Nova znanstvena istina obično ne biva predstavljena na način koji bi uvjerio njene protivnike. Umjesto toga, oni izumiru, a nova generacija upoznata je s istinom od početka. - Max Planck

Nova znanstvena istina i razina razmišljanja o ljudskom tijelu koja će omogućiti da ljudi sami na sebi primjenjuju preventivnu medicinu glasi: otapalo - voda u tijelu - je to što regulira sve funkcije u tijelu, uključujući i aktivnost svih u njoj otopljenih (čvrstih) tvari. Poremećaji u tjelesnom metabolizmu vode (metabolizmu otapala) uzrokuju različite signale koji ukazuju na poremećaj "sustava", odnosno određenih funkcija povezanih s opskrbljivanjem vodom i njenom kontroliranom raspodjelom.

Da ponovim: svaka tjelesna funkcija nadzire se i regulira prema dotoku vode. "Raspodjela vode" je jedini način da se osigura da će ne samo odgovarajuća količina vode, nego i elemenata koje ona prenosi (hormona, kemijskih glasnika i hranjivih tvari) najprije stići do organa od veće životne važnosti. S druge strane, svaki organ koji proizvodi neku tvar da bi ju učinio dostupnom ostatku tijela nadzire samo svoj vlastiti ritam i razinu stvaranja i otpuštanja u "tekuću vodu", prema stalno promjenjivim kvotama koje određuje mozak. Kada sama voda dospije do "suših" područja, ona također provodi i druge krajnje važne i nužne kemijske regulacije.

Uzmemo li navedeno u obzir, unos vode i njena raspodjela u skladu s prioritetima dobivaju vrhunski značaj. Regulativni sustavi neurotransmitera (histamina i njemu podređenih tvari) postaju pojačano aktivni tijekom regulacije potreba tijela za vodom. Njihovo djelovanje ne bi se smjelo stalno onemogućavati uzimanjem lijekova. Trebalo bi razumjeti njihovu svrhu i ispuniti ju uzimanjem većih količina vode. Istu ovu tvrdnju iznio sam pred grupom znanstvenika iz cijeloga svijeta koji su se okupili u Monte Carlu 1989. na konferenciji o upalama, analgeticima i imunomodulatorima.

Nova paradigma dopušta uključivanje "četvrte dimenzije vremena" u znanstvena istraživanja. Ona će olakšati razumijevanje štetnih posljedica uznapredovale i progresivne dehidracije tijekom bilo kojeg vremenskog razdoblja. Ona će omogućiti predviđanje fizioloških zbivanja koja će dovesti do bolesnih stanja u kasnijim godinama, uključujući i ono što trenutno izgleda kao genetski poremećaj. Nova paradigma će izmijeniti postojeći pristup u medicinskoj praksi koji bi se mogao opisati kao "liječenje simptoma i pucanje naslijepo" u znanstveno preciznu medicinsku vještinu; omogućit će preventivna predviđanja. Postavit će temelje izvrsnom zdravlju i smanjiti troškove liječenja pojedincima i svakom društvu koje ju usvoji i proširi.

Budući da se razni simptomi, signali i komplikacije koje izaziva nedostatak vode u različitim dijelovima tijela danas nazivaju bolestima, ljudi će možda pomisliti da nije moguće ponuditi vodu kao prirodno rješenje. Voda liječi tolike bolesti? Nemoguće!

Takvim razmišljanjem oni zatvaraju svoje umove za novu mogućnost prevencije a možda i liječenja velikog broja raznih "bolesti" koje stvara dehidracija. Njima ne pada na pamet mogućnost da je jedini lijek za stanja koja se javljaju kada tijelo počinje dehidrirati voda i ništa drugo. Velik broj svjedočenja izliječenih objavljen je u raznim poglavljima ove knjige kako bi se otvorile oči onima koji su skeptični prema činjenici da je najveće zdrav- stveno otkriće svih vremena to da je voda prirodni lijek za velik broj zdravstvenih tegoba.

Regulacija vode u različitoj životnoj dobi U osnovi postoje tri stupnja regulacije vode u tijelu u raznim fazama života. Prvi je stupanj života zametak u majčinoj maternici (lijevo od B na slici 1). Drugi je faza rasta dok se ne dosegne puna visina i zrelost (otprilike između 18. i 25. godine života). Treći je stupanj razdoblje života od pune zrelosti do smrti neke osobe.

Tijekom faze unutarmaterničnog rasta stanica, vodu koja je potrebna za rast djeteta mora pružati majka. Među- tim, čini se da sustav koji šalje signal za unos vode stvara tkivo zametka, ali se njegovo djelovanje registrira u majci. Izgleda da je prvi znak potrebe zametka za vodom jutarnja mučnina u ranim fazama trudnoće. Jutarnja mučnina majke je znak žeđi i zametka i majke.

Ovo treba u potpunosti razumjeti

Sad je postalo jasno da zbog postupnog zanemarivanja osjećaja žeđi naša tijela postaju kronično i sve teže dehidrirana, od rane zrele dobi. Sa starenjem se sadržaj vode u stanicama smanjuje sve dok se odnos količina vode u stanici i izvan nje ne promijeni od 1.1 do gotovo 0.8 (v. sliku 2). To je vrlo drastična promjena. Budući da "voda" koju pijemo omogućava rad stanica i popunjava njihov obujam, smanjivanje dnevnog unosa vode utječe na djelotvornost aktivnosti stanica. Posljedica toga je da kronična dehidracija izaziva simptome koji su jednaki bolesti, ako se ne prepoznaju razni hitni signali dehidracije - kao što se do sada nisu prepoznavali. Kao što vidite, ti vapaji tijela za hitnim unosom vode smatraju se nenormalnim i rješavaju se upotrebom lijekova.

Ljudsko tijelo može dehidrirati čak i u uvjetima kad mu je dostupna obilna količina vode. Čini se da ljudi gube osjećaj za žeđ i kritičku prosudbu potrebe za vodom. Kako ne prepoznaju svoje potrebe za vodom, s godinama postupno postaju sve više kronično dehidriram (v. slike 1 i 2).

Dodatnu pomutnju stvara ideja da kad smo žedni, vodu mo žemo zamijeniti čajem, kavom ili alkoholnim pićima. Kao što ćete vidjeti, ovo je uobičajena zabluda.

"Suha usta" su posljednji znak dehidracije. Tijelo može patiti od dehidracije čak i ako su usta prilično vlažna. Sto je još gore, kod starijih ljudi usta mogu biti vidljivo suha a da oni ipak ne prepoznaju i ne utažuju žeđ.

Voda ima i druga važna svojstva

Znanstvena istraživanja pokazuju da voda ima brojna druga svojstva osim što je otapalo i sredstvo za prijenos tvari. Činjenica da se nije obratila pozornost na druge osobine vode u regulaciji različitih tjelesnih funkcija dovela je do žalosnih nesporazuma koji čine infrastrukturu naše, takozvane znanstveno utemeljene suvremene medicine.

Voda ima jasno utvrđenu i nezamjenjivu hidrolitičku ulogu u svim aspektima tjelesnog metabolizma - kemijskim reakcijama ovisnim o vodi (hidroliza). Slično kemijskoj snazi vode koja može učiniti da sjeme proklija i izraste u biljku ili stablo: snaga vode koja se koristi u kemiji života.

U staničnoj membrani: osmotski protok vode kroz membranu u stanju je stvoriti "hidroelektričnu" energiju (napon) koja se pretvara i pohranjuje u energetskim zalihama u obliku ATP-a i GTP-a, dva vitalna stanična baterijska sustava. ATP i GTP su kemijski izvori energije u tijelu. Energija koju je stvorila voda koristi se u izgradnji ATP-a i GTP-a. Te čestice se koriste kao "novac" u osnovnim razmjenama, posebno u neurotransmisiji.

Voda također formira određenu strukturu, uzorak i oblik se, kako se čini, koriste kao lepljivi materijal za povezivanje pri izgradnji stanice. Poput ljepila, ona spaja čvrste strukture stanične membrane. Pri višoj tjelesnoj temperaturi ova struktura razvija čvrstoću i lepljivost leda.

Tvari nastale u stanicama mozga prenose se "plovnim kanalima" do njihovih odredišta na živčanim završecima radi upotrebe prilikom prenošenja poruka. Izgleda da tamo pobuđuju male vodene putove ili mikroskopske struje po cijeloj dužini živca koji "prenesu" zapakirani materijal po "utvrđenim pravcima", tzv. mikrotubulama (v. sliku 3).

Bjelančevine i enzimi tijela bolje djeluju u otopinama niže viskoznosti; to vrijedi za sve receptore (točke prijema) u staničnim membranama. U (kod dehidriranih stanja), otopinama bjelančevine većeg viskoziteta i enzimi postaju manje djelotvorni (moguće je da to vrijedi i za prepoznavanje tjelesne žeđi). Iz toga slijedi da sama voda regulira sve tjelesne funkcije, uključujući i aktivnost svih otopljenih tvari koje prenosi.

Nova znanstvena istina (promijenjena paradigma) - "Voda, otapalo u tijelu, regulira sve funkcije, uključujući i aktivnost tvari koje ona otapa i prenosi" - trebala bi postati osnova svih budućih prilaza znanstvenim istraživanjima.

Kad je tijelo dehidrirano, osim što je utvrdilo da je dovod vo de "zaključan", počinje uključivati sustave za štednju i raspodjelu dostupne vode u tijelu prema unaprijed utvrđenom programu prioriteta - neka vrsta "borbe protiv suše".

Pouzdano je znanstveno utvrđeno da sustav neurotransmitera kojim upravlja histamin postaje aktivan i pokreće podređene sustave koji potiču unos vode. Ti podređeni sustavi također vrše ponovnu raspodjelu vode u krvotoku ili vode koje se može povući iz drugih dijelova tijela. Podređeni sustavi koriste vazopresin, renin-angiotenzin (RA), prostaglandine (PG) i kinine kao posrednike. Budući da tijelo nema rezervu vode iz koje bi se moglo opskrbljivati, ono pokreće sustav za prioritetnu raspodjelu one vode koja je već dostupna ili je stigla unošenjem u tijelo.

Dokazano je da su kod vodozemaca rezerve histamina i njihovo stvaranje na minimalnoj razini. Kod tih istih vrsta dolazi do značajnog stvaranja histamina kad god je životinja izložena dehidraciji.

Kod dehidriranih životinja uspostavlja se proporcionalno povećanje stvaranja i pohranjivanja neurotransmitera histamina radi regulacije raspodjele dostupne vode - borbe protiv suše. Histamin i njemu podređeni regulatori unosa i raspodjele vode, prostaglandini, kinini, i PAF (još jedna tvar povezana s histaminom) također uzrokuju bolove kada u tijelu dođu u dodir sa živcima koji registriraju bol.

Spomenuta "promjena perspektive" u medicini dovest će do utvrđivanja dviju važnih činjenica koje su do sada bile ignorirane. Prva je da tijelo može postati dehidrirano tijekom godina. Time se, istovremeno, pobija mišljenje da su "suha usta" jedini pokazatelj tjelesne žeđi. Druga je da kada stvaranje neurotransmitera histamina i njemu podređenih regulatora vode postane vrlo izraženo, do te mjere da to dovodi do alergija, astme, kroničnih bolova u raznim dijelovima tijela, ove probleme treba protumačiti kao znak žeđi - neku vrstu upozorenja na krizu nedostataka vode u tijelu. Ova "promjena paradigme" omogućit će prepoznavanje mnogih drugih signala povezanih s općom ili lokalnom dehidracijom tijela.

Usvajanje "promjene perspektive" (nove paradigme) nalaže da se kronični bolovi u tijelu koji se ne mogu lako objasniti kao povrede ili infekcije moraju prije svega tumačiti kao znakovi kroničnog nedostatka vode u dijelu tijela u kojem se javlja bol - kao lokalna žeđ. Trebalo bi razmotriti i isključiti mogućnost da su ovi bolovi primarni pokazatelj dehidracije tijela prije nego što se na bolesniku provedu druge složene pretrage. Kronične bolove ili bolove koji se stalno ponavljaju, a koji nisu uzrokovani infekcijom, trebalo bi smatrati znakovima tjelesne žeđi.

Ukoliko se ti pokazatelji tjelesne žeđi ne prepoznaju, to će ne sumnjivo izazvati složene probleme pri današnjem načinu liječenja tih stanja. Vrlo je lako napraviti kobnu pogrešku i ove signale protumačiti kao posljedicu komplikacije ozbiljne bolesti i početi liječiti signale dehidracije složenim terapijama.

Premda će voda sama od sebe olakšati probleme, moguće je da će se bolesniku nametnuti lijekovi ili invazivne dijagnostičke procedure. Odgovornost je i pacijenata i njihovih liječnika da budu svjesni oštećenja koje kronična dehidracija može nanijeti ljudskom tijelu.

Ti kronični bolovi uključuju i dispeptičke bolove (bolove uzrokovane lošom probavom, op. prev.), bolove kod reumatične upale zglobova, anginozne bolove (srčane bolove pri hodanju, pa čak i mirovanju), bol u krilima, povremene klaudikacijske bolove (bol u nozi pri hodanju), migrenu i glavobolje kod mamurluka, kolitis i s njim povezan zatvor (v. sliku 4).

Ova "promjena perspektive" nalaže da se svi bolovi liječe prilagodbom svakodnevnog unosa vode. Ne manje od dvije i pol litre vode dnevno trebalo bi uzimati nekoliko dana prije odluke o rutinskoj i redovnoj upotrebi analgetika i drugih lijekova za oslobađanje od bolova kao što su antihistamini ili antacidi - puno prije nego što bi moglo doći do trajnog lokalnog ili općeg oštećenja i nepovratnog stanja bolesti. Ako je takav problem bio prisutan više godina, oni koji bi htjeli isprobati vodu kao sredstvo za oslobođenje od boli morali bi prvo provjeriti mogu li njihovi bubrezi izlučiti dovoljno mokraće kako ne bi došlo do nagomilavanja suvišne vode u tijelu. Trebalo bi mjeriti i uspoređivati izlučivanje mokraće s unosom vode. S porastom unosa vode, izlučivanje mokraće trebalo bi se također povećavati.

Ovo novo razumijevanje fiziologije nastanka boli pri dehidraciji rasvijetlit će uzroke bolesti u budućim medicinskim istraživanjima. Razotkrit će da je za tjelesnu dobrobit pogubno dugotrajno uzimanje lijekova protiv bolova koji "ubijaju" najvažnije znakove kronične i lokalne dehidracije tijela.

Sa svoje strane, lijekovi protiv bolova (analgetici) mogu dovesti do kobnih popratnih pojava, osim štete koja je nastala zbog dehid racije u razvoju koja je ušutkana bez uklanjanja temeljnog uzroka bolova - dehidracije. Ovi analgetici vrlo često uzrokuju krvarenja u želucu i crijevima. Svake godine nekoliko tisuća ljudi umre od komplikacija nastalih čestim uzimanjem analgetika. Danas (1994.) je jasno da analgetici koji se mogu nabaviti bez recepta mogu kod nekih ljudi uzrokovati oštećenja jetre i bubrega te djelovati smrtonosno.

Znanstvene činjenice na kojima se temelje ova gledišta već su dostupne znanstvenicima koji se bave istraživanjem boli. Cilj tog izvještaja je da se razbije profesionalni otpor AMA-e i NIH-a koji su svjesni mojih otkrića ali su, unatoč svojoj zakletvi i obavezama prema društvu, odbili proširiti ovu informaciju od ogromne koristi za društvo. Ova "promjena perspektive" o ulozi vode u tijelu može napraviti čuda u budućoj praksi kliničke medicine - što je razlog zašto se ove profesionalne organizacije, koje zarađuju na ponavljanju svoje ignorancije iz prošlosti, nisu potrudile proširiti informaciju o problemima povezanim s nedostatkom vode u ljudskom tijelu.

Od trenutka kad liječnici usvoje ovu promjenu paradigme, trenutna "medicinska praksa koja se temelji na neznanju o ljudskom tijelu" pretvorit će se u promišljen, preventivan pristup brizi o zdravlju. Što je još važnije, jednostavni fiziološki utemeljeni lijekovi moći će liječiti bolesti u ranoj fazi i daleko prije nego što dođe do nepovratne štete.