrste, a neke se slomiše. Svi prostori svjetova su se tresli i bili zaprepašteni jer nisu imali ni čvrstoću niti trajnost. Zabluda je zapala u strašno uzbuđenje i nije znala što bi trebala napraviti. Bila je tužna, žalila se, mučila se, jer nije ništa razumjela. Ako se spoznaja približava zabludi, tada je to njena propast i sva objavljenja zablude se pokazuju kao prazna i ništavna.

Kada se istina spustila sva su ju njena objavljenja (njena stvorenja) prepoznala. Ona su pozdravila Oca u istini i savršenoj moći, kroz koju su povezana s Ocem. Jer svaki (takav čovjek) voli istinu, budući ona čini Očeva usta. Njegov je jezik Duh sveti. Kada netko primi Duha Svetoga, tako biva povezan s jezikom Oca, koji ga opet povezuje s ustima Oca, istinom. Tako Duh sveti povezuje s istinom. On je objava Oca i njegov prikaz za Eone, za sve što je iz njega proizišlo. On jasno pokazuje tajnu Oca i objašnjava ju.

Jer tko u stvarnosti postoji? Ipak samo otac sam. Svi prostori svjetova proizišli su iz njega. Oni shvatiše (sada) da su bili proizišli iz njega poput djece, iz jednog savršenog čovjeka. Shvatiše, da (u postanku) još nisu bili dobili oblik i ime koje Otac za svakog posebno stvara, oblik koji su od njega primili da bi ga mogli prepoznati. Jer tako dugo dok su (nesvjesni) u njemu ne mogu ga prepoznati. Otac je, naprotiv, savršen i poznaje sve svjetove koji su u njemu. On želi i dopušta pojavu onoga što želi tako da mu daje oblik i ime. I svemu daje jedno ime i naređuje tako da to oživi. Ali tko još u život nije stupio opet ne može prepoznati onoga koji ga je stvorio.

Ne tvrdim dakle, da oni koji još nisu stupili u život ne postoje. Već su oni u onom, koji jednom njihov život htjede postati, tako kako on buduće vrijeme htjede stvoriti. Još prije očitovanja svih stvari, on zna što će stvoriti. Ali plod koji još nije pojavan ništa ne zna i ne može također djelovati. Tako svaki svijet potjecaše, koji je u Ocu, iz neprolaznog. Ali on ga je sastavio (prema njemu odgovarajućem obliku) iz prolaznog.

A tko nema korijena (u neprolaznom) nema tako er niti ploda (nema pojavnog obličja). Sada kad netko za sebe misli: "Ja sam stupio u očitovanje i (kao pojavni oblik) neprolazan sam", tako će, upravo jer tako misli, opet biti razriješen. (Korijen je ipak presudan): Ako nema ničeg neprolaznog, ne može se tako er ništa pojaviti. Zato čovjek o sebi treba misliti: "Ja sam se pojavio, ali kao sjena i noćno priviđenje." Kada mu, naime svjetlo tu strahotu (noći) osvijetli, spoznati će da nema strahote.

Kada su ljudi neznalice o ocu, jer ga ne vide, to priziva, kroz neznanje zaprepaštenost, strah, nesvijest, sumnju i rascijepljenost, raznovrsne utvare i priviđenja, kao spavaču kome se događaju zamršeni snovi. Tu se leti bez da se zna kuda, izgubi se sva snaga i biva se progonjen, biva se umiješan u tuču i premlaćen, pada se dolje s tornjeva, ili lebdi kroz zrak bez krila. Tada se opet ima osjećaj, da se lebdi u smrtnoj opasnosti iako baš nikakav progonitelj nije na vidiku, ili se ubija svoje susjede i okalja se njihovom krvlju. I tako dugo dok se nalazi u svoj ovoj zbrci i kroz nju prolazi, ništa se ne vidi, upravo zato jer je sve čista uobraženost. Tek kada se probudi se vidi.

Tako je to sa svima, koji neznanje stresu sa sebe poput sna. Ne drže više do sna. Također do nakaza sna ne drže više ništa, one nemaju ustrajnost, već ih propuštaju kao noćne snove. Njima je svjetlo spoznaja Oca. Tako se svi odnosimo, ako još spavamo, to jest, u neznanju smo, i tako slijedi ako spoznamo, to jest, kada se probudimo. Najviše je ljudima: doći k sebi i probuditi se. I neka je blagoslovljen onaj (Isus) koji slijepima otvara oči. Stopala mu slijedi Duh, dok on još na podu ležećeg uspravlja. Pruža svoju ruku i postavlja ležećeg na noge, jer sam ne može ustati.

Duh je dao (ljudima) mogućnost da iskuse od Oca proizlazeću spoznaju i očitovanje njegovog Sina. Time što su oni njegovog ljubljenog sina slušali i gledali, pustio ih je da od njega jedu i mirišu ga i dotaknu ga. Time što se (Sin) objavio, pokazao im je nepojmljivog Oca. I time što im je udahnuo, što mu bijaše u duhu - tako je izvršio volju (Oca), primiše mnogi svjetlo i posvetiše mu se. Ali ljudi vezani na materiju bijahu mu strani, ne vidješe njegovu (istinsku) pojavu i ne prepoznaše ga, jer u tjelesnoj osobnosti bijaše došao. I nitko nije mogao ometati njegov prolaz (kroz svijet), jer je neprolaznost nepojmljiva.

Novim je riječima govorio i izgovarao ono što bijaše u srcu Oca. Govoraše riječi neuništivosti. Svjetlo govoraše kroz njegova usta, a njegov glas rađaše život. Dao je ljudima misli, razum, samilost, izbavljenje i snagu duha, koji su proizišli iz beskrajnog Oca, čija dobra su slatka. Dokončao je kazne i patnju, koje su ljudima bile zamutile pogled, koji prije trebahu samilost, jer bijahu okovani svojim zabludama. Razriješio ih je snagom i objavio njihovu ništavost kroz spoznaju. Postao je put za zavedene, spoznaja za one koji ne znaju, otkriće za tražioce, čvrsti oslonac za one koji se kolebaju, i čišćenje za nečiste.

On je pastir koji je napustio devedeset i devet ovaca koje se nisu izgubile i otišao tražiti onu jednu koja se je izgubila. I radovao se je kada ju je našao. Prstima lijeve ruke se računa do broja devedeset i devet. No u trenutku kada se doda jedan cijelo računanje prelazi na desnu ruku. Tako je isto s onim kojemu nedostaje jedna ovca. On je lijeva ruka koja jednu, koja nedostaje i privlači (sve), uzima sa lijeve ruke i prenosi na desnu. Tako će broj (razriješenih) biti pun: sto. On je znak za Jedno, koje se u njemu izgovara: za Oca.

Spasitelj je i na Sabbat radio za ovcu koju je našao, kad je bila pala u jamu. Izvadio ju je iz jame i time održao u životu, da bi vi, djeco uvida, shvatili što je Sabbat, i tada izbavljenje ne smije mirovati, i time joj najavili uzvišeni dan, za kojeg neće postojati noć, već nikad ugasivo svjetlo koje je savršeno.

Govorite dakle punim srcem, vi, koji ste iz savršenog dana i u kojima stanuje nikada ugašeno svjetlo govorite o istini za sve koji ju traže i o spoznaji svima koji ju traže, i koji su u svojoj zabludi bili grješni. Poduprite nogu kolebajućima i vaše ruke pružite bolesnima. Nahranite gladne, priskrbite mir patnicima, hrabrite one koji žele ustati i probudite one koji spavaju. Jer vi imate mudrost, naglo trgnutu (kao mač). Kada je snaga povezana s mudrošću, biti će tek tada stvarno moćna. Pazite na same sebe, ne više na ono što ste već izbacili iz sebe. Ne vraćajte se tomu natrag, što ste bili povratili da bi opet pojeli. Nemojte si dopustiti da vas moljci izgrizu, niti crvi rastoče, vi ste ih ipak već otresli. Ne dajte vragu konačište, vi ste ga već ipak otjerali. Ne jačaj zapreke koje namjeravaju otpasti, jer bi to bilo (ponovno uspostavljanje pogrešnog). Jer Nezakoniti nije ništa i šteti više samome sebi nego zakonu. On čini nepravedna djela, ali čestiti čine ispravna djela svima očita. Činite radi toga volju Oca jer vi od njega potječete. I slatko prija očeva dobrota i dobro jest što potječe od njegove volje. On je od vas primio (djela) na znanje, kojima bi trebali mirovati u njima. Vas se prepoznaje naime na plodovima, na vašim djelima.

Djeca Oca su njegov miris, ona potječu iz milosti njegova lica A otac voli svoj miomiris i pušta ga izlijevati posvuda. I kada uroni u materiju, podijeli svoj miomiris sa svjetlom i u svom miru prevazi e svaki lik i svaki zvuk. Jer ne miriše se ušima miris, već duh čulom mirisa privlači miris na sebe i uranja u miris Oca. Otac ga uzima u svoju zaštitu i uzdiže do uzvišenog mjesta iz kojega je ovaj došao. U pradavnini je došao iz mirisa (Oca), (bio je dio božjeg miomirisa). Ovaj se dio kasnije ohladio. Tako je postao jedan oblik duše, poput hladne vode (zamrzne se). Voda je tako čvrsta kao kristal, iako u stvarnosti nije čvrsta. Tko ju takvu vidi vjeruje da se sastoji od čvrstog kristala. No ona se može opet rastopiti. Ako ju dotakne (topli) dašak biti će topla. Tako proizlaze hladni (zaleđeni) mirisi zbog rastavljanja (od Boga). Radi toga je došao Bog i uklonio odvajanje. Donio je toplu puninu ljubavi, da bi nestala hladnoća i postalo Jedinstvo savršenog mišljenja. Ona je riječ evanđelja, dolazak punoće punine za sve one koji očekuju uzvišeno razrješenje. Oni očekuju objavljenje nade, očekuju onog čije je lice svjetlo bež sjene: punoću punine, koja će doći u svoje vrijeme.

Nužnost materije nije nastala iz Oca koji je bezgraničan. Došao je u ovovrijeme potrebnosti, iako nitko nije mogao slutiti da bi neprolazno (u prolaznom) moglo doći. Dubina Oca bijaše nedostižna, i misao zablude ju nije dosegla. Već kada je otac došao, da povede natrag onog koji bijaše izgubljen, uspravio se onesviješteni i padnuti i nađe Oca.

To je povratak, koji će se kajanjem nazvati. Sa ovim ciljem neprolazni je izdahnuo (jedan topli dah). Tražio je grešnika da bi ovaj našao svoj mir. Jer što može svjetlo, riječ punine u (svijetu) nedostatku drugo učiniti nego oprostiti? Ne žuri li liječnik na mjesto gdje je bolesnik, jer ga tjera njegova volja?

Tko pati zbog nedostatka, neka ne skriva taj nedostatak, jer postoji onaj koji posjeduje ono što njemu nedostaje. Tako isto punoća punine, kojoj ništa ne nedostaje, ispunjava nedostatak, ako ga se samo ne sakriva. Punoća punine želi napuniti to što čovjeku nedostaje, kako bi ga milost istrgnula sa mjesta na kojemu pati zbog nedostatka i ne posjeduje milost. A na mjestima na kojima milosti nema, velika se vrijednost pretvorila u ništa. Ali on sada prima opet ovo ništa i čini mu se da je to sveukupnost. To je pronalaženje svjetla istine, koja mu dolazi u svoj svojoj nepromjenljivosti.

Radi toga su sa Kristom razgovarali stanovnici sredine, kako bi oni zalutali dobili mogućnost povratka, i on ih posvetio svojom pomadom. Pomada je Očeva samilost koja se njima smilovala. Ali koje pomaže, savršeni su. Pune posude su naime one koje se zapečate pomadom. Ali ako se pomada skine isteći će tekućina. A uzrok štete je baš sama posuda iz koje odlazi pomada. To se tada doga a kada (štetan) raspiruje jednom (neprijateljskom) snagom vjetar na posudu. Ali kod jedne besprijekorne posude neće se skinuti pečat pomade, niti će bilo što isteći, već na čemu može biti nedostatak, to Otac napuni. Jer on je dobar. On poznaje svoje zasade, jer on je onaj koji ih je sijao u raju. Njegov raj je mjesto njegova počinka.

Tako iz Duha Oca slijedi savršenost i tako proizlazi njegova mudrost iz riječi. Svaka pojedina njegova riječ dolazi iz njegove osobne volje kroz objavljenje njegovih osobnih riječi. Svaka pojedina njegova riječ bijaše u dubinama njegovih misli. Ali jedinstvena riječ, koja je najprva proizišla, objavila je sve (pojedine) riječi i misli, tako da je izgovorena. Pojedina riječ dolazi iz milosti koja je šutnja. (Pojedine riječi) Otac je nazvao "misli", jer bijahu u milosti šutnje, prije nego što su se objavile. Pojedina riječ je objavljena u onom trenutku kako se to svidjelo volji onoga koji je to htio. Volja je ta u kojoj Otac miruje i koja mu se sviđa. Ništa ne nastaje bez njega, ništa ne nastaje bez volje Oca. A njegova volja je nedokučiva. Poput otiska stopala (za nas) je njegova volja tu, i nitko ga ne može (izravno) prepoznati, niti on (za nas) ne postoji tako da svoju pažnju usmjerimo na njega da bismo ga shvatili. Već tako kako to otac želi i što želi je prisutno, svi alo se to (ljudima) ili ne. Vi ste ništa kod Boga, samo volja.

Otac poznaje početak i kraj svih vas. I na kraju će vas upitati: što ste uradili? Ali kraj znači zapravo primiti spoznaju o onomu što je do tada bilo sakriveno. Ali (spoznaja) je Otac iz kojeg je proizišao početak. Natrag k njemu vraćaju se svi od njega proizišli. Ali u prividni život oni stupaju njemu za čast i veselje njegova imena. Ime Oca je Sin.

Otac bijaše on, kojeg najprije imenovaše, koji je proizišao iz njega, koji je bio on sam. Jer on ga je stvorio kao Sina. Dao mu je njegovo ime koje mu je pripadalo. Jer njemu pripadaju sve stvari, one su kod Oca. On ima ime, on ima Sina. Sin sam može postati vidljiv, ali ime ne može postati vidljivo, jer ono je cijela tajna nevidljivog. Može samo stići do ušiju koje su potpuno ispunjene s njim. Uistinu ime Oca se ne može izgovoriti, samo objaviti u sinu. Jer ime je veliko. Tko dakle može izgovoriti veliko ime osim onoga kome pripada, i osim sinova imena u kojima se ime Oca spustilo u mir i koje se sa svoje strane u njegovo ime spustilo u mir?

Budući da Otac nije postao, on jest koji jest, koji je (Sina) proizveo kao ime, prije nego što je Eonima (silama svijeta) dao njihov poredak. Tako je Ime Oca iznad njegove glave i on je gospodar - to je njegovo istinsko ime - koje sigurno stoji u svojoj moći i savršenoj jakosti. Jer njegovo Ime ne pripada samo označavanju, ono jednostavno nije samo naziv već je nevidljivo (biće). On (Otac) dao je svoje ime samo (svojem Sinu), jer samo (Sin) vidi (Oca). Samo je Otac onaj koji Sinu može dati ime. Jer tko ne postoji nema ni imena. Kakvo bi ime trebalo dati onome koji čak niti ne postoji? Ali ovaj (Otac) postoji i otuda postoji sa svojim imenom i sam Sin poznaje Oca i Otac sam daje Sinu svoje ime. Sin je ime Oca. Otac se dakle nije sakrio u skrivenost, već je on bio Sin. On sam dao je sinu svoje ime. Ali ime je Očevo, isto kao što je sin ime Oca, samilost. Gdje bi dakle trebao naći ime osim u Ocu? "To je samo po sebi razumljivo", reći će prijatelj prijatelju: "Kako može netko, koji je bio prije njega, dati ovome ime? Ne dobivaju li djeca imena onih koji su ih rodili?"

Mi najprije moramo jedno uvidjeti: što je ovo ime? Ono je istinsko ime. To je ime od Oca, dakle osobno ime. (Sin) nije dobio ime kao i drugi kao pozajmicu, kao što je kod onih, koji su me usobno različite osobe. Već je on osobno ime. Nitko mu ga drugi nije dao i on bijaše neizreciv i neizgovorljiv do trenutka dok ga savršeni nije izgovorio. I samo Sin je taj koji je sposoban izgovoriti ime oca i vidjeti ga.

Kada se Ocu svidjelo izgovoriti im, njegovo ime, koje je njegov sin, i kada je ovaj koji je iz dubine dao ime, govoraše taj (Sin) o skrivenosti (Oca), jer je zna da u Ocu ničeg zlog nema. Zato je Otac proizveo sina kako bi govorio o mjestu i mjestima Oca, koja su mir, iz kojeg je on proizišao, cijenio punoću punine, veličinu imena Oca i slatki okus Očeve dobrote.

I tako govoraše Sin o mjestu sa kojega je došao svaki čovjek kako bi se žurno natrag vratio k stanu iz kojega potječe njegovo istinsko biće. Svatko mora biti natrag opet odveden iz ovih mjesta na kojima se (tako dugo) zadržao, jer je od (Očevog) mjesta okusio i primio hranu i rastenje. Mjesto mira Sina je punoća punine. Sve što je proizišlo iz oca je punoća, svoje korijenje, sve što je proizišlo iz njega ima u njemu koji je svemu dao rasti iz samoga sebe i svakom posebno razdijelio je osobite granice (razvoja). I svakom posebno je bilo objavljeno (kao pojava) da bi osobnim razmišljanjem pronašli spoznaju. Jer mjesto, kojemu šalju svoje misli je njihovo korijenje. Uzdignete li se k njima biti ćete uzvišeni u najviše visine k Ocu. Biti ćete tada sjedinjeni s njegovom glavom koja je vaš mir, i držati ćete se sasvim blizu njega, tako da bi se moglo reći da ste se osigurali poljupcima njegova pogleda. I takvi ljudi više ne stupaju u svijet prikaza, jer se ne uzdižu iznad sebe samih. Niti nemaju ništa protiv poštivanja Oca, niti ga mislima omalovažavaju, niti ga drže razjarenim ili ljutim, već znaju da je on bez ikakva zla, nepokolebljiv i od slatke dobrote. On poznaje sve prostore svjetova još prije nego su postali i ne treba ga podučavati.

Tako su dakle stvoreni oni koji sudjeluju u beskrajnoj veličanstvenosti visina, time što čekaju onog jednog, savršenog, koji je za njih tu. Oni više ne trebaju uroniti u carstvo pakla, niti u njima ima požude, patnje ni smrti. Već oni miruju u mirnome, neće biti mučeni čežnjom za istinom i neće biti upleteni u potragu za istinom. Naprotiv, oni sami su istina. A Otac je u njima i oni su u Ocu. Jer oni su savršeni i nedjeljivi od istinske dobrote i ne pate od nedostatka bilo čega, nego žive u miru i biti će stalno osvježavani duhom. I oni prepoznaju svoje korijenje, imaju se vremena posvetiti svome korijenju i ne uzrokuju svojoj duši nikakvu štetu. To je mjesto blaženih, da to je njihovo mjesto.

Ostali mogu znati, na njihovim (donjim) mjestima, da ne mogu o ničemu više govoriti, nakon što sam se jednom našao na ovome mjestu mira. Jer tamo ostati želim i za sva vremena se baviti Ocem svemira i mojom istinskom braćom, preko kojih protječe ljubav oca i u čijoj sredini nema nedostatka na njima.

Oni su ti koji će biti objavljeni u istini, jer su u istinskom, vječnom životu i neprestano govore o savršenom svjetlu punom stvaralačke snage (sjemenu) Oca i to je u njegovom srcu i u punoći punine. U takvom jednom (savršenom) Duh (Oca) se raduje i slavi onoga u kojemu jest (Savršeni). Jer dobar je (Otac) i njegova djeca su savršena i dostojna njegova imena. A takvu djecu Otac voli.



Korisna adresa:



STATUS STRANICE: Stranica je formirana za 0.0034 sek.   [ Uključi rečnik ]  [ Memo ]
 
 
 
Podesite izgled stranice! Možete promeniti veličinu i boju slova, kao i boju podloge:
 
      
 
 
PRIJAVLJIVANJE
Ako ste već registrovani, unesite korisničko ime i lozinku i prijavite se klikom na LOG IN.

Prijavljivanjem dobijate pristup svim raspoloživim opcijama na sajtu (pogledaj Help)...

Ako se do sada niste registrovali, kliknite OVDE za registraciju;
Korisnik
:
 
Lozinka
:
 
 
 
 OTVORENA KNJIGA
 
 
 
 
Beleške posetilaca
 
Markeri teksta
 
Recycle
Data
Help ]   
 
 MAILING LISTA
 
U slučaju da želite da vas redovno obaveštavamo o novim tekstovima i ostalim promenama na našem sajtu, prijavite se na našu mailing listu!
PRIJAVLJIVANJE JE JEDNOSTAVNO!
Dovoljno je da unesite svoju e-mail adresu i da zatim kliknite na tipku PRIJAVA!

E-mail adresa:
 
AKO VAM JE STALO DA I VAŠI PRIJATELJI DUHOVNO NAPREDUJU, OBAVESTITE IH O SAJTU www.OBJAVE.com!
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 SPONZOR NASLOVA