Pitanje: Zašto je 30% Amerikanaca predebelo? Odgovor: Zbog elementarne zabune! Oni ne znaju kad su žedni; također ne znaju razliku između tekućine i vode.

Analizirajmo pisma g Pecka, g. Paturisa, Priscille Preston i Donne Gutkowski koje slijedi. Svi oni tvrde da su smršavili između 14 i 18 kilograma nakon što su za svoj omiljeni napitak izabrali vodu. Postoji još jedna osoba koja je izgubila 26 kg za manje od godinu dana, težinu koju je nagomilala tijekom šest godina. Dok budete čitali, bit će vam sve jasnije koliko je jednostavno udebljati se. Pomislili biste da je "pojednostavljeno", da pred sobom nemate dokaz.

Središnji kontrolni sustav u mozgu prepoznaje kada je nivo energije prenizak za njegov rad. Osjeti žeđi i gladi također potječu od niske razine dostupne energije. Da bi se iskoristila energija koja je pohranjena u mastima, čovjeku su potrebni hormonski mehanizmi za oslobađanje. Taj proces (koji traži i određenu tjelesnu aktivnost da bi se pokrenuo) traje nešto duže nego što to zahtijevaju hitne potrebe mozga. Prednji dio mozga dobiva energiju ili od "hidroelektriciteta" ili od šećera u krvotoku. Njegove funkcionalne potrebe za hidroelektricitetom su hitnije - ne samo potreba za stvaranjem energije iz vode, već i potreba za njenim transportom tokovima mikroskopskih struja koji ovisi o većoj količini vode.

Tako se osjeti gladi i žeđi istovremeno javljaju da bi ukazali na potrebe mozga. Mi ne razlikujemo osjet žeđi i pretpostavljamo da su "oba indikatora" potreba za jelom. Mi jedemo hranu čak i onda kada tijelo treba vodu. Spomenuti ljudi koji su izgubili na težini uzimanjem vode prije jela uspjeli su razdvojiti ta dva osjeta. Oni se nisu prejedali da bi zadovoljili potrebu za unosom vode.

Razlozi prejedanja

Ljudski mozak čini približno pedeseti dio ukupne tjelesne težine. Tvrdi se da se u njemu nalazi oko devet bilijuna živčanih stanica (kompjuterskih čipova). Moždane stanice sadrže 85% vode. Dvadeset posto krvotoka je stavljeno na raspolaganje mozgu. To znači da je mozgu omogućeno da iz krvi probere i izdvoji ono što mu je potrebno za normalan rad. Mozak je jedini dio tijela koji je neprestano aktivan. On obrađuje sve informacije iz raznih dijelova tijela, kao i one koje u njega ulaze za vrijeme dnevnog izlaganja tjelesnom, društvenom i elektromagnetskom okolišu.

Da bi obradio sve te ulazne informacije i potaknuo sve dijelove tijela na usklađen odgovor, mozak troši ogromnu količinu energije. Istovremeno, on troši energiju na izradu primarnih sastojaka i različitih moždanih kemijskih glasnika (neurotransmitera) koji se stvaraju u moždanim stanicama i moraju transportirati do živčanih završetaka, ma gdje oni bili. Taj transportni sustav koristi ogromnu količinu energije. Ova visoka potrošnja energije u mozgu glavni je razlog zašto on prima otprilike 20% krvi iz optoka.

Stanice mozga skladište energiju u dva glavna oblika: ATP i GTP pričuvama - nalik gomilama ugljena i koksa pored termoelektrana. Neka djelovanja obavljaju se zahvaljujući energiji iz zaliha ATP-a smještenih u raznim dijelovima stanice, uglavnom unutar membrane. Stanična membrana je mjesto ulaza informacije i početka djelovanja. U svakoj stanici postoji sustav štednje energije.

Ne dodjeljuje se svim podražajima energija iz zaliha ATP kako bi bili zabilježeni i izazvali odgovor. Postoji prag koji neke "ulazne informacije" moraju prijeći da bi se energija oslobodila. Mozak obavlja proračune i zaključuje što je važno, a što ne zaslužuje trošenje energije. Kad su rezerve ATP-a male, mnogi podražaji ne izazivaju odgovor. Ta niska razina zaliha ATP-a u nekim moždanim stanicama koje su previše aktivne odrazit će se kao stanje umora u funkcijama koje nadziru te moždane stanice. Potpuno isti proces događa se i sa zalihama GTP-a. Kod nekih hitnih potreba, dio energije iz zaliha GTP-a može biti preusmjeren kako bi pomogao zalihama ATP-a u održavanju nekih od najvažnijih funkcija koje bi inače trpjele od nedostatka lokalne energije.

Čini se da skladištenje energije u energetskim zalihama mozga u velikoj mjeri ovisi o dostupnosti šećera. Mozak neprestano izvlači šećer iz krvi da bi popunio zalihe ATP-a i GTP-a. Nedavno je otkriveno da je ljudsko tijelo u stanju stvarati hidroelektričnu energiju kada voda, sama od sebe, prolazi kroz staničnu membranu i uključuje neke posebne pumpe koje stvaraju energiju - vrlo nalik stvaranju hidroelektrične energije kada se na velikoj rijeci otvori brana. Tako mozak koristi dva mehanizma za zadovoljavanje svojih energetskih potreba.

Prvi, iz metabolizma hrane i stvaranja šećera; drugi, iz opskrbe vodom i stvaranjem hidroelektrične energije. Sada se čini da mozak u velikoj mjeri ovisi o stvaranju energije "hidroelektričnim" putem, posebno njegov transportni sustav u živcima koji vode u sve dijelove tijela.

Da bi zadovoljilo potrebe mozga, ljudsko je tijelo razvilo vrlo osjetljiv sustav za održavanje uravnotežene razine šećera u krvi. Ono to čini na dva načina. Prvo, poticanjem unosa bjelančevina i hrane s puno škroba, koje potom pretvara u šećer, pored šećera u hrani; drugo, pretvaranjem u šećer dijela ugljikohidrata i bjelančevina pohranjenih u tjelesnim zalihama.

Ovaj posljednji mehanizam zove se "glukoneogeneza". To znači ponovno stvaranje šećera iz drugih materijala. Ovo ponovno stvaranje šećera za potrebe mozga događa se u jetri. Ovisnost većine moždanih funkcija o energiji iz šećera dovela je do povezivanja slatkog okusa s osjećajem sitosti ili ugode. Uspostavila je određeni sustav uputa za koordinaciju funkcija drugih organa, posebno jetre, kada je jezik podražen slatkim okusom. Kad nema dovoljno šećera u krvi, jetra ga počinje stvarati i neprekidno povećava razinu šećera u krvi njegovim dodavanjem. Na početku ona razgrađuje tjelesni škrob, zatim bjelančevine i male količine masti. Razgradnja masti je vrlo spor proces.

Potrebno je da tijelo neko vrijeme bude bez hrane da bi se uspostavio intenzivniji metabolizam masti. Bjelančevine su dostupnije i lakše se razgrađuju nego masti. Naslage masti nastale su spajanjem mnogih komadića pojedinačnih "masnih kiselina". Pojedinačne masne kiseline su te koje se razgrađuju zbog svoje energetske vrijednosti. Svaki gram masti daje devet kalorija energije. Svaki gram bjelančevina ili šećera daje samo četiri kalorije energije. To je razlog zašto je osoba daleko manje gladna kada se metabolizira mast. Kod djece su naslage sala smeđe boje i jako su prokrvljene. U smeđem salu mast se izravno razgrađuje i stvara se toplina. U kasnijim godinama života, naslage masti su slabije prokrvljene i manje su dostupne enzimima koji mobiliziraju masne kiseline radi njihove pretvorbe u jetri i mišićima. Kad su mišići neaktivni, puno ih je lakše "napasti", i njihove bjelančevine se tada razgrađuju radi dobivanja šećera. Ali ako se mišići koriste, oni počinju razgrađivati dio masti pohranjene u njima kao jedan od izvora energije za rad i održavanje ili povećanje svoje mase. Da bi to postigli, oni počinju aktivirati enzim za razbijanje masti koji se zove "hormonski regulirana lipaza".

U Švedskoj je ponavljanim krvnim testovima dokazano da se taj hormon aktivira nakon sat vremena šetnje i da svoju sposobnost razgradnje masti zadržava 12 sati. Jednom kad mišići počnu koristiti mast, mozgu će biti dostupno više šećera za njegove potrebe.

Kod učestalih šetnji, aktivnost enzima koji razgrađuju mast postaje puno izraženija. Zato bi u program svake dijete trebalo uključiti i upotrebu mišića, da bi ta dijeta trajno, prvenstveno i izravno fiziološki djelovala na razgradnju masti. Ovaj enzim u krvotoku također će očistiti stjenke svih krvnih žila od masnih naslaga. Taj fiziološki odgovor tijela na šetnje bio je ono što je preokrenulo zdravstvenu situaciju g. Johna Foxa. Povećani unos vode dao mu je energiju i izdržljivost, a šetanje je potaknulo aktivnost enzima koji su pročistili njegove arterije.

Uredski posao i rad za pisaćim stolom u našem suvremenom načinu života samo su kulturna promjena. Tjelesna fiziologija se još nije dovoljno promijenila da bi se prilagodila toj funkcionalno nenormalnoj upotrebi ljudskog tijela. Ljudsko tijelo još uvijek treba mišićnu aktivnost da bi održalo svoje normalne funkcije.

Ako tijelo normalno funkcionira, znat će kada i koliko treba jesti a da se ne talože masti. Svaki dio tijela koristit će svoj dio unesene energije za djelotvoran i dobro usklađen rad. To je ono čemu je namijenjen.

Međutim, ako se više koristi mozak (za vrijeme stresa), a tijelo se ne koristi u jednakoj mjeri da bi opskrbilo mozak šećerom koji mu je potreban, manje disciplinirane osobe prepustit će se češćim i obilnijim obrocima. Stvari postaju još gore ako osoba ne prepoznaje druge signale žeđi u svom tijelu, kad mu je voda potrebna zbog opskrbe energijom, i umjesto da pije čistu vodu konzumira još više hrane. Pod stresom tijelo postaje dehidrirano. Razlog zbog kojeg težimo gomilanju kilograma leži u jednostavnoj činjenici: jedemo da bismo opskrbili mozak za njegov neprekidni rad 24 sata dnevno.

Međutim, samo oko 20% pojedene hrane stigne do mozga. Ostatak će se postupno gomilati u vidu zaliha ako mišići svojom aktivnošću ne iskoriste dio koji im je namijenjen. S vodom kao izvorom energije, to gomilanje se ne događa. Suvišna voda izbacuje se u obliku mokraće.

Dijetalni napici mogu uzrokovati debljanje

Primijetio sam da dijetalni napici (pod napicima mislim na sve vrste umjetnih, slatkih bezalkoholnih pića, bez obzira na njihov komercijalni naziv), iako sadrže zanemarivu količinu kalorija, mogu dovesti do toga da se ljudi koji ih koriste kako bi kontrolirali svoju težinu dodatno udebljaju. U tome se ističe jedna osoba: mladić u svojim dvadesetima, visok oko 165 cm. Kao i većina studenata na koledžu, običavao je piti obične napitke dok je bio pod neprestanim pritiskom studiranja. Do diplome je već skupio višak kilograma.

Nakon što je diplomirao, počeo je piti osam limenki dijetalnih napitaka dnevno ne bi li smršavio. Za oko dvije godine dobio je još barem 15 kilograma. Bio je okrugao kao lopta. Počeo je otežano hodati, i činilo se da se mora zaljuljati u bokovima da bi napravio svaki korak. Pio je svoje napitke i za vrijeme obroka i jeo je više nego što je njegovom tijelu bilo potrebno. On i dalje pije svoje napitke - izgleda da je postao o njima ovisan - i, unatoč svim drugim naporima, i dalje je predebeo.

Ovaj paradoks u našem shvaćanju odnosa između uzimanja zaslađivača koji izravno ne povećavaju količinu kalorija unesenih u tijelo i debljanje zahtijeva objašnjenje. To što ću vam iznijeti rezultat je mog istraživanja ove enigme. Ima mnogo takvih ljudi koji pribjegavaju konzumiranju dijetalnih napitaka i, umjesto da smršave, počinju se debljati. Moći ćete pročitati i svjedočenje Donne Gutkowski koja je godinama pila samo napitke i neprekidno se debljala, unatoč svim mogućim naporima da skine višak kilograma.

U Americi je 1850. godine potrošnja tih napitaka po osobi iznosila oko 360 grama godišnje. U kasnim 80-im 20. stoljeća, prosječna potrošnja po osobi bila je veća od 500 limenki od 3,3 dl.

Godišnji izvještaj industrije napitaka za 1994. pokazuje da je potrošnja napitaka po glavi stanovnika 186 litara godišnje. Od te količine, 28,2% otpada na razne dijetalne napitke. Potrošnja dijetalnih napitaka počinje opadati. Osamdeset i četiri posto od svih potrošenih napitaka otpada na dvije kompanije (Coca-Cola 48,2% i Pepsi-Cola 35,9%). Od tih 84% udjela u tržištu i raznih vrsta pića koje proizvode, samo 5,5% su dijetalni napici bez kofeina. Ove brojke ukazuju na to da ogroman broj ljudi pije napitke s dodatkom kofeina, od čega 22% otpada na dijetalne napitka.

Anketa u internatu Sveučilišta u Pensilvaniji pokazala je da su neki studenti pili po 14 limenki tih napitaka dnevno. Jedna djevojka popila je 37 "Kola" u dva dana. Mnogi su priznali da bez tih napitaka ne bi mogli živjeti. Ako im se oni uskrate, te osobe počinju pokazivati simptome apstinencijske krize, vrlo slične onima kod ovisnika o drugim sredstvima. Magazin Boys Life proveo je anketu među svojim čitateljima i otkrio da njih osam posto dnevno popije osam ili više limenki ovih napitaka. Uprava jednog izviđačkog kluba prikupila je više od 200.000 praznih limenki za reciklažu.

Udruženje proizvođača bezalkoholnih pića pratilo je upotrebu tih napitaka u američkim bolnicama i otkrilo da se u 85% njih pacijentima uz obrok poslužuju i napici. Istraživanja su pokazala da kofein izaziva ovisnost.

Mediji su, kako bi umirili industriju napitaka koja troši enormne svote novca na reklamiranje svojih proizvoda, izmislili manje dojmljivu riječ za objavu ove vijesti. Oni to zovu "kofeinska ovisnost".

Kada društvo ohrabruje konzumiranje napitaka, logično je pretpostaviti da ta umjetna pića mogu podmiriti tjelesne potrebe za vodom. Pretpostavlja se, samo zato što ta pića sadrže vodu, da će tijelo biti na odgovarajući način opskrbljeno. Ta pretpostavka je netočna. Ovo masovno povećanje potrošnje napitaka koji najčešće sadrže kofein stvara podlogu za mnoge zdravstvene probleme u našem društvu.

Kriva pretpostavka da su sve tekućine isto što i voda, u smislu potreba ljudskog tijela za vodom, glavni je uzrok mnogih bolesti kod ljudi i često je povezana s početnim dobivanjem viška kilograma. Da bismo shvatili ovu tvrdnju, moramo razumjeti neke osnovne principe anatomije i fiziologije mozga koji reguliraju unos jela i pića.

Zabluda da sva umjetna pića mogu zadovoljiti dnevne potrebe tijela za vodom odgovorna je, više od bilo kojeg drugog uzroka, za neke od bolesti koje srećemo. Teško izobličenje tijela zbog nagomilavanja masti prvi je korak u propadanju ljudskog tijela, i po mom mišljenju posljedica je krivog izbora u načinu uzimanja tekućine. Neki od tih napitaka štetniji su od ostalih.

Kofein, jedan od glavnih sastojaka većine napitaka, je droga. Zbog svog izravnog djelovanja na mozak ima svojstvo izazivanja ovisnosti. Također djeluje na bubrege i uzrokuje pojačano stvaranje mokraće. Kofein ima diuretička svojstva. On je fiziološki uzročnik dehidracije. To je svojstvo glavni razlog zašto su ljudi prisiljeni piti toliko limenki napitaka svakoga dana, a da nikada ne osjete zadovoljenje.

Voda ne ostaje u tijelu dovoljno dugo. Istovremeno, mnoge ljude zbunjuje njihov osjet potrebe za vodom - misleći da su popili dovoljno "vode" koja je u napitku, pretpostavljaju da su gladni i počinju jesti više od svojih tjelesnih potreba. Zato će dehidracija koju su uzrokovali napici s kofeinom s vremenom dovesti do postupnog debljanja zbog prejedanja koje je izravna posljedica brkanja osjeta gladi i žeđi.

Kofein ima osobinu da razbuđuje i potiče aktivnost. On stimulira mozak i tijelo čak i kad je čovjek iscrpljen! Izgleda da kofein snižava prag kontrole zaliha ATP-a. Pričuvni ATP koristi se za neke funkcije koje ga inače ne bi mogle koristiti kad bi postojala utvrđena razina zaliha.

Kad napici sadrže šećer, barem neke od potreba mozga za šećerom mogu biti zadovoljene. Ako kofein oslobodi ATP da bi se pojačao učinak, barem će prateći šećer dopuniti dio izgubljenog ATP-a, iako je konačni rezultat povećano trošenje ATP-a od strane mozga.

Ranih 80-ih u industriju napitaka uveden je nov proizvod - umjetni zaslađivač različit od saharina. Zove se aspartam. Aspartam je 180 puta slađi od šećera, a ne oslobađa nikakve kalorije. Danas je u širokoj upotrebi jer ga je Uprava za hranu i lijekove (Food and Drug Administration, FDA) proglasila sigurnom zamjenom za šećer. Za vrlo kratko vrijeme, postao je dijelom više od 5000 recepata.

U crijevnom traktu se aspartam pretvara u dvije podražujuće neurotransmiterske aminokiseline: aspartat i fenilalanin, kao i u metilni alkohol/formaldehid - drveni alkohol. Tvrdi se da jetra čini metilni alkohol neotrovnim. Osobno mislim da je ova izjava dana kako bi se odbacile glasne primjedbe zbog komercijalizacije umjetnog "prehrambenog" proizvoda koji ima poznati toksični proizvod razgradnje.

Ako kofein pretvara ATP u AMP, "pepeo" potrošene energije, aspartat pretvara energetske zalihe GTP u GMP. I AMP i GMP su iskorišteno gorivo; oni izazivaju žeđ i glad kako bi došlo do punjenja potrošenih zaliha energije u moždanim stanicama. Tako dijetalni napici uzrokuju neselektivno preveliko korištenje zaliha energije u stanicama mozga.

Pouzdano je utvrđena znanstvena činjenica da potrošeno gorivo (AMP) uzrokuje glad. Kofein uzrokuje ovisnost, a ljude koji ga redovito piju trebalo bi smatrati "kolaholičarima". Iz ovoga slijedi da dijetalni napici s kofeinom kod osoba koje se malo kreću moraju uzrokovali debljanje; oni izravno potiču povećani unos hrane zato što je mozak prisiljen iscrpljivati svoje energetske zalihe. Treba imati na umu da će mozak iskoristiti samo dio energetske vrijednosti pojedene hrane.

Ostatak dobivene energije bit će pohranjen u obliku masti ako ju ne potroši mišićna aktivnost. Ovo debljanje je jedna od brojnih posljedica konzumiranja dijetalnih napitaka.

Važan refleks koji se javlja je reakcija mozga na sladak okus. Stručan naziv za to je "moždani fazni odgovor". Stvara se uvjetovani refleks kao posljedica dugog iskustva sa slatkim okusom koji je povezan s unosom nove energije u tijelo. Kada slatki okus podraži jezik, mozak programira jetru da se pripremi za prihvat nove energije - šećera.

Jetra tada prestaje s proizvodnjom šećera iz zaliha bjelančevina i ugljikohidrata i umjesto toga počinje nakupljati metabolička goriva koja kruže krvlju. Kao što su dokazali Michael G. Tardoff, Mark I. Friedman i drugi znanstvenici, moždani fazni odgovor mijenja metaboličku aktivnost u korist povećavanja zaliha hranjivih tvari; troši se gorivo raspoloživo za pretvorbu, što dovodi do otvaranja apetita.

Ako je ono što izaziva odgovor mozga zaista šećer, jetra će na pravi način obraditi ono što je ušlo u tijelo. Ali ako slatki okus nije popraćen hranjivim tvarima, posljedica će biti želja za hranom.

Jetra je ta koja stvara signal i želju za hranom. Što više slatkog okusa bez pratećih kalorija podražava okusne pupoljke, to će jača biti potreba za jelom - prejedanjem.

Učinak moždanog faznog odgovora na slatki okus jasno je dokazan na pokusima sa životinjama kojima je davan saharin. Nekoliko znanstvenika je, koristeći aspartam, dokazalo postojanje slične potrebe za prejedanjem kod ljudi. Blundell i Hill su pokazali da zaslađivači bez kalorija - aspartam u otopini - pojačavaju apetit i kratkoročno povećavaju unos hrane. U njihovom izvještaju stoji: "Nakon uzimanja aspartama, dobrovoljci su i dalje osjećali glad, za razliku od onoga što su osjećali nakon glukoze. Ta preostala glad je funkcionalna, ona vodi povećanom unosu hrane."

Tardoff i Friedman su pokazali da ova potreba za povećanim unosom hrane nakon umjetnih zaslađivača može trajati do 90 minuta nakon uzimanja slatkog pića; čak i kada svi krvni testovi pokazuju normalne vrijednosti. Oni su dokazali da su pokusne životinje konzumirale više hrane od kontrolne skupine čak i kada razina inzulina u krvi, čije se visoke vrijednosti smatraju uzrokom gladi, padne na normalnu razinu.

To znači da "mozak" nakon stimulacije receptora za okus šećera, a bez unošenja šećera u organizam, dugo zadržava nagon za jelom. Slatki okus će natjerati mozak da programira jetru da stvara zalihe umjesto da ih koristi. Ukratko, taj fiziološki odgovor na zaslađivače koje ne prati odgovarajući unos kalorija, za koje je tijelo primilo informaciju da su došle, prisilit će čovjeka da to ispravi konzumacijom hrane.

To je još jedan fiziološki razlog zašto ljudi koji konzumiraju dijetalne napitke da bi smanjili težinu mogu trpjeti posljedice paradoksalnog odgovora njihovih tijela na ponavljanu stimulaciju okusnih pupoljaka zamjenama za šećer.

Kad se kofein i aspartam unesu u tijelo, oni će nametnuti svoje stimulativno djelovanje fiziologiji stanica mozga, jetre, bubrega, gušterače, žlijezda s unutarnjim izlučivanjem, i tako dalje.

Aspartam se pretvara u fenilalanin i aspartat. Oba imaju izravno stimulativno djelovanje na mozak. Udruženo djelovanje kofeina i apartama će vrlo brzo uspostaviti novi način rada mozga samo zato što su neprekidno dostupni u većim količinama od onih tvari koje bi inače održavale uravnoteženu fiziologiju.

Većina neurotransmitera su sekundarni proizvodi neke ami nokiseline. Međutim, aspartat je jedna od dvije jedinstvene aminokiseline koje se ne moraju pretvoriti u sekundarni proizvod da bi djelovale na mozak i izazvale posljedice. Postoje točke prijema (receptori) za te dvije stimulativne aminokiseline (aspartat i glutamat) na određenim živčanim stanicama koje imaju drastičan utjecaj na tjelesnu fiziologiju.

Upotreba umjetnih zaslađivača zbog njihove lažne stimulacije "živčanih završetaka" koji bilježe ulaz "energetskih" zaliha u tijelo ima teže posljedice nego što je to jednostavno povećanje tjelesne težine. Te kemikalije neprestano usmjeravaju fiziologiju tijela u pravcu kojeg određuje živčani sustav kojeg one stimuliraju. Njihova upotreba bez detaljnog razumijevanja njihovog dugoročnog učinka u tijelu, samo zato što između ostalog stimuliraju okusne pupoljke, kratkovidna je. Moje razumijevanje mikrofiziologije unutar stanica navodi me na zabrinutost pri pomisli na rutinsku upotrebu ovih aminokiselina.

Zabrinjava me ishod dugotrajne stimulacije živčanog i žljezdanog sustava u mozgu pomoću ovih kemijskih zaslađivača. Oni su prirodno predviđeni za druge važne, ali uravnotežene uloge u tijelu. Istraživanja su pokazala da su receptori za aspartat u velikom broju prisutni na nekim živčanim formacijama čiji proizvodi također stimuliraju spolne organe i grudi. Stalna stimulacija žlijezda u grudima bez drugih faktora povezanih sa trudnoćom lako bi mogla biti povezana s povećanjem postotka raka dojke kod žena.

U tome bi veliku ulogu mogao imati hormon prolaktin. Jedna od slabije proučenih komplikacija povezanih s unosom aspartama je to što on možda olakšava stvaranje raka na mozgu. Kad je davan štakorima, aspartam je bio povezan s nastankom moždanih tumora kod pokusnih životinja.

Kao analogiju, zamislite malu jedrilicu koja plovi od jedne luke do druge i mora stići do svog odredišta prije mraka, a smjer vjetra nije savršen. Ako se mornar, umjesto strogog pridržavanja pravila jedrenja, prepusti zadovoljstvu i uzbuđenju brzog jedrenja niz vjetar, on će napustiti svoj cilj i doploviti do drugih, potpuno nepoznatih obala, i to po mraku. Vrlo je vjerojatno da on i njego- va jedrilica neće preživjeti putovanje.

Na svom životnom putovanju, ljudsko tijelo je nalik jedrilici. Ako um odustane od svog cilja i zaboravi na ustroj tijela, i prepusti se pretjeranoj stimulaciji nepca umjetnim i nereprezentativnim proizvodima (kao što su začini), dugoročno gledano, tjelesni kemijski procesi se možda neće biti u stanju nositi s neprestanim lažnim informacijama, a da ne pretrpe štetu.

Primitivno je i pojednostavljeno misliti da čovjek lako može zamijeniti vodu svakakvim kemikalijama koje ugađaju nepcu i tim tekućinama zamijeniti prirodnu i čistu vodu koja treba ljudskom tijelu. Neke od tih kemikalija - kofein, aspartam, saharin i alkohol - svojim neprekidnim neuravnoteženim djelovanjem na mozak, besciljno - jednostrano - programiraju tjelesnu kemiju na način koji je u suprotnosti s prirodnim ustrojem tijela.

Vrlo slično jedrilici u mraku koja će se nasukati na nepoznatoj obali ako se mornar prepusti zadovoljstvima i užicima brzog jedrenja umjesto da se drži pravila sigurne plovidbe, i unošenje pogrešnih tekućina utjecat će na život svakoga tko ih neprekidno konzumira.

Kao što je dosad objašnjeno, ljudsko tijelo ima velik broj raznih indikatora nedostatka vode. U tim trenucima, njemu treba jedino voda. Kao što je objašnjeno, stvari će se zakomplicirati ukoliko svom tijelu redovito dajemo umjetne napitke s pojačivačima okusa kao potpunu zamjenu za vodu koja je tijelu potrebna.

Trebali bismo se sjetiti da je kofein sličan drogama koje izazivaju ovisnost, samo što je njegova upotreba postala "legalna". Djeca su posebno osjetljiva na svojstvo kofeina da izaziva ovisnost. Stimuliranje tijela u ranom razdoblju života napicima s kemikalijama za pojačavanje okusa kod neke djece može programirati čula tako da će oni posegnuti za težim drogama kada uđu u školsku dob.

Zato bi dugotrajnu i neprekidnu upotrebu napitaka općenito, a posebno dijetalnih napitaka, trebalo smatrati odgovornom za neke od ozbiljnijih zdravstvenih problema našeg društva. Izobličenje tijela kao posljedica prekomjernih naslaga masti prvi je korak u tom pravcu. Neka bi umjetna pića mladi ljudi trebali koristiti umjereno, a možda ih i uopće ne bi trebali koristiti, ako je cilj roditelja prava prehrana za buduće zdravlje djeteta.

Dr. Marcia Gutkowski je savjetnik za prehranu. Nakon što je pročitala moju knjigu, nagovorila je svoju kćer Donnu da počne mijenjati svoje navike u vezi unosa tekućine. Rezultat je zapanjio i majku i kćer. Slijedi Donnina priča.

25. travnja 1994.

Dragi dr. Batmanghelidj, moja majka me zamolila da vam pišem i ispričam vam o svom nedavnom uspjehu u smanjenju težine. Znam da bih mogla smršaviti još puno brže kad bih se držala vaše formule i kontrolirala svoj apetit, te počela redovno vježbati. Ipak, sama činjenica da sam se uspjela natjerati da prestanem piti 6 do 8 limenki Mountain Dewa dnevno već je čudo.

U zadnjih devet mjeseci do godinu dana, uspjela sam se riješiti 16 suvišnih kilograma "prtljage". Mogu nositi odjeću za koju sam mislila da nikada više neće stati na moje tijelo. Također, tek što nisam dosegnula zadanu težinu za moje predstojeće vjenčanje. Čak je i moj zaručnik morao priznati da izgledam puno bolje nego prije pet godina, kad smo se upoznali.

Mom uspjehu doprinijelo je to što sam svakodnevno pila 15 gr vode po kilogramu tjelesne težine. Gdje god idem, voda ide sa mnom. Na posao, u kupovinu, čak i na moje duge sedmosatne vožnje automobilom. (Zbog toga se moram često zaustavljati, ali vrijedno je truda).

Ponekad se počastim mineralnom vodom ili pivom prilikom izlazaka, ali obično popijem svoju normu vode tijekom dana. Još jedna zanimljiva stvar koju sam primijetila je da nakon što popijem svu vodu, više ne osjećam apsolutno nikakvu potrebu za pićem. Također sam otkrila da više nisam žedna i da treba proći neko vrijeme prije nego što mogu piti neko drugo piće, bio to sok, mlijeko, pivo, mineralna voda, itd.

S nestrpljenjem očekujem 1. listopada, dan svog vjenčanja, kad ću proći kroz crkvu izgledajući bolje nego ikad u posljednjih 15 godina, otkad sam maturirala. Također će biti lijepo upisati svoju težinu na novu vozačku dozvolu, i po prvi put u životu neću je se morati stidjeti.

Hvala vam što ste me smanjili!!!!
Donna M. Gutkowski

Sada je veljača 1995. Donna je sretno udana. Do svog vjenčanja u listopadu 1994. smršavila je više od 18 kg. Gubitak težine ovim znanstveno utemeljenim načinom bit će trajan, dok se kod suzdržavanja od jela, čak i ako se nešto težine izgubi, ona ubrzo ponovno vrati. Što je još gore, čovjeka neprestano progoni lažna potreba da ograniči konzumiranje ove ili one hrane, posebno ako se radi o hrani koja sadrži kolesterol, čije je izbjegavanje danas u modi. Nemojte se zaprepastiti.

Suprotno današnjim trendovima izbacivanja jaja iz svakodnevne prehrane, ja jedem onoliko jaja koliko mi se jede - bez ikakvih ograničenja; jaja imaju dobro uravnotežen sastav bjelančevina. Osim toga, jasno mi je da je preveliko stvaranje kolesterola u tijelu povezano s dugotrajnom dehidracijom.

Pismo Priscille Preston dalje objašnjava odnos dehidracije, ne samo s gubitkom kilograma, već i s astmom, koja je opasniji problem i tema sljedećeg poglavlja. Pokušavajući spriječiti astmu, uspjela je izgubiti 16 kg.

Još jedna važna stvar u njenom pismu je uloga soli u sprječavanju bolesti. Sol je važna za tijelo. Osjetni receptori za sol na jeziku, kad su snažno podraženi, smiruju tjelesnu uznemirenost i prekidaju njegovu paničnu potrebu za vodom. Kad je sol dostupna, tijelo je barem sigurno da će na raspolaganju imati djelotvoran sustav za filtraciju vode za hitnu opskrbu važnih stanica. Više o soli moći ćete pročitati u 13. poglavlju.

Molim vas da imate na umu da su ovo istinite životne priče. To nisu "anegdote". Nije nam potrebna statistika da bismo uvjerili ljude u djelotvornost vode kada tijelo pokazuje hitnu potrebu za njom. Čija je pogreška to što su lokalni vapaji ljudskog tijela za vodom i njegovi načini prilagođavanja dehidraciji smatrani bolestima? Postoji li bilo kakav opravdani razlog zašto bismo se, kod procjene prirodnih načina liječenja, morali držati metodologije i mjerila farmaceutske industrije, koji su i napravljeni da bi služili njoj samoj.

Pogrešne su pretpostavke dosad već uzrokovale toliko boli i agonije ljudima čija su tijela samo vapila za vodom.

Priscilla D. Preston, APR
31. listopada 1994.

Svima na koje se odnosi: Zamislite da morate spavati uspravljenih leđa tijekom gotovo čitave jedne godine, boreći se za svaki dah i trpeći bezbrojne napade astme i panike svake noći! Do prije pet mjeseci, ja sam bila u takvom stanju! Dana 27. ožujka 1993. smještena sam u bolnicu s ozbiljnim napadom astme i teškim bronhitisom! Plinovi u mojoj krvi imali su vrijednosti opasne po život (40)!

Nakon otpuštanja iz bolnice liječena sam velikim dozama theophyllina i prednisona. Strahovito sam se udebljala, a zbog lijekova sam postala razdražljiva i dezorijentirana. Zaista sam izgubila želju za životom! Tad mi je jedan divni prijatelj dao reklamni listić za knjigu dr. Batmanghelidja Vaše tijelo vapi za vodom'. Brzo sam doktoru poslala pismo i ček, s molbom da mi što prije pošalje knjigu! Na moje veliko iznenađenje, on me osobno nazvao telefonom i počeo mi pomagati savjetima da prestanem piti lijekove, koji nisu bili odgovarajući za moje stanje u tom trenutku, i zatražio je od mene da pijem barem tri litre vode dnevno i uzimam male količine soli! Također mi je preporučio da šećem po zatvorenom šoping-centru petnaestak minuta dnevno. Sad mogu hodati 30 minuta dnevno, a dišem 100% bolje!

Od danas, 31. listopada 1994., ne uzimam više nikakve lijekove protiv astme! Nisam koristila inhalator ili bilo kakve lijekove već više od pet mjeseci! Kad počnem otežano disati, popijem čašu vode i uzmem malo soli i odmah mi je bolje! I znate što još? Ođ ove divne vođe i šetnji izgubila sam 17 kilograma. Vratila sam se na svoju željenu težinu, izgledam mlađe i opet zračim zdravljem!

Postoje milijuni Amerikanaca kojima je potrebno prenijeti ovu poruku. Oni boluju od AIDS-a, astme, artritisa, sindroma kroničnog umora itd. Svatko tko živi u Americi mogao bi imati koristi od čitanja knjige dr. Batmanghe1idja!

Iskreno vaša,
Priscilla Preston