Današnji stručnjaci na području medicine ne razumiju vitalnu ulogu vode u ljudskom tijelu. Lijekovi samo ublažavaju tegobe. Nisu, međutim, namijenjeni izlječenju degenerativnih bolesti ljudskog tijela.

U ovoj ću knjizi govoriti o ulozi vode u ljudskom tijelu i o tome kako prepoznavanje toga može promijeniti zdravstvene potrebe našeg društva. Uvidjet ćemo kako preventivna medicina može postati glavni način zdravstvene skrbi. U ovoj knjizi i u raspravama koje slijede glavni junak je voda. Svako objašnjenje ćemo razmotriti imajući u vidu daje voda temeljna tvar i najvažniji pokretač svih zbivanja koja se odvijaju u ljudskom tijelu. Svjesni vodeće uloge vode, razmotrit ćemo neke bolesti. Razjasnit ćemo što znači nedostatak vode u fiziološkim stanjima koja se s vremenom pretvore u bolest.

Kod bolesti kojima ćemo se baviti moramo najprije kao mogućeg početnog uzročnika isključiti poremećaj metabolizma vode, prije nego što pretpostavimo da su ta stanja uzrokovana drugim čimbenicima. Ovo je pravi način preventivnog pristupa zaštiti zdravlja: prvo moramo isključiti jednostavnije uzroke bolesti, i tek onda razmišljati o složenijim.

Jednostavna je istina da dehidracija može uzrokovati bolest. Svi znamo da je voda "dobra" za tijelo. Ali izgleda da ne znamo koliko je ona važna za naše dobro zdravlje. Ne znamo što se događa s tijelom ukoliko ne zadovoljimo njegove dnevne potrebe za vodom. Nakon što pročitate ovu knjigu, bolje ćete razumjeti ovaj problem.

Za prevenciju i liječenje bolesti uzrokovanih dehidracijom potrebno je redovito piti vodu. To ćemo podrobnije objasniti nešto kasnije. Raspravit ćemo o tome zašto, u većini slučajeva, na bolesti o kojima ćemo govoriti treba gledati kao na poremećaje uzrokovane dehidracijom. Ako će se uz svakodnevno uzimanje dodatne količine vode vaše stanje popraviti, nećete imati razloga za brigu. Stručnu ćete pomoć morati potražiti ako takvo prilagođavanje potrebama vašeg tijela ne pomogne, a zdravstveni problemi vas nastave mučiti. Ono što se ovdje nudi je potrebno znanje o sprječavanju bolesti i liječenju bolesti uzrokovanih dehidracijom.

Na kraju knjige, kad čitatelju postane jasniji odnos između kronične dehidracije i pojave bolesti, iznose se informacije o tome koliko je vode potrebno popiti svakoga dana i na što moramo pritom obratiti pozornost. Opisana je i odgovarajuća dijeta koja bi trebala pripomoći sprječavanju "bolesti dehidracije", ili ih čak i izliječiti, ukoliko još nije došlo do nepovratnih promjena.

Osnove

Kad se čovjek tijekom evolucije razvio od vrste koja je nastala u vodi, od svojih razvojnih predaka naslijedio je i ovisnost o osobinama vode koje jamče život. Uloga vode u tijelima živih vrsta, među kojima i čovjeka, nije se promijenila još od nastanka života u slanoj vodi i njegove kasnije prilagodbe na slatku vodu.

Vremenom je razvojni cilj postao život na kopnu, ali ne isključivo u neposrednoj blizini vode. Bio je to iznimno stresan iskorak izvan granica poznatog. Zato se postupno razvio sustav za očuvanje vode u tijelu koji je omogućio daljnji razvoj vrsta. Ovaj proces privremene prilagodbe prolaznoj dehidraciji također se polako počeo nasljeđivati, kao jedan od mehanizama ljudskog tijela, a danas predstavlja temelj za sve operativne sustave u tijelu suvremenog čovjeka.

Ranijim vrstama koje su živjele u vodi izlazak izvan poznatihgranica bio bi veliki stres, jer bi im se tijela isušila. Ovaj "stres" bi pokrenuo dominantnu fiziološku reakciju za uspostavu ravnoteže vode. Kod današnjih ljudi "pod stresom" dolazi do potpuno istog prelaska koji potakne fiziološke procese za uspostavu ravnoteže vode. Taj proces prije svega uključuje vrlo štedljivo raspolaganje tjelesnim vodenim zalihama, jer organizam "pretpostavlja" da će opskrba vodom u sljedećih nekoliko dana biti ograničena. Upravljanje postojećim zalihama vode u tijelu preuzima taj složeni sustav.

Taj složeni proces štednje vode na više razina i njezine raspodjele nastavlja se sve dok tijelo ne primi jasan znak da je opskrba vodom ponovno zadovoljavajuća. Sve funkcije u tijelu nadzire i usmjerava upravo dotok vode. Stoga isključivo "gospodarenje vodom" osigurava da će odgovarajuće količine vode i hranjivih tvari prvo dospjeti do vitalnijih organa koji se moraju oduprijeti i izaći na kraj sa svakim eventualnim novim "stresom". Ovaj mehanizam upravljanja vodom vremenom se potvrdio kao mogućnost za preživljavanje u okruženju prirodnih neprijatelja i grabežljivaca.

Radi se o operativnom sustavu koji osigurava preživljavanje u situacijama borbe ili bijega. Ujedno, to je mehanizam koji se očuvao do danas i još uvijek djeluje u natjecateljskim uvjetima suvremenog života.

Jedna od neizbježnih osobina tjelesne štednje vode je "krutost" pojedinih funkcija koje se odvijaju na način da nijedan dio ne dobije više vode od onoga što je unaprijed određeno kao njemu pripadajući dio. Ovo vrijedi za sve organe u tijelu. Unutar tog sustava štednje vode, mozak ima apsolutnu prednost u odnosu na sve druge organe: na mozak otpada otprilike pedesetina ukupne tjelesne težine, no on prima oko 20% krvi. Kako djelovanje tjelesnih mehanizama za štednju i raspodjelu vode postaje sve aktivnije, započinje i odašiljanje signala koji ukazuju na područje u tijelu kojem nedostaje vode. Sličan proces javlja se u hladnjaku automobila iz kojeg počne izlaziti para ako hlađenje nije dovoljno jako za vožnju uzbrdo.

U razvijenim društvima vlada jednostavno, ali posve pogrešno mišljenje da čaj, kava, alkohol i drugi "umjetni" napici mogu nadomjestiti čistu prirodnu vodu kada je tijelo "pod stresom" i osjeća njezin nedostatak. Istina je da ta pića sadrže vodu, ali osim vode sadrže i dehidracijske tvari. Zbog toga iz tijela izluče vodu u kojoj su otopljeni i još nešto dodatne vode iz tjelesnih zaliha!

Suvremeni način života čini ljude ovisnima o raznoraznim umjetnim napicima. Djeca više ne stječu naviku piti vodu, nego ih se navikava na gazirana pića i sokove, što predstavlja samoograničavanje opskrbe vodom. U pravilu, pijenjem takvih napitaka nije moguće zadovoljiti potrebe tijela za vodom. Istovremeno, razvija se navika na okus tih pića koja automatski umanjuje potrebu da se pije voda kada su ti napici nedostupni.

Zdravstveni radnici trenutno nisu svjesni brojnih kemijskih uloga vode u ljudskom tijelu. Dehidracija postupno dovodi do gubitka nekih funkcija. Različite složene signale koje odašilju tjelesni mehanizmi za štednju vode tijekom dugotrajne i teške dehidracije medicina tumači kao znakove bolesnih stanja nepoznatog uzroka. To je temeljna pogreška koja je kliničku medicinu odvela u krivom smjeru, a liječnicima onemogućava da pacijentima preporuče jednostavne preventivne mjere i ponude jednostavno fiziološko liječenje nekih od teških bolesti.

Kad se ti signali pojave, tijelu bi trebalo osigurati vodu kako bi ju sustavi za čuvanje mogli adekvatno raspodijeliti. Međutim, liječnici su naučeni te signale ušutkati kemijskim proizvodima. Razumije se da nisu svjesni značenja ove grube pogreške. Razni signali koje šalju tjelesni sustavi za raspodjelu vode pokazatelji su lokalne žeđi i isušenosti. Na početku oni se mogu otkloniti povećanim unosom same vode, ali ukoliko ih se pogrešno tretira primjenom komercijalnih kemijskih proizvoda doći će do patoloških promjena i bolesti. Nažalost, ta se greška nastavlja, novi simptomi i komplikacije dehidracije tretiraju se sve većim brojem lijekova, i tada pacijent umire. Ironija? Kad se to dogodi, liječnici kažu da je pacijent podlegao bolesti. Kakvog li olakšanja za njihovu savjest!

Stišavanje raznih signala nedostatka vode u tijelu "lijekovima" je pogreška koja ima izravne i sudbonosne posljedice na stanice tijela pacijenta. Dugotrajna kronična dehidracija koja uzrokuje takve signale ima i trajno štetan učinak na potomstvo te osobe. Drago mi je da vam mogu ukazati na veliki proboj u medicinskoj spoznaji koji može biti od koristi svakom čovjeku koji bi se mogao razboljeti, a posebno starijim ljudima. Ukratko, moja promjena paradigme o funkcioniranju ljudskog tijela otvara vrata fiziološkom načinu budućih istraživanja kao i pojednostavljenje medicinske prakse diljem svijeta. Neposredna posljedica takve promjene paradigme bit će opće poboljšanje zdravstvenog stanja ljudi. Taj će pomak u paradigmi baciti svjetlo i na "novootkrivene" znakove dehidracije, a ujedno će smanjiti i troškove liječenja.

Paradigma koju treba promijeniti

Što je paradigma i kako se ona mijenja? Paradigma je osnovni stav na kojem se temelji i stvara novo znanje. Na primjer, u prošlosti se vjerovalo da je Zemlja ravna. Novo poimanje govori da je okrugla. Okrugli oblik Zemlje temeljna je paradigma pri izradi svih zemljopisnih karata i globusa, pri prepoznavanju zvijezda na nebu i kod izračuna rađenih za svemirskih putovanja. Dakle, stara paradigma, odnosno prijašnji stav da je Zemlja ravna ploha bio je pogrešan. Pravilno je polazište da je Zemlje okrugla, i upravo je to polazište dovelo do napretka na mnogim područjima znanosti. Međutim, do izmjene ove paradigme i preobražaja kojeg je donijela nije došlo lako. Još je teže usvojiti novu paradigmu od temeljnog značaja u medicinskoj znanosti, premda bi posljedice bile poželjne i društvu nužno potrebne.

Izvor pogrešaka u medicini

Ljudsko tijelo sastoji se od 25% čvrste tvari (otopljene tvari) i 75% vode (otapala). Moždano tkivo sadrži čak 85% vode. Kad je započelo istraživanje funkcioniranja ljudskog tijela, kemija je već bila potvrđena znanstvena disciplina, uslijed čega je stvorena pretpostavka se u proučavanju sastava tjelesnih otopina trebaju primijeniti ista polazišta kao i u kemiji.

Stoga su znanstvenici prihvatili stav da je sastav čvrste tvari reaktivni regulator svih funkcija u tijelu. Od samih početaka istraživanja u ljudskom tijelu pretpostavljalo se da voda koja se nalazi u tijelu služi isključivo kao otapalo, za popunjavanje praznog prostora, i kao sredstvo za prijenos tvari u tijelu - to su ista ona gledišta kakva su nastala na temelju kemijskih eksperimenata u epruvetama. Otapalu se nisu pripisivala nikakva druga funkcionalna svojstva. Osnovno razumijevanje u današnjoj "znanstvenoj" medicini - koje je naslijeđeno iz obrazovnog programa utvrđenog u praskozorje sustavnog učenja - također gleda na otopljene tvari kao na regulatore, a vodu smatra samo otapalom i sredstvom za prijenos tvari tijelom. Ljudsko tijelo se još i danas smatra velikom "epruvetom" punom čvrstih tvari različite prirode, a voda u tijelu smatra se kemijski nevažnim "punilom". U znanosti se smatra da su otopljene tvari (tvari koje su otopljene i koje tijelom nosi krv ili plazma) to što regulira sve aktivnosti tijela. To uključuje i unos vode (otapala) u tijelo, za kojeg se pretpostavlja da je dobro reguliran. Pretpostavljalo se, budući da je voda svakome dostupna i nije ju potrebno plaćati, da tijelo nema razloga oskudijevati u nečemu što je dostupno!

Pod tom pogrešnom pretpostavkom, sva istraživanja provedena na čovjeku bila su usmjerena na identificiranje jedne "posebne" tvari koja se može smatrati odgovornom za pojavu neke bolesti. Zato su ispitana sva moguće kolebanja i varijacije elementarnih promjena a da se nije došlo do nedvosmislenog rješenja, makar i za jedan zdravstveni problem. Dakle, sva su liječenja palijativna (privremeno ublažavaju bolove, op. prev.), a čini se da niti jedno nije kurativno (osim u slučaju bakterijskih infekcija i primjene antibio tika). Hipertenzija se, općenito, nikada ne izliječi; ona se samo tretira do kraja života bolesnika. Astma se ne izliječi; inhalatori su stalni pratioci oboljelih. Čir ne biva izliječen; antacidi (lijekovi za smanjenje kiseline u želucu, op. prev.) moraju uvijek biti pri ruci.

Alergija se ne može izliječiti; žrtva ostaje ovisna o lijekovima.

Artritis ne biva izliječen, on stvara invalide, i tako dalje.

Na temelju ove preliminarne pretpostavke o ulozi vode, postalo je normalno da se "suha usta" smatraju znakom i osjetom tjelesne potrebe za vodom, za koju se dalje pretpostavlja da je dobro regulirana ukoliko osjećaj "suhih usta" nije prisutan, vjerojatno zato što je voda svugdje prisutna u obilnim količinama i besplatna. Ovo je apsurdno pogrešno gledište u medicini koje je stvorilo veliku zbrku i u potpunosti je odgovorno za izostanak uspjeha u pronalaženju trajnih preventivnih rješenja za pojavu bolesti u tijelu, unatoč tako brojnim i skupim istraživanjima.

Već sam objavio jedan izvještaj o svojim kliničkim opažanjima prilikom liječenja - isključivo vodom - više od 3000 oboljelih od čira na želucu. Otkrio sam, po prvi put u medicini, da ova "klasična bolest" sama od sebe reagira na vodu. Klinički, postalo je jasno da to stanje podsjeća na "bolest" žeđi. Pod istim kliničkim i životnim uvjetima, izgleda da i druga "bolesna" stanja sama od sebe reagiraju na vodu. Opsežna istraživanja dokazala su moja klinička opažanja da tijelo ima velik broj sofisticiranih signala žeđi - integriranih signalnih sustava tijekom regulacije dostupne vode za vrijeme dehidracije.

Manhattan College
College of Mount St. Vincent
Zavod za Biologiju
20. lipnja 1994.
dr. F. Batmanghelidj
2146 Kings Garden Way
Falls Church, VA 22043

Dragi dr. Batmanghelidj, imao sam priliku čitati neka od vaših objavljenih djela koja se odnose na važnost odgovarajućeg uzimanja vode i ulogu kronične dehidracije u etiologiji bolesti. Dok sam se bavio tim materijalima, detaljno sam proučio mnoge od izvora koje ste naveli, posebno one u vašem radu objavljenom u časopisu Anticancer Research (1987, 7, 971) i u vašem kasnijem radu objavljenom u prvom broju časopisa Pojednostavljena znanost u medicini.

Svaki izvor koji sam provjerio bio je pravilno upotrijebljen kako bi podržao vašu hipotezu da je potrebna promjena paradigme o otopljenoj tvari u paradigmu o otapalu kao temelju metabolizma. Zaključio sam, na temelju proučavanja vaše revolucionarne ideje, da će njena primjena od strane zdravstvenih radnika i javnosti nesumnjivo imati ogroman pozitivan utjecaj i na zdravlje i na ekonomičnost zdravstva. U skladu s tim, učinit ću sve što je u mojoj moći da širim važnost vaših otkrića.

Iskreno vaš,
dr. sc. Barry S. Kendler
Izvanredni profesor biologije
Manhattan College
Pridruženi
Nutricionistički
New York Medical College član fakulteta program

Kombinacija mojih kliničkih opažanja i istraživanja literature pokazala je da paradigma koja je do danas upravljala svim istraživanjima ljudskog tijela mora biti promijenjena, želimo li pobijediti "bolest". Postalo je jasno da se praksa kliničke medicine temelji na krivoj pretpostavci i netočnim premisama. Kako bi se inače signalni sustav za poremećaj metabolizma vode mogao previdjeti ili toliko dugo besramno ignorirati? Trenutno su "suha usta" jedini priznati znak tjelesne dehidracije. Kao što sam objasnio, ovaj signal je posljednji vanjski znak krajnje dehidracije. Oštećenja se događaju na razini postojane dehidracije koja se ne mora nužno javljati "suhim ustima". Raniji istraživači trebali su uvidjeti da se, kako bi se olakšalo žvakanje i gutanje hrane, slina stvara čak i kad je ostatak tijela razmjerno dehidriran.

Naravno, kronična tjelesna dehidracija znači neprekidan nedostatak vode koji je uspostavljen već neko vrijeme. Kao i u slučaju svih drugih poremećaja uslijed nekog nedostatka - kao što je nedostatak vitamina C kod skorbuta, nedostatak vitamina B kod beri-berija, nedostatak željeza kod anemije, nedostatak vitamina D kod rahitisa i dr. - najdjelotvorniji način liječenja je dodavanje sastojka koji nedostaje u prehrani. U skladu s tim, počnemo li priznavati zdravstvene komplikacije kronične dehidracije, njihovo sprječavanje, pa čak i liječenje u početnim fazama, postat će jednostavno.

Premda su moji znanstveni stavovi u medicini bili vrlo kritički pregledani, prije nego što sam kao gost predavač predstavio svoju informaciju o promjeni paradigme na međunarodnoj konferenciji o raku 1987. godine, pismo dr. Barrya Kendlera objavljeno na kraju ovog poglavlja (uz njegovo ljubazno dopuštenje), dodatno potvrđuje valjanost mojih znanstvenih pogleda na. kroničnu dehidraciju kao uzročnika bolesti. Kao što ćete vidjeti, on je čak proučio neke od najvažnijih izvora na koje sam se pozvao kako bih objasnio da je kronična dehidracija temeljni uzrok najvećeg broja glavnih degenerativnih bolesti ljudskog tijela - bolesti čiji uzrok do danas nije bio jasan. Bacite li pogled na bilo koji medicinski udžbenik, moći ćete vidjeti više od tisuću stranica dosadnog raspredanja, ali kad se dođe do uzroka glavnih bolesti ljudskog tijela, objašnjenje je u svim slučajevima isto i vrlo kratko: "Etiologija nije objašnjena"!