RAZNI TEKSTOVI - Poglavlje III
 
      
 
Podesite izgled stranice! Možete promeniti veličinu i boju slova, kao i boju podloge:
 
 
Evanđelje po Filipu
 

O EVANĐELJU PO FILIPU

Evanđelje po Filipu je isto kao i Evanđelje istine "radosna vijest" o razrješenju ljudi odvojenih od Boga. I u ovom evanđelju doga a se razrješenje preko dva faktora: spoznaje i snage. Spoznaja je svjesno nastajanje "Oca", koji jest u latentnim stvaralačkim i duhovnim snagama svemira u ljudima, koje su bile sviješću potisnute i vezane na prolazne prikaze u "skrivenosti" i nedjelovanju.

Način ove spoznaje nema ništa zajedničko sa intelektualnim znanjem, to će biti čudesno izraženo na jednom mjestu evanđelja. Intelektualno opažanje i znanje predstavlja si stvari različito od onoga što one jesu i ostaje jednako samo sebi, bez obzira koje stvari prolaze pred njim. Osloba ajuća spoznaja sastoji se ipak u tome da se unutrašnje biće stvari i njegove snage odražavaju u ogledalu opažanja, u svojoj novoj svijesti, i to tako da se ovo ogledalo uvijek sjedini sa opaženim. Opaženo je u čovjeku, ono je čovjek sam. Drugi činilac razrješenja je snaga. Ona je energija daleko iznad svih intelektualnih, emocionalnih i snaga po volji prolaznih ljudi, koja kao riječ, Krist, mora k njemu doći od "Oca", kada se prikriveno i nedjelotvorno nastalo u njemu treba opet probuditi u život.

Kako je u evanđelju istine spoznaja u prvom planu, tako je snaga u evanđelju po Filipu. Podastire se različitim primjerima neosporna važnost da se zaista nezemaljska nova snaga mora asimilirati od ljudi, ako treba uslijediti razrješenje iz prolaznog svijeta. sve snage prolaznog svijeta i prolaznih ljudi ne mogu osloboditi čovjeka prolaznog svijeta, isto kao što se ni Munchausen nije mogao izvući iz močvare za vlastiti čuperak. Kao prolazni čovjek podložan je skroz na skroz prolaznom svijetu. Ako još ne bi u sebi imao princip neprolaznosti - koji mu je naravno kao i obično sakriven, ne bi ga nitko i ništa moglo razriješiti, tako er nikada ne bi razmišljao o ovome svijetu prolaznosti.

No kako on u sebi ima ovaj neprolazni princip, sjeme jednog drugog svijeta, moći i morati će se razriješiti, poput omotača gusjenice svući svoju staru haljinu, svoju vezanost za prolazni svijet, tako da se njegovo stvarno biće, leptir, može razvijati. Ovaj je razvoj moguć samo onda ako ga dodirne ona snaga koja odgovara neprolaznom sjemenu u njemu, njegovoj novoj svijesti.

Danas bi mi rekli: čovjek ima dvije vrste odašiljača odnosno antene za dvije raznovrsne valne dužine energija. Kada pustimo akustične, dakle zračne valove, odgovarajuće zemaljskom svijetu, tada bi sve vjerske predstave, intelektualna razmišljanja, religiozna i estetska iskustva pripadala ovoj vrsti valova. Dok bi optički, elektromagnetski svjetlosni valovi odgovarali dimenziji neba, dakle Oca. I ako bi čovjek uspio tako jako proširiti u širinu i u dubinu svoju prijemčivost za polje frekvencije akustičnih valova, proširiti svoju senzibilnost za zemaljske pojave, svoju svijest za fenomene zemaljskoga svijeta, ipak bi bio ostao u prolaznom. Tek onda kada valovi jedne sasvim druge prirode dotaknu u njemu područje koje i samo pripada ovoj drugoj prirodi, može se u njemu razviti organ za ovaj drugi svijet.

Evanđelje po Filipu ne daje samo usporedbe razrješujuće snage i prolazne prirode potpuno različitih bića nego i opisuje kako se odigrava razrješujući proces u čovjeku koji je dodirnut ovom snagom i koji je na nju reagirao. Ono opisuje djelovanje ove više snage, koja u čovjeku stimulira istinsko Ja, koje je do tada bilo prikriveno, dovodi ga rastu i zrelosti dok se opet ne sjedini sa izvorom, Ocem, dok punoća punoće spoznaje ne prodre u novo ro enu svijest čovjeka.

Stupnjevi razvoja ove više snage opisani su kao: "krštenje", "posljednja večera", "pomazanje", "križ", "razrješenje", "uskrsnuće" i "sveto vjenčanje", ne misli se pri tome samo na vanjske rituale, nego na konkretna djelovanja snaga duhovnog svijeta u čovjeku, kroz koja korak po korak ostvaruje svoje razrješenje.

Simboličnim djelovanjem u svijetu prikaza moguće je ovaj proces pratiti i pojačati. Ali odlučno i izvorno je djelovanje snaga iz neprolaznog svijeta. Kada ona ne bi bila prisutna, ne bi bila korak po korak asimilirana od čovjeka, pa on ne bi mogao biti razriješen, i tako bi često ponavljani vanjski rituali morali ostati sasvim bez uspjeha. Oni ne bi mogli razriješiti unutarnji proces niti ga čak nadomjestiti, najviše što mogu je darovati smisleno osjećajni utisak. Djelovanje takovih rituala koja čovjek osjeti na sebi jer u njih vjeruje, nisu rezultat oslobađajućih snaga već pripadaju svijetu prolaznosti i prikaza.

Evanđelje Istine nije nešto poput isprazne izreke - zbirke aforizama, kako bi se površno gledajući moglo pričiniti, nego u sebi povezana kompozicija: slijed slika i misli kroz koje se provlači jedna razaznavajuća glavna nit, u koju se slijevaju ostale kao sporedne rijeke, koje se granaju i opet sjedinjuju s njom. To baš nije nikakva iscrpna, dobro ure ena punoća misli, koje će u svakom slučaju biti postavljene većinom formalno, izravno jedna za drugom. Kada danas netko piše jednu knjigu, počinje tako da npr. u uvodu opiše temu, da bi ju tada izložio. On njeguje nove misli, objašnjava neophodna zastranjenja i ponavljanja: "Moram još nešto staviti prije nego što mogu ovo ili ono u ovome tekstu", ili:" moram još jednom pogledati natrag". U ovom tekstu nedostaju takve govorničke fraze. Čitaoc mora sam zapaziti što je ono naknadno, što privremeno rješenje, dodatak ili varijacija. Često se poučnom izrekom daje uvod teme, tako reći naslov poglavlja, koji će biti izveden kroz slijedeće izreke, ili drugom izrekom sažetak prethodnih. ali u cijelosti su sve izreke i aforizmi povezani i čine, kao što je rečeno, veliki raščlanjeni svemir misli.

Tema odnosa snaga prolaznog svijeta za snage neprolaznog svijeta također je točno odre ena načinom poučnih izreka. Prolazno će biti predstavljeno kao kopija neprolaznog, kao njegova usporedba, u obliku predodžbi zemaljskog doga aja, iz čega slijedi zaključak da je isto tako sa neprolaznim, duhovnim odnosom. Jer stvarno su mnogi odnosi u prolaznom svijetu preslike duhovnog. Sa druge pak strane postoji nepremostivost prolaznog i neprolaznog svijeta, od preslike i stvarnosti, vanjskih svojstava i unutarnjeg bića. Tada susrećemo aforizme koji kažu: ovdje je to tako, tamo je sasvim drugačije.

Kako bi naša predodžba bila sa različitih strana obuhvaćena: možemo analogijom prenijeti doga aje iz svijeta boja i svjetla u svijet buke i zvuka i tako uputiti jedan svijet na drugi. Ipak razlika između ovih dvaju svjetova ostaje nikada nedokinuta. Ako se u čovjeku treba razriješiti njegovo prikriveno, njegovo istinsko, tj. treba biti prepoznato, tada odgovarajuća struja snage istinskom biću ovog čovjeka teče i biva primljena. To je bitan preduvjet razrješenja. Nedostatno je da se utjecaj od čovjeka čovjeku vrši na razini ovozemaljskih osjećaja, misli, volje i vjere. Nego mora teći struja viših snaga reprezentiranih od Isusa Krista.

Evanđelje po Filipu započinje ovom izjavom i biva ogrnuto različitim slikama. Prva se odnosi na odnos pradavnih i obraćenih Židova. Uvijek je u židovstvu bio problem da li i kako bi trebalo pridobiti od nežidova nove židovske drugove. Očito je postojalo uvjerenje da samo jedan Židov u kojemu pulsira krv Abrahama može neposredno biti u savezu s Bogom i neposredno živjeti u svezi s Bogom. Samo takav jedan Židov je posjedovao sposobnost, karizmu, napraviti židovskog druga koji bi bio spreman da se dri zakona i koji će iznutra biti dovoljno snažan da može prkositi svim progonima koji ga očekuju. Židovski drug nije imao neposredan odnos s Bogom i time nije imao niti snagu da bi mogao napraviti jednog židovskog druga sa unutarnjom čvrstoćom. Izražava se kao samo po sebi razumljivo da Židov koji stvara, stvara neposredno jednog novog Židova, jer je u sjemenu iz kojeg je stvoren novi Židov prisutna krv Oca. A kroz ovu krv novorođenče posjeduje neposredan odnos prema Bogu. Odnos Židova prema Židovu, odnos Židova prema židovskom drugu je isti kao i odnos među kršćanima.

Istinski Krist, to znači istinski čovjek, koji je pomazan snagom neprolaznog svijeta, može stvoriti istinskog čovjeka ako je u tom čovjeku već klica, sjeme ove snage, prisutna. Istinski Krist živi iz snage istine, neposredno iz struje krvi Krista. On može stvoriti novoga Krista ako sretne takvog čovjeka koji u sebi ima prisutno žarište ove struje snaga. Ova se sposobnost tada može razviti u snazi istine za istinskog čovjeka. Ako je ova sposobnost u čovjeku neosjetljiva za zračenje krvi Krista, takav čovjek ne može postati istinski Krist, niti živjeti iz snage Krista. No jedan istinski Krist povezan sa krvi Krista može u drugom podobnom čovjeku napraviti Krista isto kao što Židov može napraviti židovskog druga. To znači da čovjek najmanje što može napraviti je usmjeriti svoja promjenjiva svojstva: misli, osjećaje, impulse volje, kao kod željeza ka Kristovom magnetskom polju i time će biti uzdignut iznad utjecaja prolaznog svijeta. On tada živi u području utjecaja Krista bez da se privremeno razvije u istinskog čovjeka ili čak bez da stvara druge Kršćane i ne može ih napraviti. No ovo je stanje povoljan preduvjet kako bi se jednoga dana u njemu mogla aktivirati sposobnost istinskog čovjeka.

Ovo stanje bi se dalo usporediti sa umjetničkim darom. Umjetnikom može postati samo onaj koji u sebi posjeduje odgovarajući talent. Takav može druge ljude potaći k umjetnosti, a stvoriti umjetnikom može samo onog u kojemu jedan takav talent postoji. i čeka razvoj. Sve druge njegova djela mogu radovati, mogu usmjeriti svoje misli i osjećaje na njih. Ali ako nisu i sami umjetnici, ne mogu stvarati i isto tako ne mogu tako dobro kao sam umjetnik biti oduševljeni za njegova djela. Ali se možda ipak postepeno razvije u njima umjetnički talent ako se bave njegovom umjetnošću. Postoje dakle dva tipa ljudi: prvi, koji je iz istine, odabrani, koji je sposoban primiti "život", "božju dobrotu" i drugi koji nije sposoban primiti, niti naslijediti "dobro od gospodina". Prvi tip može se spasiti i biti razriješen primanjem i asimiliranjem struje Krista. Drugi se tip može samo "otkupiti" može se osloboditi zapletenosti u svijetu novim uvjerenjem. Tko na struju snage Oca reagira nasljeđuje život, biva uzet u svijet neprolaznosti i uzdignut nad svijetom od kojeg još dodatno nasljeđuje prolazno.

Svaki je čovjek pri tome potencijalni odabrani, jer je klica istinskog bića sadržana u njegovom prolaznom obliku. No stvarno je odabran samo onaj u kojemu je ova klica uzela za klijanje, koja se razvila do tog stupnja na kojem je čovjek postao djelotvorno svjestan. Stoga u praksi postoje odabrani i oni koji to nisu.

Upravo prije navedena izreka o Židovima i židovskim drugovima ne stoji slučajno na početku Evanđelja po Filipu, ona se odnosi na ondašnje Židove koji su bili postali Kršćani. Tamo gdje je prije bila odlučujuća krv Abrahama i odnos spram Boga bio odre en zakonom majke, sada se biološke veze nadomještaju duhovnim: krv Krista, snaga duha čini čovjeka istinskim i vraća ga Ocu, duhu.

Stanja ovih dvaju tipova ljudi biti će predstavljene kasnije kroz jelo: Krist donosi vlastitu hranu, dok su moći i snage prolaznog svijeta vodiči u smrt. Kroz usporedbu stvaranja djece i stvaranja djela, djeca će biti rođena iz bića čovjeka, te će tako istinski čovjek biti rođen krvlju Kristovom,: a djela koja će čovjek svojom sposobnošću i naporom napraviti, ostvariti i tako bi svako prenošenje vanjskih sposobnosti ili prijenos znanja bio samo stvaranje djela koji bi ostao u području prolaznog svijeta.

Isto tako dva bića čovjeka mogu se predstaviti staklenim i glinenim posuđem, u praktičnom životu dva tipa čovjeka: istinsko je biće nastalo iz božjega daha. Ako se njegovo tijelo razbije, svjetlosna haljina, novo tijelo može se izgraditi iz neprolaznog daha. Prolazno biće čovjeka ima jedno tijelo koje je izgrađeno iz smrtnog materijala. ako to tijelo umre, neće više moći biti probu eno u život. Ono je smrtno i pri smrti se raspada u svoje smrtne elemente.

U Evanđelju se na više mjesta govori o odnosu odabranih i onih koji to nisu. Snagom odabranih žive i oni koji to nisu, žive u njihovoj sjeni i njihovom Redu, te mogu voditi plodan život. Ali ako se udalje iz područja utjecaja odabranih, padaju natrag u život međusobne rastrganosti. Tako je isto i sa imenom, koje je Otac dao Sinu, to jest novoj svijesti, koja prepoznaje Oca. Tko ovu novu svijest posjeduje, ne izgovara ju, on to čak niti ne može izgovoriti kroz pojmove prolaznog svijeta. Tko ju ne posjeduje ne može znati o čemu je riječ. Usprkos tomu, ova nova svijest: ime: pokušava kroz približavanje čovjeku vezanom na svijet prividnosti, pojmovima o ovoj novoj svijesti, kako bi se omogućilo prvo približavanje, a time možda i stvaranje. No upravo ovakav način rada pridonosi zbrci.

Tako mogu nastati ideološki i dogmatski sistemi. Građevina oznaka i pojmova će se trebati odnositi kao simboli božjeg svijeta., a odnositi će se na zemaljski svijet i time prouzrokovati strašno razočaranje. Upravo riječi kao što su Otac, Sin i sl., koje označavaju prvobitno duhovni princip snaga, koje će se moći doživjeti samo od iznutra odgovarajuće svijesti, odnositi će se na svijet predodžbi i tako konkretizirati. Tako će ljudi biti zadržani ovim sistemima pojmova u području prolaznog svijeta prividnosti, nadvladani sa moćima u njima, a svijet duha će im biti zatvoren. Svu svoju energiju ljudi žrtvuju ovim ideologijama i sistemima, dok njihovo istinsko biće zakržlja u međuvremenu. Samo ako se slobodan od predstava opet neposredno otvori Bogu, moći će ono u njemu što je zakržljalo probuditi u vječni život. Ovaj tekst pokušava takve pogrešne predstave otkloniti. Prva pretpostavka je Marija, zemaljska majka Isusa koja je zatrudnjela po Duhu svetomu, tako da Isus nije imao zemaljskoga Oca.

Ovakvo tumačenje proizlazi iz pretpostavke da se pojmovi kojima se tumače duhovna stanja primijene na zemaljske prilike. Duhovno gledano, Marija je djevičanska duša koja se osloba a svakog utjecaja jedne draži prolaznog svijeta i cijela se obraća Duhu, istini. Iz ove predaje će se moći roditi Sin, nova svijest koja prepoznaje oca i s njim je sjedinjena. Potrebno je objasniti i Isusa Krista. Isus je doduše jedinstvena individua. Ali se naviklo Krista povezivati jedino i isključivo sa ovim entitetom, kao da Krist samo kroz tu individuu može postojati. Krist je pak općenita obuhvaćajuća duhovna snaga, visoki princip, koji u sebi sadrži sve. Ova općenita snaga može se također povezati sa drugim individuama i biti pojavan, tako da će individua postati Krist: "pomazani" koji sam može dati pomazanje dalje. To se uvijek opet može dogoditi u svim vremenima i kod svih naroda, i nije ograničeno na jednu individuu-Isusa- iako, kako su nosioci Kristove snage individue, svaki ima drugačiji zadatak i svoju osobitu kvalitetu.

Konkretizacija takvih pojmova, kao što su tijelo i krv Kristova dovela je do pogrešnog shvaćanja uskrsnuća i djelovanja Isusa. Pogrešno je shvaćeno da naše prolazno tijelo može uskrsnuti. Ali uskrsnuti može samo istinsko biće čovjeka i to u novom tijelu duhovne supstance: misli, osjećaja i života koji su rođeni iz spoznaje i istine, a Kristova hrana, pšenica, je upravo snaga istine, snaga duha, koja će biti proslijeđena kroz Isusa Krista ili od nekog drugog čovjeka u kojemu Krist živi opet. Jer je Isus prototip jednog čovjeka koji posjeduje dvostruko biće svjesno: jednom višom sviješću sjedinjen je sa Kristom i sa ocem: sa nižom sviješću njegovo je Ja u prolaznom svijetu. Ovim načinom on može proživjeti i omogućiti proces razrješenja. Snagom i sviješću Krista razrješava sve veze zemaljskoga svijeta u sebi, svu ograničenu svijest i prolazno Ja. Time što ljudima koji su osjetljivi na njegove više snage podjeli te snage i omogući im da sami izvrše proces razrješenja. Snagom riječi stvara u za to pripremljenim ljudima embrio savršenog istinskog čovjeka. A čovjek koji je riječju zatrudnio - jedna Marija, rađa tada savršenog čovjeka.

Jer tko je zapravo jedna takva Marija i što je Duh Sveti od kojega će ona zatrudnjeti? Evanđelje po Filipu ovome posvećuje više prostora. Sveti Duh je majka, istina, uvijek postojeći zakon, uvijek postojeće polje snaga, moglo bi se tako reći, da mu se moraju podrediti svi razvoji u svemiru i čovječanstvu. (Otac je stvaralačka spoznaja, nevidljiva vatra, koje oblikuje i aktivira ovo polje). Ova istina ima dva oblika postojanja: jedan u neprolaznom, našoj svijesti prikrivenom svijetu i drugi u prolaznom svijetu, gdje ona npr. poput prirodne snage brine da snage ovog prolaznog svijeta kao ljudi ostanu u okvirima. Ako oni ipak prije u granice, biti će korigirani reakcijom okoline, u ljudskom životu poznatoj "sudbini". Tako će i moći zla, divlje životinje opisane slikovito u Evanđelju, koristiti cjelokupnom razvoju, iako same misle da samo sebi služe.

U jednoj Mariji, ljudskoj duši otvorenoj za duha, Duh sveti poprima oblik mudrosti, Sofije. Ona je isto dvostruka u neprolaznom svijetu je snaga koja u duši prepoznaje neprolazne zakone, u prolaznome svijetu je snaga koja ove zakone ovog prolaznog svijeta razabire: npr. zakon prolaznosti, smrti. Svaka "žrtva" svako djelo jednog čovjeka za svijet i čovječanstvo mora biti ovom mudrošću ispunjeno, jer drugačije djelo nije plodno. Razum prolaznog svijeta teži proizvesti djela uspjeha i sreće koja su prolazna, ova Sofija nema s njima ništa zajedničko. Neplodna je jer ra a takvu prolaznu djecu.

Isus je bio primjer čovjeka koji je svoja djela soli solju mudrosti i tako ih oplodio za razvoj čovječanstva i prirode kako bi se razvijali u smjeru istinskog odredišta. Mudrost "Marija" bijaše njegova majka: zato što njegova duša bijaše proizišla iz ove mudrosti, ona bijaše i njegova sestra "jer sve duše koje su slične proistječu od iste majke" a bijaše i njegova družica: jer njegov duh, njegova sposobnost spoznaje bijaše uvijek povezana s njegovom dušom. Isus koji je bio savršeni čovjek upotrijebio je sve snage svijeta kao pitome životinje i proizveo u mudrosti plodna djela. Njegovim se djelima hrane svi ljudi: i dobri, i zli i oni koji još ne žive iz oslobađajućih snaga.

Sada su u našem tekstu postavljeni temelji za dalje izlaganje. Ustanovljena je dvojna stvarnost: gornja i neprolazna i druga donja, ona prolaznog svijeta gdje je čovjek zapleten u donji svijet prividnosti, a po svom istinskom biću pripada gornjem svijetu. Njegovo je istinsko biće postalo latentno i svojom vlastitom snagom neće moći više oživjeti Stoga je potreban dotok i primanje novih snaga iz neprolaznog svijeta, iz Kristove riječi. Utvrđene su i zakonitosti ovih djelovanja snaga.

Evanđelje po Filipu opisuje sada točnije tijek podjele gornjeg i donjeg svijeta, da bi se paralelno skicirao veliki proces pobjede ove podjele, djelovanjem različitih aspekata viših snaga, od krštenja do svetog vjenčanja - svadbene odaje. Pri tome se ne ide jednostrano nego sveobuhvatno kako bi se obuhvatila sva dubina, ovisnost podjele i puta k sjedinjenju u uvijek novim zahvatima. Iznad svega će se objasniti kako proces od podjele k jedinstvu: krštenje s vodom, krštenje s vatrom odnosno pomazanje i posljednja večera, križ, razrješenje i uskrsnuće, i konačno sveto vjenčanje - nisu vanjski misteriji,nego konkretno djelovanje novih snaga u čovjek, kroz koje će njegovo istinsko biće biti opet postepeno probuđeno u samostalan život. Kristova snaga se dijeli kao svjetlo u boje i različitim valnim dužinama djeluje u čovjeku, zavisno od stupnja njegova razvoja na putu k svetom vjenčanju. Onaj koji samo vjeruje u djelovanje ovih snaga, bez da ih stvarno asimilira, ništa neće primiti. On je Kristovo ime, biće snaga Krista posudio, primio na dar, i neće biti stvoren kao Krist.

U krštenju vodom snaga Krista djeluje pročišćavajuće. Čovjek dodirnut ovom vodom otkriva u ovoj snazi, koja ga uzdiže iznad njegovog starog bića, kako je on u svom sadašnjem biću potpuno odijeljen od gornjeg svijeta i nesposoban ući u ovaj gornji svijet, čak i kada bi svoje "biće gusjenice" razvio do najvišeg savršenstva. To je snaga pokore.

U krštenju vatrom djeluje snaga Krista kao hrana, zadnja večera za istinskog čovjeka koji sakriven leži u gusjenici, kao dodatak leptiru. To je ulje pomazanja, snaga novog života, u kojem će se istinski čovjek roditi ponovo. Istina se ostvaruje u čovjeku.

Time je povezano treće, postepeno propadanje stare svijesti, koja bijaše vezana na svijet prividnosti i vezanosti na ovaj svijet: staro biće umire na križu. U novoj snazi niti ne može opstati staro biće, zabluda i iluzija će biti rastočene vatrom istine Kristova snaga djeluje kao goruća vatra. To znači četvrto razrješenje iz zapletenosti prolaznog svijeta, uskrsnuće istinskog čovjeka: on postaje sam sebe svjestan, istina u čovjeku postaje nepokolebljiva i samostalna, on je postao neovisan od svih utjecaja iz prolaznog svijeta i živi samo iz novih snaga, koje su sada u njemu čvrsto usidrene. Kristova snaga djeluje kao osnova života. Peto će se sveto vjenčanje slaviti u "vjenčanici": Istina s proširila u duši čovjeka, duša je oslobođena prolaznih priviđenja, postala je sama neprolazna, uzdigla se u polje snage, u strukturu istine. Stoga je sada sposobna primiti zaručnika, stvaralačku spoznaju, kojoj sada odgovara. Ona će se sjediniti sa spoznajom, koju svijet nosi, i prima svjesno punoću punoće, postaje svjesno žarište snaga svijeta. Kristova snaga djeluje kao ispunjenje. Ono što je počelo u brakolomstvu, razdvajanju, biti će u svetom vjenčanju vraćeno natrag.

Kako se treba razumjeti ovo brakolomstvo? Tumačenje Evanđelja po Filipu govori: čovjek je prvobitno stvoren od Oca, spoznaje i majke, istine: od Oca ima duh, od majke dušu. Duša je osim toga bila oblikovana iz Djevičanske zemlje, iz "duha", koji je proizišao od Oca. U Adamu bijahu duša i duh sjedinjeni, Adam i Eva, aktivni i pasivni princip, povezani u jednom biću. Vanjština i osoba ovoga bića bijaše Riječ, koju je ono izgovaralo, njegovim svjesnim stvorenjima. Tako pradavni čovjek bijaše slika božjeg trojedinstva: Otac, Sveti Duh i sin, i živio je u raju: - jedinstvu s Bogom. Ovo biće bijaše duhovno-duševno, ali je imalo vidljivu osobu, po vrsti ne smrtnoga tijela.

U ovom se biću nalazila mogućnost udaljavanja od pradavnoga Reda i oblikovanja vlasti, ne u spoznaji Oca počivajuće spoznaje: ova se mogućnost imenuje kao zmija. Duša se priklonila ovoj mogućnosti, primala je hranu od zmije, jela je plod sa stabla tvrdoglavosti, te se time odvojila od neprolaznih zakona i stvorila prolazni svijet predstava, u kojemu se kao osobnost ogradila od okoline. Dobro e što njoj koristi, zlo što joj šteti. Time je sama postala smrtna: njena svijest, oslonjena na prolazne predstave, otišla je sa ovim predstavama. Adam, duh, ju je otrgnuo, dala mu je također jesti od ploda, tako da je utonuo u nedjelovanje. Zmijom će se također označiti moći koje su pradavnim duhovnim bićima uzele besmrtne duše i na njihovo mjesto postavile smrtni otisak.

Tu leži razlog podjele: besmrtna duša se odstranila od besmrtno djelujuće spoznaje i osobne djelatnosti mišljenja, koja stvara samo predstave. Time je postala smrtna i ogrnula se jednim materijalnim smrtnim tijelom. Duh na kojega je bila vezana ostao je kod nje, ali kao pali, oslabljeni anđeo. U ovom se stanju nalazi živi čovjek u prolaznom svijetu: on je po tijelu i duši smrtan. Smrt se ispoljila brakolomstvom duše, koja je napustila duh radi razuma. Ovo stanje se komplicira još i time što se u pradavnim vremenima Jedinstvo duha i duše savršenog ljudskog bića moglo manifestirati u dva različita oblika: jednom duša bijaše žensko, više okrenuta prema unutra, drugi put bijaše muško, okrenuta prema van. Tekst govori o muškim i ženskim dušama. Prvobitno bijahu pod pojmom anđela mišljeni muški i ženski anđeli, tako da su muške duše bile sjedinjene sa ženskim anđelima, a ženske duše sa muškim anđelima, tako da su pradavna bića bila po sebi dvospolna, ali su ipak egzistirala dva različita oblika ove dvospolnosti. To se je moglo predočiti tako da je nešto u jednom atomu jezgre pozitivno, a elektronska ljuska je negativno nabijena: dok je to u drugom atomu obrnuto.

Također je i zmija, nečisti duh, tvrdoglavi razum predstavljena bipolarno: ona može nastupiti u ženskom i muškom obliku. Tako se smrtni ljudi sastoje od "ženske" odnosno "muške" smrtne duše, čiji izraz je muška odnosno ženska osoba, kakvu poznajemo. duše će biti vo ene nečistim duhovima, aktivnim odnosno pasivnim razumom. A u svakome drijema jedan anđeo, jedna pasivna ili aktivna čista snaga duha. Svaki smrtni čovjek traži svog partnera u nekom drugom, suprotno napunjenom čovjeku i teži k sjedinjenju s njim. Jer čovjek je izgubio svoju spolnu nezavisnost podjelom od anđela, istinskog partnera duše. ovaj gubitak spolne nezavisnosti je najjači izražaj gubitka jedinstva s duhom.

Kada bi se duša otklonila od tvrdoglavog razuma i time od svijeta prolaznih predstava i pojava i opet se okrenula svome anđelu, čistome duhu, opet bi postala besmrtna i mogla bi slaviti sveto vjenčanje, sjedinjenje sa duhom, i time također zadobiti spolnu nezavisnost. Bilo bi ovo nešto sasvim drugo nego što je sjedinjenje Anime i Animusa kod C. G. Junga. Animus i Anima su kod njega dijelovi duše, koji su vezani na svijet prolaznosti. Njihovo sjedinjenje u jednom čovjeku osvješćivanjem svakog prikrivenog djela može prouzrokovati doduše samostalnost čovjeka prema drugome spolu. Ali Evanđelje po Filipu misli na dokidanje odijeljenosti spolnih oblika uopće, a to je moguće samo ako se ženska odnosno muška duša odvoji od svijeta prolaznosti i time postane prijemčiva za prikriveni i nedjelotvorno nastali duh, svetu mušku odnosno žensku snagu.

Na ovim osnovama počivaju opisi slika i usporedbi našega teksta u odnosu na misterij vjenčanja koji je na putu čovjeku za razrješenje iz materije. Nakon što se je tema brakolomstva opet načela, nužnost za čovjeka krštenjem razrješujućom božjom snagom postala neprolaznom, nakon što je još jednom nepremostiva razlika prolaznog i neprolaznog čovjeka prikazana različitim slikama (nacionalni i socijalni oblik čovjeka nasuprot biću Krista, staklo nasuprot posudama od gline, oni koji vide nasuprot slijepcima) tekst se obraća misteriju vjenčanja. Zemaljsko je vjenčanje kopija svetoga vjenčanja, isto kao što su smrtne duše kopije besmrtnih. Tako dugo koliko jedna duša živi odijeljena od anđela, čistoga duha, predana tvrdoglavom razumu, nečistom duhu, stalno će gorjeti od žudnje za drugim partnerom, ali nikada neće biti zadovoljena. Usprkos tomu u prolaznom svijetu postoji brak kao institucija preko koje se jasno dodjeljuju žena mužu - inače bi bilo stanje stalne nezaštićenosti i kaosa posljedica. Ovom zaštitom koju nudi institucija biti će uspoređeno sjedinjenje duše sa njenim istinskim anđelom, sa svetom snagom, zaručnikom odnosno zaručnicom. jer će time čovjek opet biti neovisan, dvospolno biće, a ne nečisti duh, i nikakva zmija neće moći njegov duh više posvojiti.

Može se svetim vjenčanjem, kako to pisac Evanđelja po Filipu podrazumijeva, na primjeru objasniti. Svatko poznaje što znači stajati pred neriješenim problemom. Moguće je napornim razmišljanjem tražiti rješenje, od koje metode ćemo odustati, ili da se mirno čeka tako da se cijelo biće i njegova duša usmjeri mirno na problem i istovremeno teži za rješenjem. Ovo se stanje čak neće trebati svjesno održavati, čak može duže vrijeme postojati ispod normalnih svakodnevnih poslova, koji traže određenu pažnju.

Odjednom iskrsne pomisao, iz dubina ili visina, ne zna se otkuda, spoznaja, misao koja prodire u stanje čekanja duše i nastaje svjesno u razumu. Spoznaja, misao, proizlazeći iz tamnog nevidljivog područja je Otac, stanje čekanja duše majka, a svjesni razum koji će se moći formulirati kao riječ je sin. Slijed prodora spoznaje u dušu je sveto vjenčanje. Kako se u prolaznom svijetu razuma odvijaju raznovrsne misli, stanja i razumijevanje koji su prolazni, tako se mogu odvijati i u neprolaznom svijetu duha.

Može se naslutiti takvo stanje duše daleko višeg intenziteta nego što je opisano stanje čekanja i neprolaznost: snaga istine, prijemčivost za duh, živa voda. također se može naslutiti jedna spoznaja koja nije blje ih misli po vrsti naših misli već je stvaralačka volja koja poziva stvorenja u život, kao individualnog čovjeka. Takva je misao neprolazna, djeluje kao zapaljujuća vatra. Iz ovog obojeg nastao razum bilo bi svjetlo, svjetleća svijest. Čovjek je nastupio po zakonu vatre, duha i zakon u kojem živi, duša, je voda, snaga. svijest u kojoj se manifestiraju spoznaja i snaga je svjetlo. Čovjekovo duhovno biće nastaje i sastoji se od suradnje neprolaznog duha i snage. A sve ovo ne ovisi od opažanja organskih osjetila i aparata razuma vrstom našeg mozga.

"Svetim vjenčanjem" čovjek novom sviješću izvršava svjesno ovaj stvaralački razvoj, to znači neprolazne zakone svemira - Otac i neprolazna istina - Majka postaju svojom djelatnošću osviješteni u čovjeku, u njegovom vlastitom biću. A on sam će postati svjestan sebe samoga kao rezultat ove aktivnosti. Tako se možda može razumjeti kako dijete koje nastaje sjedinjenjem muškarca i žene može služiti kao preslika sjedinjenja stvaralačkog duha i primajuće istine sa rezultatom svjesnog razuma. Kako smo vezani na vidljivi svijet, njegujemo shvaćanje da je tjelesno sjedinjenje daleko stvarnije od koncepcije razumijevanja u kraljevstvu duha. To je stoga što su naše misli i razumijevanje slabi, prolazne sheme, u usporedbi sa stvaralačkim mislima Boga. Piscu evanđelja po Filipu bijaše vjerojatno objavljeno sveto vjenčanje kao snažno duhovno iskustvo, mnogo stvarnije nego sjedinjenje muškarca i žene. ovo sjedinjenje je mogao označiti kao slabi odraz, kopiju svetoga vjenčanja. On čak shvaća tjelesno sjedinjenje kao manifestaciju stvaralačkih duhovnih snaga čovjeka u jednom području i na način koji vama nije primjeren. Stoga se kod sjedinjenja stalno govori o vjenčanju "oskvrnjenju". Biblijski način govora pokazuje da su pri tjelesnom sjedinjenju, nama nesvjesno, zaista djelotvorne duhovne stvaralačke energije, kao Adam je "prepoznao" svoju ženu.

Čovjek vlastitom snagom ne može ući u ovaj misterij svetoga vjenčanja, bračne odaje. potrebno mu je dvostruko biće koje je svjesno neprolazne prirode i ima udjela u neprolaznom svijetu i tom sposobnošću izvrši podjelu čovjeka od duha, da bi proživio sveto vjenčanje i omogućio ljudima da ga slijede. Isus je takvo jedno dvostruko biće koji je u snazi Krista rođen kao Adam iz duha i djevičanske zemlje i na križu je svjesno izvršio podjelu čovjeka od Boga.

Kod njegovog krštenja na Jordanu već se objavilo njegovo biće i njegov zadatak, u njemu je Otac ponovo sa Majkom izvršio sveto vjenčanje, iz kojega je proizišao Isus, Sin, riječ. Time je bila položena klica za uskrsnuće. Ono se je odvilo poslije smrti staroga bića na križu, ono je postalo vidljivo, svjetlosna haljina, tijelo uskrsnuća, duhovna ljuska svijesti, bijaše se potpuno razvila i mogla se je ugledati.

Kao što je Isus u snazi Krista razapeo staro biće podjele, tako da je istinsko biće opet uskrsnulo, a novo nastala duša i besmrtni duh se opet mogli ujediniti, tako svaki čovjek od tada može izvesti ovaj proces. Još jednom slikovito prikazuje Evanđelje po Filipu razvoj "brakolomstva" čovjeka i njegovo ponovno sjedinjenje s duhom kroz genezu poznatog stabla spoznaje. Pradavno sjedinjena s duhom ljudska se duša (Eva) odvojila od (Adama) i jela sa stabla spoznaje dobra i zla, koje će biti imenovano kao stablo (vanjskog) zakona. Jer tko se je tvrdoglavim razumom otrgnuo od identiteta sa unutarnjim stvarima, za toga stvari postaju vanjske predodžbe, kojima se on suprotstavlja. kao ograđeno biće. Time stupa vanjski zakon na snagu, koji poput socijalne i moralne norme predočava čovjeku njegovo brakolomstvo i bratoubilačko stanje i kao zakon prirode korigira po njegovom otklanjajućem stanju jedinstva s Bogom, tako što njegovu svijest i tijelo životinje u dano vrijeme razrješava smrću. Ista snaga s kojom je čovjek bio prije jedinstven prilazi mu sada neprijateljski, jer se on postavio nasuprot njoj.

Ako čovjek opet jede sa stabla života, znači vrati li se natrag božjem jedinstvu, dobiva svijest i svjetlosnu haljinu koja je besmrtna. on postaje istinski čovjek, prima puninu punoće, široku svijest o unutarnjem biću svijeta, "promatranje". On se više ne dozvoljava voditi izvana pri svojim djelatnostima, već jede, potpuno u skladu sa svojom željom, čini ono što iz njegove nutrine izvire, što odgovara njegovom istinskom biću. A kako ovo istinsko biće miruje u Bogu, on čini ono što Bogu odgovara. U čemu se sastoji takav odnos? U ljubavi, davanja dalje pomazanja i snaga koje je primio, drugima: pri tome je vođen sposobnošću razlikovanja, kako bi znao tko je za te snage spreman a tko nije. Pri tome stalno izvršava ne vlastitu, nego volju Oca, u kojemu počiva. Nikoga neće ražalostiti jer to čak niti nije u stanju, kako radi iz Oca, Majke i Sina, koji nikada nikoga nije rastužio, jer je njegovo biće postalo inteligentna ljubav.

Kako će čovjek doći u ovo stanje, po krštenju vodom, krštenju svjetlom, uskrsnuću i razrješenju ući u puninu punoće? On počinje time da "tijelo", staro biće i svijest, bivaju raspadani u njemu kroz neposrednu snagu Krista koji uništava zlo. To se ne može izvesti tako da se njegovo korijenje potisne duboko u tlo ili se kopa iznad tla. niti će zlo biti nedjelatno time što će se potlačiti, niti time da se silom odstrani. Čovjek mora izdići korijenje zla mnogo više na svjetlo nove svijesti, spoznaje: unutra će ono postepeno odumrijeti. Svjetlo, snaga nove svijesti je prisutna: zavjesa koja je visjela pred svetištem božje punine, rastrgana je djelom Isusa, odozgo na dolje, tako da i ljudi koji su sasvim u prolaznom svijetu mogu postati sudionici punine, ako samo svoje zakržljalo biće otvore snazi svjetla, koje prodire kroz zavjese, kroz veo iluzija. Vrijeme za to je započelo. Od pojave Isusa zlo sve više i više dolazi do izražaja i mora se razriješiti u svjetlu i snazi jedne nove svijesti ljudi. Paralelno s time nastaje kraljevstvo duha, Krista, sve se više objavljuje ono što je u vidljivom svijetu bilo prikriveno, jer ga se u osobnosti nije kao Kristu odgovarajuća svijest ljudi prepoznalo. staro čovjekovo biće pri ovome procesu mora i može surađivati: kopija ima funkciju ponovnog rođenja. Ovo se jedinstvenim aforizmom vrlo lijepo izražava, apostol Filip koncentrirano još jednu izjavu daje u ovom Evanđelju. Apostol Filip je rekao: "Josip, tesar, posadio je vrt, jer mu je trebalo drvo za njegov zanat. Tesao je drva iz stabala koja je posadio. A njegovo je sjeme visilo (na križu), koje je posadio. Njegovo sjeme bijaše Isus, a posadio je križ."

Tko bi drugo mogao biti tesar Josip nego zemaljski čovjek, koji neprestano stvara i radi. Izvršava djela, "sadi vrt" jer treba drvo za svoj zanat: cilj mu je stvarati kulturne vrijednosti, samoga sebe dalje razvijati, razvijati i društvo i prirodu. Utoliko je on zemaljski čovjek koji samo stvara a ne ostvaruje, koji stvara prolazno a ne vječno. On je svakako također tjelesni otac čovječjeg sina, u njemu je sakriveno sjeme Isusa, koji je istovremeno i Božji sin, dakle ima isto i duhovnog oca: u njemu je sakriven istinski čovjek. A njega može ostvariti, ostvari li ga to više nije prolazno djelo, već neprolazni proizvod. Najprije se tesar Josip bavi sasvim svojom zemaljskom aktivnošću. No odjednom spozna, jer je tim aktivnostima dosegao granice, granice njegove osobne sposobnosti djelovanja i snage: sam on je prolazan, njegova su djela prolazna. Ovom spoznajom opaža istinsko biće u sebi: budi se sjeme.

Istovremeno postaje ovom spoznajom sve do sad učinjeno jednim križem, jedan križ naime, koji stoji u suprotnosti sa potrebama istinskog života, koje su se probudile u svijesti. Time je sjeme, nova svijest, Isus, pričvršćen na križ stare stvarnosti. A sada se smrtno na Isusu oslobađa, ono što je ljudsko i zemaljsko u njegovu novu svijest, zemaljsko umire na križu iskustva koje se ne može sačiniti iz prolaznog i neprolaznog. istovremeno je nova svijest postala slobodna, ovom svjesnom smrću svojih okova, staroga ruha, može se raširiti i žrtvovati. ono što je na Isusu božje, njegove snage Krista, šire se smrću zemaljskog Isusa na križu, snage pomazanja za čovječanstvo se oslobađaju. Dakle, neophodan je rad zemaljskog čovjeka, tesara Josipa, jer on samo kroz ovaj rad dolazi do granica i u ovom se iskustvu budi nova svijest, kojoj će djela tesara postati križ. Najprije će se napraviti stablo spoznaje dobra i zla, svijet prolaznih predstava i pojava. Nakon toga će ovo stablo postati križ i time stablo žive spoznaje, stablo života, maslinovo stablo, iz kojega nastaje ulje pomazanja. Jer kroz propast prolaznosti i zla oslobodit će se spoznaja Oca, dolaze snage života. Istinski čovjek, obnovljena duša, Isus, ustaje i slavi sveto vjenčanje u duhu: on ulazi u puninu punoće.



EVANĐELJE PO FILIPU

Jedan Židov opet može stvoriti Židova (tj. obratiti nekog čovjeka židovstvu) kojega se može nazvati židovskim drugom. No jedan židovski drug ne može stvoriti drugog židovskog druga. Također postoje takovi ljudi koji potječu iz same istine, teže za njom i druge čine sebi sličnima. Drugi se moraju zadovoljiti time da mogu postati njima slični.

Rob teži za slobodom, ali ne može težiti za dobrima svojeg gospodara. Ali sin nije samo Sin nego ima pravo posjedovati ono što je očevo. Oni koji nasljeđuju mrtve, sami su mrtvi i nasljeđuju samo smrtno. Ali oni koji živo nasljeđuju, žive i nasljeđuju i živo i smrtno. Mrtvi ne nasljeđuju ništa. Kako bi uopće mrtvi trebali naslijediti? Ali naslijedi li smrtni ono što je živo, neće umrijeti, nego će usprkos svemu živjeti.

Jedan heretik u stvari ne može umrijeti. On čak nikada nije ni živio, da bi mogao umrijeti. Ali tko u istinu vjeruje, taj živi i može doći u opasnost da umre. On živi od onoga dana kada mu se ukazao Krist. Jer tek će sada (za njega) svijet postati stvarno stvoren, gradovi će cvjetati i ono smrtno će biti odstranjeno.

Kada smo bili Židovi, bili smo polusiročad. Imasmo samo našu majku (zakon). No kad smo postali Kršćani, dobili smo osim majke i oca (spoznaju). Tko zimi sije, ljeti žanje. Zima je svijet. Ljeto je vječnost. Pusti nas da sijemo u svijetu, kako bi ljeti želi. Zimi ne smijemo moliti (ne smijemo se prepustiti promatranju). Poslije zime dolazi ljeto. No ako netko želi zimi žeti, ne može stvarno žeti, već samo iščupati sjeme, (i ne bi mogao sakupiti plodove). Ali neće mu samo tada (zimi rasti plodovi, nego vječnost neće žeti na sabbat).

Krist je došao da bi neke otkupio, neke spasio, neke razriješio. Strance je otkupio i svojima ih stvorio. Ali svoje koje je postavio kao zalog svoje volje, odvojio je na stranu. Dušu je postavio kao zalog svoje volje, no ne tek onda kada se je pojavio, nego je duša postavljena u njegovoj volji od kada postoji svijet. Svojom je voljom pokazao da bi ju primio opet sebi, jer mu je kao zalog pripadala. Ona je bila pala među razbojnike i bijaše odvedena kao zarobljenik.

No on ju je oslobodio i tako otkupio i dobre i zle u svijetu.

U ovom su svijetu svjetlo i tama, život i smrt, desno i lijevo braća blizanci. Nemoguće ih je razdvojiti. Radi toga nisu dobri ni isključivo dobri niti su zli isključivo zli, ni život nije ovdje stvaran život niti je smrt stvarna smrt. Radi toga će se sve razriješiti svom početnom izvoru. Oni koji su u svijetu uzvišeni, nerazrješivi su i vječni. Značenja koja se pridaju prolaznim stvarima svijeta uzrokuju strašno vo enje u zabludu. One naime, smisao neprolaznog usmjeravaju na prolazno. I kad netko sada čuje značenje Bog, ne prepoznaje time neprolazno već samo prolazno. To vrijedi i za riječi "Otac", "Sin", "Duh Sveti", "život", "svjetlo", "uskrsnuće", "crkva" i sva druga značenja. Kako se one više neće odnositi na neprolazno, neprolazno se neće prepoznati. Tko je neprolazan, može se odreći svih ovih značenja. Ali smrtni ljudi koji su u svijetu, (žrtve su mnogih razočaranja. Kako bi) bili u vječnosti, nikada ne bi upotrijebili značenja (ljudskim načinom) u ovome svijetu, niti bi se ona odnosila na zemaljske stvari. Jer sva značenja imaju svoj kraj u vječnosti.

Jedno jedino ime se u svijetu ne izgovara: Ime, koje je Otac dao Sinu. Ono je iznad svih imena, Ime Oca. Jer Sin ne bi mogao postati Otac osim ako si ne bi dodao ime Oca.

Tko ovo ime ima, vrlo dobro ga poznaje, ali ga ne izgovara. Ali tko ga nema, taj ga niti ne poznaje. Ipak istina oblikuje pojmove u prolaznom svijetu nas radi, jer tu nije moguće upoznati istinu bez pojmova. Istina je jednostavna. Radi nas se pokazuje mnogostrana, da bi nas u svojoj ljubavi vodila kroz raznovrsnost k jednostavnom imenu. Vladari pod nebo svakako su željeli voditi čovjeka na krivi put Jer bili su vidjeli da je čovjek srodan sa istinskim dobrom. Dodali su ime dobroga onome što nije dobro kako bi ljude prevarili imenom, koje su sa onim što nije dobro povezali. Tada samo milost može čovjeku dati poticaj da se odvoji od onog što nije dobro i obrati se dobrome tako da ga prepozna kao dobro. No vladari pod nebom pokušali su dohvatiti čovjeka i zarobiti ga za vječnost.

Postoje (prolazne) snage, koje daju čovjeku (prolaznu) hranu, jer one ne žele da on (bude spašen). Samo tako one mogu postići da (stalno postoje). Ako naime, čovjek jede ovu (hranu), nastaju žrtve (ovim snagama). (A ljudi su jeli) i prinosili ovim snagama životinje za žrtvu: vlastita životinjska (svojstva). (Životinje) su isto i oni kojima su prinošene (žrtve).

Najprije su im se žrtvovali, dok su još živjeli (po svom istinskom biću). Ali time što su se žrtvovali, umrli su (po svom istinskom biću). Ipak kad čovjek bijaše mrtav predan Bogu, opet bijaše probu en životu.

Prije nego je došao Krist ne bijaše u svijetu kruha. Isto kao i u Adamovom raju, u svijetu bijahu bezbrojna stabla kao hrana za životinje. Ne bijaše pšenice za hranu čovjeku. Čovjek je uzimao hranu koja je bila primjerena životinjama. ali kada je Krist, savršeni čovjek, došao, donio je nebeski kruh, da bi se čovjek hranio hranom koja mu je primjerena. Vladari pod nebom umislili su si da svoja djela izvršavaju u vlastitoj snazi i po vlastitoj volji. Ali potajno je Duh Sveti kroz njih izvršio svoju volju.

Istina, koja postoji od početka, biti će posijana po svim mjestima. Mnogi vide kako će biti posijana. Ali malo je njih koji ju vide i koji će ju žeti. Neki su rekli da je Marija zatrudnjela (zemaljskim načinom) od Duha Svetoga. Oni se varaju i ne znaju što govore. Da li je ikada (zemaljska) žena zatrudnjela od jedne žene? Marija je djevica, (Duša), koja ne bijaše od ni jedne (zemaljske) moći uprljana. Ona je veliko, nedodirljivo svetište za Židove, to znači za Apostole i njihove učenike. Ta djevica, koju nisu uprljale moći pod nebom, (ostala je čista), dok su moći same sebe uprljale. Gospodin ne bi rekao "Moj Otac koji je u nebu", kada ne bi imao i drugog, (zemaljskog) oca. Inače bi jednostavno rekao: "Moj otac" Gospodin je govorio učenicima: "(Vi djeca kraljevstva,) u ite u kuću Oca. Ali ništa ne uzmite i ništa ne odnesite iz Očeve kuće."

"Isus" je prikriveno ime, "Krist" ("pomazani") je jedno opće poznato ime. Radi toga "Isus" na pripada ni jednom jeziku, nego uvijek ime glasi upravo "Isus". Ali "Krist" ("pomazani") na sirijskom glasi "prorok", na grčkom "Christos". I tako u svakom jeziku drugačije glasi, zavisno od jezika. "Nazarećanin" je opće poznato ime prikrivenog imena. Krist u sebi sadrži sve: čovjeka, anđela, misterij i Oca.

Oni koji kažu da je "Gospodin umro a onda uskrsnuo" varaju se. Jer on je najprije uskrsnuo, a onda umro. Ako netko ne zasluži najprije uskrsnuće, ne može "umrijeti". (Samo ako u njemu živi Bog, može (po starom biću) umrijeti). Ipak će svatko jednu dragocjenost čuvati u skupocjenoj posudi. Tomu usprkos, uvijek je bilo ljudi koji su koji su stavili ogromno blago u posude koje nisu ni jedan heler vrijedne. Tako je i sa dušom. Ona je veliko blago koje je dospjelo u bezvrijedno tijelo. Neko se boje kako će uskrsnuti goli. Stoga cijene ono učenje koje govori da će se uskrsnuti u tijelu Ne znaju, da su upravo oni koji žive u (prolaznom) tijelu, goli, dok oni koji se odreknu svoga tijela i svuku ga, nisu goli. Jer tijelo i krv ne mogu naslijediti carstvo Božje.

O kojem se tijelu ovdje radi, koje tijelo ne može naslijediti? O tijelu s kojim smo sada ogrnuti. A koje tijelo može naslijediti? Tijelo Isusa i njegova krv. Zato je rekao: Tko ne jede moje tijelo i ne pije moju krv, nema života u sebi. Što se podrazumijeva pod pojmom ovo tijelo i krv? Njegovo tijelo je riječ, a njegova krv Duh sveti. Tko ih primi ima jelo i piće i odjeven je.

Ali ja prigovaram i onima koji kažu: "Tijelo neće uskrsnuti." Jer ni jedni nisu u pravu. Ako kažeš: "Tijelo neće uskrsnuti, što će po tvom mišljenju uskrsnuti da bi ti služilo! "Ako opet kažeš: Duh u tijelu će uskrsnuti: ili "Ovo svjetlo u tijelu će uskrsnuti" radi se kod Duha i svjetla o nečemu što jest u tijelu. A ako bi želio nešto ostvariti - nema ničeg, što bi moglo postojati bez tijela. Dakle, ništa drugo nije niti moguće nego uskrsnuti u tijelu, je ipak sve u tijelu.

U ovome su svijetu oni koji oblače haljine (prolaznog tijela), vredniji od haljina. U nebeskom carstvu su haljine vrednije od onih koji su ih obukli. Te su haljine naime voda i vatra (tijelo Isusa), kroz koje je cijeli svemir postao čist.

Objavljeno (pojava) egzistira kroz objavljeno, prikriveno (neprolazno) kroz prikriveno. Ali ima bića koja su u objavljenome, a ipak prikrivena. Voda egzistira u vodi, vatra u ulju pomazanja. No Isus je sve ovo (vodu i vatru) nosio u prikrivenosti. Jer on se nije pokazao takav kakav je u stvari bio, nego se je pokazao takvim kakvog su ga htjeli vidjeti. Svim se bićima pokazao. Velikima se pokazao velikim, malima malen. Anđelima se pokazao kao anđeo, a ljudima kao čovjek. Tako bijaše pred svima prikrivena riječ. Bilo je samo nekoliko onih koji su ga vidjeli i razumjeli misli, vidjeli u njemu sami sebe (svoje istinsko biće). Jer kada se pokazao u sjaju na Gori svojim učenicima, nije bio malen. Postao je velik i učinio je učenike velikima da bi mogli vidjeti njegovu veličinu. Na dan posljednje večere je rekao: "Ti koji si Svevišnji, sjedinio svjetlo sa Duhom Svetim, sjedini sada također anđele s nama, slikama i prilikama."

Ne umanjuj značaj janjeta. Jer bez janjeta nije moguće vidjeti kralja. Nitko ne može neodjeven (bez neprolaznog tijela) pronaći svoj put do kralju.

Djeca nebeskih ljudi mnogobrojnija su od zemaljskih ljudi. Ako su djeca Adama tako mnogobrojna, iako su smrtna, kako tek mnogobrojna moraju biti djeca savršenih ljudi, koja su besmrtna, pri čemu se uvijek nova stvaraju. Otac stvori dijete, ali to dijete nema mogućnost stvoriti novo dijete. Tko je stvoren (ali još nije odrastao) ne može sam stvoriti i tako dijete ne može stvoriti brata ili sestru ili drugu djecu. Svi koji će u svijetu biti stvoreni, biti će od prirode stvoreni. Drugi će biti stvoreni preko Duha. Oni koji će biti stvoreni od Duha vape iz svog (donjeg) mjesta za (savršenim) ljudima prema gore, k obećanom cilju, koje se spušta odozgo na dolje. Tako će se čovjek (preko riječi) koja dolazi iz usta Oca održati u životu, jer kad se Riječ spusti čovjek se njome može hraniti i postati savršen. Tako savršeni poljupcem Oca postaju trudni i ra aju savršene. Zato i mi ljubimo jedan drugoga jer primamo trudnoću preko milosti, koju međusobno jedan drugome dajemo.

Tri žene su stalno išle sa Gospodinom: majka njegova Marija, njegova sestra i Magdalena, koju imenujemo njegovom pratiljom Jer njegova majka, kao i njegova sestra, kao i njegova pratilja bijahu Marije.

Otac i Sin su jednostruka imena. Duh Sveti dvostruko je ime. Prvi su na svim mjestima jednaki: i gore i dolje, u vječnom i u prividnom. No Duh Sveti je (drugačiji) dolje u prividnom i gore u vječnom.

Moći zla služe (nehotice) svetome. Moći zla biti će zaslijepljene Duhom Svetim, kako bi vjerovale da su služile čovjeku svijeta, a u biti služe jednom svecu. Tako je npr. jedan od učenika molio Gospodina jednom za zemaljsko dobro. Gospodin mu je odgovorio: "Moli samo tvoju majku (Duha Svetoga), i ona će ti govoriti o stvarima koje ti nisu znane."

Apostoli su bili rekli učenicima: "Neka cijela naša žrtva sadrži sol. Oni su mudrost (Sofiju) zvali solju. Bez nje se nikakva žrtva neće moći prihvatiti. Kako je mudrost neplodna, (ne predaje se moćima zemlje), ne dobiva djecu, (ne stvara prolazne plodove). Zato se zove: čista sol. Ali na njoj primjerenom mjestu, mjestu Duha Svetoga, njezina su djeca mnogobrojna.

Što pripada Ocu, također pripada i Sinu. Ali tako dugo dok je Sin mali, njegovo blago mu neće biti predano. Ako je ipak odrastao, tada mu njegov Otac daje sve što posjeduje. Djelovanjem Duha Svetoga nastaju također zablude, naime onda kada ljudi neispravno na njega odreagiraju. Tako je dah isti kroz koji se vatra rasplamsa lili ugasi.

Jedno je Echamoth, a nešto drugo je Echmoth. Echmoth je upravo mudrost (Sofija). No Echmoth je mudrost (Sofija) u carstvu smrti, ona poznaje smrt. Zove se mala mudrost".

Neke životinje su podložne ljudima, kao vol, magarac i druge. Neke druge, koje im nisu podložne, osamljene tumaraju pustinjom. Čovjek ore svoje polje pomoću životinja, koje su mu podložne. Time dobiva hranu za sebe i sve životinje, kako za one koje su mu podložne, tako i za one koje mu nisu podložne. Tako isto se odnosi prema savršenom čovjek. Snagama koje su mu podložne, ore i brine da svega bude. I preko njega postoji ovaj cijeli svijet, dobri i zli, desni i lijevi. Isto tako Duh Sveti sve pase i vlada nad moćima, podredile se one ili ne i samuju li u pustinji. Jer one koje se neće podrediti skupi i zatvori, tako da i kada bi i same željele ne bi mogle pobjeći.

Ako netko ima formu stvorenja, razumjet će da i njegovi nasljednici dijele sudbinu stvorenja sa formom. Ali ako netko nije oblikovano stvorenje, nego stvoreno biće, razumjet će da su i njegovi nasljednici sjemena sposobna za oplodnju, čak su uspješna sjemena. Ali čovjek nije bio ni oblikovan niti stvoren. (On je kopile). Može li se ovdje govoriti o dobrom odgoju? Najprije je došlo brakolomstvo, a zatim ubojstvo. Čovjek bijaše stvoren u brakolomstvu, Sin zmije. Stoga postade ubojica, isto kao i njegov otac, zmije, i ubio je svog brata. Brakolomstvo je svaki odnos postavljen između bića koja nisu jednaka.

Bog je bojadisač. Boje ostaju na stvarima. Stoga i propadaju sa stvarima, ako one propadnu, i ako su boje dobre - zovu se tada "prave". Ali stvari koje Bog oboji, postati će besmrtne božjim bojama, jer su njegove boje besmrtne. Tako Bog krsti bića koja krsti sa vodom besmrtnosti.

Nitko ne može primijetiti neprolazno, a da sam ne postane neprolazan. To nije tako sa istinom kao na ovom svijetu, gdje čovjek vidi sunce a sam ne postaje sunce, gdje vidi nebo i zemlju i sve ostalo, a sam ne bude nebo, zemlja i tome slično. Već u carstvu istine nešto vidiš od nje i postaješ ona sama. Kad vidiš Duha postaješ Duh. Kad vidiš Krista postaješ Krist. Kad vidiš Oca, postaješ Otac. Na ovome svijet vidiš dakle sve stvari, ali samoga sebe ne vidiš. u drugome svijetu ipak samoga sebe vidiš. Jer što tamo vidiš, sam to postaješ.

Vjera prima a ljubav daje. Nitko ne može primiti bez vjere. Nitko ne može dati bez ljubavi. Radi toga vjerujemo da bi primili, a ljubimo da bi istinski dali. Jer ako netko daje, ali ne iz ljubavi, to što je dao ništa mu ne koristi.

Onaj koji nije primio Gospodina, još je Židov. Apostoli prije nas nazvali su ga: Isus, Nazarećanin, prorok, to znači: "Isus", "Nazarećanin", "Krist" Zadnje je ime Krist, prvo je Isus, a srednje Nazarećanin. "Mesija" ima dva značenja: "Krist" i "čvrsta vrijednost". Isus hebrejski znači "razrješenje". Nazara znači "Istina" - "Nazarećanin" znači dakle "Istinit". "Krist" je čvrsta vrijednost. Nazarećanin i Isus su čvrste vrijednosti. Ako biser bude bačen u blato, ne gubi svoju vrijednost. također ne postaje vredniji ako ga se namaže balzamom. Ona ima stalno jednaku vrijednost kod svog vlasnika. Isto je tako i s Božjom djecom. Gdje god da se nalaze jednako su vrijedna svome Ocu.

Ako kažeš "ja sam Židov" nitko se neće obazreti. Ako kažeš "ja sam Rimljanin" nitko se neće prestrašiti. Ako kažeš "ja sam Grk, barbar, rob, slobodnjak", nitko se neće uzbuditi. Ali kada kažeš "ja sam Kršćanin" sve će se uzdrmati. Ah, dobio sam ovo ime! Ono što čini (moći ovoga svijeta), ne može podnijeti ovo ime. Jer je bog (ovoga svijeta) kanibal. Njemu će čovjek (svijeta) biti žrtvovan.

Dakle, prije nego li je (istinski) čovjek, (Isus), bio žrtvovan, žrtvovale su se životinje (ljudi svijeta). Jer oni, kojima ih se žrtvovalo, ne bijahu (istinski) Bog. I glinene i staklene posude nastaju kroz vatru. Ali ako se staklene posude razbiju, mogu se ponovo napraviti, zato jer su nastale pomoću izdisaja. Posude od gline, naprotiv, ako se razbiju potpuno propadnu. One su nastale bez daha disanja.

Magarac koji je hodao oko mlinskog kamena, hodao je i hodao i prevalio sto milja. Kada su ga konačno odvezali, nalazio se je na početnoj točki. Tako isto postoje ljudi koji prevale velike daljine, a ne maknu se ni koraka naprijed. Kada padne noć, ne vide niti jedan grad, ni selo, niti stvorenje, ni prirodu, nikakvu moć niti anđele. Trud im je bio uzalud, jadnicima.

Isus je milost. Na sirijskom ga nazivaju "Parisatha", što znači prošireni. Zato što je došao da se po cijelom svijetu proširi pribijen na križ. Gospodin je otišao u bojadisaonicu Levisa. Uzeo je 72 (rupca različitih boja), bacio ih u lonac i sve izvadio bijele. Rekao je: "Isto tako je došao Sin čovječji, kao bojadisač."

Mudrost, koju zovu "neplodnom" (s obzirom na prolazno), majka je anđela i pratilja Krista. Kao takvu zovu ju Marija Magdalena. Gospodin je Mariju volio više nego druge učenike i često ju ljubio u usta. Ostali su se učenici osjećali zapostavljenima te su mrmljali. Rekli su mu: "zašto nju više od nas svih voliš?" A on im je odgovorio: "Zašto vas ne volim tako kao nju? Jedan slijepac i netko tko vidi u tami su isti. Ali kada dođe svjetlo, svjetlo vidi onaj koji vidi, a slijepac ostaje ipak u tami."

Gospodin govoraše: "Blažen je tko uistinu živi, prije nego što u e u (prolazni) život. Jer tko uistinu živi, taj je uvijek živio i uvijek će živjeti."

Nadmoć (istinskog) čovjeka nije objavljena (u prividnom svijetu), nego je ona u njemu prikrivena. On je gospodar nad životinjama, iako su one fizički od njega jače i veće po obliku u vidljivom i u prikrivenom. A on im omogućuje njihov život. Ali čim ih same sebi prepusti, one se ubijaju, žderu i međusobno grizu, jer tada ne nalaze više hranu. No sada nalaze hrane, jer čovjek zemlju obrađuje.

Ako netko, tko je ušao u vodu za krštenje iz nje iza e da ništa nije dobio i kaže: "ja sam Kršćanin", on je to ime posudio uz kamate. Ali ako kod krštenja primi Duha Svetoga, tada je ovo ime dobio kao poklon. A tko primi poklon, tome se on više neće oduzeti. Ali tko primi samo uz kamate, tome će se opet oduzeti.

Isto je tako kada se netko upusti u neki drugi misterij.

Npr., misterij vjenčanja je velik. Jer bez (svetog) vjenčanja svijet ne bi mogao postojati. Postojanje svijeta se temelji na (istinskom) čovjeku. Postojanje čovjeka počiva na svetom vjenčanju. Iz navedenog treba razumjeti što je sveta, neoskrvljena zajednica, jer njena je moć velika. Njena je kopija društvo u kojem će tijelo biti obeščašćeno.

Među prljavim duhovima (ljudima zemlje) ima i muških i ženskih. Muški su oni koji se druže s osobom ženske nadmoćne duše. Ženske su pak one koje se sjedinjuju s dušama koje su zbog svoje neposlušnosti u jednoj muškoj osobi. Nitko se ne može oduprijeti ovim (duhovima), ako je od njih uhvaćen, već samo ako dobije mušku svetu snagu- zaručnika, odnosno žensku svetu snagu - zaručnicu.

Bračna soba iz koje se u ovome svijetu dobiva (zaručnik ili zaručnica) otisak je gornjega. Kada lude žene vide muškarca koji živi sam, navale na njega svojom obiješću i uprljaju ga. Isto je tako sa ludim muškarcima. Kada vide da lijepa žena živi sama, nagovore ju, nanesu joj zlo i uprljaju ju. Ako međutim vide da muškarac i njegova žena žive u bračnoj zajednici, ne može ući drugi muškarac ženi niti druga žena muškarcu. Isto je tako kada se međusobno povežu otisak (muške ili ženske duše) i anđeo (muške odnosno ženske svete snage). Tada se neće nitko usuditi doći ovom muškarcu ili toj ženi.

I tako nečisti duhovi nemaju više moć zadržati nekoga tko napušta ovaj svijet, iako je on bio u svijetu. Jasno im je da je on uzdignut iznad nagona (tijela) i ploda. On je gospodar nad prirodom, on je stanje gladi za životom ispunio nečim boljim.

Ako samo moći zla mogu doći one će čovjeka zgrabiti i ugušiti. A kako bi im se mogao oteti ili se od njih sakriti? Uvijek ima onih koji tvrde: "Mi smo vjerni", nadajući se da će se sakriti od prljavih duhova i demona. Jer kada bi imali Svetog duha ni jedan nečisti duh se ne bi za njih uhvatio.

Nemoj se bojati tijela. Isto tako ga nemoj ljubiti. Bojiš li ga se zagospodariti će nad tobom. Ljubiš li ga, ugušiti i požderati će te.

Čovjek se nalazi ili u ovome svijetu, ili u uskrsnuću, ili na mjestima koja su u međuprostoru. Jako se nadam da se nikada u ovome međucarstvu neću nalaziti. U ovome svijetu postoji dobro i zlo. Ali vaše dobro nije istinski dobro i vaše zlo nije zaista zlo.

Ali postoji u ovome svijetu zlo koje je stvarno zlo i to se zove sredina međuprostora. Tamo je stvarna smrt. Tako dugo dok smo u ovome svijetu moramo učiniti sve da uskrsnemo, kako bi nakon odlaganja tijela našli mir i kako ne bi dospjeli u međucarstvo. Jer mnogi zalutaju na putu. Dobro je ako duh pronađe izlaz iz svijeta, prije nego čovjek bude grješan.

Mnogi ljudi ne žele grijeh i nisu spremni griješiti. Drugi žele grijehe i iako ih ne čine ne pomaže im, jer ih njihova želja veže uz grijeh. Postoje i oni koji ne žele grijehe, ali ih ipak čine. Ispunjavajuća pravednost će se kloniti od onih koji ne žele i onih koji ne čine.

Jedan je Apostol vidio u meditativnom snu ljude koji su bili zatvoreni u zapaljenoj kući. Ležali su svezani usred plamena. (Bili su bačeni u vatru gnjeva i vodu tame.) I (prilike) su im govorile: "Mogli ste biti spašeni. No vaša volja (vas je vezala za grijehe). Ovo mjesto se zove najveća tama i dobili ste ga za kaznu. To mjesto je mjesto neprijatelja (smrti)."

Duša i duh nastali su iz vode i vatre. Sin vjenčane odaje nastao je iz vode, vatre i svjetla. Ulje pomazanja je (nevidljiva) vatra, a svjetlo je (vidljiva) vatra. (pod svjetlom) podrazumijevam ne nevidljivu vatru, već nešto drugo, što je bijelo, lijepo svijetli i daje ljepotu.

Istina nije u ova svijet došla gola, već dolazi u čuvstvenim slikama i kopijama. svijet drugačije ne može primiti istinu.

Postoji ponovno rođenje i kopija za to ponovno rođenje (smrtni čovjek). Kroz kopiju se mora izvršiti ponovno rođenje. Što je to uskrsnuće? I kako se odnosi kopija prema njem? Kroz kopiju će se izvršiti uskrsnuće. Tada ulaze zaručnik i kopija, posredstvom kopije, u istinu. To je ponovno proizvedeno. I to se mora dogoditi sa onima koji nisu samo posudili ime oca, i sina i duha svetoga, već ga stvarno htjeli naslijediti. Onaj koji stvarno ne naslijedi ovo ime, biti će mu ime (Krist) opet oduzeto. Ime će biti naslijeđeno kroz pomazanje, snagu križa. Ovu su snagu nazivali apostoli "desnica i ljevica". Jer takav čovjek, (koji može pomazati), nije više samo kršćanin, on je Krist.

Gospodin je u jednom misteriju izvršio sve: krštenje i pomazanje, zadnju večeru i razrješenje i vjerenicom učinio (sveto vjenčanje). I gospodin je govorio: "Došao sam učiniti donje kao i gornje, vanjsko kao i unutrašnje. Došao sam da vas sve skupim na onom mjestu." Ovdje se je objavio čuvstvenim slikama i kopijama koje rekoše: Gore također ima (likova) koji se varaju. Onaj naime, koji je (lik) vidljiv čovjek, zove se "donji". Onaj, komu pripada skrovitost, taj je iznad njega. Razlikuje se s pravom unutrašnje i vanjsko, i najviše vanjsko od vanjskog. Stoga je Gospodin nazvao pokvarenost "najkrajnja tama". Osim nje dalje od nje nema ništa.

On je također govorio o svom "Ocu, koji je u skrovitosti", naime: "Idi u svoju sobicu, zatvori vrata i moli se svome Ocu, koji je u skrovitosti" - to znači, onaj najunutrašnjiji od vas jest oduvijek. Ali onaj koji je najunutarnjiji od onog oduvijek, jest punoća punoće Dalje dublje nema ništa. Najunutarnjiji je onaj, o kojem će se reći, da je "iznad nas".

Prije Krista su neki (iz gornjeg svijeta) izašli i nisu se više u njega mogli položiti: i oni odoše (u donji svijet) i nisu više mogli iz njega dospjeti van. Ali došao je Krist, i one koji su ušli (u donji svijet) je bio izveo van, a one (iz gornjeg svijeta) koji su izišli, doveo je opet unutra. Dok je Eva bila u Adamu, nije bilo smrti. Kada se je od njega razdvojila, nastala je smrt. Ako ona opet uđe u njega i on ju k sebi primi, neće više biti smrti.

"Moj Bože, moj Bože, o Gospode, zašto si me ostavio!" Bilo je to na križu, kada je rekao ove riječi, (jer se je tamo odvojio od gornjeg mjesta, on, koji je rođen iz svetoga duha kroz Boga. On je uskrsnuo od mrtvih, postade opet kakav je bio ali sada njegovo tijelo bijaše savršeno.) On je opet u tijelu, ali ovo tijelo je istinsko tijelo. Naše tijelo, naprotiv, nije istinsko tijelo, već samo jedna kopija istinskog.

U vjenčanoj odaji nema za životinje vjenčanja, nema ni za robove, niti za okaljane žene. Biti će dodijeljena samo onima koji su slobodni i djevicama. Kroz sveti duh biti ćemo opet rođeni. Ali biti ćemo rođeni kroz Krista. u oba postupka biti ćemo pomazani duhom. Time što ćemo biti rođeni, biti ćemo (sa Bogom) opet sjedinjeni. Nitko se bez svjetla ne može vidjeti, ni u vodi niti u ogledalu. S druge strane ne vidi se također ništa u svjetlu bez vode i ogledala. Zato je potrebno, od obojeg biti kršten; sa svjetlom i sa vodom. svjetlo je pomazanje.

U Jeruzalemu su bile tri različite zgrade kao mjesta za žrtvovanja. Jedno, prema zapada položeno zvalo se "Sveto". Drugo, prema juga, zvalo se "Sveto od Svetog". Treće, prema istoku, zvalo se "Sveto od Najsvetijeg". Bilo je to mjesto na koje je smio zakoračiti samo visoki svećenik. Krštenje je sveto Uskrsnuće je Sveto od svetog. Ali Sveto od najsvetijeg je vjenčanje u odaji za vjenčanje. Krštenjem dolazi uskrsnuće i razrješenje, a razrješenje vodi u odaju vjenčanja. Odaja vjenčanja je u onome najuzvišenijem, nema ništa uzvišenije. (Postoje oni, koji su se u Svetome molili Jeruzalemu: drugi postoje, koji su se molili u Svetome od svetih Jeruzalemu, i opet drugi, koji su se u Svetom od najsvetijeg molili Jeruzalemu. Oni su samo molili i zadržali stav prema misteriju. Ne mogaše ući u misterij prije nego se je rastrgla zavjesa. Ali tada se je pokazala istinska odaja vjenčanja gdje bila prije samo kopija gornjega (vanjski hram).). Njegova se zavjesa rastrgala odozgo prema dolje jer je nekima bilo određeno dospjeti odozdo gore naviše.

Svi koji zaogrnu savršenu (haljinu) svjetla, ne mogu biti vidljivi moćima, i stoga niti biti napadnuti. Tko svjetlosnu (haljinu) zaogrne u misteriju, biti će sjedinjen. Da se žena nije odvojila od muža, ne bi umrla sa mužem. Ovo odvajanje je uzrok smrti. Zato je došao Krist, kako bi odstranio, opet, dijeljenje koje je postojalo od početka (svijeta), da bi ujedinio oboje i svima koji su podjelom umrli, život dao i opet ih ujedinio. U odaji vjenčanja je to tako, da se žena (duša), ujedini sa svojim suprugom (duhom). I tko se u odaji vjenčanja sjedini, nikada se više ne rastavlja. Eva se je mogla rastaviti od Adama jer još s njim nije bila ujedinjena u odaji vjenčanja.

Duša Adama je nastala iz jednog daha. Njezin pratioc je duh. (Dah) koji mu je bio dat, jest iz majke. Ali (moći zemlje) uzeše mu dušu i postaviše kopiju na njeno mjesto, kako bi ona, kada se ujedini sa duhom, govorila riječi uzvišenije od svih stvaranja moćima. One su joj bile zavidne na njenoj vezi s duhom. (Ova je vez odaja vjenčanja, koja je u skrovitosti. No kada su moći odvojile dušu od duha i nadomjestile ju kopijom, odaja vjenčanja je također postala jedna kopija preko koje su se ljudi uprljali.)

Isus se očitovao na Jordanu. Očitovala se punoća punine nebeskog kraljevstva. On, koji je postojao od postanka svijeta, bijaše ponovo ro en. Onaj koji je već pomazan, bijaše ponovo pomazan. Onaj koji je već oslobo en, oslobodio je sada i druge. Bila je jedna tajna izgovorena: na taj dan ujedinio se je otac svemira sa djevicom (duhom svetim), koja je sišla - i zasvijetlila je jedna zraka stvaranja. Isus se je očitovao u velikoj (kozmičkoj) odaji vjenčanja. Tada na taj dan nastalo je njegovo (svjetlosno) tijelo. On je proizišao iz odaje vjenčanja, on bijaše stvoren od zaručnika i zaručnice. I tako Isus proizvede kroz njih dvoje svemir u sebi. I tako mora ući svaki njegov učenik u njegov mir. Adam je nastao iz dvije djevice: iz (svetoga) duha i iz djevičanske zemlje (duše). Stoga je i Krist ro en također od djevice, da bi doveo u red pogrešan korak, koji se je dogodio na početku svijeta.

U raju su rasla dva stabla. Jedno je pretvaralo u životinje, ako se je njegov plod jeo, drugo je pretvaralo u čovjeka. Adam je jeo od stabla koje je pretvaralo u životinje. Radi toga je postao životinja i sam je proizvodio životinje. Odatle Adamova djeca obožavaju životinje. (Stablo, od čijeg je ploda jeo Adam, stablo je spoznaje dobra i zla. I tako životinje postadoše mnogobrojne. Ali ako jedan čovjek jede od stabla koje čini čovjeka, postati će čovjek i proizvoditi će ljude. Tada čovjek obožava čovjeka.)

Bog je stvorio čovjeka. Ali sada si ljudi stvaraju Boga. U svijetu je tako: ljudi stvaraju bogove i obožavaju svoja stvorenja. Ali u istini Bogovi moraju poštivati (kao njihove stvoritelje) ljude. Čovjekova djela nastaju iz njegove moći. Zato se njegova djela nazivaju također "moći". Ipak njegova djeca nastaju iz mira, (njegova nepromjenjiva bića). Tako njegova moć boravi u njegovim djelima, dok se njegov mir očituje u njegovoj djeci. I ti ćeš naći da to isto vrijedi i za kopiju čovjeka. Jer i kopijom čovjek stvara svoja djela iz svoje moći, za vrijeme dok on svoju djecu proizvodi iz mira.

U ovom svijetu služe robovi slobodnjacima. U nebeskom će carstvu slobodnjaci služiti robovima. Djeca odaje vjenčanja služiti će djeci zemaljski stvorenima. Sva djeca odaje vjenčanja imaju isto ime. Zajedno sudjeluju u miru. Ona ne trebaju vanjsko opažanje, jer imaju (unutarnje promatranje). (Oni, koji žive u opažanju, odaju počast mnoštvu stvari. Ali oni, koji žive u unutarnjem promatranju, daju počast miru.) Onaj koji siđe u vodu krštenja, toga će Isus razriješiti. Jer on je proizišao iz vode krštenja. Tako će on usavršiti one koji su kršteni u njegovo ime. Nije li rekao: "Tako ćemo svi ispuniti pravdu"?

Oni koji kažu: najprije se umre, a onda uskrsne, u zabludi su. Ako se najprije, još za života, ne dobije uskrsnuće, sa smrću se neće ništa dobiti. Tako oni govore i o krštenju i kažu: "Veliko je krštenje, jer ako ga se primi, onda će se živjeti." (Ali ako se krštenje primi, bez da se već živi, nije se ništa dobilo.) Apostol Filip je rekao: Josip, tesar, zasadio je jedan vrt, jer je trebao drvo za svoj zanat. Istesao je križ iz stabala, koja je posadio. A njegovo sjeme je visjelo (na križu), kojega je posadio. Isus bijaše njegovo sjeme, a što je posadio, bijaše križ.

Stablo života je u sredini raja. To je stablo masline, iz kojega nastaje ulje pomazanja. A iz ulja pomazanja je uskrsnuće. Ovaj se svijet hrani leševima. Sve što se u njemu jede, smrtno je. Ali istina se hrani od živoga. Stoga neće nitko, tko se hrani istinom, umrijeti. Isus je došao iz toga mjesta i donio od tamo hranu. I svima koji to hoće, dao je život, da ne bi umrli. Bog je stvorio raj. Čovjek je živio u raju (u tome nema podjele, i čovjek je u tome licem u lice Boga. Tamo postoji jedinstvo, a među ljudima nema podjele.

Ovaj vrt je mjesto gdje će mi se reći: "Čovječe, jedi ovo ili ne jedi ono, već prema tvojoj želji." Dakle na ovom ću mjestu jesti sve stvari, budući da se ovdje nalazi stablo spoznaje (života). Stablo spoznaje (dobra i zla) ubilo je Adama. Stablo spoznaje (života) oživljava čovjeka. Stablo, koje je zakon, ubija. Ono ima doduše sposobnost dodijeliti spoznaju dobra i zla. Ali ono ne udaljava čovjeka od zla, niti ga drži u dobrome, nego ono djeluje smrtno na sve koji od njega jedu. Jer time, , što će biti rečeno: "Ovo jedi, ono ne jedi", (biti će, dakle, postavljen vanjski zakon),stablo će postati uzrok smrti.

Pomazanje je iznad krštenja. Jer snagom pomazanja biti ćemo nazvani kršćanima, na snagom krštenja. Krist bijaše također tako nazvan snagom pomazanja, jer Otac je pomazao Sina. Sin je pomazao apostole. Apostoli su pomazali nas. Tko je bio pomazan, ima sve: on ima uskrsnuće, svjetlo, križ i Svetoga Duha. Otac mu daje sve ovo u odaji vjenčanja, on tamo to prima. Otac je bio u Sinu i Sin u Ocu. To je nebesko carstvo.

Gospodin je rekao vrlo točno: Neki su, smijući se, ušli oslobođeni u carstvo neba i izišli iz svijeta smijući se. "Tako će čovjek postati kršćanin, time što primi krštenje i pomazanje i istovremeno se smije nad svijetom.

Krist se je također spustio dolje u vodu za krštenje i opet se popeo gore, oslobođen, smijući se nad ovim svijetom. (Nije mu više pripisivao ništa veće značenje od jedne površne šale, prezreo je njegovu prolaznost. I smijući se, ušao je u nebesko carstvo). Ako je netko prezreo svijet i odbio ga kao šalu, izaći će smijući se iz njega. I tako nema samo (kod krštenja), nego i kod posljednje večere, kod kruha i kaleža, i kod ulja (razrješenja), čak još jedan viši (misterij, gdje je isto tako).

Svijet je nastao jednim pogrešnim korakom. Jer onaj koji ga je stvorio, (pradavni čovjek), htio je da svijet bude neprolazan i besmrtan. On je ipak pao i nije dostigao očekivani cilj. Stoga svijet nije postao neprolazan, i nije onaj koji ga je stvorio, ostao neprolazan. Jer ništa u njemu nije neprolazno. Neprolazna su samo (Božja) djeca. Neprolaznost neće moći primiti niti jedna stvar, ako (čovjek) ne postane opet jedno (Božje) dijete.

Tko nije u stanju primiti, taj će još manje moći dati. Kalež molitve sadrži vino i vodu. Oni su znamenja krvi koji će biti primljen sa zahvalnošću. On je napunjen svetim duhom, koji je osiguran cijelom savršenom čovjeku. Ako pijemo iz ovoga kaleža, primiti ćemo savršenog čovjeka. Živa voda je nešto tjelesno. MI moramo obući živoga čovjeka. Ako se dakle, spustimo za krštenje u vodu, svlačimo (mrtvoga čovjeka), da bi mogli obući živoga.

Konj proizvodi konja, čovjek proizvodi čovjeka, Bog proizvodi Boga. Isto se tako odnose zaručnik i zaručnica. Njihova djeca nastaju iz vjenčanja u odaji vjenčanja. Tako dugo dok postoji zakon, nikada također nije postojao jedan Židov koji je proizišao iz jednog Grka. I mi smo također bili Židovi, proizvedeni od Židova, prije nego smo bili stvoreni kao kršćani (iz Krista). (Tko će biti stvoren iz vjenčane odaje), biti će nazvan: izabranim rodom istinskog čovjeka i sina čovječjeg" ili "nasljednik sina čovječjeg", "Istinski rod" je mjesto boravka za djecu odaje vjenčanja.

Kada se sjedine muškarac i žena u ovome svijetu, to znači, da se sjedinjuje jakost i slabost. Ipak, u vječnost način sjedinjavanja je sasvim drugačiji, iako ga mi također zovemo ovim imenima (vjenčanje i vjenčana odaja). Ali u stvarnosti tamo (bića) imaju druga imena, koja su viša od svih izgovorenih imena, i ona su jača od jakih (svijeta). Jer tamo, gdje je sila istine, objavljuju se oni, koji su jači od nasilnika ovoga svijeta. (U ovome svijetu) jedan je jak (muškarac), a drugi slab (žena). A njih oboje jedno su u ovome svijetu. Jedan takav nikada neće moći izići srcu tijela.Bezuvjetno nije tako da se onaj koji posjeduje svemir i sam spozna. Ali tko se sam ne spozna, ne može također uživati, ono što posjeduje. Samo onaj koji se je sam spoznao, uživa to.

Savršeni čovjek se ne može čvrsto zadržati, on se također ne može vidjeti. Kada bi ga se moglo vidjeti, bio bi on također zadržan. Nitko nije naslijedio ovu milost, osim kada ogrne savršenu svjetlosnu haljinu i postane sam savršen. Svatko, tko ogrne svjetlosnu (haljinu), moći će nevidljiv izići iz ovoga svijeta. To je savršena svjetlosna (haljina), a mi moramo postati savršeni ljudi, prije nego možemo izići iz ovoga svijeta. Ali tko pobijedi svemir, a ne bude gospodar nad svemirom, ne dospijeva na ono mjesto savršenosti, već ide u sredinu, koja je između, kao jedan nedovršeni. Samo Isus poznaje kraj takvo jednog čovjeka.

Sveti čovjek je skroz na skroz svet, uključivo njegovo tijelo. Jer ako primi kruh, posveti ga i kada primi kalež, posveti ga, kao što posveti i sve ostalo. Zar neće tu posvetiti i tijelo? Isus je posvetio vodu krštenja, i tako je s njom na odlasku isprao smrt. Radi toga se spuštamo u vodu krštenja, ali se ne spuštamo dolje u smrt, da ne bi bili prosuti zajedno sa duhom svijeta. Kada puše duh svijeta, biti će zima. Kada puše duh sveti, biti će ljeto.

Tko ima spoznaju istine, slobodan je. Ali slobodnjak ne griješi. Jer tko griješi, sluga je grijehu. Istina je majka, spoznaja je otac. Oni, koji nemaju slobodu, griješiti protiv svijeta, zovu se: slobodnjaci koji nemaju slobodu "griješiti". jer spoznaja istine uzdiže doduše njihova srca, to znači, osloba a ih, i djeluje da se uzdignu iznad mjesta (ovoga svijeta). Ali ljubav je uvijek uslužna. Tko je, dakle, spoznajom postao slobodan, sluga je kroz ljubav, sluga onima koji još nisu mogli biti time slobodni, da bi primili spoznaju. I spoznaja ih tada čini sposobnima za slobodu. Ljubav ne uzima ništa za sebe. Ona ne treba uzeti ništa za sebe, jer joj sve pripada. Ona ne kaže: "To je moje" ili ("ono pripada meni") nego kaže: "Ja ti sve poklanjam."

Ljubav duha ne može ništa zadržati za sebe. Ona je vino i ulje. Tko se s njom pomaže, biti će učesnik u njenom veselju. Tako dugo dok su s njom pomazani, učestvuju u njenom veselju i oni, koji stoje u njenom krugu. Ali ako oni koji su pomazani pomadom nisu više kod njih i napuste ih, moraju ne-pomazani, koji su samo stajali kod njih, opet natrag pasti u svoj mučni smrad. Samaritanac nije dao ranjeniku ništa drugo nego vino i ulje, dakle ništa drugo nego pomast. I izliječio je njegove rane. jer pomast prekriva masu grijeha. Ženina djeca, koju je rodila, sliče onome koga ona voli. Voli li svoga supruga, slični su njemu. Voli li jednog brakolomca, sliče njemu. Često se dogodi da žena, samo zapovijed slušajući, spava sa svojim suprugom, a da je njeno srce kod brakolomca, s kojim također opći. Ona tada rodi dijete koje sliči brakolomcu. Vi ali, koji jeste sa sinom božjim, ne volite svijet, nego volite gospodina, da ne bi ono što stvarate, sličilo svijetu, nego gospodinu.

Čovjek se povezuje s čovjekom, konj sa konjem, magarac sa magarcem, svaka vrsta sa drugovima svoje vrste. Tako se isto povezuje duh sa duhom, riječ se povezuje sa riječi, svjetlo se povezuje sa svjetlom. Ako ti postaneš čovjek, čovjek te voli. Postaneš li duh sjedinjuje se duh s tobom. Postaneš li riječ, sjedinjuje se riječ s tobom. I Ako postaneš svjetlo sjedinjuje se svjetlo s tobom. Ako postaneš kao biće odozgo, bića odozgo će se spustiti na tebe. Ako postaneš konj ili magarac, tele ili pas, ovca ili neka druga životinja, koje su izvan i dolje, ne može te voljeti ni čovjek niti duh, ni riječ niti svjetlo,također ni bića odozgo ni unutra. Oni ne mogu u tebi stanovati, ti nemaš s njima dijela. Tko je samo prisiljen biti rob, može postati slobodan. Tko je milošću svoga gospodina postao slobodan, ali se sam opet prodao u ropstvo, ne može više postati slobodan.

Plod polja svijeta zahtjeva suradnju od četiri snage. Po jedna će žetva biti donesena u hambar kroz djelovanje vode, zemlje, vjetra i svjetla. Božji plod se isto tako sastoji od četiri snage: vjera, nada, ljubav i spoznaja. Naša zemlja je vjera, u kojoj uhvatimo korijenje. Voda je nada, preko koje se hranimo. Vjetar je ljubav, preko nje rastemo. Ali svjetlo je spoznaja, preko njega sazrijevamo. (Milost je jedan seljak. Plod seljaka su ljudi, koji se izdižu u visinu neba.) Blažen je onaj služitelj, koji nije nikada vodio dušu u zabludu. To je Isus Krist. On je sreo sve na svijetu, i nije bio prepoznat, i na nikoga nije položio teret. Radi toga, jer je on takav blažen, savršeni je čovjek. On je Logos. Ugledajte se na njega, jer je teško sagraditi savršenog čovjeka. Kako možemo ovo veliko djelo izvršiti? Kako će (savršeni čovjek) nekome dati mir? Prije svega nikoga ne smijemo rastužiti, ni velikoga niti maloga, ni nevjernika niti vjernika.

Ali samo onima se može dati mir koji (mogu) mirovati u dobrome. Ima ljudi koji radi svojeg probitka daju "mir", koji se uredno podnosi. Ali jedan čovjek, koji čini dobro, ne može tako dati nekome mir. Jer to mu nije po njegovoj volji. Usprkos tome mu je nemoguće, bilo koga rastužiti, osim ako si ljudi sami radi njega stvore tugu. I tako, onaj koji čini dobro, ipak ponekad ožalosti također druge. Dakle, nije ih on ožalostio, nego njihova vlastita pokvarenost. Tko posjeduje prirodu (dobroga), veselje daje dobrome. Ova priroda također djeluje na ljude, (koji su zli) tako, da se i sami ožaloste.

Jedan je domaćin raspolagao sa svim stvarima: djecom, robovima, stokom, psima, svinjama, pšenicom, ječmom, slamom i travom, ricinusovim uljem, mesom i žirom. Bijaše on pametan čovjek koji za svakoga znao pravu hranu. Djeci je preporučio kruh, maslinovo ulje i meso robovima ricinusovo ulje i zrnje. Stoci je bacio ječam, slamu i travu, psima kosti, svinjama žir i ostatke od kruha. Isto je tako sa božjim učenikom. Ako je pametan, shvaća pravilno učeništvo i neće se dati zavesti tjelesnim oblicima. On će paziti na kakvoću duše svakoga pojedinca i odgovarajući tome s njime razgovarati. Ima puno životinja na svijetu koje imaju ljudski lik. Ako ih kao takove prepozna, svinjama će baciti žir, stoci ječam, slamu i travu. Psima će baciti kosti. Robovima će dati samo osnove učenja, a djeci potpuno učenje.

Postoji Sin čovječji i postoji Sin sina čovječjega. Gospodin je Sin čovječji. Sin sina čovječjega je onaj, koji će biti stvoren od Sina čovječjega. Sin čovječji je od Boga primio sposobnost stvaranja. Ali on ima također i sposobnost proizvesti rađanjem. Tko je primio sposobnost stvaranja, sam je stvorenje. Tko je primio sposobnost rađanja, sam je rođen. Tko stvara, ne može zato također rađati. Ali tko rađa, može također stvarati.

Doduše, postoji preokrenut način govora: "Tko stvara, proizvodi". Ali proizvod stvaraoca je stvorenje samo. njegovi proizvodi nisu njegova djeca, nego samo njegova djela. Tko stvara, djeluje u vidljivome, i sam je vidljiv. Ali tko proizvodi rađanjem djeluje u prikrivenom i sam je prikriven. (Stvorenje) je samo kopija. Tko stvara, stvara u vidljivome. Ali tko proizvodi rađanjem, rađa u prikrivenom.

Nitko ne zna, kojega su se dana među sobom sjedinili muž i žena - nego samo oni sami. Jer u tajnosti se izvršava vjenčanje svijeta kod svih, koji su uzeli ženu. Ali kako se već vjenčanje oskvrnuća odvija u tajnosti, koliko je više neoskvrnuto vjenčanje stvarna tajna. Ono nije tjelesno, nego čisto. Ono ne proizlazi iz (ropske) požude, nego (slobodno nastale) volje. Ono ne pripada tami i moći, nego danu i svjetlu.

Kada se vjenčanje ne odvija u tajnosti, postaje bludnost. I zaručnica ne čini blud samo onda, kada primi sjeme drugog čovjeka, već također, ako obeščasti svoj odaju vjenčanja i javno se pokaže. Smije se pokazati samo svojem ocu, svojoj majci, prijatelju supruga i djeci supruga. Njima je dozvoljeno, stupiti dnevno u vjenčanu odaju. Neka bi se drugi zadovoljili željom, glas zaručnice čuti i trošiti njenu čast. Neka bi se hranili ostacima, koji padnu sa njezinog stola, kao psi! Zaručnik i zaručnica pripadaju bračnoj odaji. Nitko ne može vidjeti zaručnika i zaručnicu, osim ako sam postane zaručnik ili zaručnica.

Kada je Abraham (podigao oči svoje), kako bi vidio, što je vidjeti trebalo, obrezao je kožicu s mesa. Time nas je poučio, da se tijelo mora uništiti, prije nego se napusti ovaj svijet. Tako dugo dok su požude ljudi u skrivenom, postoje i dalje i žive. Čim postanu vidljive, umiru, isto tako kako je kod tjelesnih ljudi. Jer ako bi njihova utroba došla na vidjelo i izašla iz tijela, oni bi morali umrijeti. Isto tako je kod stabla. Tako dugo dok je njegovo korijenje sakriveno, ono živi i raste. Ali ako njegovo korijenje do e na vidjelo, stablo se osuši. I tako je sa svakim stvorenjem na svijetu, ne samo sa vidljivim, nego i sa prikrivenim. Tako dugo dok su korijeni zla prikriveni, ono je jako. ali ako se prepozna, razriješiti će se. postane li vidljivo, nestati će. Zato riječ kaže: "Sjekira je već stavljena na korijen stabla." Sjekira nije tu zato, da siječe. što se posiječe, opet će narasti. Nego sjekira siječe do temelja korijenja, dok korijenje ne izvuče gore.

Isus je sasvim istrgao korijenje (svijeta), drugi su to samo djelomično učinili. Iskopajmo radi toga svi korijenje zla, koje je u nama, i istrgnimo sasvim korijenje iz našega srca! Ono će biti istrgnuto time što ga prepoznamo. Ne spoznamo li ga, ono pušta dalje korijenje u nama i ra a svoje plodove u našim srcima. Tada je ono gospodar nad nama, mi smo njegove sluge. Ono nas zarobi pa mi radimo što ne želimo, a ne činimo što želimo. Ono je i dalje moćno, jer ga i nismo spoznali. I tako dugo dok ono postoji, također djeluje.

Neznanje je majka plodova zla. Neznanje je proizvod smrti. Jer tko je iz neznanja, nije živio, niti živi, niti će još živjeti. Ali tko je u istini, biti će usavršen, kada će se objaviti sva istina. Jer ovdje je istina kao neznanja, ako je prikrivena, počiva (neprimjećena) u sebi. Kada će biti objavljena i prepoznata, biti će (drugačije nego neznanje) slavljena, jer je moćnija od neznanja i zablude. Ona, naime, osloba a. Tako također kaže riječ: "Istina će vas osloboditi, ako ju spoznate." Neznanje je ropstvo. Spoznaja je sloboda. Ako spoznamo istinu, žeti ćemo plodove istine u nama. Ako se s njom sjedinimo, primiti će nas kao punoća punoće.

Sada posjedujemo vidljive stvari stvorenoga svijeta. I kažemo: "One su vrijedne i moćne. Ali prikrivene stvari su bezvrijedne i slabe." Tako je uistinu,kada stvari istine uđu u vidljivi svijet. Tada su slabe i bezvrijedne su. Ali prikrivene su jake i vrijedne. Misteriji istine su vidljivo nastala istina. Oni su njena znamenja i kopije. Ali sama odaj vjenčanja je prikrivena. Ona je sveto od svetih. Još ju je zavjesa doduše prikrivala, dok je Bog vladao stvorenim svijetom. Ali ako se zavjesa rastrga, i unutrašnje do e na vidjelo, ostati će kuća ovoga svijeta pusta, biti će razorena. Jer će sve, što je bilo kopija božje istine, pobjeći će iz mjesta (ovoga svijeta) - ali svakako ne unutra u sveto od najsvetijeg. Ne može se povezati sa čistim svjetlom i neoskvrnjenom punoćom punoće.

Ipak će uteći ispod krila križa i njegovih ruku. Lađa će mu biti spas, ako provali poplava preko svijeta. (Ranije) je samo nekolicina, pripadnici plemena svećenika, mogli sa visokim svećenikom dospjeti iza zavjese. Ali zavjesa se nije rastrgala samo prema gore, tako da se (prikriveno) otkrilo samo onima, koji su odozgo. također se nije rastrgala samo dolje, tako da se nije pokazala samo onima koji su odozdo. Nego se je rastrgala odozgo prema dolje.

Oni odozgo su nam otvorili, da bi mi koji smo odozdo mogli ući u prikrivenu istinu, koja je stvarno vrijedna i moćna. Ušli smo doduše na temelju bezvrijednih i slabih znamenja. Ali ona su samo bezvrijedna u usporedbi sa savršenom krasotom. Postoji, naime, jedna krasota, koja daleko nadmašuje druge krasote, i jedna snaga, koja daleko nadmašuje druge snage. Stoga se nama otvorilo savršeno i prikriveno od istine. A najsvetije od svetih nama se je objavilo i odaja vjenčanja nas je pozvala k sebi.

Tako dugo dok se zlo ne objavi, ništavno je. Ali ono nije još odstranjeno iz sjemena duha svetoga, u čijoj se sredini ugnijezdilo. Radi toga razloga su ljudi sluge zlu. Ali ako otvoreno svjetlo uđe u dan, tada će se razliti savršeno svjetlo nad svima, i svi, koji su u njemu biti će pomazani. Tada će se osloboditi robovi, a zarobljenici će biti otkupljeni. "Svaku biljku neba sadio je moj Otac, koji je na nebu, i ona neće biti istrgnuta." Odvojeni će se sjediniti, praznina će se napuniti. Svi, koji u u u odaju vjenčanja, sjediniti će se sa svjetlom. Oni se tada ne sjedinjuju kao kod vjenčanja oskvrnuća, za koje (mi moramo najprije upaliti svjetlo), jer se odvija po noći. Vatra ovih vjenčanja gori samo po noći i onda se gasi.

Ali misterij i (svetoga) vjenčanja odvijaju se po danu i u svjetlu. A ovaj dan i njegovo svjetlo ne gase s nikada. Ako netko postane dijete sobe vjenčanja, prima ovo svjetlo. Ali ako ga ne dobije, dok je još na ovome svijetu, na drugome ga svijetu ne može primiti.

Tko ipak primi ovo svjetlo, neće biti prepoznat, niti zadržan, niti će od bilo koga moći biti uznemirivan, neovisno o tome da li živi u svijetu ili izlazi iz svijeta On je već primio istinu u kopiju.

Svijet je za njega postao vječnost, vječnost je za njega punoća punoće. Ona mu se sada objavila, jednom opet nastalom. I on sada živi (u očima svijeta) prikriven, ipak ne u tami i noći prikriven, nego prikriven u jednom potpuno savršenom danu i jednom svetome svjetlu.



Korisna adresa:



STATUS STRANICE: Stranica je formirana za 0.0097 sek.   [ Uključi rečnik ]  [ Memo ]
 
 
 
Podesite izgled stranice! Možete promeniti veličinu i boju slova, kao i boju podloge:
 
      
 
 
PRIJAVLJIVANJE
Ako ste već registrovani, unesite korisničko ime i lozinku i prijavite se klikom na LOG IN.

Prijavljivanjem dobijate pristup svim raspoloživim opcijama na sajtu (pogledaj Help)...

Ako se do sada niste registrovali, kliknite OVDE za registraciju;
Korisnik
:
 
Lozinka
:
 
 
 
 OTVORENA KNJIGA
 
 
 
 
Beleške posetilaca
 
Markeri teksta
 
Recycle
Data
Help ]   
 
 MAILING LISTA
 
U slučaju da želite da vas redovno obaveštavamo o novim tekstovima i ostalim promenama na našem sajtu, prijavite se na našu mailing listu!
PRIJAVLJIVANJE JE JEDNOSTAVNO!
Dovoljno je da unesite svoju e-mail adresu i da zatim kliknite na tipku PRIJAVA!

E-mail adresa:
 
AKO VAM JE STALO DA I VAŠI PRIJATELJI DUHOVNO NAPREDUJU, OBAVESTITE IH O SAJTU www.OBJAVE.com!
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 SPONZOR NASLOVA